Bili smo u nedjelju na dječjem rođendanu u jednom restoranu gdje je svirala živa glazba. Ko za vraga, naš su stol smjestili u blizinu bine i glazba je zbilja bila nemoguće glasna, jedva sam mogla razgovarati s frendicom pored sebe. Moje dijete je bilo super, lijepo je jeo, bio krajnje pristojan, da sam se čudila jer ga inače brzo zgrabe "crvići".
Međutim, čim je počela glazba, začepio je rukama uši, rasplakao se i pobjegao iz sale. Nije htio unutra sve dok ga nismo uvjerili da su prestali svirati. I opet je bilo OK dok se bend nije vratio. Ja sam se skoro rasplakala s njim. Zapravo nije u pitanju strah nego užasna nelagoda zbog buke. A rekao mi je i da ga ne bole uši nego da mu samo smeta.
Kad se osvrnem unatrag, da slično je reagirao kad sam ga odvela u kino. Foršpan je bio tako glasan da je začepio uši i mislila sam da ćemo morati van. Na sreću, dalje se intonacija filma malo primirila i ostali smo. I lani je pobjegao iz crkve s jednog vjenčanja jer su mu orgulje bile preglasne.
Je li to normalna ili ipak malo pretjerana reakcija? Mislim, ni ja ne volim buku, ali ipak... Inače Miha spada u onu već x puta spominjanu kategoriju vrlo inteligentne, ali hipersenzibilne djece. Zapravo, prilično je meditativni tip, u stanju je dulje vrijeme npr. samo sjediti u travi i upijati, bez ikakve potrebe za društvom ili nečim drugim.
:?
