Imamo kćer od dvije i pol godine koja nas je za svaku glupost (a i bez razloga) počela tući prije godinu dana a intenziviralo se ovih dana rođenjem sestrice. Budući da razgovori, obiteljske intervencije, moljenja i ukazivanje na primjeru druge djece koja se tuku (recimo u parkiću radi bicikla ili tome slično) nisu urodile plodom, a glede na to da nas je sada za jedan član obitelji više odlučili smo uvesti strašne i rigorozne kazne. Te strašne i rigorozne kazne su sjedenje u njenoj foteljici na par minuta. No kako je već za pretpostavit ona tu kaznu uopće ne doživljava ozbiljno jer se stalno smije, vrti, pjeva, radi sve što tu kaznu minorizira. Općenito gledano od kada sam se vratila iz bolnice radi sve ono što zna da ne smije, ne odaziva se kad joj se obratim i općenito se pravi gluha i što je vjerojatno bilo za očekivati pokušala je par puta udarit malu sestru. Znali smo da će do ovoga vjerojatno doći kao i da smo mislili da smo se na to pripremili Znamo da i njoj nije lako prilagoditi se na novonastalu situaciju i da smo vjerojatno pogriješili što ranije nismo intenzivnije reagirali no vjerujemo da ovdje ima vas koji ste to doživjeli i preživjeli te vas molimo za pomoć i vaša iskustva.
