Kako ste zadovoljni gimnazijama?

Kako ste zadovoljni gimnazijama u koje ste upisali djecu? Čini li vam se da je još gore nego kad smo mi išli? Vidim da se umjesto rasterećenja i dalje inzistira na gomilama detalja, teško je profesorima, djeci i roditeljima. Nije baš normalno da su djeca te dobi, kad ih lupa pubertet, sedam i više sati na nastavi, pa još uče 3-4 sata i nakon svega dobiju jedva dvojke. Očito je da ih u školi ne uče učiti i da među probranim odlikašima koji su osnovnu završili s 5,0 ne bi smjelo biti toliko loših ocjena. Testovi su opsežni, vrijeme kratko jer moraju biti kratke probjere, sve je protkano sa stresom i samo vrlo jake osobe to uspiju savladati. A što je s djecom čiji roditelji ne znaju pomagati niti imaju novca i volje za instrukcije? Oni su zasigurno osuđeni na neuspjeh jer im školstvo ne nudi dodatnu pomoć. Postoji i jedna ružna navika da se nastoji dokazati kako su osnovnoškolske ocjene darivane i neadekvatne a rad tih profesora omalovažiti. To je ružno. Isto to rade i profesori od 5. razreda osnovne koji žele smanjiti trud učitelja razredne nastave, a ovi pak rad odgajatelja u vrtiću i tako u krug. Nije naravno, pravilo ali je često.

Ne znam baš da bi se mogla s tim složiti. Iako imam i loše iskustvo sa prvim razredom i učiteljicom koja nije imala pedagoške manire (blago rečeno). Ništa nije crno-bijelo.

Ja sam išla u gimnaziju. Smatram da se sve može normalno napraviti - savladati. Imala sam i čiste petice i jedva dvojke - ovisno o tome što me zanimalo i što sam radila. Npr. povijest i zemljopis nikad nisam doma radila nego sam samo prije sata ponovila što smo ranije radili. Doslovno. Uvijek sam imala petice.
Povijest umjetnosti sam pratila i na satu i nešto malo doma proučavala, opet čista petica. Engleski sam voljela, pisala zadaće i petice su išle.
Matematika, fizika, niti znala, niti htjela. Mama nije davala za instrukcije, profaći su bili nezanimljivi i jedva dva na kraju. Njemački mi se nije dalo pa je bilo tri. Socijologija i filozofija je bilo podnošljivo i ovisilo je o mom raspoloženju vezano uz tematiku.

Moram priznati da ne mogu vjerovati da netko prosječnih mentalnih sposobnosti usitinu uči svaki dan tri sata i ne postiže uspijeh. Da posvetiš svakom predmetu na rasporedu tog dana 10-15 minuta, imaš zagarantiranu čistu peticu. Naravno ako se kampanjski pristupa i odgađa, onda je stvarno teško naučiti sve to što se u jednom mjesecu radilo i tako za svih 15 i više predmeta.

Mislim da je znanje koje se daje u gimnazijama odlično, informacija nikad dosta i da je češće problem sa djecom koja su nezainteresirana ili profesorima koji neadekvatno obavljaju svoj posao, pa ne znaju zainteresirati. Ja sam imala od socijalno neprilagođenih, zaljubljenih - čitaj ne da im se uopće biti na nastavi, savršenih, prosječnih, neliberarnih, upitnog psihičkog zdravlja itd.

Škola je općenito preslika života u kojem ima stvari koje volimo ili ne, također i osoba koje su nam simpatične onosno nesimpatične. I tu dolazi do izražaja koliko smo spretni u balansiranju, samo-motivaciji.

Moj prijedlog bi bio da pokušate i na forumu možda dogovoriti se i međusobno pomagati sa instrukcijama, a bez novčane naknade. Čula sam da u Potugalu postoji 'servis koji iznajmljuje vrijeme' po principu ja imam 30 minuta da ponudim instrukcije iz matematike, netko ima 30 minuta da popravi neki stroj u kućanstvu i tako rotiraju i umjesto novčanih naknada imaju na računu vrijeme koje mogu iskoristiti po potrebi. Zgodna i humana ideja, rekla bih.
Osim toga gdje je nestalo međusobno pomaganje kod učenika? Zašto ne bi učenici koji razumiju bolje pomagali onima kojima ide teže. Ja se sjećam da je moja sestra, sad već prije 20 i više godina pomagala svojim kolegama iz razreda kojima nije išlo gradivo.

Ima odlična knjiga 'Brzo čitanje' koja je meni samo uz primjenu savjeta, a bez vježbanja udvostručilo brzinu čitanja, te pomglo u koncentraciji i pamćenju.

Također i 'Brže uči, više nauči'.


Slažem se da je teško biti mlada osoba, odrasti i prolaziti pubertet, jer dok moraš pratiti i prihvatiti promjene na sebi, kontrolirati svoju seksualnu energiju, naći svoje mjesto u društvu, sazrijeti, postati 'dobra' osoba još moraš i brinuti o školi i tisuću informacija koje trenutno uopće nisu zanimljive. Istovremeno svjestan si svijeta u kojem se živi, koji je sve samo ne bajkovit i sad ti pronađi smisao u svemu, nepravdi, patnji, ekološkoj devastaciji.
Ali može se gledati i s druge perspektive i reći da je dobro da postoje sve te informacije, jer kada ih ne bi bilo samo bi razmišljali o prištićima, krivim ili pravim nogama, odjeći koju ćemo staviti na sebe. Trebamo kao roditelji pomoći djeci i ohrabriti ih da nađu pozitivno i ono što ih interesira i raduje i da se tome više posvete, a ostale zadaće rješavaju po defaultu.
Nije jednostavno, ali eto to nam je posao.

I činjenica jest da bi se dalo popraviti i program i udžbenike i doeducirati pogotovo starije profesore, ali ako čovjek marljivo radi sve može uspijeti i moj gornji komentar je bio vezan uz učeničku motivaciju i mogućnost svladavanja programa.

A posebna tema je sve ostalo što bi se dalo i moglo mijenjati, sa čime nismo zadovoljni.

Moji su drugi razred.
Što se ocjena tiče na početku smo se dogovorili: davat ćete sve od sebe, učit ćete koliko god mogu, a ocjene nisu bitne. Bitno je ne dobiti jedinicu. Jedinice traže ispravak i ponovno vraćanje na gradivo koje je trebalo biti savladano umjesto da se savladava novo. U principu se drže pravila...osim što sam u kući premjestila laptop i homebox da im facebook nije previše nadohvat ruke (ipak su još djeca).
Prolaze s vrlodobrim, prosjek je iznad 4,0.
Što se tiče općenito loših ocjena u gimnazijama čula sam da nam Europska Unija stavlja prigovor da je kod nas previše odlikaša i daje smjernice u smislu da je većina ljudi prosječna i da se veći dio ocjena treba kretati oko trojke. Voljela bih da ovo nije istina, da je to što sam čula samo trač i da me netko od profesora na forumu razuvjeri. Ili da mi netko mjerodavan iz Europske unije pokaže šesnaestogodišnjeg Europljanina (budući da smo mi ne-znam-kada prestali biti Europljani, sad smo valjda Azijati) koji će iz dana u dan, pet dana u tjednu sjediti za knjigom ukupno deset sati dnevno (što u školi, što kod kuće) i još pet ili šest sati vikendom - za trojku!!!!

Ja sam bivša gimnazijalka koja je nakon 4 godine muke i nauke uspješno maturirala, i to s odličnim!

O gimnazijama i hrvatskom školstvu uopće nemam dobro mišljenje. Osobno sam u svojoj gimnaziji doživjela da me se šikanira (ne samo mene, nego i druge), potcjenjuje pa čak i vrijeđa (iako u rjeđim slučajevima). Imajte na umu da ja nisam bila neki propalitet, iako mislim da i takvi zaslužuju priliku, nego sam uvijek bila učenica uzornog vladanja koja je svake godine imala čistu četvorku. Od maminih prijatelja koji rade u drugim školama čula sam da profesori paze što rade, jer u strukovnim i sl. učenici nisu baš mirni kao bubice poput gimnazijalaca, već postoje pojedinci koji buše gume i sl. Ne kažem, naravno, da je to rješenje, ali budući da su gimnazijalci u 99% slučajeva dobro odgojena i marljiva djeca kojoj je stalo do znanja i ocjena, to se puno puta zloupotrebljava pa profesori na njima iskaljuju svoje frustracije.

Iako se u gimnazijama uči doista hrpetina bespotrebnih podataka, utjeha je da, ako ništa drugo, djeca nauče kako učiti i naviknu se na toliko loše stanje, da naprosto ostanu zaprepaštena kad dođu na fakultet, gdje se stvari bitno mijenjaju na bolje. Naspram gimnazije fakultet je zbilja, zbilja lagan i jedino zbog toga mislim da je vrijedno patiti te 4 godine, jer kasnije dolazi zabava i uspješno studiranje bez imalo muke!

a tko si ti brain?

obzirom na prilično neugodna iskustva zbog praćenja komentara na internetu (od strane izvjesnih prosvjetnih djelatnika) - voljela bih da se predstaviš... ;)

Činjenica je da se sa strane ministarstva prosvjete godinama ne može ostvariti bolja suradnja s liječnicima školske medicine pogotovo s onima koji im šalju detljni prikaz studija ESPAD i HBSC (dostupno i na web stranicama Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo), a koje daju podatke o navikama kao i odnosu prema školi i obavezama. Nije li loš podatak ako su u Hrvatskoj srednjoškolci na dnu ljestvice država po zadovoljstvu i pozitivnom odnosu prema školi? To znači da je doživljavaju kao neugodu. Osim toga naši srednjkoškolci nakon što provode 7 ili više sati (ovisno o dodatnim aktivnostima-koje očito sami žele polaziti i to u školi ili glazbenoj, sport, jezici) još uče u prosjeku 3 ili više sati. Mislim da je zato potrebno napraviti nekoliko stvari: kao prvo pročešljati svako gradivo i izbaciti neke uistinu suvišne podatke do kojih im as mora samo pokazati kako mogu do njih doći (npr. iz povijesti je bitno da znaju manje sitnica alia da dobro znaju komprativno što se u nekom dobu događalo na raznim zemljopisnim područjima, iz matematike principe, matematičke zakonitosti i izvođenje kao i preciznost, zemljopis bi trebao biti popraćen nizom video snimki na kojima bi učenici jednom za cijeli život zapamtili osobitosti neke države ili zemljopisnog područja i povezati ga s prikazom na kartama itd. dakle da sagledaju bit svega i da razumiju materiju). Ono najvažnije-iz svih predmeta moralo bi ih se naučiti kako da uče jer o didaktici gotovo nitko ne dobije nikakava saznanja. To su one dragocjene upute kako nešto osmisliti ili zapamtiti. Zatim bi trebalo svakako poraditi i na odgojnoj komponenti, jer u osnovnoj školi još postoji neki prijateljsko autoritativni odnao, profesori, roditelji i djeca se poznaju i surađuju (ili ne ako roditelji nisu od onih koji brinu o školovanju djece). U srednjim školama je to nekako teže ostvarivo (zbog brojnosti u razredima?, puno razreda?, roditelji manje dolaze?).
I još nešto: smeta me kad za nekog profesora ili profesoricu kruži priča kako dobro nauči učenika svoj predmet jer je jako strog. No iz mog iskustva bila je jedna profesorica i to u osnovnoj školi koja je bila toliko stroga da su je se svi doslovno bojali. Stiskala je preko svake mjere, lektire su se pisale na 30-tak stranica, gramatika u detalje, no nije nas ona naučila, već naši roditelji (neki su tražili pomoć studenata ili susjeda profesora). Oni koji nisu imali pomoć bili su loši iz tog predmeta, a na jednom jadniku se gotovo iživljavala. Nikoga nije bilo briga zašto se svi tako boje, čak ni kad su roditelji sazvali sastanak. Ni drugi profesori nisu se htjeli puno zamjeravati iako im je bilo krivo što zbog tog premeta ne mogu više učiti druge premete. Kad je prošlo nekoliko godina, neki su zaboravivši sve dolazili zahvaljivati dotičnoj na znanju koje im je dala. Čudno, iako odlikaš, nije mi bilo jasno kako nisu shvatili da im je ona samo dala strah, solidna predavanja ali nije pomogla ni trunku u učenju. Dobar profesor je onaj koji traži, ali i daje dobra predavanja, vježbu i to nije nimalo lak posao.

Brain na što misliš kad kažeš liječnici školske medicine? Moji su klinci krenuli u prvi razred 1999. godine i tada već školske medicine nije bilo, ukinuli je. Pedijatrica mi je ponudila da ostanu njeni pacijenti umjesto da ih selim k obiteljskom liječniku.
Da ti možda ne živiš u inozemstvu???
Sve ostalo u tvom postu mi je prilično jasno i blisko.

Moj je junior u Gornjogradskoj. Polugodište je prošao s 4 što ne smatram lošim. Učio je iako ne koliko sam ja smatrala da bi trebao :P
Škola je dobra, većina profesora je ok. Izuzetak je prof. HJ koja ih ne sluša i dijeli dečkima jedinice bez povoda. Navodno se već generacijama i učenici i roditelji bune i traže pomoć ravnatelja, no dotična očito ima debelo zaleđe. Nakon razgovora s ravnateljem, primiri se tjedan, dva pa opet po starom.
Nije mi jasno kako 80% razreda može imati po 3 jedinice iz HJ a da nitko od nadležnih ne postavi pitanje rada te profesorice. I nemojte mi reči da je to zbog dobi ili lijenosti djece jer oni imaju i brdo drugih predmeta i profesora a samo je s ovom problem. I dva tjedna prije završetka polugodišta u imeniku osvanu ocijene za koje nitko (ni djeca, ni roditelji, ni razrednik) ne znaju odakle su i čime su zaslužene. To se zbilo nakon roditeljskog i molbe razrednici da se nešto poduzme. Sreća po djecu koja nisu imala jedinice na polugodištu, ali što oni time uče?
Koliko se god trudili, rezultata nema, pohvale ne postoje, vrijeđa ih se i diskriminira, a ocijene se dijele van sata proizvoljno.
Inače, škola mi se čini dobra, disciplina u školi je zavidna, nema tučnjava ili sličnih ekscesa.

Ja sam išla u gimnaziju i smatram se sretnom zbog toga.
Bilo je teško, teže od faksa, ali danas u mom razredu ima skoro više od 50 posto ljudi s doktoratom ili na tom putu, iz raznih područja, zbilja raznih.
Ono s čim sam najzadovoljnija jest činjenica da su se djeca talentirana za neko područje poticala, ja sam , na neki način, već tada započela posao od kojeg sada živim. Druga stvar koja mi se sviđa jesu ljudi iz razreda, nakon toliko godina, još se držimo skupa i pomažemo si.
Naravno, sigurno ne dijele svi moje mišljenje, neki su i promijenili školu (naporno jest), neki su stvarno umišljali da ih profesori ne vole jer se nisu mogli pomiriti s konkurencijom odlikaša, a neki profesori jesu bili loši.

Međutim, žaloste me informacije koje dobijam o stanju u školi danas-kriteriji su sniženi, a prevara, prepisivanja, nemarnih roditelja sve više.

A što se tiče discipline-nikad nisam ni čula da se netko u toj školi potukao. A to za bušenje guma profesorima...hvala Bogu da nisam sjedila u klupi s takvima, bez obzira kakvi profesori bili, to je kriminal iz kućnog odgoja

Ne živim (na sreću) u inozemstvu. Školska medicina nije ukinuta, dapače, samo je (po meni vrlo loš potez) prebačena u zavode za javno zdravstvo i trebaju se baviti sistematskim pregledima, cijepljenjem i trebali bi jako puno raditi na zdravstvenom prosvjećivanju i prevenciji bolesti. Oni koji rade za državni zavod bave se i istraživanjima te praćenjem svega toga. Zašto mislim da je loše što ne postoje na način kao nekad-zato jer baš u ovo doba bi bilo potrebno da imaju uvid u cjelovite probleme jednog razreda ili škole (npr. nasilje, psihički problemi, droga, alkohol, pušenje, odnos profesori-djeca-roditelji itd) a što su ranije imali. također nisu imali problema da znaju može li se neko dijete cijepiti ili ne jer su poznavali njihovo zdravlje, imali njihove kartone itd. I ne znam zbog čega bi se roditelji i djeca morali liječiti kod istog liječnika. To je kao da kompjuter na popravak nosiš auto-mehaničaru koji uz to još i ne pozna tvoj facebook.
No, preporučam da si pogledate publikacije naših stručnjaka koji su probleme dobro prikazali ali nitko nije ništa učinio da ih počne riješavati. Samo sve više mladih pije, puši, i ostalo. I nisu baš sretni. Unatoč svemu. I još nešto-prije par dana u Jutarnjem su u članku napisali rezultate Instituta za društvena istraživanja Drago Pilar u kojem piše sve otprilike kako i ja rekoh. Djeca koja dobro uče uglavnom to postižu ulaganjem truda roditelja, osobito majki (citat) koje svoje znanje daju kao instrukcije. I to nakon svog napornog radnog vremena vani i nakon što su djeca bila 7 sati na nastavi. Nadajmo se boljem i trpi i šuti.

Citiraj:

---

brain prvotno napisa

Ne živim (na sreću) u inozemstvu. Školska medicina nije ukinuta, dapače, samo je (po meni vrlo loš potez) prebačena u zavode za javno zdravstvo i trebaju se baviti sistematskim pregledima, cijepljenjem i trebali bi jako puno raditi na zdravstvenom prosvjećivanju i prevenciji bolesti. Oni koji rade za državni zavod bave se i istraživanjima te praćenjem svega toga. Zašto mislim da je loše što ne postoje na način kao nekad-zato jer baš u ovo doba bi bilo potrebno da imaju uvid u cjelovite probleme jednog razreda ili škole (npr. nasilje, psihički problemi, droga, alkohol, pušenje, odnos profesori-djeca-roditelji itd) a što su ranije imali. također nisu imali problema da znaju može li se neko dijete cijepiti ili ne jer su poznavali njihovo zdravlje, imali njihove kartone itd. I ne znam zbog čega bi se roditelji i djeca morali liječiti kod istog liječnika. .

---

Evo ti primjer ( srednju školu sam završila) prije 10-ak godina. Kažeš da ne postoji školska medicina. Postoji ali ne u obliku onakvim kada je postajala.
Recimo, za mene je tiijekom školovanja bio nadležan liječnik A, krenula sam u srednju školu-za cijepljenje je zadužen liječnik B ( doslovce, cjepivo protiv tetanusa primljenog u 4. razredu srednje škole, moj liječnik nema evidentirano to. Naime,radi se o dva različitia doma zdravlja.
Naime, ja sam jedna od onih koja je kada završila srednju, pitala doktora da li mogu ostati kod njega ili trebam prebaciti karton ( treba naglasiti da je specijalist školske medicine). Rekao da mogu. Jer je u međuvremenu se doškolovao za obiteljskog liječnika. I to otkrih nedavno.
Vjerojatno smo jedna atipična obitelj ( svako od nas ima karton kod svog liječnika-nemamo svi kod istog na različitm dijelovima grada).
Zašto bi se roditelj i djeca morali liječiti kod istog liječnika-zbog obiteljskih povijesti bolesti-zbog anamneze).

Tema obiteljskih i školskih liječnika je zanimljiva, no nema baš veze s naslovom topića, tj. ne odgovara na pitanje o gimnazijama :P

moja kćerka želi ići u gimnaziju, tako da nas za koji tjedan čekaju upisi. mislim da današnji školarci nisu ništa više opterećeni školskom satnicom nego što smo to mi bili. možda smo samo osjetljiviji na svoje potomstvo :-) pa bismo ih željeli štititi od svega da bi im bilo što lakše i udobnije.
činjenica je da danas ima puno odličnih učenika i pošto je jedini kriterij prilikom upisa bodovanje 7. i 8. razreda, koje možda i nije uvijek objektivno - mnogi roditelji ostanu šokirani (ne)uspjehom djece u 1.raz. srednje škole-pogotovo gimnazije. onda krive profesore, preopširnost gradiva i raspored sati i sl. možda bi se trebali zapitati da li im je dijete doraslo svim tim izazovima, želi li baš tu školu, treba li mu kakva pomoć u vidu instrukcija, iskrena podrška i možda ga prebaciti u neku manje zahtjevnu školu. nije kraj svijeta. ima puno preambicioznih roditelja koji pokušavaju preko svoje djece ispuniti vlastite neostvarene snove. a ima i djece koja precjene vlastite sposobnosti i mogućnosti i nađu se pred izazovima kojima nisu dorasli.

tweetyx je li cura upala u gimnaziju ? kakve su prve reakcije ?
- moja j eu 1.r. gimnazije i ova prva dva tjedna su nam teško prošla, profesori su ih isprepadali što gradivom, što strogoćom, svi su se nekako stisli , kao da su izgubili samopouzdanje; moja isto tako, svako malo joj se plače, da neće sve stići, čini joj se previše teško ( inače je bila super odlična)..... kakva su vaša iskustva prvih tjedana ?

Mandy, mojoj T a i ostaloj djeci u razredu to prvo polugodište prvog razreda gimnazije je bilo najteže. Bili su totalno isprepadani i pogubljeni u gradivu, u par navrata im je dolazila psihologica na razgovore, imali su par sati predavanja o načinu učenja, razlika u količini znanja s kojim su došli je bila ogromna. Međutim s vremenom stvari stvarno idu na bolje, i gotovo svi se snađu i uklope.

Pocetak prvog razreda gimnazije jest tezak, ako nista dugo, zato sto se treba snaci u novoj skoli, upoznati novu organizaciju, nove prijatelje, nove profesore i njihov nacin rada (pa ne postoji poslovica "svaki je pocetak tezak" uzalud). Ne moze se nijednom uceniku svidjeti bas svaki profesor (kao sto se vjerojatno ni vama na poslu jako ne svidjaju bas svi kolege, ili susjedi). Ali moje iskustvo govori, i moje djece, da su vecina u redu i nisu zlonamjerni, jedino mozda na pocetku strozi jer moraju postici autoritet i uspostaviti disciplinu u razredu. I te profesore na kraju djeca vise vole i cijene nego one kod kojih vlada raspasoj i muljanje.

Ja sam zadovoljna, jer ne mogu a da ne uporedim gimnaziju sa drugim skolama - npr. strucne skole, masinske, metalske, ekonomske, elektrotehnicke itd... da ne pricam o zanatima i slicno...

Ne daj Boze da mi dijete ide u takvu skolu, i nadam se da nece.. jer je to uzas. A gimnazije su ok - mozda nisu kao sto su bile kad smo se mi skolovali - ali ok su :)

Citiraj:

---

mandy prvotno napisa

tweetyx je li cura upala u gimnaziju ? kakve su prve reakcije ?
- moja j eu 1.r. gimnazije i ova prva dva tjedna su nam teško prošla, profesori su ih isprepadali što gradivom, što strogoćom, svi su se nekako stisli , kao da su izgubili samopouzdanje; moja isto tako, svako malo joj se plače, da neće sve stići, čini joj se previše teško ( inače je bila super odlična)..... kakva su vaša iskustva prvih tjedana ?

---

da, upisala se u svoju željenu XVI.:zaljubljen: i zadovoljna je. za sada nema nikakvih problema, dosta je ozbiljno prionula učenju i rezultati su tu. pa malo ih moraju "zdrmati" :mrgreen: na početku-ljetni praznici su bili dugi...ma nekako nisam ni sumnjala i stvarno sam ponosna na nju. nije im lako tim našim teensima, trebamo ih ohrabrivat i biti nježni, a istovremeno i nepopustljivi i čvrsti :heart:

Mogla bih potpisato puno dijelova različitih potpisa ovdje. I ja sam išla u gimnaziju, završila sam je prije 6 godina. Nije u Zg i sigurno po mnogim kriterijima, a i opremljenosti nije ni blizu najboljim školama u HR, ali meni je bila jako teška, iako sam tri razreda prošla sa 5, a jedan sa 4 te maturirala sa odličnim.

Kao što je netko napisao, nakon gimnazije fakultet mi je bio pjesma, piece of cake. Imali smo jednu profesoricu koja nam je predavala mnogo predmeta, bila je užasno stroga i zahtjevna, ali nas je naučila onom najbitnijem - kako se uči. Baš je to netko pisao na ovoj temi, nakon što sam nju dobila za profu, skužila sam bit i učila učila i ponavljala. Sve sam druge aktivnosti bila potpuno ukinula i prestala s njima, jer ako sam htjela vrhunski rezultat u školi, ničemu drugom se nisam mogla posvetiti, a prosjek mi sigurno nije bio 5,0.

Ono što konkretno zamjeram jest način rada i predavanja. Imala sam neka obrazovanja u inozemstvu, i način rada je toliko bolji, organiziraniji, za učenike lakši i efikasniji. 10-15 učenika u učionici, sjedi se u polukrugu, na čelu je profesor/ica i uči se kroz razgovore, interakciju i zanimljive primjere. Znam da vrlo malo škola u HR ima uvjete za takvo što, u prvom redu zbog prenatrpanosti učionica, ali šteta da se mnogi naši profesori ne educiraju po pitanju načina predavanja i učenja djece.

cure, koju gimnaziju preporučate? da nije neka velika, teška i da ne vlada onaj natjecateljski duh...dakle tražimo manju, obiteljske atmosfere (ako uopće postoji takva). radi se o seki koja bi se prebacila iz čka u zg jer nam je nedavno umrla mama. a s obzirom da tata radi u inozemstvu, a ja živim u zgu, razmišljamo da dođe živjeti kod nas...

ova se tema "ukiselila", a u našoj maloj obitelji je upravo aktualna, pa malo podižem...

iako dijete već odavno "zna" što hoće, molim iskustva na sunce :D

zanima me da li netko zna kakva je Nadbiskupijska klasična gimnazija u ZG?

zanima me da li se upisuje "samo" zato jer je vjerska, ili je i stvarno ok škola?