Izgubljeno strpljenje

Nekad davno bila sam neopisivo strpljiva i tolerantna. A danas to uopće više nisam :cry: i jako sam tužna zbog toga i ljuta na samu sebe. U zadnjih 10 godina nekako je moje strpljenje počelo nestajati. Ne znam točno gdje ni kad sam ga izgubila, ali znam da poludim na najveće gluposti.

Ilustracije radi, neki dan se vozim i puste na radiju jednu pjesmu koja mi je taj tren baš jako pasala, i uživim se i pjevam i super mi je... kad usred pjesme spiker počne pričati... i melje i melje preko pjesme, a ja poludim i izderem se "daj zašuti više, krele" :shock: . Sama sebe sam zaprepastila tom reakcijom. Naravno da sam se odmah smirila kad sam to osvjestila, ali ...

Tak i ujutro kad vodim svoju ljubičicu u vrtić. Ona je spora i zbilja se namjerno razvlači jer joj se ne da ići van iz kuće, i sve to razumijem, ali ne uspjevam ju ni na koji pozitivan način motivirati da se ubrza. I kad vidim da smo već na knap s vremenom, opomenem ju da ubrza, i opet s njene strane nesuradnja... I tad ja često puknem, izderem se na nju, a ona jadna ostane bez teksta.

Jutros je bilo tako, i cijelo vrijeme me to ždere. Ne želim biti takva, želim se srediti. Gdje sam izgubila to svoje strpljenje i toleranciju? Može li mi tko pomoći da ih vratim? Stvarno sam već očajna zbog toga.

Nedostatak vremena je taj koji me paralizira. Nova sam na poslu i ne mogu si priuštiti da previše kasnim, tak da me taj detalj ujutro najviše muči :cry: . Nije da se ne probudimo na vrijeme. Jutros smo se probudile u 6, ali smo bile spremne za izlazak tek iza 7.

Zapravo ne znam da li tu tražim savjet ili samo da se malo požalim...

... vidim da sam post poslala bez kraja. Uh, cure, naravno da bi mi kakav dobar savjet dobro došao. Od toga da se požalim nemam niš, nego se fakat moram promijeniti na bolje. Išla sam jedno vrijeme na yogu i to mi je bilo super, ali sam morala odustati zbog nedostatka vremena. Trenutno mi je takva situacija da zbilja nemam ni minutice za sebe. I ovo sad vrijeme kradem od posla...

Ima li tko sa sličnim problemom? Ili netko da ga je riješio?

Hvala unaprijed :)

treba ti "vitamin za emocije", nešto od čega češ se moći cijeli dan smješkati (a da nije ljubavnik :mrgreen: )
ti najbolje sama znaš što bi te "nahranilo"
meni je recimo pomoglo kada sam zadnji put kada sam bila trudna upregnula muža i mamu da mi čuvaju maloga i otišla s frendovima na par dana u London (avionske karte nađeš za bagatelu). ljudi bi rekli kakva nemajka, ali ja se nasaugala energije za pola godine

Citiraj:

---

modesty71 prvotno napisa

Nedostatak vremena je taj koji me paralizira.

---

tak je i kod mene. i dok smo u frci, teško da će biti (značajno) bolje. mislim, možeš radit na sebi i sigurno će biti pomaka, ali, realno, nedostatak vremena ne možeš kompenzirati ničim - možeš se premorit i izgorit da bi stigla sve ili možeš odustat od nekih stvari jer nemaš vremena za njih - ni jedno ni drugo nije neko Rješenje, barem meni nije. Možda bude bolje kad više ne budeš nova na poslu ...
drži se

Citiraj:

---

treba ti "vitamin za emocije", nešto od čega češ se moći cijeli dan smješkati (a da nije ljubavnik )

---

:lol: :lol:

U zadnje vrijeme su se zaredale prehlade i razne druge situacije tak da nisam mogla dijete poslati ni k bakama. Ali od čega onda uzeti taj komadić vremena? Gdje ga vi ukradete?

Sljedeći tjedan sam na GO (jupiii) i vjerujem da ću tad uspjeti bar malo "udahnuti", a ozbiljno razmišljam i da si uplatim neki wellness weekend ili sl. čisto da se malo posvetim sebi. Definitivno je 'vrijeme za mene' ono kaj mi najviše fali da bi se sabrala.

Citiraj:

---

modesty71 prvotno napisa

Definitivno je 'vrijeme za mene' ono kaj mi najviše fali da bi se sabrala.

---

etogac.

i traži ga i dobij ga i iskoristi ga i neka te ne grize savjest što u tom periodu ne radiš nešto drugo "korisnije". najkorisnije za tebe i za sve oko tebe je da ti napuniš baterije i da im se vratiš širokog osmijeha i s malo više strpljenja ;)

vidim da imaš mogućnost ostaviti dijete bakama,
pa smisli što bi radila sljedeći put kad se to desi.
makar se radilo o tome da pola sata sjediš sama na kavi i čitaš novine.
prošetaš po knjižarama, trgovinama, kupiš nešto za sebe.
odeš pogledati film ili izložbu.

što te veseli. napravi popis

:*

Opisala si točno moj problem. Mislim da sama šetnja ili izlet neće pomoći, nego da trebaš to duboko osvijestiti, iznanalizirati, pronaći uzrok (sjeti se kada je sve započelo napr.) i vratiti samokontrolu.

Jer, radi se o tome-samokontroli, nema tu opravdanja, to jest agresivno ponašanje,a svi smo pod stresom i stresa će uvijek biti. Rješenje je kako ga usmjeriti na drugi način ponašanja.

Ja sam uvijek bila pretolerantna, odgojena da ne uznemiravam druge, ne povrijedim pod svaku cijenu. E, onda mi se dogodio jedan jaki stres, ptsp, nakon čega sam se uz nešto stručne pomoći učila povisiti glas...međutim, izmaklo je kontroli :mrgreen: , pa sam tako kao i ti, vikala, a kad bih došla sebi- bila sam :shock: itd.
Kasnije sve dođe na to da se čovjek mora posvetiti sebi, duševnom zdravlju isto kao i tjelesnom i da mora sebi odrediti granicu (prije nogo stvar eskalira i netko ti drugi odredi granicu-tada je kasno).
Možda zvučim malo okrutno, ali, u najboljoj namjeri. Super je prošetati, otputovati, ali često je problem i dublji....

I ja sam postala živac s godinama...
Najviše nekako zbog posla.
I živcira me jako jako, ali ne znam kako si pomoći.


:(

Čitam jednu fenomenalnu knjigu:

http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=26458

Zbilja je dobra, govori o tome kako prvo moramo imati kontrolu nad sobom, tj. nije dijete krivo kaj nas izživcira (ili netko drugi) nego mi sami. Za sad još nisam uspjela u potpunosti kontrolirati svoje reakcije, ali definitivno sam ih svjesnija, pa se lakše i brže smirim.

Je l' netko možda čitao? Iskreno preporučam :)

jesam ja, kupila je nedavno na sajmu, odlicna je!

samo sto ni strpljenje ne mozes vratiti za jedan dan, treba puno rada i truda na sebi....