Izderavanje, otresanje i nervoza

K. ima 3 godine i krenula je u vrtić prije 3 mjeseca. Unatrag par mjeseci (nisam sigurna da ima veze s vrtićem) postala je strašno "tanka". Čim joj nešto nije po volji izderava se, ne zna lijepo zamoliti i strašno lako plane. Ja joj stalno govorim da se moramo lijepo razgovarati, da neću da se izderava, da se mi na nju ne deremo, da nam je ljepše ako nam lijepo kaže... Ona svaki put kaže dobro, ali čim se nađe u novoj "kriznoj situaciji" opet pukne. Ne znam stvarno što je tome uzrok. MM i ja smo se već počeli međusobni okrivljavati da smo za to krivi tražeći uzroke u nekom našem međusobnom ponašanju. To je više izraženo kad smo oboje s njom, a u vrtiću, kod baka je super i nema takvih ispada. Tek kad se mi pojavimo, otpušta ventil. Možda je to samo faza, ali nekako sam totalno bezvoljna i nije mi lijepo od ranog jutra slušati njezinu nervozu. Samo jedan jutarnji primjer: čim se probudi traži čaj, ali ne lijepo i normalno ego počinje nešto između prenemaganja i deranja tipa mamaaaaa daj čaaaaj. I ako se taj čas ne pomaknem opet daj daj daj. Mislim pa ne mogu skakati te sekunde kad ona pomisli nešto. Kakva su vaša iskustva i kako da se postavimo: ne znam je li bolje to ignorirati ili svaki put tražiti da me lijepo zamoli i lijepo kaže što hoće.

Možda je zakašnjela rekacija na vrtić.
Ako cendra kad nešto zahtijeva, spusti se kraj nje i reci joj da je ništa ne razumiješ i da ti kaže što želi (Slušam te, reci mi što želiš.). Znam, treba imati vremena i strpljenja to odigrati, možda ni ne uspije iz prve.

Citiraj:

---

čim se probudi traži čaj, ali ne lijepo i normalno ego počinje nešto između prenemaganja i deranja tipa mamaaaaa daj čaaaaj. I ako se taj čas ne pomaknem opet daj daj daj. Mislim pa ne mogu skakati te sekunde kad ona pomisli nešto

---

Ako će te utješiti, moja kćer nije nimalo nervozna, ali isto ima tu osobinu da kad nešto traži, hoće to odmah! I isto me to smeta, stoput sam joj rekla: Koliko ruku ima mama? Vidiš li negdje na mami krila? :mrgreen:
A da ne uspoređujem kad je zamolim da spremi flomiće, ili igračke, koja je tu brzina (puževa, naravno).
Pa sam par puta, što je ona tražila da bude nešto brže, ja to radila sporije, pa je skužila, više me toliko ne požuruje.

Ma ja čak ne bih ništa rekla da to nije popračeno stalno povišenim tonom. Razumijem da je dijete i da kad hoće hoće odmah i da će mi dosađivati kad nešto hoće, ali sam od njezinog izderavanja pod stalnim stresom Znam da to možda zvuči glupo, ali ponekad se osjećam kao zarobljenik vlastitog djeteta. Mislim da ne ispadne da je ona neki mali monstrum,ona divno i pametno dijete i možda zbog toga ima neke reakcije koje nisu primjerene toj dobi, a ja se s njima ne znam nositi.

Ma ja čak ne bih ništa rekla da to nije popračeno stalno povišenim tonom. Razumijem da je dijete i da kad hoće hoće odmah i da će mi dosađivati kad nešto hoće, ali sam od njezinog izderavanja pod stalnim stresom Znam da to možda zvuči glupo, ali ponekad se osjećam kao zarobljenik vlastitog djeteta. Mislim da ne ispadne da je ona neki mali monstrum,ona divno i pametno dijete i možda zbog toga ima neke reakcije koje nisu primjerene toj dobi, a ja se s njima ne znam nositi.

Sklona sam misliti da je ipak zbog vtića, eventualno možda i neki skok u razvoju. A kakva je u vrtiću, mislim je li tamo zadovoljna, to što se tamo tako ne ponaša, ne znači da je i zadovoljna?

Mislim da je zadovoljna, jer voli ići u vrtić, veseli mu se , posebno je tužna kad zbog bolesti ne može ići. Inače je ona introvert i tamo se u početku teže otvarala, ali sad tete kažu da se super uklopila, da još uvijek ne kaže baš sve što misli ali imaju dobru komunikaciju s njom. Mislim da uzrok problemu leži u tome što je do 3. godine bila s tetom čuvalicom koja je bila isključivo njoj podređena i što se navikla da uvijek dobije što želi. Tu ne mislim na materijalne stvari nego na komunikaciju: moraš odgovoriti kada pita odmah. Nekada sam ja na telefonu ili pokušavam nešto napraviti ili se ne pojavim taj čas u sobi u kojoj je ona da joj odgovorim, prokomentiram nešto. što očekuje.. i opet izderavanje.

Ako nije indiskretno pitanje, da li se ti i TM ponekad jedno drugom obratite tim tonom?

Ako nije nista od ovoga...onda vjerovatno prolazi kroz neku od faza. Ne dozvoli da te izbacuje iz takta, pokusaj je "ne cuti" kada se dere i objasni joj da cujes jedino kada ti se normalno obraca...

Mi imamo slicnu fazu...(pravdamo se rodjenjem brata :P )....ako ne cendra i zapomaze, onda rezi ili urla....a najgore je sto ne bira publiku - mada sam ja najvjernija.
I sto me posebno fascinira, ako se neko slucajno njemu obrati sa tonom koji nije "cvjetna nota", jako se uvrijedi...Sinoc dok se vracamo iz igraone, kazem mu "Daj molim te malo brze hodaj" i dobijem odgovor "Maaamaaaa nemoj biti takva prema meniiii"...
:roll:

Pa da, možda je u tome problem, jer joj je jedna odrasla osoba bila potpuno i stalno na raspolaganju, što sa roditeljima nije slučaj. (jer imaju i drugih dužnosti). Sad je potrebno da shvati da ipak nije centar svijeta. Moja kći ima pet godina, što je ogromna razliku u odnosu na tri, tako da ova moja metoda "usporavanja" ne znam kako bi palila kod nje.
Nekidan sam sa njom imala scenu: Došla je iz vrtića, otišla na kat u sobu i zahtijeva da ja smjesta dođem i izvadim joj neku ljetnu! haljinicu. Znači, najhitnije na svijetu mi je da vadim ljetnu robu ispod kreveta i rujem da nađem njoj haljinicu, koja se sad čak i ne nosi. Pa sam je pustila da malo "zahtijeva", pa je onda došla na rub plača. A onda sam joj održala bukvicu, da se sa mamom tako ne razgovara, može lijepo pitati, a onda ću ja odlučiti je li može ili ne može. Pitala sam je je li s prijateljicama tako razgovara i zahtijeva, rekla je ne. Pa sam rekla, sa mnom onda još manje možeš tako razgovarati.
Eto, i tebi bih preporučila, iako je tvoja curka mala, da joj kažeš da ne dozvoljavaš da se izderava na tebe, i ako se bude izderavala, da joj to što traži jednostavno nećeš ispuniti. Mirno i strpljivo, vjerujem da će s vremenom naučiti.

Mi se ne izderavamo jedno na drugoga. MM je užasno strpljiv i prema meni i prema K. Ja sam ta koja lakše planem, ali stvarno se trudim da se kontroliram i nadam se da to nije pokupila od mene. Moja greška je što se znam pred njom raspravljati s MM, ali tada mislim da to nije neka svađa niti izderavanje, nego više konstruktivni razgovor kao kritika nekog ponašanja (ah koji eufemizam). Meni bazično smeta što mislim da je MM preblag prema K. i od njega ponekad tražim da se malo oštrije postavi-da nisam uvijek ja baba roga koja ispravlja i upozorava dijete i podvikne s vremena na vrijeme, a on baš nikada ili nedovoljno prema nekim mojim kriterijima. To znam tražiti od njega a da ona ponekad čuje i znam da je to krivo, pa se trudim da toga bude što manje.

Može biti puno razloga takvom ponašanju, uključujući promjene u njenom životu koje spominješ. A može biti jednostavno dio odrastanja.
Moj mlađi je upravo s tri godine jako promijenio svoje ponašanje. Dotad je bilo nevjerojatno lagano s njim, bio je staložen, "razuman", suradljiv, veseljak. Zadnjih godinu dana imamo ljutnju, izderavanje, frustriranje, cendranje i udarce rezervirane samo za mamu (najdražu i jedinu). Ono što je dobro je da je to u silaznoj putanji zadnjih možda pola godine (sad mu je 4), a i to što se njegov stari karakter i dalje vidi iza svega ovoga.
Ja sam se ponovno osvjedočila da nikakvi kratki putovi po tom pitanju kod mene ne funkcioniraju: ono, rekla sam ljuto, izderala sam se, objasnila sam ili što već i nije nikad više. Kod nas se takve stvari uče pomalo i kvalitetno, a to bolje što ja rjeđe izgubim kontrolu i poželim stvar riješiti nekim kratkim i dramatičnim scenariom.

Citiraj:

---

Eto, i tebi bih preporučila, iako je tvoja curka mala, da joj kažeš da ne dozvoljavaš da se izderava na tebe, i ako se bude izderavala, da joj to što traži jednostavno nećeš ispuniti. Mirno i strpljivo, vjerujem da će s vremenom naučiti.

---

E, ako se postavim na nju strogo i odlučno, onda kreće "mamice, mamice, daj pusu, zagrli me" i ako kažem da ju neću grliti i ljubiti kad se tako ponaša, onda kreće plač zbog toga. Pa kako još da na svo to izderavanje, uz pokušavanje da ju ispravim a u sebi kipim, kako da ju ljubim?! To mi se čini totalno krivo. Mislim kakvu poruku dijete dobiva?!

Uh, najteže je tješiti dijete koje te je jako razljutilo. Moja kći redovito traži da ja tješim nju, kad bi utjeha itekako trebala meni. :mrgreen: Onda progutam bijes i utješim je, jer jednostavno-scene (ljutnja, plač..) kraće traju. Nekad se i ne uspijem savladati, pa joj sve istresem, kako da ja sada tebe tješim kad sam ljutaaaa. Međutim, tako bude samo gore.
Mislim, pokušaj se svladati, i dati joj i pusu i zagrljaj kad traži (nakon ispada), ali nemoj odstupati od toga da ne dozvoljavaš da se na tebe izdire.

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Može biti puno razloga takvom ponašanju, uključujući promjene u njenom životu koje spominješ. A može biti jednostavno dio odrastanja.
Moj mlađi je upravo s tri godine jako promijenio svoje ponašanje. Dotad je bilo nevjerojatno lagano s njim, bio je staložen, "razuman", suradljiv, veseljak. Zadnjih godinu dana imamo ljutnju, izderavanje, frustriranje, cendranje i udarce rezervirane samo za mamu (najdražu i jedinu). Ono što je dobro je da je to u silaznoj putanji zadnjih možda pola godine (sad mu je 4), a i to što se njegov stari karakter i dalje vidi iza svega ovoga.
Ja sam se ponovno osvjedočila da nikakvi kratki putovi po tom pitanju kod mene ne funkcioniraju: ono, rekla sam ljuto, izderala sam se, objasnila sam ili što već i nije nikad više. Kod nas se takve stvari uče pomalo i kvalitetno, a to bolje što ja rjeđe izgubim kontrolu i poželim stvar riješiti nekim kratkim i dramatičnim scenariom.

---

Tako i kod nas...nema tu kratkorocnih rjesenja...Zato sam i sklona misliti da ce oni (uz nasu adekvatnu pomoc) to jednostavno "prerasti"

Citiraj:

---

vertex prvotno napisa

Može biti puno razloga takvom ponašanju, uključujući promjene u njenom životu koje spominješ. A može biti jednostavno dio odrastanja.
Moj mlađi je upravo s tri godine jako promijenio svoje ponašanje. Dotad je bilo nevjerojatno lagano s njim, bio je staložen, "razuman", suradljiv, veseljak. Zadnjih godinu dana imamo ljutnju, izderavanje, frustriranje, cendranje i udarce rezervirane samo za mamu (najdražu i jedinu). Ono što je dobro je da je to u silaznoj putanji zadnjih možda pola godine (sad mu je 4), a i to što se njegov stari karakter i dalje vidi iza svega ovoga.
Ja sam se ponovno osvjedočila da nikakvi kratki putovi po tom pitanju kod mene ne funkcioniraju: ono, rekla sam ljuto, izderala sam se, objasnila sam ili što već i nije nikad više. Kod nas se takve stvari uče pomalo i kvalitetno, a to bolje što ja rjeđe izgubim kontrolu i poželim stvar riješiti nekim kratkim i dramatičnim scenariom.

---

I mi smo u toj fazi deranja, izderavanja, galame, a do nedavno je bio nevinašce.
Ali sam primjetila i još komentirala sa jednom mamom iz vrtića da se oni u vrtiću tako ponašaju i komuniciraju međusobno.
I ona je rekla da njen ima isto takve ispade i da je ona to skužila.
Pa sam si mislila reko vjerojatno su oni svi sada u toj nekoj fazi i furaju se na taj đir, ali nadam se da će ih proči.

netko pametan rece:

djeci je najpotrebnija nasa ljubav onda kad je najmanje "zasluzuju"


sto bi znacilo da u trenutku kad se "najgore" ponasaju (vriste, lupaju, grizu, ne suradjuju ni na koji nacin) - tad im najvise treba nas zagrljaj, poljubac, lijepa rijec, smirenost...


cesto se toga sjetim. al ne mogu reci da svaki put primijenim ;) :mrgreen:

litala :) baš lijepo rečeno
I istina.

Taj zagrljaj kad je ona isfrustrirana (a posljedično i ja :mrgreen:) sam primijetila da objema pomogne..taj savršen osjećaj...

Mene inače puuuno toga neće izbaciti iz takta, ali cendranje i deranje ne podnosim...
I moje znaju biti takve, posebno prvih sat, dva nakon što dođu iz vrtića.
Onda se trudimo mirno, nekad i ja viknem da prestane pa mi bude žao...
U biti, najbolje rješenje je ovo što litala gore mudro reče.

Ja si pokušavam "utuviti" u glavu da ona to ne radi namjerno- da sam meni nešto napakosti :mrgreen: i da se ponaša najbolje što može u odr. trenutku.

Sklona sam vjerovanju da je to...faza :mrgreen:

mogu ti samo kazat: ja mislila kako ti ćiriš moju L. i da pišeš o njenom ponašanju :mrgreen:
identičan obrazac, identično ponašanje.......
jedino šta pali kod nas: dva njena zahtjeva takvim tonom ignoriram, a onda kažem: ja te ništa ne razumim dokle god tako govoriš. reci lipo, fino, polako i normalnim glasom.....

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

netko pametan rece:

djeci je najpotrebnija nasa ljubav onda kad je najmanje "zasluzuju"


sto bi znacilo da u trenutku kad se "najgore" ponasaju (vriste, lupaju, grizu, ne suradjuju ni na koji nacin) - tad im najvise treba nas zagrljaj, poljubac, lijepa rijec, smirenost...


cesto se toga sjetim. al ne mogu reci da svaki put primijenim ;) :mrgreen:

---

Ovo je istina. Kako je D. otvoreno dijete, on to jasno i pokazuje. Nekad se meni teško smiriti i pružiti nježnost dok ga zapravo želim katapultirati kroz prozor, ali uvijek, uvijek je pravi potez zagrliti ga i izljubiti. Nakon toga sve obično ide glatko i ono što govorim stvarno dopire do njega.

Evo jedne rečenice za gospođu fizičarku :love: :

You can't solve the problem at the level of thinking that created it.

A. Einstein

Ja sam je dugo imala na frižideru. :mrgreen:

I stvarno je tako! :love:

Moj Mihovil u zadnjih par mjeseci ima faze kada se naljuti pa me udari, histerično viče i na kraju se od silne frustracije rasplače. Uglavnom je to ako nešto ne dobije odmah ili ako nešto ne želi učiniti.

I ja se nadam da je to faza koja će proći.

Ma znam ja da je ključ rješavanja takvih situacija na što bezbolniji način samo i isključivo u mom strpljenju. Ali ja ne bih željela da do njih uopće dođe ili barem da ih je manje. Ovako sam pod stalnom paljbom ili kako se MM i ja zezamo pod sirenom. Želim uživati u svom djetetu i našem zajedničkom vremenu i onda mi ovakve stvari bacaju užasnu sjenu na sve što radimo. Možda to treba i djelomično ignorirati u smislu da joj ne skrećem pažnju baš svaki put kad se izdere. Ne znam više ni sama, jer mi se čini da sam sve pokušala. Ali strpljen spašen, pa ćemo vidjeti kako će biti.

Citiraj:

---

Kora prvotno napisa

. Ali ja ne bih željela da do njih uopće dođe ili barem da ih je manje. Ovako sam pod stalnom paljbom ili kako se MM i ja zezamo pod sirenom. Želim uživati u svom djetetu i našem zajedničkom vremenu i onda mi ovakve stvari bacaju užasnu sjenu na sve što radimo.

---

Hej, pa nije valjda tako strašno :love:
Roditeljstvo nosi puno toga. Nije uvijek sve bajno i krasno.
Probaj misliti na način da to što ona radi nije pogrešno: da nije kriva ni ona što to radi, ni ti kojoj to smeta.

Probajte s puno strpljenja progurati kroz krizu :love:

Anci hvala na ovim lijepim riječima. :love: I da, nije sve tako strašno jer je ona zapravo predivna curica, a ja jednostavno možda nemam dovoljno strpljenja. Jedino mi neki prijatelji ili familija dižu tlak s komentarima, moji nisu bili takvi, kod vas to predugo traje, kako tako malo dijete može toliko s vama pregovarati itd, itd....

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

netko pametan rece:

djeci je najpotrebnija nasa ljubav onda kad je najmanje "zasluzuju"


sto bi znacilo da u trenutku kad se "najgore" ponasaju (vriste, lupaju, grizu, ne suradjuju ni na koji nacin) - tad im najvise treba nas zagrljaj, poljubac, lijepa rijec, smirenost...


cesto se toga sjetim. al ne mogu reci da svaki put primijenim ;) :mrgreen:

---

oko toga stalno s mm-om lomim koplja :/

zar nije cinjenica da takvim ponasanjem saljemo poruku da je njihovo udaranje, vristanje, grizenje itd. prihvatljivo? :/

Ma daj, očito su zaboravili :mrgreen:
Gle, moje cure se podosta čupaju :roll: . I zna biti opterećujuće.
Ima dana kad smo totalno kul i puni strpljenja, ali ima dana kad bih BAŠ voljela da su malo mirnije.

Joše teže mi je bilo kad je ova starija bila agresivna prema seki kad je seka bila beba. A gledaš okolo druge: starije dijete obožava mlađe, grli, ljubi...a moje ili ignorira ili mlati...

Onda sam nakon nekih tema na ovom forumu i nakon što sam pročitala jednu knjigu (J.Juul) odlučila to prihvatiti kao njen način nošenja s novom (obiteljskom- novi član) situacijom.
Ne odobravati. Ali prihvatiti.

Kad sam si to posložila u glavi, pa onda u MM-ovoj glavi :mrgreen: , krenulo je na bolje.

Citiraj:

---

zar nije cinjenica da takvim ponasanjem saljemo poruku da je njihovo udaranje, vristanje, grizenje itd. prihvatljivo?

---

Pa to je i ono što mene zbunjuje, osim činjenice da mi je to zadnje što mi se radi kad je ona takva.

Felix, škicni ovo:

It's simply being kind. When you think outside the conventional box, you don't automatically perceive unwanted behavior as "bad." It's like asking, "Isn't nursing a crying baby rewarding crying?" Compassionate parents don't consider crying to be bad, so we don't worry that we might be rewarding it. Like crying, aggression signals a need to connect with Well-Being.

http://www.enjoyparenting.com/daily-groove/time-in

(ima 4 dijela, ovo sam kopirala sa part 4)

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

netko pametan rece:

djeci je najpotrebnija nasa ljubav onda kad je najmanje "zasluzuju"


sto bi znacilo da u trenutku kad se "najgore" ponasaju (vriste, lupaju, grizu, ne suradjuju ni na koji nacin) - tad im najvise treba nas zagrljaj, poljubac, lijepa rijec, smirenost...


cesto se toga sjetim. al ne mogu reci da svaki put primijenim ;) :mrgreen:

---

oko toga stalno s mm-om lomim koplja :/

zar nije cinjenica da takvim ponasanjem saljemo poruku da je njihovo udaranje, vristanje, grizenje itd. prihvatljivo? :/

---

To sam i ja mislila, ali onda shvatim da mu nikad ne kazem ili pokazem da ga ljubim i grlim jer se tako ponasa. Ne. Ljubim ga i grlim jer ga volim i jer zelim da se smiri...a kroz to sve mu onda pokusavam dati do znanja da me takvo i takvo ponasanje smeta.

Naravno - nigdje nisam rekla da redovno primjenjujem ovo ljubljenje i grljenje :mrgreen: treba samog sebe podsjetiti na to....Ja ipak nisam Einstein da to tako lijepo i sazeto skontam :mrgreen:

Uh, taj enjoyparenting mi užasno ide na živce, iako se slažem sa skoro svim što netko od tamo citira :lol: .
Iz mog iskustva, ne šalju se nikakve krive poruke. Kad mu trebaš, tu si. Oni usporedno uče da njihovo ponašanje nije prihvatljivo, ako im se to daje do znanja.

vertex :lol:
Meni je ok, mislim da ne piše ništa loše ni krivo.
No, ono što sam već rekla...bude mi teško držati se toga uvijek.

Uvijek smiren, pun empatije i sve to...
Jedan dan se nađem kao u slijepoj ulici: ide ok i odjednom sam pred zidom. Onda viknem, naljutim se...pa se rasplačem...pa ispočetka.
Sve zahtijeva jako puno rada na sebi. :/

Samo jos da dodam da "ponasanje" eskalira kad on nepogresivo osjeti da sam ja vec iz ovog ili onog razloga i sama "tanka" ...kao da me testira...Npr, redovno me doziva da mu nesto hitno dam/uradim/kazem...kad 1 dojim Luku 2 sjednem da jedem 3 pricam na telefon 4 radim paralelno 3 posla

E zato mislim da je bolje ignorisati (ne njega/nju, nego to deranje) nego ispravljati....bar ne dok se to desava...

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

vertex :lol:
Meni je ok, mislim da ne piše ništa loše ni krivo.
No, ono što sam već rekla...bude mi teško držati se toga uvijek.

Uvijek smiren, pun empatije i sve to...
Jedan dan se nađem kao u slijepoj ulici: ide ok i odjednom sam pred zidom. Onda viknem, naljutim se...pa se rasplačem...pa ispočetka.
Sve zahtijeva jako puno rada na sebi. :/

---

Ko da nemam pametnijeg posla... :mrgreen:

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Npr, redovno me doziva da mu nesto hitno dam/uradim/kazem...kad 1 dojim Luku 2 sjednem da jedem 3 pricam na telefon 4 radim paralelno 3 posla

.

---

Identično.
Ko da čeka.
S tim da se ja stalno lomim između njih dvije jer mi već ide na živce: Čekaj, ljubavi, da seka posisa... :roll:
A seka, bratemili, prošla dvije godine :mrgreen:
Pa sam i tu reda uvela :mrgreen:

Citiraj:

---

ninet prvotno napisa

Ko da nemam pametnijeg posla

---

:lol:

Citiraj:

---

Felix prvotno napisa

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

netko pametan rece:

djeci je najpotrebnija nasa ljubav onda kad je najmanje "zasluzuju"


sto bi znacilo da u trenutku kad se "najgore" ponasaju (vriste, lupaju, grizu, ne suradjuju ni na koji nacin) - tad im najvise treba nas zagrljaj, poljubac, lijepa rijec, smirenost...


cesto se toga sjetim. al ne mogu reci da svaki put primijenim ;) :mrgreen:

---

oko toga stalno s mm-om lomim koplja :/

zar nije cinjenica da takvim ponasanjem saljemo poruku da je njihovo udaranje, vristanje, grizenje itd. prihvatljivo? :/

---

ja mislim da im grljenjem u takvim trenucima pokazujemo da ih želimo umiriti, da ih vidimo, čujemo, razumijemo...

na stranu situacije kada mi jedna plače na rukama, a druga vitla dječjom kuhinjom po sobi... zaškripi ta mogućnost

Citiraj:

---

ovca_i_janjad prvotno napisa

na stranu situacije kada mi jedna plače na rukama, a druga vitla dječjom kuhinjom po sobi... zaškripi ta mogućnost

---

Konačno još netko... :mrgreen:

:*

pročitala sam u jednom zanimljivom tekstu o obiteljskoj karmi i odnosu roditelj-dijete da djeca često postaju agresivna kada jedan od roditelja potiskuje svoju agresiju. Ili da dolazi do nagle promjene ponašanja kada jedan od roditelja ima neku veliku tajnu koju skriva (kao primjer je navedena nevjera, ali može biti bilo što). Npr. popuštanje u školi, u vrtiću, ima neke obrasce ponašanja koje nije imalo prije itd.

Objašnjenje je da dijete instinktivno osjeća naše misli i osjećaje, mada ne zna o čemu se radi i to nam pokazuju svojim ponašanjima. Mi bi to trebali prepoznati i pogledati duboko u sebe i da, raditi na sebi :mrgreen: .

Ovo razmisljanje mi se stvarno cini logicno. :/ Imam osecaj da je moja M. nervozna ako sam ja nervozna.Mada,kod mene postoji drugi problem:M. ima 5.god. i dosta je nemirna,gruba za devojcicu i sto je najgore ponasa se "kao divlja".Kakva su vasa iskustva?

Imam sličnu situaciju, samo što kod nas nije uvijek povišeni ton, ali jako često cendranje, za svaku sitnicu, pogotovo tih sat-dva nakon što dođemo iz vrtića. Poludim... Ali da bih sebi olakšala, ponavljam si onu - sigurno u vrtiću nije mogao izraziti sve što bi htio i trebao, pa mora meni. Pomislim kako je to sigurno izraz nekog unutarnjeg nezadovoljstva, pa imam snage zagrliti ga, dići, poljubiti pa onda smislim neku zajedničku aktivnost. Iako me silno razljuti (i ja dođem kući nervozna, umorna, željna mira... al onda i meni super dođe taj zagrljaj pa sve nekako dođe na svoje). Pri tome, naravno, ne reagiram na zahtjev koji je izrazio dok ga ne izrazi na noramalan način.
Al svaki dan ispočetka :roll: