Jeste li i vi doživjeli porod kao inicijaciju? Je li vam porod bio duhovno iskustvo?
Printable View
Jeste li i vi doživjeli porod kao inicijaciju? Je li vam porod bio duhovno iskustvo?
Prvi ne bih tako nazvala. U to vrijeme sam još brijala po tome da je porod nešto što svi "prežive" pa ću i ja, odnosno smatrala sam ga nečim iz materijalne domene što nema puno veze s mojom duhovnom praksom. Mislila sam da je brigu o našim tjelesnim funkcijama najpametnije prepustiti onima koji se time profesionalno bave (čitaj: liječnicima i zdravstvenim institucijama) i da se važnije pobrinuti za svoj duh. Prvi bih porod jedino nazvala incijacijom u smislu otrežnjenja od ovakvog poimanja stvari.
U drugoj trudnoći puno sam se više informirala, i kad je porod počeo bila sam svjesnija onoga što želim. Tijekom trudova koje sam odradila sama, u miru i tišini srpanjske noći, meditirajući i osluškujući što se u meni zbiva, naučila sam jako puno o svom tijelu i nošenju s boli, ali i tome koliko su fizička iskustva prolazna. Moram priznati da me je dolazak u bolnicu malo potresao i onemogućio daljnju duhovnu unesenost, ali mi je neodvajanje od djeteta omogućilo da spoznam jednu dubinu povezanosti i brige za koju ranije nisam znala da posjedujem
Jedno je sigurno, a to je da nakon svojih poroda ne mogu na isti način gledati na sebe, kao ni na druge. Naučili su me neke stvari koje još ne znam verbalizirati ali zbog kojih osjećam da sam napredovala, i u materijalnom i u duhovnom smislu.
kao sto je argenta vec napisala, prvi porod je bio "onako" - ispao je drukcije nego sto sam htjela i zamisljala, ali sam ipak o samoj sebi puno spoznala, ali to tek sada vidim, vise od godinu dana kasnije.
kada sam shvatila da necu dobit sto i kako zelim, dugo sam se borila sama sa sobom i sa trudovima, ali pri kraju kad su trudovi bili skoro pa neizdrzivi, kad se bebica spustila skroz nisko i doslo vrijeme izgona, u toj boli i nemoci i placu i jecanju sam oslobodila dio sebe, koji dotad nikad nije bio pusten. svoje ja kao "uplakano dijete", s tom boli i s rodenjem svoga sina je u meni umrlo potisnuto dijete/mlada zena koja dosad nije imala pravo glasa i rodila se jedna nova slika mene: zena i majka s duhom i tijelom, koja je odgovorna samoj sebi i novom zivotu koji je donijela na svijet.
....ne znam kako bih to najbolje opisala i napisala. ali kao sto sam vec spomenula, to sam tek nedavno shvatila, kad sam ponovno prozivljavala taj prvi porod, ocekujuci i razmisljajuci o drugom. u tom smislu, moj prvi porod nije bio tako negativan, koliko sam sama sebi govorila. u njemu se ipak oslobodila moja dusa i spoznala sam da imam pravo biti ja!
Nisam.
Mozda jer sam tako dozivjela obje trudnoce.
BusyBee, može opširnije (ako imaš vremena)?
Ja bih voljela da sam se više posvetila sebi i svojoj nerođenoj djeci u trudnoćama, ali sam nažalost bila prezaposlena da bih to učinila. Voljela bih čuti kako su druge žene to proživljavale, osobito u smislu duhovnog uzdizanja.
MM i ja smo puno pričali o našem djetetu dok još nije ni bilo začeto. I toliko smo iskomunicirali s njom, u tom predtrudničkom razdoblju da je stigla na svijet i postala curica točno onakva kakva sam znala da će bit.
Većinu trudnoće bila sam doma zbog komplikacija i posvetila sam se trudnoći u potpunosti.Puno čitala i cijelu trudnoću provela u prirodi.
Porod mi je bio najljepše iskustvo u životu. Iako mi je bilo žao jer zbog komplikacija nisam mogla roditi u vodi. Ali kad je izašla iz trbuha (vjerujem da zvuči patetično) ali ja sam je zbilja prepoznala!Znala sam joj lice. Najdivniji osjećaj u životu... :heart:
potpisujem, osim ovog da sam šetala po prirodi. :mrgreen: pretpostavljala sam da će to biti jedina trudnoća koju ću imati, pa sam je nastojala "osjetiti", recimo, stanem na tren i velim si "zapamti si sad ovaj trenutak" ili kad legdnem u krevet i sl.Citiraj:
arilu prvotno napisa
porod doživljavam kao jednu stanicu u svom životu. ne pridodajem joj toliko važnosti, i ne bih o (svom) porodu ni toliko razmišljala da to nije (neminovno) stalna tema ovdje na forumu. što je donekle paradoksalno kad znam koliko je moja trudnoća bila rizična, pa i sam porod se malo zakomplicirao.
nisam se kroz porod promjenila niti imala neko uzvišeno iskustvo, niti za tim patim. više se mijenjam i skupljam iskustva svake godine kako sam roditelj.
ja nisam neki duhovni tip, dapace, vrlo sam prizemna i svakidasnja, trazim zadovoljstvo u malim sitnicama svakodnevnice...
bilo kakav dozivljaj romanticnosti i duhovnosti ili dodatne dimanzije oko zaceca i trudnoce me je prosao kako smo se suocili sa poteskocama oko zaceca drugoga djeteta...
planiranje odnosa i posjete lijecnicima me ne inspirira previse.
sredjivanje papira i obrada za usvajanje su takodjer vrlo mehanicki.
zacece blizanaca nakon toga je bilo vrlo nepromisljeno i iznenadjujuce, u najmanju ruku...
ali da je trudnoca fantasticno iskustvo, bez obzira na to, to je tocno..
isto kao sto je i porod fantasticno iskustvo, pogotovo sto su moji porodi bili upravo onakvi kako bi se moglo pozeljeti, brzi, bezbolni, u ugodnoj atmosferi doma, jednostavno su se desavali sami od sebe, oba su bila neasisitirana, osim sto je muz bio moralna podrska...
ali s druge strane, toliko zena je tokom ovih milijuna godina proslo kroz istu stvar, i preuvelicavanje zaceca, trudnoce, poroda, majcinstva nakon sto sam sama prosla kroz to iskstvo mi nekako nije na mjestu, upravo zato sto je to toliko svakidasnje...
to su fantasticni dozivljaji za mene osobno, ali za covjecanstvo je to samo kap u moru...
jepCitiraj:
kailash prvotno napisa
nakon što sam prošla kroz to, sad sam daleko jača osoba nego prije
nisam bila svjesna svoje snage
majoslava ali upravo to što kažeš JEST duhovno - da tražiš zadovoljstvo i sreću u malim sitnicama svakodnevnice :)
intenzivna DUHOVNA iskustva su često ustvari povezana sa najprirodnijim mogućim stvarima. zato su često povezana i s trudnoćom i porodom kao najprirodnijim, najprizemnijim stvarima. vidjeti to kao čudesno jest duhovno.
meni su čuda upravo te neke stvari koje se događaju svakodnevno i milijunima godina. pa gdje ćeš čudesnije i duhovnije stvari od rođenja i smrti?
Bio je, da.
A i samo začeće.
Cijela trudnoća.
Ma već mjesecima u šali govorim svima o svome životu prije i poslije A.
I počašćena sam jer znam jako puno žena koje ne mogu imati djecu, ma što pokušavale.
To sam znala i prije svoje trudnoće.
Zaista mi to nije nešto banalno jer ipak, ne mogu svi biti roditelji.
Apsolutno mogu potpisat MGrubi.Citiraj:
MGrubi prvotno napisa
Nisam ni znala koliko ustvari mogu dok nisam rodila.
Jedno prekrasno iskustvo, neponovljivo, ispunilo me nekom meni do tad nepoznatom snagom i životnom radošću.
dok nisam prošla prvo porođajno iskustvo i dok nisam ni bila trudna vjerovala sam da nikada neću roditi jer to neću moći izdržati.
nakon drugog (i posljednjeg) iskustva žao mi je što više neću biti trudna i ponovo prolaziti to duhovno stanje.
ok, onda mozda mislimo na isto samo to zovemo drugim imenimaCitiraj:
kailash prvotno napisa
kad se prica o duhovnome, ja to vise dozivljavam kao nesto sto nije svakidasnje, nego trazi visi smisao zivota, a povezujem to i uz religiju
npr, slicno ovom opisu duhovnosti:
http://en.wikipedia.org/wiki/Spirituality
pa jest da je fantasticno kako je sve jednostavno, stanica ovdje stanica ondje, malo kemije i fizike i eto zivota, ali ko sto rekoh ja to dozivljavam kao elementarno i nuzno, ne bih to opisala kao duhovno, mislim reprodukcija ima svoju svrhu, a uz to je i carobna, he heCitiraj:
kailash prvotno napisa
Ja bih rekla da mi je ova trudnoća toliko svakidašnja i obična i savršena da je to milina.
No to ne znači da nije duhovna. Protkana je čudesnosću u svakom najobičnijem momentu.
Porod ne shvaćam kao nešto revolucionarno, ali on upravo to i jest.
Smatram da nekontroliranim, hormonalno vođenim, svečanim događajem u životu majke i novog čovjeka.
Veselim se semu što je priroda predodredila da mi se kao rodilji dogodi, prigrljujem svaku bol i nepoznatost tog fiziološkog čna.
Ne mislim da radim kerefeke od poroda i trudnoće ali samo zato što imam enormno poštovanje prema prirodi, tijelu, povjerenje u čovjeka kao biće ne u sebe kao pčelicu.
Upravo se u tom poštovanju ovih posebnih stanja za mene krije jednostavnost odnosa i ponašanja spram trudnoće i poroda.
Ja ne izgledam trrudno, ne ponašam se trudno, ne osjećam se drugačije - ali znam da sam drugo i da ću zauvijek biti mama.
Ovo mi dijete daje toliko povjerenja i sigurnosti u svoje tijelo da ću zauvijek biti zahvalna što me već od trudnoće učio/la životu i snazi.
Divno je biti jednostavan, a svečan. Prirodan i svakidašnji ali ipak dubok i transcedentan.
Čekam sa ljubavlju taj dan, ali do tada moja beba treba svoju mamu da ju još malo hrani i štiti.
Samo ću se kartko osvrnuti na temu, iako mislim da ću kasnije još dosta pisati o svemu tome..
Dakle, porod sam po sebi... ah, gle, carski, heavy medication during and after...
ALI, majčinstvo, prvi dani, mjeseci s djetetom. Inicijacija samo takva. DUHOVNA, životna, transcendentalna, ovakva onakva... ne znam ni sama kako to napisati u ovoj kratkoj poruci.
Uglavnom, sjetila sam se bila jednog prijatelja (inače mudra i iskusna osoba, sa vrlo širokim, ali i visokim obrazovanjem, ne samo papirnato, već suštinski, zaista ima veliko znanje), koji je bio u potrazi za ozbiljnom vezom, i rekao je jednom prilikom da je jedan od preduvjeta koji bi njegova idealna osoba trebala imati- da bude MAJKA. To mi se tada učinilo interesantno (nisam još imala djece) i vrijedno promišljanja zbog toga kakva osoba je to izgovorila. Kad sam rodila, sve sam shvatila. Majčinstvo daje ženi jednu novu, nevjerovatnu dimenziju osobnosti, duha, emocija, ljudskosti, kao ništa drugo. (Naravno, ne mislim da su sve majke takve, postoje i zlostavljačice, one koje napuštaju, itd..).
Ali, eto, ako ćemo malo generalizirati, probati postavili neko pravilo, pa neka ima pravilo i izuzetke... slobodno mogu reći. KAD SE DIJETE RODI, I MAJKA SE (ponovo, a možda i TEK) RODI. :heart::heart:
Kao Solange13, da je ne potpisujem.
Ja sam drugačija osoba posle iskustva trudnoće i rađanja, ali to je proces, a ne trenutak.