Roditeljstvo nakon neplodnosti

Pozdrav mamice,

evo već tako dugo nisam na ovom PDF-u otvorila topic a nekad sam visila na njemu non-stop :)

Htjela sam pitati nešto vas, mame koje su se morale boriti da bi postale mame.
Mislite li da je neplodnost i put koji ste prošle da dođete do bebe utjecala na vas u smislu da ste danas bolji roditelj?

Ja mislim da je na mene neplodnost ostavila veliki utjecaj i da sam danas bolji roditelj svom djetetu, više cijenim svaku minutu provedenu s njom jer su to trenutci za kojima sam godinama žudila.
Istina je da ne znam kakav bih roditelj bila da neplodnost nije imala utjecaja na mene ali nekako vjerujem da ne bih ovoliko uživala u ulozi mame...ne znam.

Što vi mislite?

Ima li istine u onoj "u svakom zlu nešto dobro"
Utječe li težak put do djeteta na stvaranje boljeg roditelja?

Vidi, ja stvarno ne znam odgovor, ali svaki, baš svaki dan zahvaljujem na mojim darovima. Osjećam neopisivu, nemjerljivu ljubav.
Kada mi je teško jer sam preumorna, samo se prisjetim koliko mi je bilo teže kad ih nisam imala i dok sam se borila sa svojim spontanima, tugama, ponorima...
Sada sam jako umorna, ali neizmejrno sretna i mislim da ta moja sreća pridonosi da sam ja bolji roditelj nego da nisam to doživjela. Mislim da više cijenim taj dar, mislim da imam više strpljenja, ali ne od drugih ljudi koji nisu osjetili "čari" neplodnosti nego govorim o sebi, kakva sam bila prije i kakva sam sada. Promijenila sam se... ovo me promijenilo.
Vjerujem da smo MI ipak drukčiji roditelji, da li smo bolji, ne znam, ali drukčiji jesmo :love:

još nisam roditelja ali kad budem biti u sigurno posvećeniji svojoj :saint: nego netko ko nije prosao ovo.mozda grubo zvuči ,nemislim da ću biti bolji roditelja li znam da će mi biti u glavi koliko je toga trebalo proći do :saint: .
I zaista ma koliko je sve ovo tesko,borba od početka do bebice ipak je nekako uzvišen osjećaj to proći....tek sam na početku,izgurati trudnoću,izvesti dijete na pravi put ali uvijek će ovaj dio života ostati poseban zbog svega sto sam prošla i zbog divnih ljudi koje sam upoznala u svojoj borbi :* :love:

Citiraj:

---

navi prvotno napisa

Kada mi je teško jer sam preumorna, samo se prisjetim koliko mi je bilo teže kad ih nisam imala i dok sam se borila sa svojim spontanima, tugama, ponorima...
:

---

E baš to!
I odmah umor nestane i stvori se još brdo energije,želje i volje za cjelodnevim đipanjem po kući i okolici :mrgreen:
za sve što nju čini sretnom :heart:

Snješka :heart:
Tako često razmišljam o tome... Kao da sam naučila cijeniti stvari koje ljudi doživljavaju kao "normalne". Jer ZNAM da je imati zdravo dijete dar. Najveći, najljepši, najvrijedniji dar! I beskrajno sam zahvalna na tom daru.

Jesam li bolji roditelj to stvarno ne znam. Je li imam više strpljenja i to mi je teško reći - možda je to i stvar mojih godina. Da sam svjesna da se ništa ne podrazumijeva i da se još uvijek čudim - to stoji. U stvari, ja nekako baš zbog cijele te priče nastojim biti ne preprotektivna jer mi se čini da bi lako u tome mogla pretjerat, a sad, koliko mi to uspijeva ni to ne znam jer sebe čovjek ne može objektivno vidit.

Ina, jako si to lijepo napisala. Nisam još roditelj, ali nekako mislim da ću se i ja tako otprilike osjećati :)

Za roditeljstvo još ne znam, ali znam da puno više cijenim trudnoću od žena koje su "jednostavno" (ne znam zapravo koja bi riječ bila prikladna) do nje došle..... Sretna sam i zahvalna svaki dan. Ja znam koliko je velik ovaj dar i koji su razmjeri sreće koja mi se osmjehnula. :)
I da...kako kaže ina33, "ništa se ne podrazumjeva" i "još uvijek se čudim"....ne samo trudnoći, čudim se i divim folikulogenezi, ovulaciji, složenim procesima lučenja hormona i čudesnom sklopu ljudskog organizma.

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

....ne samo trudnoći, čudim se i divim folikulogenezi, ovulaciji, složenim procesima lučenja hormona i čudesnom sklopu ljudskog organizma.

---

I kod mene ovako.

Iako sam čekala "samo" godinu dana i nekim čudom ostala trudna " jednostavnim" načinom :mrgreen: svaki dan barem jedan put pomislim kako sam sretna što je imam. I da, nekad stvarno pretjerujem u svemu preprotektivna, ima brdo igračaka, više robice nego MM i ja skupa, ali ništa mi nije žao jer naprosto uživam i nadam se ubrzo još jednoj srečici :heart:

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Za roditeljstvo još ne znam, ali znam da puno više cijenim trudnoću od žena koje su "jednostavno" (ne znam zapravo koja bi riječ bila prikladna) do nje došle..... Sretna sam i zahvalna svaki dan. Ja znam koliko je velik ovaj dar i koji su razmjeri sreće koja mi se osmjehnula. :)
I da...kako kaže ina33, "ništa se ne podrazumjeva" i "još uvijek se čudim"....ne samo trudnoći, čudim se i divim folikulogenezi, ovulaciji, složenim procesima lučenja hormona i čudesnom sklopu ljudskog organizma.

---

I ja nekako ovako osjećam. Često si mislim - pogotovo kad vidim neroditelje (naravno, najlakše je kritizirati, ali stvarno se nagledam svašta i onda mi je teško :(
"Ja ću biti bolja, najbolja majka, samo da postanem :heart:" - zapravo truditi ću se svim srcem, i nadam se da ću uspjeti!

Trudnoću i taj čitav čudestan proces neizmjerno cijenim, imam neko strahopoštovanje prema svemu tome, i NEMA šanse da bi išta napravila da "to divno stanje" imalo ugrozim.
Možda sam malo prepažljiva ali NE idem u zadimljene prostore, NE pijem alkohol, NE jedem hranu za koju znam da je štetna, trudim se piti i jesti ono što je dobro ua mene i bebu, odmaram kad mogu, aktivna sam kad mi to paše ali svjesna sam da moram i odmarati, spavam redovito, NE uzrujavam se i NE živciram, NE opterećujem se! Sretna sam i presretna :D, uživam u trenucima, okružjem se ljubavlju i blagostanjem: Presretns sam SVIME što mi trudnoća donosi :D, pa bila to i mučnina, glavobolja, umor, apetit, kile...

I teško mi je kad vidim kako se neke žene odnose i ponašaju u trudnoći, i uvijek si pomislim da se ona sigurno nije mučila kao ja i moje ostale suborke, već da je taj dar s neba dobila "besplatno". Jer isto mislim da onaj tko nije iskusio našu borbu, i tko misli da je "najlakše na svijetu" zatrudniti, naravno da istu uzima zdravo za gotovo, a slično tako i dijete koje se nakon toga donese na svijet.
Naravno, ne generaliziram, to je moj point of view i imam takvo iskustvo...

No, da mogu uvijek bi birala ovaj put, jar sam puno toga naučila, postala bolj oosoba, izgradila se, poboljšala odnos i brak...
Kao i ljubav koju MM i ja imamo NIKADA ne uzimam zdravo za gotovo, cijenimo ju i njegujemo svaki dan, iako smo "lako" došli do nje...


Snješka super tema, jer užasno često razmišljam o tome, zamišljam se kao majka, rezmišljam koko bi postupila u kakvoj
situaciji...

:love:

potpisujem Isabel
a uzor u roditeljstvu mi je moja sestra, koje je slučano ostala T sa 21. god i bila najneozbiljnije biće koje sam ja znala, a napravila je strašan "posao" :*

Ja sam bila prestala vjerovati da ći ikada biti roditelj. Kad je moj ljubljeni tu duboko zapretenu misao iščeprako iz pepela moje mladosti, bila sam dovoljno hrabra i odvažna da se uhvatim u koštac sa svim problemima. Bez obzira koliko su svakom novom pretragom rasli i dopunjavali se ispred mene ko bedemi nepokorenog grada....

Sada kad brojim zadnje tromjesečje, ne prestajem se čuditi: sebi i svom velikom osmjehu s kojim hodam po svijetu, promjenama na mom ljubljenom :love: (jer, što vrijeme više odmiče to je i on "trudniji"), svojoj sportašici Luci koja mamu svaki dan iznenađuje novim piruetama :zaljubljen:

Zapitam se kako će se mjeriti vrijem od trenutka kad je napokon primim u naručje..... nadam se da ću biti strpljiva i mudra mama. Nadam se da ću svojoj Luci moći pružiti dovoljno ljubavi i poticaja da izraste u dobru i hrabru ženu koja se neće bojati izazova.

Citiraj:

---

iva_luca prvotno napisa

Nadam se da ću svojoj Luci moći pružiti dovoljno ljubavi i poticaja da izraste u dobru i hrabru ženu koja se neće bojati izazova.

---

Super si ovo rekla, to je i moja najveća roditeljska želja.

Ne, drzim se nacela kojih su se i moji roditelji drzali i pokusavam svoje dijete sto bolje pripremiti da postane samostalno, samosvjesno o odgovorno ljudsko bice. U odogoju smo stroge i dosljedni, sto ne znaci da suprug i ja na pucamo od ljubavi prema nasoj principessi.

Koji puta me izbezumi koliko drugi roditelji mogu biti neodgovorni prema svojoj djeci ali oduvijek sam bila osjetljiva na nepravdu i u tom trenutko mi zna proci kroz glavu da uloga to jest da podjela roditeljstva nije postena definirana u svijetu ...

Snješka, tema je izvrsna :naklon:

Ja nisam kao ti, imam dijete, ali kod mene je problem u sekundarnoj neplodnosti.

I moram reći da otkako žudim za drugim djetetom, vidno sam bolja roditeljica svom prvom djetetu.

Nekako kad god se razljutim, pomislim, pa samo nju imam, što mi to treba da se ljutim.

A isto tako i prema svoj drugoj djeci. Nećakinjama, rodbini, prijateljima... općenito sam bolja prema djeci.

Prvo Isabel čestitke od srca, nisam vidjela nego tek sad! :D
A onda tema... Hm, rekla bih da smo možda drugačiji roditelji, kao što je netko napisao. Jesmo li bolji ne znam možemo li to tako okvalificirati ali da imamo više volje, energije možda jer opet potpisujem gore navedene pametne curke, kad god mi je teško ili sam umorna i neispavana, sjetim se kako mi je bilo teško svih ovih godina, svih boli, punkcija, iščekivanja, suza, svega... I srce mi je odmah puno kad vidim svoje djetešce i njegov osmjeh :heart:

Već sam pet godina mama, pa je tu vjerojatno i razlika u odnosu na vas koje imate još malene...a da li sam bolja ili nisam zato što sam prošla borbu da dođem do djeteta (i ponovo je prolazim za drugo dijete)...ne znam...reći ću što znam...

Pokušavam biti svakim danom, a to je sa svakim danom novog djetetovog razvojnog skoka novi, sve zahtjevniji, izazov...

Ono što je u mom roditeljstvu možda potaknuto MPO-pričom i težim načinom dolaska do djeteta je najviše vezano za pristup informacijama, odnosno... tražeći info o MPO-u naučila sam tražiti i učiti i saznavati, pa sam došla i našla do spoznaja o roditeljstvu koje možda inače ne bih imala i nastojim te spoznaje primijeniti u svom roditeljstvu, a ne primjenjivati neke naučene ili naslijeđene obrasce ponašanja,...u to ubrajam i dolazak na ovaj forum bez kojeg sigurno ne bih bila mama kakva sam danas.

Drugo, više razmišljam o djetetu i ne uzimam ga zdravo za gotovo, već razmišljam o svakom postupku prema njemu i kako će se to odraziti i manifestirati u njegovom daljem životu i zato imam potrebu truditi se, saznavati i biti bolja...ali to ne znači i nikada ne griješiti...

Strašno cijenim činjenicu djetetovog postojanja i uvažavam dijete i njegovo mišljenje i stavove u potpunosti, pokušavam ostvariti sve djetetove želje sve dotle dok količina istih ili djetetovo neprimjereno ponašanje u vezi istih ne prijeti da prijeđe granicu za koju smatram da vodi do razmaženosti ili šalje neku sličnu poruku koja će loše utjecati na dijete u budućnosti...a ukoliko ovu granicu ne uspijevam ispravno postaviti, možda sam čak i gora mama od nekog tko to zna.

Dijete strašno puno mazimo i provodimo vremena s njim, gotovo nikad ga ne ostavljamo na čuvanju i gotovo svugdje ide s nama...

Strpljenja imam, ali ne mogu reći da je strpljenje neograničeno (nažalost) jer bez obzira na sve, vanjski faktori su prisutni i s vremena na vrijeme nisam idealna...

I da, strašno se bojim, ali puštam dijete i onda kad osjećam određeni strah...kontroliram se pa sam manje tip koji će previše štititi dijete svjesna potrebe djeteta za samostalnim iskustvom, slobodom i istraživanjem, a više onaj koji će strahovati u sebi i vidjeti sve najgore scenarije u glavi...


Na kraju, mislim da sve ovo što sam napisala ne mora nužno proizlaziti samo iz težeg načina dolaska do djeteta, i da nije uvjetovano time, ali je u mom slučaju možda izazvano, odnosno potaknuto mojom željom da budem bolja mama tom posebnom biću i da naučim jako puno toga što će mi u tome pomoći... ali da nisam ništa bolja od xy mama na ovom forumu koje nisu imale situaciju kao što sam je ja imala.
I da svaka gore navedena moja tvrdnja može vrijediti i za bilo koju drugu mamu koja je željela učiti, saznavati i raditi na sebi, a na to ju nije potaknulo ništa iz PZ ili MPO priče...ili koja je jednostavno takva po svom unutarnjem feelingu, kao što neće vrijediti za bilo koju mamu/roditelja koji nema potrebu raditi na sebi, svom odnosu sa djetetom, svojim odgojnim metodama, pristupu i koji uzima dijete zdravo za gotovo.

O da, i mislim da više cijenim (ili više razmišljam o tome) svoje majčinstvo i samu činjenicu postojanja svog djeteta i trenutke provedene s njim, ali to je moj osobni osjećaj i doživljaj, ali mislim da zato nisam bolji roditelj...

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

Na kraju, mislim da sve ovo što sam napisala ne mora nužno proizlaziti samo iz težeg načina dolaska do djeteta, i da nije uvjetovano time, ali je u mom slučaju možda izazvano, odnosno potaknuto mojom željom da budem bolja mama tom posebnom biću i da naučim jako puno toga što će mi u tome pomoći... ali da nisam ništa bolja od xy mama na ovom forumu koje nisu imale situaciju kao što sam je ja imala.
I da svaka gore navedena moja tvrdnja može vrijediti i za bilo koju drugu mamu koja je željela učiti, saznavati i raditi na sebi, a na to ju nije potaknulo ništa iz PZ ili MPO priče...ili koja je jednostavno takva po svom unutarnjem feelingu, kao što neće vrijediti za bilo koju mamu/roditelja koji nema potrebu raditi na sebi, svom odnosu sa djetetom, svojim odgojnim metodama, pristupu i koji uzima dijete zdravo za gotovo.
O da, i mislim da više cijenim (ili više razmišljam o tome) svoje majčinstvo i samu činjenicu postojanja svog djeteta i trenutke provedene s njim, ali to je moj osobni osjećaj i doživljaj, ali mislim da zato nisam bolji roditelj...

---

Jako lijepo rečeno. Ja nažalost još uvijek nisam mama, ali bez obzira na to moje mišljenje se poklapa sa ovim gore što je BHany napisala.

BHany :heart: jako lijepo napisano i točno onako kako i ja mislim i radim.
Ushićena sam tim što sam MAMA, obožavam svog sina ali ne osjećam se niti vidim da sam nešto bitno drugačija od mama koje nisu prošle našim putem.
Ja sam se čak prvih mjeseci L. života dosta "sputavala" činjenicom da sam prošla to što sam prošla.
Jer poslije napornih i neprospavanih noći, za vrijeme njegovih kolika, kada ne bi danima vidjela tuš, a o mirnom ispijanju kavice sam mogla samo sanjati uvijek, ali baš uvijek bi samoj sebi naglašavala i vizualizirala si hodnike VV-a i tisuće žena koje sanjaju o tome što ja imam i nabijala si osjećaj krivnje jer eto meni je sada teško što nisam danima odspavala više od 2-3 u komadu. I sama sebi nam nametala strašan osjećaj krivnje.
A bilo je to krivo. Onog momenta kada sam rodila, ja sam mama, isto kao i svaka druga mama i jednako tako imam pravo na svojih 5 minuta ludila, na svoju samotnu šetnju gradom ili 5 minuta tišine. I kada sam si to osvijestila, kada sam si osvijestila da sam sa tim što si povremeno priuštim male, sitne luksuze za sebe još bolja i smirenija mama, sve je bilo bolje.

Citiraj:

---

ina33 prvotno napisa

Citiraj:

---

iva_luca prvotno napisa

Nadam se da ću svojoj Luci moći pružiti dovoljno ljubavi i poticaja da izraste u dobru i hrabru ženu koja se neće bojati izazova.

---

Super si ovo rekla, to je i moja najveća roditeljska želja.

---

I ja ovo moram potpisati.
Mislim isto kao i svi ovdje.Naravno da sam zahvalna na svojoj malenoj,ona je jednostavno naš blagoslov.Puni smo ljubavi,strpljenja,uživamo sve troje.Ali je nekad tako teško,rado bi joj udovoljili sve,igračke i sve što poželi.Lako je sve kupiti,a hoće li kasnije biti zadovoljna sa svim tim što se igra,hoće li cjeniti ono što ima.
Lako je djete nahraniti,obući,braniti od drugih,ali treba znati kada oni trebaju to sve da čine sami.Trebaju se osamostaliti,izgraditi sebe kao osobu,a ne da ih mi oblikujemo kako želimo.
Kad je njoj bilo tri i pol godine,ja sam počela raditi a ona je pošla u vrtić.To mi je bilo jako teško razdoblje,borila sam se sa sobom i sa svojom tugom što nisam stalno uz nju.Malena je bila jako vezana za mene a ja za nju čini mi se još više.Ona je to znala izraziti a ja sam to držala u sebi.I zaista,moje djete me naučilo da treba izraziti svoje osjećaje ,bilo da si tužan ili pun ljubavi.Nakon nakog vremena je sve došlo na svoje mjesto,ja sam počela da uživam na poslu,malo sam se više posvetila sebi.A moja malena je prezadovoljna u vrtiću i obožava svoje prijateljice,kaže to su njene sestre.
Kod nas je tata tu da joj malo više udovoljava a ja ipak malo stanem na loptu.Mislila sam u početku da će me manje voliti zbog toga ali upravo suprotno,ona svoju mamicu obožava.
Trudnice i roditelji koji su lagano došli do trudnoće i roditeljstva ne kažem da nisu zadovoljni svojim blagom ali isto tako mislim da ne mogu biti zahvalni kao mi koje smo ipak neki teži put prošli ili prolazimo.
Moja dobra prijateljica mi je priznala nedavno da tek sada postaje svjesna koliko je sretna na svojih dvoje djece i trudna je s trećim.Sada kada zna koliko meni treba da ostvarim taj cilj,kada zna šta su moje neke prijateljice sve prošle,koji trnoviti put.

Svako roditeljstvo je težak posao ( najteži koji postoji),ali zar ima ponosnijih i sretnijih roditelja od nas koje smo se borili ili borimo sa neplodnosti :heart:

Jako zanimljive poante dale su i lara01 i bhany. Ja sam ja - takva, specifična sam, kao i žena, kao i biće, i sad kao i mama. Svi su takvi. E, sad, mene čini svašta, pa i taj MPO put i sigurno me to promijenilo, kao što me i svašta mijenja na što nalijećem u životu i što jesam, iz ovih ili onih okolnosti. Vjerojatno me iz ostatka maminske ekipe izdvajaju dobrim dijelom i godine i super mi je da smo se na ovome PDF-u našle i u RL-u mame u godinama i sa sličnim polaznim iskustvima (MPO, slični poslovi, slični mentalni sklop). Tako da nekako ne osjećam posebno svoje izdvajanje kad su mi moja ekipa ti slični. A propos grižnje savjesti koju je lara01 istaknula to je baš nešto što me i inače onako živcira i s njom sam i prije MPO-a raskrstila, tj. baš u MPOu sam shvatila koliko je važno koji put stat na loptu i ugodit sebi. Bar mislim da jesam. Ne smatram isto da je MPO mama po defaultu bolja mama, uopće ne mora biti. Ja se čak presvjesna toga da ne bi slučajno na dijete projecirala te neke svoje stvari i bila prezaštitnička ili prebrižna jer mislim da joj tako neću učinit uslugu jer mi je cilj samosvjesna, odgovorna, hrabra i zadovoljna osoba, kao i većini roditelja. U stvari - to je to bolja mama, kako se to definira? Vjerojatno je i Snješka naglasila poantu da se u tom procesu i čovjek mijenja i možda nekako na kraju nauči uživati u djetetu možda koji put na intenzivniji način, ali ja stvarno ne znam, svaka nova mama vjerojatno intenzivno uživa. Svaka mama je najbolja mama svom djetetu i svako je dijete najbolje dijete svojoj mami, to je moja neka maksima (osim slučajeva zanemarivanja i sl.). Puno je tu pitanja, činjenica je da se više cijeni nešto do čega se teže dođe, ali ima tu i tih, uvjetno rečeno, zamki u koje se može kao roditelj upast, čini mi se - ipak sam mama samo 8 mjeseci, možda će moje mišljenje bit drugačije protokom vremena.

Neznam dali bi bila manje dobar roditelj da nisam prosla sto sam prosla.
I ja cesto razmisljam o ovome ali tesko mi je zamisliti se u nekom drugom scenariju.
Sigurna sam samo da sam ovako puno zahvalnija, mozda malko strpljivja i popustljivija mama nego sto bi bila da sam zatrudnila bez problema.
Ovako se svaki dan zahvalim sto mi je dana sansa da okusim vrhunac srece u zivotu zene.
Sve sto sam ikad htjela to je da budem mama, i sad svaki dan slavim jer sam to konacno dozivjela.

Nedavno smo bili na rođendanu jedne curice.Njena mama je tek sad priznala da uopće nije užival ni u čemu, ni u trudnoći, prvim danima, dojenju itd.
Beba je nastala iz drugog pokušaja i ona je bila sva u panici što sad.
Ja sam nasuprot uživala u svemu.Ne znam da li ću moći još jednom sve ponoviti, pa ne želim ni tren gubiti na gluposti(tipa kad je propuzala, prohodala, što jede, zašto se još nosi)A kako sam ja smirena i moja princeza je jedno divno dijete.
U tome mislim da je najveća razlika između mpo i klasičnih roditelja.

Citiraj:

---

BHany prvotno napisa

Ono što je u mom roditeljstvu možda potaknuto MPO-pričom i težim načinom dolaska do djeteta je najviše vezano za pristup informacijama, odnosno... tražeći info o MPO-u naučila sam tražiti i učiti i saznavati, pa sam došla i našla do spoznaja o roditeljstvu koje možda inače ne bih imala i nastojim te spoznaje primijeniti u svom roditeljstvu, a ne primjenjivati neke naučene ili naslijeđene obrasce ponašanja,...u to ubrajam i dolazak na ovaj forum bez kojeg sigurno ne bih bila mama kakva sam danas.


...

---

Ovo mogu komotno potpisati, i Roda je imala veliki utjecaj na mene.

Lijepo je pročitati vaša iskustva kao roditelja dugo očekivane i jako željene djece.
Često se znamo zafrkavati MM i ja, da kad dobijemo napokon našu dječicu da ćemo biti toliko 8) jer ćemo biti toliko stari i napol gluhi i slijepi da će nam djeca izgledati idealno. Naravno ovo je samo zezancija na vlastiti račun.
Ja sam sigurna da ću poput vas imati beskrajno strpljenja i uživati u svakom trenutku sa svojom djecom (ja u množini :lol: a još ni prvo nije na putu - do penzije stignem :lol: ).

Ja uopće ne kužim što znači "bolji" roditelj. Ja sam takva kakva sam. Borba s neplodnosti je na mene utjecala, ali mislim da neću biti drugačiji roditelj zbog toga. Strogi smo i naše dijete nam je sve na svijetu. Cilj nam je od njega napraviti čovjeka i pri tom uživati svaku sekundu.

Moram se malo uključiti u ovu raspravu. U ptpunosti potpisujem Laru i inu33. Mama je mama!!! Mislim da svaka mama voli svoje dijete jednako (barem bi tako trebalo biti) i svaka ima svoju "žutu minutu" kada je umorna... Takva sam i ja. MOje curice obožavam i svaki dan iznova divim se tom prekrasnom Božjem djelu , ali isto imam trenutaka kada dođem s posla umorna, smoždena i možda bih samo 5 minuta legla, odmorila ali ne može. U kući je onaj divni "haos" koje njih dvije naprave, pa vrište... pomislim: Bože moj, da mi se odmoriti, ali onda sjednem na pod one dođu do mene i opet sve zaboravim jer sam mama i one su najvažnije i meni najvrijednije od svega ostalog, ne moram odmoriti. Htjela sam naglasiti da je ovo priča svih mama dobile one dijete uz tešku muku ili "slučajno".
Jedino što me svakako obilježilo je pretjerani strah za njih dvije. Svaka njihova djećja bolest, prehlada ili kada jednostavno neće da jede meni je smak svijeta. Stalno se bojim šta im je. Ne podnosim kada plaču, pitam se boli li ih što...Voljela bih biti opuštenija ali to si zbog muke koju sam prošla ne mogu priuštiti. Moram stalno biti s njima, nikome ih ne mogu ostaviti da ih pričuva pa sam sama kriva jer nisam popila kavu s prijateljicama od početka T i samo tu je razlika između mene i onih drugih mama.

moram priznati da je ovo jako dobra tema i da vrlo često razmišljam o istoj. Posebno puno kada izbliza gledam neke roditelje, nama bliske prijatelje, koji nisu imali problema oko dobijanja svoje bebe i greške koje čine po pitanju roditeljstva i odgajanja djeteta. Ja sam sigurna kada sam u pitanju ja kao roditelj (ako Bog da čim prije), da ću biti vrlo stroga, ali pravedna mama. Šta ću takva sam tu si ne mogu pomoći :) i na ovaj fakt ne utiče činjenica da se evo borimo godinama da dobijemo naše dijete. Moje mišljenje se nije promijenilo u odnosu na period kada sam bila djevojka i kada nisam još ni znala kakve me prepreke čekaju na putu ka bebici.

Citiraj:

---

H2O prvotno napisa

Trudnice i roditelji koji su lagano došli do trudnoće i roditeljstva ne kažem da nisu zadovoljni svojim blagom ali isto tako mislim da ne mogu biti zahvalni kao mi koje smo ipak neki teži put prošli ili prolazimo.

---

:love: ovo potpisujem jer identično mislim...

Koliko ovdje ima rečenica koje mogu u potpunosti potpisati. Kao da netko piše moje misli... I ja vjerujem da svaki roditelj nastoji biti najbolji svom djetetu, svatko daje najviše što može (osim onih strašnih iznimaka :( ). Ono što ja znam je da mm i meni ništa nije teško za malenu, kao što je netko već napisao svugdje je vodimo sa sobom, puno čitamo o tome kako biti bolji roditelj, trudimo se, da... možda više od nekih naših prijatelja. Primjećujem to, vidim da se oni nastoje češće zabavljati bez djece. A meni je: kad nema nje - nema ni neke zabave. Jednostavno, fali mi moje dijete. Teško mi je razumijeti kako netko može poći na snijeg i ne voditi svoje dijete, kako netko može svaki vikend ostavljati djecu kod baka i onda se "zabavljati", zašto ljudi stavljaju malu djecu u hodalice znajući da su štetne s opravdanjem - ne bi se drugačije odmorila, šalju ih u jaslice iako ne rade s istim opravdanjem... Ma puno je primjera koje ja primjećujem u svojoj okolini, a opet možda i ja njima izgledam previše zaštitnička, požrtvovna i opsesivna majka. I ne, nije to više osjećaj grižnje savjesti - toliko si se trudila za dobit bebu, a sad ti je teško... Ako je u početku i bio, sad nije, jednostavno je tako, ja sam takva majka. I dajem sve od sebe da moje dijete bude sretno i da izraste u kvalitetnu osobu.

Mene je neplodnost promijenila kao osobu pa pretpostavljam da sam različita mama od one koja bih bila da nisam prošla sav ovaj put.
Prije nego što smo saznali da to baš i neć ići tek tako, često sam MM-u (tada MD-u) znala govoriti kako ću ja biti našoj djeci tutor budući da sam dosta stroga. Da li bi to bilo tako teško je reći.
Sada brinem oko svega, možda čak i previše, najviše iz razloga što mislim da više neću imati priliku za popravak.

što mi je lijepo vidjeti sve ove ivf mame na temi koja je jako zanimljiva jednako kao i vaša razmišljanja, moram se i ja malo pridružiti makar naravno, baš kao i većina mama ovdje jedva izlazim na kraj s vremenom i obavezama koje život nameće.

svako iskustvo mijenja čovjeka i njegov pogled na svijet, odnos prema drugima i prema situacijama u kojima se nalazimo.

iskustvo neplodnosti je i na mene prilično utjecalo, ne u smislu da zbog toga više cijenim svoje dijete i činjenicu da sam ostvarila majčinstvo, nego mislim da sam zbog toga imala priliku dobro promisliti o puno stvari prije nego li sam postala majkom.
čak sam na neki način i zahvalna životu na tom iskustvu jer mi je otvorilo životne perspektive kojih ne bih imala da mi je sve išlo glatko, a mislim da sam i "hrabrija" nego što bih bila da nisam morala proći ono što jesam. to izgleda u mom slučaju ide prema onoj da je svako zlo za neko dobro.
od onih sam mama koje su sve podredile djetetu, ponašam se kao da mi je to prvo i zadnje dijete na svijetu, što u biti i jest.
trudim se do maksimuma u djetetu uživati, svoje strahove izracionalizirati do maksimuma svojih mogućnosti, ali ne mogu si pomoći u tome da se svakog dana po nekoliko puta ne divim tom malom čudu koje nas svakodnevno uveseljava i kad smo apsolutno crknuti od umora.

u biti mislim da me kao roditelja nije toliko odredilo iskustvo neplodnosti već prilika da sazrijem u kompletniju osobu koja djetetu može više i kvalitetnije pružiti u emocionalnom smislu.
svako te iskustvo može oplemeniti ili uništiti, sreća je ako ti se dogodi ono prvo.
no tko zna što moja okolina iskreno misli o meni nakon cijele priče
:roll:
ja o sebi mislim ovako :lol:

Gotovo da svaki odgovor mogu potpisati.
Ali trenutno se najviše nalazim u onoj "krivnji". Maleni ima mjesec i po, još nije uhvatio onaj neki "ritam" (ako se to može tako nazvati, ali vjerujem da znate na šta mislim). Još se upoznajemo, ne kužimo se baš u svakom trenutku, a to zna biti jaaaaaako teško.
Počevši od težeg poroda i postporođajnog oporavka kada sam ne svaki dan već gotovo svaki sat lila suze iz milijun razloga - u nekom "stvarnom svijetu" možda nebitnih razloga, ali meni očito nisu bili nebitni. a najteži razlog mi je bila krivnja i sram što uopće plačem. Jer kako se uopće mogu usuditi pustiti iti jednu suzu pored zdravog i prekrasnog djeteta, a jako dobro znam što drugi ljudi prolaze.
Ali tu suzama i krivnji nije kraj jer nastavak ovoga ulazi duboko u noć (i) kada umorna, bolna i iscrpljena po stoti put pjevam zeku i potočića ne bi li napokon zaspao i lijem suzu za suzom jer ne mogu više, a opet pola tih suza su opet onaj strah i krivnja.
A da vam ne kažem da je bilo trenutaka kada sam se osjećala tako nesposobno da sam se mislila - Bože, pa ja stvarno nisam stvorena da budem majka.
Srećom, sve ovo što sam napisala upada u onaj period hormonskog ludila i privikavanja na novonastalu situaciju.
Svakim danom suza je sve manje i sve više uživam u majčinstvu.

Mislim da će MPO ipak utjecati na mene da budem bolja majka.
Jer puno sam toga naučila, puno sam informiranija i osvještenija a to definitivno mora utjecati na moj odnos prema djetetu.
Sada sa sigurnošću mogu reći da nije bilo ove borbe, da nije Rode :love: i dana i noći provedenih na netu ja vjerovatno ne bih dojila svoje djete.
Jer uz carski, infekciju rane, antibiotike, temperaturu, slomljen organizam, radage i još puuuuuuno problema sigurno bih odustala da nisam svjesna toga koliko je to važno i bitno za moje djete :heart: .


A sad odoh u krpe jer nemam pojma kako sam ovo uspila iskucat jer padam s nogu od umora :mrgreen:

Već vas je nekoliko reklo da je/biti će strog roditelj predtavljajući to kao prednost.

Što vam znači strog roditelj?

Ja sam uvijek mislila da ću biti stroga,pogotovo kad bi vidjela tuđu djecu kako "divljaju" ali...
ispalo je da mi strogost uopće ne treba :mrgreen:

Dora je zaista dobro dijete, i više pali običan "razgovor" s njom nego treniranje strogoće.
Npr. večeras je bacila svoje drvene bojice po podu i ja sam viknula NE, to nesmiješ raditi, ona se okrenula prema meni i isto vikala NJEEE :mrgreen:
kad sam čučnula pored nje i rekla joj da nije lijepo da baca bojice po kuci i da ih sada idemo skupa pokupiti i staviti na mjesto sama ih je pospremila :*

Kako ste vi to stroge?
Kažnjavate? Ne kupujete igračke?
Kako? :?

Snješka, ma, nemam ti ja pojma - pa moja ima samo 8,5 mjeseci, zasad joj kažem "ne" samo kad ide grist kablove od kompjutera i interneta ili produžnog stavljat u usta. Ja nekako mislim da neću biti, po nekim mojim kriterijima, prepopustljiva, jer mi se čini da to nije moj temperament (ako čovjek sebe može objektivno vidit), ali ko zna kako će na kraju ispast - isto ću vjerojatno koristit metodu koja kod nas bude palila. Moj roditeljski uzor mi je moja sestra, vidim da radi dobar posao, kao i mama od MM-ove nećakinje.

U stvari, ono što bih ja najviše htjela postić je da moja cura bude kao i ostala ekipa, tj. da joj na neki način, ne znam sad opisat na koji, ne natovarim ja (najvjerojatnije bi to mogla bit ja) ili okolina kao neki teret to da je dugo čekana, od pretjeranog strahovanja za njeno zdravlje (ovo će mi najteže past da se tu suzdržim jer prstić već po internetu leti za svaku stvarcu) do nekog odgoja bez postavljanja granica u smislu da bude, ajmo to reći razmažena, iako je nepopularno to reći, ali ja nemam bolju i kraću riječ za opisat to što ne bih htjela da ispadne.

a da ovu temu prebacim na pdf o roditeljstvu?

možda biste dobili drugu perspektivu jer mislim da je roditeljstvo ipak samo roditeljstvo bez obzira na način na koji smo došli do djeteta :-)

Mislim da tema ipak treba ostati ovdje. Baš mi se sviđa! :)

Citiraj:

---

Superman prvotno napisa

Mislim da tema ipak treba ostati ovdje.

---

x
Slažem se da je roditeljstvo roditeljstvo, ali ovdje o tome pišu "IVF mame", sadašnje i buduće :love:

Iako ja ustvari nisam IVF mama jer je naša malena začeta prirodno... ali nakon operacije, IVF-a, FET-a (dakle - neplodnosti). Zato dajem sebi pravo biti domaća na ovom pdf-u :) Ipak na rodinom forumu uvijek prvo tu svratim.