kad si nemoćan

Zaobilazim u širokom luku sve crne hronike, dnevnik i vijesti,
na radiju upratim vremensku prognozu i trudim se da sve ostalo previdim i ne vidim.
Ali nekad jednostavno ne možeš izbjeći neke crne, najcrnje informacije i onda proklinjem i internet i cijeli svijet..

Posljednji događaj sa tim nesretnim djetetom u velikoj britaniji vrišti sa svih strana, izviruje iz svih novina, sa svih portala i ja već noćima plačem beskrajno, ridam do te mjere da gubim dah i nikako, NIKAKO da se otkačim i pređem na nešto drugo.

Kako ne misliti, kako skrenuti pažnju, kako shvatiti i prihvatiti ovakve pojave?

I kako ostati normalan???

:cry:

Teško,

ja već jedno vrijeme namjerno ne čitam vijesti koje upućuj na tragediju, jako me pogađaju sudbine male djece, što manje znam, bolje po mene.

x

odvratno se osjećam kad o tome čitam, zato izbjegavam tu temu :cry: :cry: :cry:

mene :oops: , ali nemam pojma o čemu se radi.
od dnevnih novina, čitam novi list i nikakvog senzacionalnog članka nije bilo :/

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

---

Baš tako , ne mogu da izbijem iz glave nikako.
I nije mi jasno, ne razumijem.

Ja sam ovu temu trebala staviti pod "zdravlje odraslih" jer ja ću načisto poludjeti od ovoga.

Ne znam zašto se tako lako srodim sa ovakvim strahotama i ne mogu da vjerujem da je neko u stanju tako jadno tako gadno :cry:

i ko šta radi ja samo plačem

Ne citam nikakve clanke kod kojih iz naslova mogu zakljucitit da spadaju pod crnu kroniku, ne gledam i ne slusam takve vijesti na tv (ako mm bas hoce pogledat, odem u drugu sobu), tako da ni sada, hvala Bogu ocigledno, ne znam o cemu pises, al jedini je nacin izboriti se za svoj mir - ne znati sve to... :/

(da, isto tako nemam pojma ni sto se dogadja u svijetu "zvijezda")

I ja ne čitam crne kronike, trudim se ne pratiti vijesti i dnevnik, jer imam dosta svojih problema. Trudim se imati svoj mir u svoja četiri zida...

koma, istina

ali kad otvoriš tu vijest, imaš pored nje linkove na još desetak takvih vijesti..u jednoj od tih deset je primjerice majka koja je izbola nožem svoje dvoje dječice

možda previše opterećuješ i svoje dijete ako se noćima gušiš od ridanja na sve ljudske nepravde svijeta..ako možeš pomoći djeluj, ako ne - manje plači, što ti (nam) drugo preostaje

Citiraj:

---

Nataša,Sarajevo prvotno napisa

Kako ne misliti, kako skrenuti pažnju, kako shvatiti i prihvatiti ovakve pojave?

I kako ostati normalan???

:cry:

---

ja srećom toliko malo vremena imam kad sam doma da tv ne gledam skoro nikad. Ni novine ne čitam. Malo ove lokalne. Internet mi služi za rodu, za posao i ponekad za mail.
Ne znam što mi bi, da sam sad otvorila 24sata i vidjela naslov - pretpostavljam da je to taj - pa mi je došlo slabo i nisam čitala dalje.
Kako ne misliti... to mi je pitanje života. Mnoge stvari lakše podnosim otkad sam rodila, jednostavno su mi se misli malo fokusirale na dijete. Ali također sam osjetljivija na sve što se tiče djece. Ne mogu vidjeti ljude kako se na cesti nekad ponašaju prema svojoj djeci. Nekad mi dođe da i ja plačem s tom djecom.

Citiraj:

---

Nataša,Sarajevo prvotno napisa

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

To sa malenim djetetom me strašno potreslo. Kad naiđem na članke o njemu preskačem ali ne mogu izbaciti iz glave ono što sam već pročitala.

---

Baš tako , ne mogu da izbijem iz glave nikako.
I nije mi jasno, ne razumijem.

Ja sam ovu temu trebala staviti pod "zdravlje odraslih" jer ja ću načisto poludjeti od ovoga.

Ne znam zašto se tako lako srodim sa ovakvim strahotama i ne mogu da vjerujem da je neko u stanju tako jadno tako gadno :cry:

i ko šta radi ja samo plačem

---

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

Citiraj:

---

Freyja prvotno napisa

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

---

da.

ja sam danima bila u komi nakon što sam opet gledala film Sofijin izbor, sad kad imam dvoje djece me dokrajčio :(

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

Citiraj:

---

Freyja prvotno napisa

Potpuno te razumijem. Ponekad, kada me nešto tako snažno potrese, kao da sam u stanju fizički osjetiti patnju i bol drugih ljudi. A tek kad su djeca u pitanju...dokrajči te.

---

da.

ja sam danima bila u komi nakon što sam opet gledala film Sofijin izbor, sad kad imam dvoje djece me dokrajčio :(

---

Joj, i ja isto.
I sad mi je ona scena na želj. stanici pred očima.

Ma, pregrozno :(

da - i ni više ni manje M. Streep koju kad gledaš nemaš ni osjećaj da glumi :(

ajde dosta sad jer ću se opet ubedirati.

Nema šanse da gledam Sofijin izbor sad kad imam djecu :nope:

od kad sam majka ni neke reklame ne mogu pogledat da me ne uzrujaju.

sve mislim, proci ce, naviknut cu se....jos uvijek sam u iscekivanju istog.

Ja sam upravo pogledala video spotove ceskog ministarstva prometa - nesto najbrutalnije sto sam vidjela (ima i spot o nekoristenju autosjedalice...) i toliko sam potresena da ne znam sta cu....
Nije lijek bjezati od tog svakodnevnog crnila, ali mozda je spas u "malim koracima" i djelovanju u svojoj vlastitoj avliji...

Citiraj:

---

Joe prvotno napisa

Nema šanse da gledam Sofijin izbor sad kad imam djecu :nope:

---

bome ni ja. prestrašno.
a i sve ostale crnjake pokušavam izbjeći, odmah me guši.

uh, teska tema :/


mene ne bole samo dogadjaji iz sadasnjosti. boli me kad razmisljam o tome koliko smo kao "civilizacija" nasilni, krvolocni, uskogrudni :( sjetim se asteka, maja, indijanaca, aboridzina... :cry: :cry: i nikako to ne mogu prihvatiti kao dio svog nasljedja :cry:


o ovim sadasnjim strahotama (ovakvim monstruoznim ubistvima, cinjenici da su u juznoj americi djeca egzekutori u borbama bandi. :cry: i svemu ostalom) cini mi se ponekad da zivim u nekom paralelnom svijetu, totalno nesvjesna koliko boli, krvi i stradanja neduznih ima u svakom (pa i ovom) trenutku po cijelom svijetu... i koliko malo (u stvari - nista) ne mogu uciniti da to zlo smanjim, sprijecim, ublazim...


strasno, strasno :cry: :cry:

Ajme cure, ne pada mi na pamet da gledam Sofijin izbor mada Meryl Streep naprosto obožavam!
Mislim da bih poludila totalno

Dobro kaže ninet, - treba djeovati u vlastitoj avliji, ili kao sofke - ako možeš - pomozi, ako ne - plači manje

Ne znam šta ima u meni da se toliko saživim sa takvim stvarima koje su (nemam riječi) grozne nezemaljske neljudske

onda grlim ono svoje dijete i mislim ako taj mali može bit nikad nije ni naučio štagod drugo da kaže osim da plače od boli i to od kakve boli!

I srce mi se kida i ne mogu da vjerujem da sam ja postojala tih dana , da se to dešavalo paralelno sa mojim životom i postojanjem

Dođe mi da se ispalim u drugu vasionu jer ne želim da živim na ovakvom mjestu

I treba mi način da nekako suspregnem u sebi to ljudsko i majčinsko ili šta već jer niti ja niti bilo ko drugi tu ništa više ne može pomoći a ja ni sebi ni svom djetetu ne radim dobro iscijeđena ovim i sličnim

Sjećam se kolegice s fakulteta koja mi je govorila - što manje znam - manje me glava boli. A ja se pitala o čemu li ona priča (mada sam totalno protiv ove teze, sad bi mi pomogla jako)

Zadnji put kad sam dozvolila da me nešto takvo potrese je bilo prije nekih godinu dana kad sam mailom dobila poziv na online peticiju protiv puštanja iz zatvora neke dvojice klipana koja su ubila jednog dječaka prije desetak godina. Namjerno neću ovdje napisati njegovo ime da ne bi netko slučajno išao guglati i našao ono što sam ja našla.

Nije mi vrag dao mira pa sam išla odguglati dječakovo ime... I što sam više čitala, to me uvlačilo sve dublje i dublje u stravičnu priču, postala sam totalno izbezumljena, po cijele dane sam samo plakala, grlila svog sina i razmišljala o tome, u svakom prolazniku gledala potencijalnog ubojicu svog djeteta... Ma uopće nisam mogla normalno funkcionirati, nisam bila u stanju izići iz kuće...

Onda sam si rekla da više neću čitati takve stvari. Zaobilazim sve novine, portale s vijestima na internetu, vijesti i dnevnike na TV-u. Možda je bezosjećajno s moje strane zatvarati oči i uši pred takvim pričama, ali, mislim si, toj mrtvoj djeci ionako ne mogu pomoći, a mom djetetu treba mama koja će biti vesela i igrati se s njim, a ne mama koja će po cijele dane ridati i neće biti u stanju izići iz kuće od tuge i straha.

Uopće ne znam o kakvom djetetu pišete i hvala Bogu što je tako.

meni pomaže kad se sjetim da su ljudi, s druge strane, a u većoj mjeri, sposobni i za prekrasne, divne postupke, od kojih mi opet suza krene, ali suza radosnica. :heart:

evo ti jedne za početak, iako nije lako naći na netu lijepe vijesti, a vjerojatnost ovakvih monstruoznih postupaka i vjerojatnost nekih punih dobrote i ljubavi, je ipak na strani ovih lijepih :/ :

Citiraj:

---

Predivna ljubavna priča koja je nedavno dirnula svijet dolazi nam iz Kine. Priča je to o čovjeku, njegovoj starijoj ženi i preko 50 godina iskrene ljubavi. Prije 50 godina, Liu je bio devetnaestogodišnjak koji se zaljubio u 10 godina stariju Xu. U to vrijeme u Kini smatralo se nemoralnim i neprihvatljivim voliti stariju ženu. Da bi izbjegli tračeve, odlučili su pobjeći i odseliti se u "špilju" u pokrajni Jiangjin...
U početku nisu imali ništa osim ljubavi, čak niti hrane. Bili su prisiljeni jest hranu i korijenje koje bi uspjeli pronaći u planini, Liu je napravio kerozinsku lampu kojom su pokušali osvjetliti život. Pošto su živjeli u planini bilo je jako teško spustiti se do grada po potrebne namirnice ili lijekove. U drugoj godini života na planini Liu je počeo raditi skaline do grada. Krenuo je u drugoj i nastavio kroz sljedećih pedeset godina. Sve to da bih njegova Xu mogla sići sa planine.
Pola stoljeća kasnije, grupa avanturista je istraživala šumu. Na opće iznenađenje pronašli su stariji par i preko 6000 ručno izrezbarenih skalina.
"Moji roditelji voljeli su se jako puno. Toliko puno da su živjeli u "progonstvu" preko 50 godina i niti jedan dan nisu proveli odvojeno . Moj otac je sam izrezbario preko 6000 skalina samo da bi majka mogla sići sa planine. Radio je to jer je voli. "

---

:heart:
Moram podsjetit MM-a da odštopa veš mašinu :mrgreen:

meni kroz glavu neki put prođe pitanje:"šta to ima u čovjeku toliko zlog da može nauditi drugom biću?"

Citiraj:

---

cisko-kid@net.hr prvotno napisa

meni kroz glavu neki put prođe pitanje:"šta to ima u čovjeku toliko zlog da može nauditi drugom biću?"

---

Slažem se s ovime... samo što mi to prolazi kroz glavu svakodnevno...

Ne čitam novine, ne kopam po internetu... ne gledam horore ili bilo kakve serije ili dokumentarce koji prikazuju nasilje... krvoločnost...
Nije da bježim već svjesno ne želim takvu energiju oko sebe i svoje obitelji upravo zato što sam svjesna koliko sve prihvačam srcu i kako onda to mogu privuči k sebi vlastitim mislima.

Nepravde ima... ne razumijem ljude koji mrze, koji su zlobni, sebični, krvoločni, hladni... bezdušni... ali vjerujem u bolje sutra... vjerujem da će biti bolje... u buduću svjetlost života.

Mislim da nema više nasilja no prije, ali danas informacije vrište sa svih strana i zato izgleda da ga ima više no ikada...

Okružujem se pozitivom i trudim se širiti ljubav... jer možda ne mogu primijeniti toliko zlo, ali mogu možda potaknuti poznanika na cesti da se drugome nasmije i učini dobro djelo jer sam ja to njemu učinila...

ja isto ne razumijem nasilje, nisam ga nešto ni doživjela, nisu me tukli roditelji, nisu me tukli ni maltretirali u školi, ne tuče me MM ( :mrgreen: ) pa shodno tome ni mi ne tučemo naše dijete

nitko se ne tuče u našem malom životnom prostoru :mrgreen:

a slažem se, nasilje nad djecom me ful rasturi, pogotovo sad kad imam malenu..zato ja ko slon pamtim svaku vijest iz crne kronike koja ima veze s djecom, od broj oboljelih od menigokokne sepse pa sve do vrsta i broja prometnih nesreća, ne znam zašto

prije koji mjesec je doduše na telki bila ona stara emisija o band aid-u i bobu geldofu pa su bile one užasne slike gladne djece iz etiopije..a ja gledam i još kao jedem špagete..toliko sam se naridala da sam si sve špagete razmočila od suza :(

svejedno, ne mogu i ne želim se s tim opterećivati, puno bi mi bilo draže kad bi nekako mogla pomoći ili kad bi se mene za nešto pitalo

Hajd nek znam da nisam jedina, svi se oko mene se doimaju totalno nezainteresovani i kameni i drveni.

Ma kako bi bila jedina! Ja ne započinjem temu jer ne mogu ništa napraviti a satre me. Tako valjda i tvoja okolina.

Joj cure, PUNO VAM HVALA, ovaj mi razgovor beskrajno pomaže :love:

Ja sam se zapetljala u ono o čemu Cookie priča - svjesna sam da je nekad nekima kasno pomoći a da mom djetetu treba zdrava, prava, normalna, nasmijana mama koja ima i živce i energiju i snagu a ne neka iscijeđena potrošena polomljena...

I trudim se da radim ono što Ora kaže - biti dobar prema drugima, makar toliko nije teško, kao sa one reklame za kaladont - osmijeh ne košta ništa ali onaj kome je upućen vrijedi mnogo :heart:

Moj bivsi sef i mentor koji mi dan danas puno znaci me naucio da biram one bitke koje su mi vazne i one bitke koje mogu dobiti a da na ostale stvari ne trosim energiju. Vjecito cu covjeku biti zahvalna na tim mudrim rjecima ...

odbijam već neko vrijeme pratiti vijesti, čitati novine, gledati telku...
al koji me bog danas natjerao da otvorim 24 sata i ugledam tog plavokosog anđela slomljenih krila...toliko me potreslo da cijelo vrijeme to ne mogu izbiti iz glave...rasplakala sam se, grlila sina, svi moji veliki problemi u trenu se učiniše najmanjima...

to djetešce pomalo podsjeća na mog L. :cry:

i onaj stravičan opis debilne susjede koja kaže da je dijete toliko vrištalo da je morala odlaziti iz kuće da to ne sluša....kao da čujem te vriskove, odzvanjaju mi u ušima, paraju me...

i gdje su ti vaši bogovi? koji su to sveci na kojim nebesima to dopustili?
Ja ne razumijem....Ni jednu mater, ni jedno ljudsko biće koje ostaje imuno i gluho na patnje djeteta...Što može biti u čovjeku tako gnjilo? ja odbijam priznati da postoji takav svijet...

Mrzim te slike koje me od tada prate...Velike plave uplakane oči koje proždire tama...Strah...Bol...Ona praiskonska...Nerazumijevanje...
Dok netko drugi niz ulicu gura svoj šareni bicikl i slaže prve kule od kocaka jednom anđelu zauvijek lome krila... :cry:

I tako jučer krenem s posla s čvrstom odlukom da ću brinuti svoje brige i brige svojih bližnjih i dragih ljudi,
da ću pokušati djelovati gdje mogu pomoći i ne brigati o stvarima na koje čovjek ne može uticati,
da neću više ovako, jer mi crppi svu snagu i energiju i troši me
i uđem u tramvaj i sretnem ženu koja prosi
i od koje mi se kosa diže na glavi već godinama
sa tako malom bebom u dekici, tako malom da ne može imati više od 20 dana. A do jučer je nosila jedno od oko godinu.

I kmeči ona beba iz dekice, mrva mrvica mala i ja očepim da kako te nije sram, da gdje ti je ono veće dijete koje si do prije neki dan nosila,
da čije ti je to dijete, ko ti ga je dao,
da kako imaš srca, gdje ti je duša,
fuj, kažem ja njoj, odvratno, kako ti nije žao...

Džaba sve, ne mogu protiv sebe, valjda mi je priroda takva, otkud znam...

Evo, ja imam prilično sličan problem kao i vi svi tu. I znam jedno rješenje koje ponekad pomaže. Ako imate imalo vremena od svojih dnevnih obaveza, predlažem vam da se učlanite u neku dobrotvornu udrugu koja radi sa djecom, bolesnima, siromašnima ili slično i redovito tamo sudjelujete (makar 1-2 put mjesečno). Koliko god da vi budete pomagali tamo drugima, oni će još više pomoći vama. Hoću reći, takav tip rada djeluje izuzetno regenerativno koliko god težak bio, jer ste u pozivitnom filmu i jer radite nešto konkretno pa se ne osjećate beznadno i nemoćno (kako nam ponekad dođe u sred tih odurnih vijesti).

Uh... i meni se ta vijest mota po glavi. Ne plačem ali me srce boli i ne mogu shvatiti taj užas.... kao ni to da je toliko ljudi moglo reagirati a nije.

ja ovo ne mogu shvatiti.. :cry:
a mislila sam da govorite o nekom drugom slučaju, jednako brutalnom i također iz britanije..a evo sad vidim da su dva odvojena... :cry:

i mene strašno pogađaju sve te vijesti, a i mm-a..on ne želi uopće čuti za tako nešto

nema šanse da odem gledati koji je to drugi slučaj.
Nego ovako. Čim budem imala vlastito mjesto stanovanja idem se raspitati da li me smatraju dovoljno normalnom za udomljavanje djece. To mi se čini najbolji način djelovanja u svojoj avliji. Ako mm to bude mogao izdržati... tko zna kakve ćemo strahote vidjeti iz prve ruke...

eto ja ni neznam šta je bilo u Britaniji? :oops: ali....mene strašno pogađaju loše stvari s djecom...stalno mislim o tome,mama kaže da već prestanem jer sam dosadna stalno spominjajući šta se dogodilo tom i tom..ma :(

događaj(stvaran) iz moje zgrade.... :(
mama mi radi u školi i kaže joj pedagoginja kako u mojoj zgradi stanuje dječak ide u 1 razred znači 6 ili 7 godina tek koji cijeli dan provodi SAM..mama radi u kafiću cijele dane,tata u zatvoru...a dječak od straha ne bude u stanu nego na stepenicama zgrade :cry: :cry: i to je razrednica znala :evil: i nikome nije niti rekla već mu dala sliku anđela da ga čuvaju :shock: :shock: dijete ne ruča,ne večera..ima na stolu jabuku i bananu...tko s njim uči,piše zadaće,otušira ga,stavi na spavanje...ja NE ZNAM i jako me boli sve to..... :( :(

a čuj, mali stanuje u tvojoj zgradi..pozovi ga na ručak koji put

razrednica mu je dala sliku anđela, a ti se zgražaš po netu...malom dođe na isto

Citiraj:

---

donna prvotno napisa

događaj(stvaran) iz moje zgrade.... :(
mama mi radi u školi i kaže joj pedagoginja kako u mojoj zgradi stanuje dječak ide u 1 razred znači 6 ili 7 godina tek koji cijeli dan provodi SAM..mama radi u kafiću cijele dane,tata u zatvoru...a dječak od straha ne bude u stanu nego na stepenicama zgrade :cry: :cry: i to je razrednica znala :evil: i nikome nije niti rekla već mu dala sliku anđela da ga čuvaju :shock: :shock: dijete ne ruča,ne večera..ima na stolu jabuku i bananu...tko s njim uči,piše zadaće,otušira ga,stavi na spavanje...ja NE ZNAM i jako me boli sve to..... :( :(

---

eto ti prilika da djeluješ, ja bih. mati sigurno ne radi jer joj je to zabavno...ja bih mu bar za jest nešto pripremila. ne znam kako ti razmišljaš.. :/