Gospodjo V. vi ne mozete nahraniti svoje dijete
Već dugo osjećam potrebu podijeliti s vama još jednu priču, još jedno iskustvo koje ne mogu sama okarakterizirati ni kao dobro ni kao loše.
Pročitajte pa sami prosudite.
Moja priča s poroda je ovdje http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewto...spera+ad+astra
Ovo što slijedi događalo se neposredno poslije poroda.
Dakle, Dora je rođena u blizanačkoj trunoći. Njen brat blizanac napustio nas je isti dan po porodu zbog teške srčane mane L
Rođeni su prijevremeno, Dora je bila teška 2180gr i provela je 5 dana u inkubatoru.
Naravno da sam za svoje dijete željela najbolje, pa sam već drugi dan nakon poroda rekla pedijatrici da se želim izdajati. Nije me shvatila ozbiljno, mislila je da je još rano za mlijeko.
Treći dan sam ponovo tražila da idem izdajati i dobila sam dozvolu.
Izdajala sam se 6 puta dnevno, u malom sobičku zajedno sa 10-tak drugih žena.
Svaka od nas je imala stolicu, ako je bilo sreće. Ponekad nas je bilo više nego stolica pa smo izdajale i stojeći.
Poslije izdajanja sestre bi odnosile mlijeko a mi se vraćale u sobu.
U to vrijeme moja Dora je još bila u inkubatoru i mogla sam je vidjeti samo 2 puta na dan, samo gledati bez dodira. Jednom mi je sestra dozvolila da ju dotaknem, malo sam ju pomilovala i skoro umrla od naleta sreće.
Peti dan od poroda pedijatrica me obradovala rekavši da Dora danas izlazi iz inkubatora i seli se u četvrorku.
Četvorka je postintenzivna, u četvorki je topli krevetić, iz četvorke se ide kući!
Četvorka je super!
Mama, uskoro ćete je dobiti na prsa-rekla je pedijatrica a ja u naletu adrenalina izvalim samo: ajme sad bi Vas najradije zagrlila i izljubila.
Nasmijala se pedijatrica, onako od srca J
Taj dan idem do četvorke da mi pokažu gdje sada moje zlato spava.
Drugi dan, ujutro u osam sati prvi puta sam je dobila na ruke, kakav osjećaj!
Sestra koja ju je donijela namjestila mi ju je na dojku i otišla, ostale smo same cijelih pola sata.
Kad kažem same mislim same sa još 6-7 mama i beba u onoj istoj sobici u kojoj smo se izdajale, na onim istim stolicama.
Malo sam ju mazila, puno joj pričala, učile smo dojiti. Ljubiti je nisam smjela jer sam cijelo vrijeme morala imati onu ružnu, zelenu masku na licu.
Nakon pola sata dođe sestra po bebe i nosi ih na vaganje te svakoj mami kaže koliko je beba pojela.
Dora je pojela 10ml, što je trećina njenog obroka. Bila sam ponosna na nas dvije.
Kasnije sam MM-u morala objašnjavati da 10 ml nije dec nego tek 10. dio decilitra J
Nakon drugog hranjenja, u podne sestra mi je rekla, dok je odnosila Doru, da je za mene danas dosta. Nije mi bilo jasno što to znači ali sestra je već bila otišla pa sam pitala mame koje su tu duže od mene. Rekle su da to znači da danas više ne mogu ja hraniti Doru.
Kako ne mogu? Zašto ne mogu?
Druge mame hrane svoje bebe još dva puta taj dan a za mene je dosta???
E pa nije dosta.
Poslije sljedećeg izdajanja ostala sam u nadi da ću opet malo držati svoje dijete.
Zašto ste vi ostali? Rekla sam vam da je za danas dosta!-rekla je sestra
Meni nije dosta, želim ju još ja hraniti, svakako joj je vrijeme za hranjenje pa bolje da ju nahranim ja, imat ćete manje posla.
Samo se okrenula na peti i donijela mi moje malo sunce.
Drugi dan ujutro D. je posisala 20ml, na drugo hranjenje donijeli su mi je uspavanu
Sestra mi je pomogla da ju stavim na dojku. Dora je povukla par puta i nastavila spavati.
Pokušavala sam ju potaknuti da sisa ali ona bi povukla par puta i opet zaspala.
Tada je sestra došla do nas i umjesto da mi pomogne, pokaže kako da ju potaknem da doji podrugljivo rekla: Šta vi to radite? Dojimo- rekla sam ja naivka sa širokim osmjehom na licu.
Dojite?! Vi dojite?! Pa zar ne vidite da vam dijete spava!!!
Ne spava, povuče par puta pa se odmori-govorila sam u nevjerici
Hahahahaha, smijala se sestra, vi dojite, hahahaha
Mi dojimo, i dojit ćemo jer ja želim da dojimo i tako će biti-govorila sam nesuvislo, kroz suze. V
Vi ne možete dojiti jer je ona mala i nema snage da vuče,govorila je podrugljivo, vidjet ćemo na vaganju koliko je to vaše dijete dojilo.
Nakon dojenja sestra je odnijela D. na vagu, ja stojim iza vrata i čekam da čujem koliko je pojela. Pored vage su dvije sestre, one mene ne vide. Jedna izvaga Doru i kaže 20, druga (ova koja je vikala na mene) kaže upiši 10, i upišu prsa:10 ml u Dorin karton.
Bila sam šokirana, mame koje su bile sa mnom govorile su mi kako se čude da ju nisam poslala u p.m , ali ja nisam takva.
Znala sam da mi je to osveta jer sam dan prije bila «neposlušna»
Još par dana sam forsirala dojenje ali sam brzo uvidjela da tamo neću uspjeti dojiti, donosili su mi uspavano i nahranjeno dijete (ne samo meni).
Cilj je bio 2220gr, s toliko grama su otpuštali.
Odlučila sam hraniti na bočicu, izadajala sam i davala joj svoje mlijeko na bočicu, Dora je bila halapljivo dijete. Sestre su odahnule, a mi smo se debljali i nagurali 2200gr.
Ovdje moram reći nešto o organizaciji u bolnici koja je grozna.
Ja sam ležala na odjelu gdje su bile žene poslije carskog reza i išla sam 6 puta na dan na izdajanje što znači da me skoro nikada nije bilo u sobi.
Ako sam bila u sobi onda sam spavala jer me sve to strašno iscrpljivalo.
Termini izdajanja su se preklapali sa vizitama pa smo pedijatrice najčešće sretali na hodniku i tamo su nam govorile o našoj djeci.
Izdajanje se poklapalo i sa ručkom i večerom.
Meni su par puta odnijeli večeru jer sam išla nahraniti dijete i rekli mi da se moram bolje izorganizirati. Kao da se mene pita.
Ako moram birati hoću li ja večerati ili moje dijete za mene dileme nema-rekla sam im.
Poslije toga bi mi uvijek ostavili nešto, barem kobasicu na papirnatoj maramici na stolu L
I onda jedno čarobno jutro na viziti mi pedijatrica kaže da sutra možemo ići kući.
Nitko nije bio sretniji od mene i MM-a, svima sam slala poruke da stižemo kući.
Dori sam taj pričala da idemo kući kod tate i da ćemo ovaj sterilni zeleni svijet uskoro zamjeniti ružičastim svijetom.
Drugo jutro u viziti ista pedijatrica kaže mi da jedna druga pedijatrica ima neke primjedbe i da želi razgovarati sa mnom te da joj se javim poslije izdajanja.
Ne da sam se zabrinula, bila sam luda od brige.
Izdojila sam se i hranila Doru kada je u sobu ušla pedijatrica i rekla mi:
Gospođo V., vi ipak danas ne idete kući. Dr.P.je primjetila nešto čudno u ponašanju kod djeteta i morate ostati.
Šta je primjetila, šta nije u redu?-skamenila sam se od straha. Ništa strašno ali eto morate ostati još-rekla je dr. i izašla iz sobe.
Bila sam očajna, ljubila sam Doru i plakajući je ljuljuškala, zamišljala sam najgori scenarij L
Odmah nakon hranjenja otišla sam potražiti dr.P. da vidim šta se to događa s mojim suncem.
Dr.P. (gorim od želje da napišem njeno puno ime) mi je rekla ovim riječima:
Gospođo V. s vašim djetetom je sve u redu ali vi ne možete nahraniti svoje dijete.
U prvi mah sam odahnula, Dora je dobro, nasmijala sam se, sve je ovo neka zabuna, netko se šali.
Pa naravno da mogu, rekla sam, ako je samo to problem onda nema problema.
Ne možete, da vas sada pustimo kući dijete će vam za dva dana završiti na infuziji…čim joj vi uspijete dati tri cijela obroka možete ići kući…a možete i potpisati i otići na vlastitu odgovornost…
I šlag na kraju: vi ste već izgubili jedno dijete zar ne? Pa eto vidite!
Ubila me time, da sam imala snage rekla bih joj da sam u toj prokletoj bolnici izgubila dvoje djece i da zato jedva čekam da odvedem Doru iz nje, rekla bi joj da moje dijete jede bez problema, pozvala bi sestre koje uvijek pohvale svaki Dorin obrok da joj kažu kako Dora jede super…ali snage nije bilo, samo su suze tekle niz moje obraze.
Izašla sam van i nazvala MM-a, on se već parkirao ispred bolnice, došao je po nas.
Taj dan plakala sam cijeli dan.
Nije mi bilo jasno, ni danas mi nije jasno, zašto je ona mislila da ja ne mogu nahraniti svoje dijete.
MM i ja samo na hodniku sreli pedijatricu koja me htjela otpusti i razgovarali s njom, ispričavala se. Omogućila je taj dan MM-u da i on napokon po prvi puta primi Doru u naručje tako da taj dan ipak pamtimo i po nečemu lijepom.
Mene je to bacilo u duboku depresiju, stalno sam plakala.
Drugi dan sam skupila snage i krenula dalje. Nakon svakog hranjenja sam sestri posebno naglašavala koliko je Dora ml pojela misleći da će one to negdje pribilježiti pa će pedijetrica vidjeti da je u krivu.
Nakon zadnjeg hranjenja, onako usput, pitam sestru zapisuju li one koliko beba pojede i dobijem normalan, ali u tom trenutku za mene poražavajući odgovor: Ne, nama je bitno da su bebe zadovoljne a ne broj ml.
U tom trenutku sam potpuno pukla, gušila sam se u suzama toliko da je ona sestra što se smijala mom dojenju zagrlila me i plakala sam joj na ramenu. Nisam mogla uopće doći do riječi pa su mame iz moje grupe za izdajanje koje su znale cijelu priču rekle sestrama što se događa.
Sestre su bile zgranute, ta pedijatrica nikada nije razgovarala sa sestrama o mojoj D. i nitko nije znao odakle je stvorila takvo mišljenje tim više što nikada nam ona nije ni u vizitu dolazila. Sestre su mi rekle da ona nikada ne radi subotom te da mi je to prilika da idem kući, kao da sam lopov pa moram hvatati prilike da pobjegnem iz bolnice sa svojim djetetom.
Rekle su i da ako ih bude pitala za mene i Doru da će reći da na hranjenje ide odlično što je i bila istina. Savjetovale su mi da ponovo popričam sa pedijatricom ali ja nisam bila u stanju to napraviti, plakala sam čim bi pomislila na nju.
Glavnu sestru sam srela slučajno, u liftu, rekla mi je da je čula šta se događa i da ni njoj nije jasno kako i zašto, rekla je da joj je žao što ne može pomoći.
Glavna sestra s odjela gdje sam ja ležala je bila jako ljuta, vikala je i rekla da će me odvesti da se upišem u knjigu žalbe.
A ja…ja sam samo plakala.
Uvrtila sam sebi u glavu da nam je nikada neće dati, da nam neće dati da ju vodimo doma.
Tu noć sam sa MM-om satima razgovarala i plakala, molio me da skupim još malo snage do sutra. I on je taj dan razgovarao sa dr.P. i dobio isti odgovor, ako ja uspijem nahraniti dijete tri puta možemo ići kući, pa smo MM i ja pažljivo bilježili ml tog dana a Dora kao da je znala pa je taj dan jela čak i po 70ml.
Sutradan je on trebao nazvali dr.P. i reći joj koliko je Dora pojela dan prije.
Došlo je i sutra.
Hranila sam Doru kad je u sobu ušla glavna sestra i pozvala me s osmijehom na licu, rekla je da idem kući a ja sam opet zaplakala, od sreće. Rekla je da je dr.P. jutros napokon razgovarala sa sestrama o Dorinom hranjenju i nakon što su joj one rekle da mi s tim nemamo problema pametno zaključila da smijemo ići kući.
Čim smo završili s hranjenjem nazvala sam MM-a.
On je bio tužan, zabrinut jer nije mogao dobiti pedijatricu iako su se dan prije bili dogovorili u koliko sati će ju nazvati.
Ne moram vam ni reći koliko je bio sretan da je čuo da opet treba doći po nas J
Napokon smo išli doma.
Nas troje, obitelj na okupu.
Dora je u prvih mjesec dana dobila 1200gr, drugi mjesec 1000 gr.
Nikada nije bila na infuziji
Ipak, sve ovo je ostavilo traga na nama pa su nam mililitri postali previše bitni.
Zbog toga sam nastavila sa izdajanjem uz povremeno dojenje do 4. meseca.
Poslije sam samo izdajala tako da je Dora bila 6 mjeseci isključivo na mom mlijeku a izdajala sam 10.5 mjeseci.
Voljela bi znati zašto je dr.P. imala takvo mišljenje a da nas nikada nije vidjela niti se raspitala kod sestara o nama.
To ostaje vječna enigma kao što ću i ja vječno nositi traume zbog njenog neprofesionalnog, neljudskog ponašanja.
Re: Gospodjo V. vi ne mozete nahraniti svoje dijete
Citiraj:
Snjeska prvotno napisa
Ne možete, da vas sada pustimo kući dijete će vam za dva dana završiti na infuziji…čim joj vi uspijete dati tri cijela obroka možete ići kući…a možete i potpisati i otići na vlastitu odgovornost…
I šlag na kraju: vi ste već izgubili jedno dijete zar ne? Pa eto vidite!
Bezobzirno, odvratno, strašno.....
A tebi i Dori :heart:
10.5 meseci izdajanja - dala si Dori nešto najbolje :love:
