Neznam vise sto bi.....

moja malena ima 3.5god toliko je sramezljiva i bojazljiva da neznam sta bi vise...

naime otic na neku predstavu -nema sanse,onda odlazak negdje gdje su tipa fifi i ti obuceni likovi -nema sanse,neki rodendan i tome slicno nema sanse sve se svodi na vristeci plac i pogrdno gledanje drugih ljudi...jedino sto prolazi je park...
kada joj se neko nepoznat obrati-plac...
i tako od malih nogu-dali netko ima iskustva s time i dali se djete uspijelo osloboditi???
imate kakav savjet???(osim da s njome svaki dan idem nekuda da bi se priviknula)

sad neznam dali ima ikakve veze ali ja i MM smo u djetinjstvu isto takvi bili...
najvise mi smeta sto drugi roditelji i osobe govore "joj,pa sta joj radite ,zasto je takva!" -i onda sam u tome trenutku u stanju rasplakati se jer mi postane uzasno tesko...
:(

da li ide u vrtić?
meni je Noa bila skoro pa takva dok nije počela ići u vrtić. od onda sve super.

Filip, 29.03.2005., je takvo dijete. Stvari su se popravile kretanjem u vrtić (ne bježi glavom bez obzira od druge djece), ali i dalje je nedostupan u hrpi djece, bježi u svoj kraj parka/sobe i reagira samo kad mu se obrati teta. Takvo stanje traje već 8 mjeseci, ali tete su divne i dalje tvrde da je sve ok i da mu treba vremena.
Ono što sam ja uspjela napraviti je da sam mu ponudila druženja sa djecom mojih prijateljica u našoj kući (poznata okolina i jedno djete po susretu). Najprije sam mu to nametnula, a kasnije je s guštom prihvaćao dolazak jedne mirne djevojčice i jednog puno mlađeg dječaka. Pa se konačno počeo igrati s djecom u dobi od 3 i pol godine.
Preporučam ti knjigu Zahtjevna djeca od Stanley Greenspana. Ako ništa pomoći će ti da bolje shvatiš svoje djete, da budeš manje nesretna, a ima i po koji dobar savjet.

Jan je sličan takav...

u kazalište nema šanse da idemo (pisala sam već negdje, bili svega tri puta, izdržali pet minuta i onda hoće doma), ne želi se približiti maskiranim likovima a Djed Mraz mu nije baš omiljen lik, ne voli gužvu, buku, galamu...kad neko dijete viče on čepi uši...

prije, a još se zna dogoditi, nije htio npr. na tobogan ako je drugo dijete na njemu, ne zanimaju ga raznorazna vozila u lunaparku, koncerti-ma nema šanse, samo ponavlja "ajmo doma.."

voli igru 1 na jedan, ima par malih prijatelja i s njima se voli igrati..
ide u vrtić od prve godine i to mi je najomiljenije mijesto na svijetu i tek sada s tri godine počeo se opuštati i vidim pomake a i tete kažu da se lijepo igra s drugom djecom a i on mi sam priča...

lidać, nekako mislim da će ju to s vremenom proći...vjerojtano će s 4 godine biti sasvim neka druga priča...
ja vidim da se Jan sada lijepo socijalizira i igra..eto, jedino izbjegavamo kazališta (ok, možda još probamo ovaj vikend :mrgreen: ), masovna okupljanja i koncerte...

i moja ima faze kada je više opuštenija a ima i kada se svega kao boji.ni ona ne voli galamu,buku,puno djece ( a ide u vrtić već godinu dana).još uvijek u vrtić ne ulazi trčeći nego jedva ...više je individualac i voli se sama igrati.nismo u kazalište još probali ali sada namjeravamo baš radi društva.ima bratića od 9 god i s njim se voli igrati ali i kad je s njim voli da sam ja ili MM blizu.ne voli otići u drugu sobu bez nadzora nije taj tip jednostavno :/

Citiraj:

---

lidać prvotno napisa

sad neznam dali ima ikakve veze ali ja i MM smo u djetinjstvu isto takvi bili...
:(

---

geni, geni kameni ...

dakako da ima veze
nije krv voda - rekla moja baba

moja je slična, sramežljiva
nisam niti ja bila bolja
al bolje da je takva nego da ide svakome ... bar pazi kome će vjerovati
tako je bolje za kasnije, biti će opreznija kad odraste

Citiraj:

---

lidać prvotno napisa

moja malena ima 3.5god toliko je sramezljiva i bojazljiva da neznam sta bi vise...

naime otic na neku predstavu -nema sanse,onda odlazak negdje gdje su tipa fifi i ti obuceni likovi -nema sanse,neki rodendan i tome slicno nema sanse sve se svodi na vristeci plac i pogrdno gledanje drugih ljudi...jedino sto prolazi je park...
kada joj se neko nepoznat obrati-plac...
i tako od malih nogu-dali netko ima iskustva s time i dali se djete uspijelo osloboditi???
imate kakav savjet???(osim da s njome svaki dan idem nekuda da bi se priviknula)

sad neznam dali ima ikakve veze ali ja i MM smo u djetinjstvu isto takvi bili...
najvise mi smeta sto drugi roditelji i osobe govore "joj,pa sta joj radite ,zasto je takva!" -i onda sam u tome trenutku u stanju rasplakati se jer mi postane uzasno tesko...
:(

---

Što kaže MGrubi, geni svakako imaju veze, bez trunka sumnje.
I da je bolje da je takva nego da ide svakom. Ja sam se npr. lomila s tim što je moje dijete bilo u stanju bilo kome dati ruku, bar u 80-90%slučajeva, i to stvarno nije dobro.

Tebi nemoj da bude teško pogotovo što vidiš da vam je dijete i na tatu i na mamu :heart: i ignoriši maksimalno zajedljive komentare, samo je prihvati takvu kakva jeste i kad ti neko ponovo uputi sličan komentar reci - jeste ona je takva, ne voli nepoznate, ne voli buku, frku i sveopšti metež :heart:

A tim autorima zajedljivih komentara :evil: :x :evil: :x :evil:

toliko mi puta zna biti krivo htjela bi ju nekuda odvesti ali znam da ce to zavrsiti placom i dernjavom i onda na kraju nikud niti nejde...

krenula je u vrtic ali i tamo se ne igra bas sa djecom vise je blizu tete i uvijek za njome ide...

Citiraj:

---

MGrubi prvotno napisa

Citiraj:

---

lidać prvotno napisa

sad neznam dali ima ikakve veze ali ja i MM smo u djetinjstvu isto takvi bili...
:(

---

geni, geni kameni ...

dakako da ima veze
nije krv voda - rekla moja baba

moja je slična, sramežljiva
nisam niti ja bila bolja
al bolje da je takva nego da ide svakome ... bar pazi kome će vjerovati
tako je bolje za kasnije, biti će opreznija kad odraste

---

da, ima nesto...ali opet nije pravilo, stovise ja sam zivi primjer kako se stvar promijeni upravo suprotno
izuzetno sam bila povucena ko mala, nisam se volila igra sa drugom djecom, nisam isla u vrtic, malo sam pricala, bila vise solo.
To je trajalo do prilicno kasno... Nakon toga, kad sam krenula na fax i upoznala svog muza (tadasnjeg decka)...sve se promijenilo doslovno naopacke.
SAD NE MOGU PRESTATI PRICATI, lako sklapam kontakte, prijateljstva, konverzacija, obozavam biti u drustvu....
moj sin takodjer je solista...ali nadam se da ce se ipak malo prije mene promijeniti

Citiraj:

---

lidać prvotno napisa

toliko mi puta zna biti krivo htjela bi ju nekuda odvesti ali znam da ce to zavrsiti placom i dernjavom i onda na kraju nikud niti nejde...

krenula je u vrtic ali i tamo se ne igra bas sa djecom vise je blizu tete i uvijek za njome ide...

---

U krajnjem slučaju pokušaj baš to - npr kreni vani s njom i očekuj da će se unervoziti i plakati ali budi maksimalno smirena oko svega i nemoj se ti unervozoti. I kad bude neko blizu i ako bude plakala, samo joj reci npr. "sve je ok" i ponašaj se kao da se ništa ne dešava jer se ništa i ne dešava - situacija nije opasna ni za nju ni za tebe, ti npr stojiš s nekom drugom mamom i pričaš s njom, i sve je ok. Možda će se i tvoja cura pomalo i polako smiriti tako postepeno, u malim dozama ???

Ja vam želim svim srcem da uspijete :love:

probala sam i to ...lijepo je zagrlim i trudim se biti smirena njoj govorim sve je u redu i pokusavam objasniti tko je to i tako ali ona ne prestaje i onda se u vecini slucajeva i ja izivciram odustanem od svega i odem...

Mia je takva od rođenja. Ja sam (bila) takva :mrgreen: . Mi smo se počeli strukturirano boriti s tim tek prije godinu dana, odlaskom na psihološke radionice, jer sam se ja bojala da će joj to teško prilagođavanje na nove situacije i ljude praviti probleme pri polasku u školu. Do tada sam se sama borila kako sam znala, često ne znajući trebam li ju micati iz takvih situacija koje u njoj stvaraju nelagodu ili ju poticati da se s njima suočava.
Najbolji savjet koji ti mogu dati je: Prihvati svoje dijete upravo takvo kakvo je i nemoj upasti u zamku da u njoj ne voliš one osobine koje možda prepoznaješ i ne voliš kod sebe. Vrijeme će učiniti svoje da ublaži i olakša jedan dio priče, a jedan dio će, na žalost, zauvijek ostati jer se radi o nasljeđu.

Jesu li te psihološke radionice u famoznom PC Medveščak? Kako to izgleda i jesi li zadovoljna s pristupom i rezultatima?

Jesu, u tom su famoznom centru. Ja sam jako zadovoljna pristupom, a rezultati...hm ima dana kad je sve super i kad baš vidim evidentan napredak a ima dana kad čupam kosu od muke na neku Mijinu reakciju. Polazak u školu je prošao glatko, e sad je li to zbog radionica ili usprkos njima nikada neću saznati.
Dokle god ona tamo ide s radošću, a ja sam u stanju financijski slijediti, ići ćemo jer vježbanje socijalnih vještina nikome nije na odmet, a pogotovo djeci koja s tim imaju poteškoća.
Ja na to gledam kao na ulaganje u njenu budućnost (ne uplaćujem joj stambenu štednju :mrgreen: nego trošim na ovo jer sam procijenila da je važnije).
Da je sa mnom u toj dobi netko radio na takav način vjerojatno ne bih danas sa 36 godina crvenila i imala nenormalnu tremu kad trebam progovoriti pred više od troje ljudi.

ne znam je li osmjeh koji mi ovakve priče izazivaju zlurad, jer vas ima još sa sličnim "problemom", ili je to zbog tih malih slatkih miševa koji se tako ne uklapaju u općeprihvaćenu "uvijeknasmijanuibezbrižnu" sliku djece. osim toga lijepo je znati da ih još ima i da će karlo uspjeti naći istovrsnike u svijetu u kojem je definitivno "drukčiji". mi nikad nismo bili u kazalištu, na klizanju, koncertu, fifi, šegrthlapić, djedmraz događanju, odnosno imali smo nekoliko pokušaja koji su propali, poput tehničkog muzeja u kojem je bila buka prije godinu dana i od onda nema šanse više ga dobiti unutra. oduvijek brije na slova i brojeve, igra jedan na jedan s mirnijim djetetom uvijek mu je draža od svega drugog. bezglavo dječje trčkaranje kod njega je nemoguće vidjeti, oprezan je kao mala srna, doduše s vremenom sve manje. otprilike od tri i pol godine sve brže se opušta, relativno dobro je prihvatio i vrtić u kojem je već četiri mjeseca, ali to ide prilično sporo, za naše pojmove. sto puta sam izludila zbog toga, to mu i pokazala, sad mi je naravno žao. ne mislim da je to zato što je sad lakše, nego zapravo stoga što sam ga konačno prihvatila, ali više me ne izluđuje. iskustvo je pokazalo da takvoj djeci treba dati vremena, dozvoliti im da idu svojim tempom, zaboraviti na udžbeničke savjete i "dobronamjerne" savjete onih koji o tome pojma nemaju (jer nemaš pojma dok to nisi prošao), i ne ih forsirati u nešto za što nisu spremni. naravno, ne treba se predati i sjediti doma i čekati da napune dvadeset, ali čemu plakanje i strava, kad se ista stvar može obaviti za pola godine, godinu, na mnog ljepši način. ako im uz to damo do znanja da je to sve okej, da nisu nenormalni, da nismo zbog njih nesretni, i da još uvijek ima aktivnosti koje im mogu biti izazov, a oni ih prihvaćaju - postaju sigurniji u sebe i hrabriji. naša zimska verzija je bauljanje po gradu, i obavezno profil, igraonica i kava, budemo po dva sata i završava time da on juriša po cijeloj knjižari dok ja pijem kavu, uživancija. naravno da mi je često dosadnjikavo - uvijek iste aktivnosti, ista mjesta - ali, vlastite potrebe za akcijom nadoknađujem kad sam bez njega, što je ponekad skroz dobro

uf, možda sam se malo zlagala kad sam rekla da me ne izluđuje:) evo primjera: prije tjedan dana u vrtiću je bila božićna predstava u kojoj je trebao i karlo sudjelovati, niš posebno, na razini grupe. teta nam je rekla kako on uživa u pripremanju predstave, kako je jako aktivan i sve u tom stilu. čudilo me to jer ga poznajem i taktički sam ignorirala postojanje tog događaja (pričanje daje na važnosti, a onda se problem napuhava do nevjerojatne strave, vjerojatno ćete shvatiti). dakle, dozvolila sam mogućnost da me iznenadi, ali ipak nije. večer uoči predstave koja je bila popodne rekao je da on sutra ne ide u vrtić, naravno nije rekao razlog, ali ja sam znala i pokušala sam mu objasniti da on ne mora biti na predstavi ako ne želi, skupit ćemo ga prije i otići doma, nema veze. ukratko, ujutro sam ga nakon teeeeške drame uspjela otfurat u vrtić, ali je dogovor bio da ako bude drama (u vrtiću nije dramio ni na adaptaciji, kad nema mame i tate on sve odradi, pa poslije izbacuje frustraciju kad je s nama) teta me zove i skupljamo ga ranije. bila drama, skupili ga u 11. nakon toga je zakurio, ispao šarlah, sad je doma, božić i sve skupa. ali sad na sam spomen vrtića rastu mu rogovi, ali su isključene i sve druge akcije koje uključuju mrvu nesigurnosti i novosti. danas smo se odvezli u grad, pojeli hotdog i popili čaj, ali to je bilo previše, išlo mu se doma. već vidim što će biti kad će morati opet u vrtić. pritom, ono što ga muči istodobno je to što nije uspio prevladati strah i ostati na predstavi koja ga istom mjerom veseli i užasava, ali i sram od drugih koji su to obavili i kojima je to skroz normalno. i sve to stane u tu malu glavu od samo četiri godine, i ne ide van nego sam bila prisiljena naučiti čitati te misli. uf, udavila sam ali nakon što smo danima u kući pomalo sam luuuda (mm kuri već treći dan u gripi:(

Citiraj:

---

ono što ga muči istodobno je to što nije uspio prevladati strah i ostati na predstavi koja ga istom mjerom veseli i užasava, ali i sram od drugih koji su to obavili i kojima je to skroz normalno

---

Ovo je ključ razumijevanja reakcija kod takve djece. Ovo definitivno vrijedi za moju Miju!
Ma ovo sam definitivno (bila) i ja samo nisam to tako temperamentno izražavala, sve bih odrađivala a osjećala sam se grozno. Moji starci se danas ne mogu načuditi kad to čuju jer sam za njih ja uvijek bila dobro, mirno i poslušno dijete.

Slično je i kod mene .D(3god.i 2 mj.) čuva baka ( nejde u vrtić zbog čestih bronhoopstrukcija ) i vidim da uživa u igri s odraslima ( sa mnom i mm, bakom i dedom i sl.) i najsretniji je kad smo doma. Jako je teško dobiti ga da odemo negdje u goste , čak i kada tamo ima djece , njegov odgovor je uvijek isti : hoću biti doma i igrati se stobom ! Ako ga ipak uspijemo nagovoriti i odemo negdje ja vidim da on nije zadovoljan , svaki čas nas opominje da hoće doma i tek kad se netko odrastao uključi među djecu s nekim prijedlogom za igru , tada se još malo poigra.Kad kod nas dođe neko dijete , malo se igra ali ubrzo on sam počinje nešto drugo...Često sam u dilemi, da li forsirati susrete s drugom djecom iako vidim da mu to ne čini zadovoljstvo , jer mislim da nije u redu da se izolira od svojih vršnjaka , opet s druge starne ne bih ga htjela forsirati jer mi se čini kako je on u odnosu na klince s kojima se družimo puno osjećajniji i mirniji ( mislim da je to nasljedio od m. i mene).

Slično je i kod mene .D(3god.i 2 mj.) čuva baka ( nejde u vrtić zbog čestih bronhoopstrukcija ) i vidim da uživa u igri s odraslima ( sa mnom i mm, bakom i dedom i sl.) i najsretniji je kad smo doma. Jako je teško dobiti ga da odemo negdje u goste , čak i kada tamo ima djece , njegov odgovor je uvijek isti : hoću biti doma i igrati se stobom ! Ako ga ipak uspijemo nagovoriti i odemo negdje ja vidim da on nije zadovoljan , svaki čas nas opominje da hoće doma i tek kad se netko odrastao uključi među djecu s nekim prijedlogom za igru , tada se još malo poigra.Kad kod nas dođe neko dijete , malo se igra ali ubrzo on sam počinje nešto drugo...Često sam u dilemi, da li forsirati susrete s drugom djecom iako vidim da mu to ne čini zadovoljstvo , jer mislim da nije u redu da se izolira od svojih vršnjaka , opet s druge starne ne bih ga htjela forsirati jer mi se čini kako je on u odnosu na klince s kojima se družimo puno osjećajniji i mirniji ( mislim da je to nasljedio od m. i mene).