Prosvjetljenje nakon neuspjeha

Današnji dan je zbilja poseban. Želim ga zapamtiti, pomislila sam kako moram zapisati što mi se događa. A onda mi sine kako to moram pokloniti svojim najdražim suborkama i forumašicama.
Pored svih naših strahova nismo ni svjesne u kakve smo se pustolovine upustile i kakve iz njih izlazimo. Ja sam se iznenadila, ugodno!
Sav napor postupka kao i neuspjeh sam brzo zaboravila zbog dijelova koji su za mene bili potpuno otkriće, prekrasno i vrijedno iskustvo. Kada su mi na transferu rekli koliko se stanica oplodilo, kako se one dijele i pitali želim li dati šansu i nekima koji bi još mogli postići viši stadij, osjetila sam svu uzvišenost trenutka sudjelovanja u stvaranju novog života. To mi je bilo prvi put! Nisam si umislila kako sam ja gospodar života ali bila sam prezahvalna što stojim tako blizu.
Kada smo dobili dvije blastice dodatno mi se otkrio čitav niz novih zaštitničkih osjećaja, neka nova vrsta odgovornosti.
Danas me preplavljuje osjećaj zahvalnosti i posebne sreće zbog doživljenog iskustva.
Osim toga nešto se silno pomaknulo i u mom odnosu prema MM. Svi ti dani tijekom postupka nisu u našem zajedništvu proticali previše idealno. Kao za peh okolni događaji su stalno doprinosili da MM ima sve manje vremena biti podrška, jedva se snalazio u kućnim obavezama, malo protestirao itd. Nakon što sam klasično odreagirala i opet sve po starom, danas mi je potpuno sve sjelo na svoje mjesto. Danas mi je sinulo, sve se povezalo i zato topic nosi naziv Prosvjetljenje! Sve sam mu oprostila, sve sam razumjela. To su bile kušnje za moj današnji zaključak! Da nije bilo pehova ne bi bilo ni zaključka! Nikad kao do sad nisam imala tako potpuno razumijevanje za te jadne muške koji jednostavno ne mogu (kao mi žene) raditi sto stvari odjednom (kućanske pogotovo), koji ne znaju pokazati osjećaje (prozvala sam ga „mister šjefild“). Na trenutak mi je bilo žao gledati ga u svim tim situacijama u kojima se nije snašao, siroti (bez obzira kako je meni bilo tad). Sad osjećam pravu nesebičnu ljubav!
Eto, tako sretno završava moja avantura IVF br.1.
I još nešto za kraj:
Dragi Bože, onaj dan kad sam išla po betu na radiju sam slušala kako „svi putevi bez tebe vode u propast“, bila sam zbunjena ali sad znam, ti si na mom putu i sada si me dočekao s buketom ruža!

S velikom ljubavi vam poklanja ovo svoje iskustvo.
Zbog vas teško podnosim kad me krenu tješiti
oni koji ne znaju zapravo o čemu pričaju.

:heart:

Ovo je velika škola... moja do sada najveća škola, na tisuću i tisuću načina. Veliko otkrivanje same sebe (iznenađujem samu sebe i pozitivno i negativno), veliko otkrivanje mog voljenog, otkrivanje i nas dvoje...

Gledajući tako, ne mogu ne pomisliti da su svi dosadašnji neuspjesi bili ipak sa smislom. (iako, voljela bih nas konačno otkrivati i u onom, drugom stanju :) )

Ana, hvala ti što si svoje prosvjetljenje podijelila s nama. Uvijek je inspirativno pročitati ovakve misli. :heart:

Super si opisala ono nešto što bi nekom outsideru možda izgledalo kao racionalizacija - ja sam zaključila da se nakon svega toga, svih tih IVF-ova i operacija, više volim i da sam si baš kul, mene je "udrilo" na neki drugi način, ali nam je isti osjećaj da neuspio postupak nosi i nešto pozitivno sobom, ma koliko je to teško razumjeti - baš taj neki osjećaj zahvalnosti na svom životu takav kakav je (barem je meni tako bilo na zadnjem i predzadnjem pokušaju, prva insemijnacija mi je bila najnajgora) :heart: .

Nisam spomenula ali stoji između redaka da je dobro biti zahvalan
bez obzira do kud došao naš postupak, do koje faze bio uspješan...
Svaki naš i najmanji korak s ciljem doprinosa stvaranju novog života je
uspjeh jer u sebi sadrži tako mnogo!!!!
Najvažniji sastojak je ljubav a zbog nje se nikad ne može osjećati neuspjeh bez obzira koliko nam se čini da smo gubili!

ana39, :love:
Upravo zbog svog putovanja kroz svijet liječenja neplodnosti, ja sam danas puno snažnija i hrabrija, zadovoljna sobom. Ne mogu reći da je moj odnos s mm baš u nečemu profitirao u svemu tome, ali ja sam se definitivno izgradila u nešto što sam zapravo oduvijek željela biti. Možda je iz tog razloga sve trebalo biti baš kako je...
Isto tako, zbog svih divnih žena koje sam ovdje upoznala, zbog njihovih snova, borbe, suza, hrabrosti, upornosti...., ja sam danas neizmjerno sretna i zahvalna na čudu koje mi se dogodilo. Bez njih ovo moje čudo ne bi bilo ovo što danas jest. :love: :* :heart:

Ana39, super ti je tema, imala bih i ja ovdje nešto za reći ali sam u totalnoj jurnjavi.

Jako, jako mi je drago zbog tebe. :love:
A što se pak tiče IVF-a, super što ste dobili blastice i smrzliće, to je već veliki korak prema cilju.
Sretno! :heart:

Citiraj:

---

ana39 prvotno napisa

Najvažniji sastojak je ljubav a zbog nje se nikad ne može osjećati neuspjeh bez obzira koliko nam se čini da smo gubili!

---

Super rečeno!

:heart: :heart: :heart: :*

Draga Ana39,potpuno te razumem,sama sam prosla taj hod put cetiri puta do sada i svaki put je bilo isto a opet, u mnogo cemu razlicito.
Hvatala sam sebe kako nocu gledam u plafon,osecam mm kako ravnomerno dise pokraj mene i pitam se:dragi Boze,ja ne razumem vise koja je svrha sto sam tu i ne razumem koji si mi zadatak namenio i ne znam da li cu znati da ga ispunim!
Onda dodju trenutci kada sam potpuno svesna kroz sta sam prosla,gde su mi bile greske i vec smisljam kako ce sledeci put sve bolje da se izvede.Velika uteha za sve nas su ove virtuelne stranice koje listamo,zajedno placemo,smejemo se i radujemo jedni za druge.Zato,samo hrabro i napred jer nazad se ne moze :*

:love: :heart: :love:

:* :heart:

Ana :love: divno si sve napisala.
Težak je put koji mi prolazimo,trnovit,nimalo lagan...
Ali ne odustajemo,idemo naprijed.I stvarno ,ne gubimo snagu,već izlazimo iz svega ovoga jače.Mi žene smo stvarno čudo prirode,posebno žene sa ovoga podforuma.Šaljem vam svima :*

Ja i MM nikada ne bi imali ovakav odnos da nismo prošli sve ovo.On je moj- najbolji prijatelj,ljubavnik,muž,ma kao brat mi je.Na tome sam jako zahvalna...

Čitam i ne vjerujem da se toliko poklapamo sa razmišljanjem.....

Mogla bi 100% potpisati ana39, Shanti i Inu33 u oba posta. :love:

Još bi nadodala da sam cijeli život imala vrlo tešku fobiju na iglu. Sama pomisao na cjiepljenje, vađenje krvi itd nekoliko dana prije napravio bi mi pakao od života.. nema spavanja, znojenje, lupanje srca, a taj dan sam bila za bolovanje. Danas, točno 1 godina kako sam intenzivno u postupcima a sama punkcija predstavlja strah od toga da li će biti stanice.
Ponosna sam na samu sebe. :oops:

Sve ima svoje razloge. :heart:

Mrvičak mali čekamo Te, i koliko god dugo bude trajalo to čekanje nema veze. Za Tebe :heart:

ana39 :love: :heart: :love:
Lijepo si to napisala! Ovo kako se mi osjecamo moze razumjeti samo netko tko je to prosao. I ja sam danas svjesna da je svaki neuspjeli pokusaj bio korak naprijed, iako mi se mozda ponekad nije cinilo tako. Zahvalna sam i zato jer sam kroz ovo putovanje upoznala puno predivnih i snaznih zena, a ako Bog da, za nekoliko mjeseci upoznat cu i svoju bebicu! :heart:

Citiraj:

---

Dodirko prvotno napisa

Mrvičak mali čekamo Te, i koliko god dugo bude trajalo to čekanje nema veze. Za Tebe :heart:

---

Ovo mi je natjeralo suze na oci :cry: jer jedva cekam da dodje taj tren ne samo za mene, nego za sve vas :heart:

Ja se slažem sa svim i samo mogu dodati da ono što nas ne uništi samo nas još više ojača i učvrsti naš brak. Ali mislim i to kada se naš problem riješi, u ovom slučaju mislim na trudnoću,dobit ćemo ponovno neki problem jer svatko ima svoj križ i mora ga nosit sa sobom ma koliko on težak bio. :roll:

prekrasno si to napisala :love:
nakon svakog neuspjeha sam plakala,dušu bi ispustila od silnih suza,boli,raspadala sam se cijela :cry:
stalno sam razmišljala o tome da nikada nećemo uspjeti i bojala se sve sile majčinskih osjećaja i pitala kud ću s njima
veselila me i činila tužnom svaka trudnoća mojih prijateljica
pitala sam se hoću li ikada i ja maziti trbuščić

i onda bi nakon par dana sve prestalo i počela bi planirati slijedeći postupak
puna volje,ushićenja,iščekivanja
neki bliski ljudi tek sada priznaju da su se pitali od kud mi snaga,volja,živci za ponovo...a nitko ništa ne garantira

sada kad su ptičice :heart: tu,kad me zovu mama,šalju prve puse,rade prve nespretne korake,pružaju ručice prema meni...znam da je vrijedilo svake suze,svake bolne punkcije....sve boli ovoga svijeta

drage moje,znam da je put težak,pun prepreka,suza,razočaranja
no na kraju toga puta vas čeka nešto neprocijenjivo....vaša mala čudesna bebica :heart:

stoga samo hrabro naprijed,uskoro će vas mučiti slatke brige :love:

:)

ana39,
zaista lijepo rečeno :love:
Mene je tijekom cijelog postupka prvog stimuliranog IVF-a uz MM vezala neka nevidljiva spona. Disali smo jedno za drugo iako smo oboje bili svjesni da teško možemo jedno drugom opisati svoje strahove i svoju bol.

Od početka govorim sebi da nema žurbe i da ćemo (nas dvoje) uspjeti kad-tad.
Kad beta pada ili kad je 0, onda me drugi gledaju sa saželjenjem, a on sa boli i ljubavlju.
Prošli vikend sam bila u Mariji Bistrici i tad sam po prvi put zapalila svijeću za sve Rodice da što prije dobiju svoje mrvice :saint:
Naši putevi su različiti kao i naša iskušenje, zato pomozimo jedni drugima da kroz ta iskušenja prođemo sa što manje boli.

:love:

:love: :heart:

Oooo, Ana39, kako te (i predobro) razumijem. :heart:

Citiraj:

---

MonaLisa prvotno napisa

Oooo, Ana39, kako te (i predobro) razumijem. :heart:

---

x...i uz to placem ko kisna godina... :love:
:heart:

ana 39 i mija 32, sad plaćem ali to nisu tužne suze već suze radosnice. sretana sam što vas imam. dajete mi snagu da idem dalje. :love: :heart:

podizem

ja mogu samo reci da sam ja od 11mj 2009 , kad sam krenula na svoju 1. ineminaciju do sada kada se lagano pripremam za 2. IVF, postala osjecajnija, mogu zaplakati za svaku sitnicu, jedna pogresna rijec od mm i ja cu plakati pola ure, ....da nas odnos popravio jeste, zblizili smo se jos vise,....mislim da se neke stvari kod mm ne bi nikad promjenile na bolje da nije ovo sta je....a to je nasa borba i nas trnovit put do bebe....kad se samo sjetim moje punkcije i koliko je mm bio strah za mene , jos kad me je vidio u sobi da lezim poslije....to lice nikad necu zaboraviti, mene je bol odmah prestala , bilo mi je zao njega....to te jednostavno veze , odnos ojaca,...da, mi zene jesmo cudo..

bas kako kaze mija i sama sam se osjecala tako, da necu nikad uspjeti, ali za par dana to te prođe i razmisljas o novom postupku, jer kako bi zivjela dalje ako nemam vjere i nade....

ana :heart:

ostale cure:heart:

Pinky bas ti hvala sto si podigla ovu temu.

Citiraj:

---

ana39 prvotno napisa

Zbog vas teško podnosim kad me krenu tješiti
oni koji ne znaju zapravo o čemu pričaju.

---

veliki X na ovo.

Ana39 super si opisala taj osjecaj zahvalnosti za bogatstvo stecenog iskustva i kada se radi o neuspjelom pokusaju.Bas mi fale tvoji dubokoumni postovi da znas.Ja bas nisam od velikih rijeci a i toliko se emocija u meni zna ispreplitati da ne znam odakle bih pocela a gdje zavrsila, tako da mi dobro dodje kad neke od vas, ono sto i sama ponekad osjecam pretoce u smislene recenice.:heart:

Pinky baš dobro da si podigla temu. Post od Ana39 bezvremenski