Roditeljstvo kao i svako drugo - ili nije?

U blagdanskim danima učestali su susreti s članovima šire obitelji. Kao relatvno nedavno proširena obitelj ponovo smo potaknuli komentare i pitanja, pa sam imala prilike češće nego inače odgovarati na pitanja o svom iskustvu posvojenja - od prve obrade, preko postupka samog posvojenja, do bivanja roditeljem posvojenom djetetu, djeci. Ono što sada znam i osjećam u većoj mjeri nego nedugo nakon prvog posvojenja, jest to da je posvojenje poseban vid roditeljstva s nekim svojim uobičajenim problemima, koji se razlikuju od problema u biološkim obiteljima. Odnosno, nadodaju se na njih.

U knjizi "Real Parents, Real Children" Holly van Gulden i Lise M. Bartels-Rabb u intrigantnom prvom poglavlju pod nazivom Roditeljstvo je roditeljstvo - nije li? navedene su neke bitne razlike. Prva je ovo: bez obzira na razlog i dob u kojoj djeca idu u posvojenje, to su djeca odvojena od svojih bioloških roditelja i genetskih korijena. Roditelji zajedno s djecom posvajaju i tu njihovu "stvar". Dodatni zadaci koji se tu postavljaju pred roditelje posvojitelje: prepoznati utjecaj iskustva odvajanja na dijete, pomoći djetetu da razumije i nosi se s tim problemom i svojim osjećajima, pomoći mu da na prihvatljiv način izrazi svoje osjećaje, učiti kako se nositi s nezdravim manifestacijama tih osjećaja, prepoznati i razriješiti vlastite probleme vezane za djetinjstvo i neplodnost, i prihvatiti nedostatak djetetove genetske veze s nama samima.
Autorice ističu da iako se termin "djeca s posebnim potrebama" koristi u drugom, specifičnom značenju, one vjeruju da sva posvojena djeca imaju posebne potrebe - u smislu potreba s kojima se djeca koju podižu njihovi biološki roditelji ne suočavaju. Normalno je da se posvojene osobe bave materijom vezanom uz njihovo genetičko nasljeđe, pitanjima tko su njihovi biološki roditelji, zašto ih nisu mogli podizati ili zašto su izabrali da to ne žele. Roditelj posvojitelj može pomoći svom djetetu ako razumije kako dijete razumijeva te stvari, kako ih interpretira, što osjeća o posvojenju i zašto.

Povremeno ističem kako mi je žao da nas kao potencijalne posvojitelje nitko nije pripremao na to što posvojenje znači, na uobičajene probleme koje ono donosi i s kojim se velik broj posvojenih obitelji susreće. Niti imamo potporne i savjetodavne službe namijenjene roditeljima posvojiteljima i posvojenoj djeci.
Žao mi je što nama nisu na vrijeme rekli stvari koje bi nam mogle pomoći, što smo morali učiti na svojim greškama i istraživati u neprilagođenoj okolini mjesecima dok nismo uspjeli pružiti potrebnu pomoć svom djetetu. Mi se sad stvarno osjećamo kao veterani posvojiteljskog roditeljstva, s dosta iskustva, nekim riješenim problemima i hrpom pročitane literature iza sebe. Ali ne vidim zašto bi svatko morao prolaziti takav put - ne ako postoje iskustva i znanja i stručna praksa o tome što se kao problem često pojavljuje, i kakav pristup obično pomaže. Međutim, potencijalnim posvojiteljima u Hrvatskoj prepušteno je da sami dođu do toga. Na stranu to što ne zna svatko čitati literaturu na stranom jeziku, strana iskustva nisu najprimjerenija, pa bi se tim više naše institucije trebale potruditi da saberu ovdašnja iskustva i na temelju njih organiziraju potporne službe.

Bojim se da sve to ne znam u razgovoru ispravno izreći, jer imam dojam da često potaknem uvrijeđeno - obranaški stav: Pa nije ni nama ("običnim" roditeljima) nitko rekao što znači biti roditelj i s kojim ćemo se problemima sve susretati. Nikako ne želim podcijeniti izazove roditeljstva u biološkoj obitelji. Uostalom, s dobrim dijelom njih se i mi susrećemo.
Ali želim istaknuti da je većina nas izložena i uključena u model biološke obitelji od naših najranijih dana. Znamo što znači biti dijete u biološkoj obitelji, gledali smo rođake i prijatelje kako dobivaju djecu, učili donekle i na njihovim iskustvima - pa makar negativnim. Literature o roditeljstvu puna svaka knjižnica, stručna pomoć je u nekoj mjeri tu.
Roditelji posvojitelji obično nemaju prethodno osobno iskustvo posvojene obitelji, niti primjer u bližoj okolini. Literaturu naručuju stranu, a stručne osobe za ovo područje gotovo ne postoje. Liječnik, pedagog i učitelj, ako im se obratimo s pitanjem, savjetovat će nas isto kao i neposvojenu obitelj, kao da čina posvojenja kojim je nastala naša obitelj nije nikad bilo.
Ne želim od nas raditi žrtve ni heroje - jer mi to nikako nismo. Roditelji smo, s uobičajenim roditeljskim problemima i radostima, i još ponekim dodatnim. Želim istaknuti da posebna problematika s kojom se susrećemo nije od vrste koju treba zanemariti, ne može se izbjeći žarkom željom da budemo pravi roditelj svom djetetu, niti je pokazatelj toga da ipak nismo do kraja prihvatili dijete kao svoje. Zato bih voljela da nam u pripremi i kasnije izlaženju na kraj s time država osigura bar mogućnost adekvatne stručne pomoći.

I još želim reći da sam kroz naše posvojiteljsko iskustvopostala osjetljivija i na probleme odnosno nedostatak sustavne pomoći i pristupa i drugim obiteljima sa svim vrstama posebnih potreba u najširem smislu riječi: jednoroditeljske, mnogobrojne, s bolesnom djecom, s bolesnim roditeljima itd.

vlvl - mene je uvijek to cudilo - silna procedura prije usvojenja, a onda te obitelji ostanu same. nebrojeno puta sam razgovarala s rod. usvojene djece i uvijek to naglasavaju.

Mi smo tek u obradi, no već vidim da ću se trebati itekako sustezato da ne komentiram izjave koje su često dobronamjerne.
Vrlo često se dogodi da, kad kažemo da ćemo posvojiti, netko nam ispriča priču kako poznaje nekoga tko je posvojio i da aj voli to dijete kao da je njegovo.
Na to mi se već sad diže kosa na glavi. no budući da ljudi ne znaju reagirati, šutim.
Puno teže podnosim pitanja "jesmo li baš sve pokušali?".
Što se tiče samog roditeljstva, i ja sam počela čitati stranu literaturu i vidim da je to dobro jer će u trenutku posvajanja biti kasno, već treba štošta usvojiti od znanja.
U svakom slučaju ovaj je forum od goleme pomoći, ne znam kako bih podnijela ijedan dio procesa da nemam priliku čitati vaša iskustva.

Nakon što sam već skoro 8 godina posvojena mama, moje je mišljenje da je naše roditeljstvo različito. Ne treba u to miješati svakodnevicu - u svim svakodnevnim stvarima naše su obitelji iste kao i one s rođenom djecom. Po odgoju se razlikujemo utoliko što smo mi, statistički gledano, puno pažljiviji u odgoju i više sebe dajemo, no ima i mnogo takvih rođenih roditelja.

Međutim, mi smo u bitnome različiiti. Način na koji smo mi stvorili svoju obitelj neizbrisivo definira tu obitelj. Naša djeca imaju dva para roditelja, bila su napuštena, prepuštena sistemu da bi administrativnom odlukom postala naša. Mi smo stvorili svoje obitelji s djecom koju je netko drugi rodio, koja su biološki tuđa, a zakonski naša.

Naše se roditeljstvo, ljubav prema našoj djeci i njihova prema nama, osniva na stvarima koje propituju roditeljstvo uopće - nema "nošenja 9 mjeseci pod srcem", dojenja, majčinskog instinkta i sličnih stvari koje idu s trudnoćom i rođenjem djeteta. Temelji našeg odnosa odražavaju promjene shvaćanja vrijednosti djece i svrhe obitelji. Posvojenje ne zrcali biologiju nego donosi nešto drugo, nešto svoje, drugačije i vrijedno. I ja sam se, kao i većina nas prošlih godina upinjala da dokažem da je moje roditeljstvo isto. Danas više ne mislim tako i važno mi je samo da moje roditeljstvo bude prepoznato i priznato kao roditeljstvo i da bude pred zakonom i društveno istovrijedno.

Htjela sam još nešto dodati, no slučajno sam stisnula "pošalji".


Kada "krv" i "geni" ne mogu biti referentna točka, na to mjesto dolazi nešto drugo: s mog osobnog gledišta to je potpuno i svjesno prihvaćanje druge osobe, te male osobe, kao svog djeteta. Mnogo sam puta napisala da kod posvojenja dva minusa daju veliki plus, a mislila sam upravo na ovo što sada pišem. Od nedostatka koji je postojao i s jedne i druge strane mi smo stvorili vrijednost, a pod tim "mi" mislim i na djecu koja zajedno s nama stvaraju naše obitelji.

Mi smo mnogo toga prošli na putu prema našoj djeci i većinom smo se morali prije svega jako boriti za njih. Svi znate što to znači probijati se kroz administraciju da bi se stvorilo obitelj, što znači izlagati administraciji ono što bi trebalo ostati privatno. Naše su obitelji socijalno kreirane, mi smo ih stvorili svjesno i to je značajno. Mislim da posvojenje i promjena javnog mnijenja o njemu odražavaju nove stavove poštovanja prema djetetu i njegovim potrebama. Iako sudovi teško prekidaju krvne veze i često favoriziraju biološke roditelje, ideja “najboljeg interesa“ i dobrobiti djeteta podržava ideju da se roditeljstvo sastoji od mnogo više toga nego što je puka genetska veza.

Zatim, osim u samom načinu kako smo dobili djecu i stvorili obitelj, mi se razlikujemo i po tome što te činjenice iz prethodnog života naše djece uvijek ostaju s nama, utječu na naše odnose i na naš odgoj. Zatim, naša djeca imaju specifične odgojne probleme, pogotovo ona koja su dugo bila u domu. Također, mi mijenjamo definiciju obitelji i na taj način što stvaramo neku vrstu "proširenih "obitelji, ako naša djeca održavaju kontakte sa svojom biološkom braćom i rođacima.

Mogla bih puno o tome pisati (a to i namjeravam), ali za sada želim samo reći da sve te razlike u svom vlastitom životu i u životu moje djece shvaćam kao prednosti. Našu različitost shvaćam kao bogatstvo koje mi daje nesvakidašnju priliku da rastem kao čovjek. I da budem bolji roditelj. Možda se neki od vas sjećaju kako je moj M. kao sasvim mali nazivao posvojitelje "bolji roditelji", na temelju nekih svojih opažanja o vlastitim roditeljima i njihovim prijateljima s posvojenom djecom.

Vi pisite, mi citamo.
Odlicna tema :*

kad bi skupili sve postove zdenke, vlvl - ne bi loša brošura bila, a bome i knjiga bi se dala složiti. :*

prijateljica je posvojena mama, i nije joj lako. često dođe do zida i ne zna kako reagirati. i kaže, ne znam sad, a dijete mi ima 5 godina, a što će tek biti kad odraste. :/

Moj odnos prema A. nije drugačiji u odnosu drugih mama i kćeri (pogotovo sad u pubertetu), ali zamjetno je da ona stalno propitkuje i traži potvrdu te pripadnosti.
S ozirom da je od prvog dana rasla sa spoznajom da je usvojena ja sam pratila nekoliko faza njenog prihvaćanja.
Prvo je bilo dječje i naivno, a gdje sam ja rasla ako nisam u tvom trbuhu, ne želim drugu mamu itd.
Druga faza je traženje identifikacije, koji joj je bio strašno potrebno...možda imam smeđe oči kao deda, a kad bih je pogledala s pitanjem kako to misliš, njen odgovor bi bio, pa zar ne sličimo.
Treća faza su godine provedene zajedno i preuzimanje mimike, geste, ponekad načina fizure nas roditelja. Nesvjesno postaju naša mala zrcala i to im odgovara. Neki dan ortodont kaže...baš ste slične, jedina razlika je u boji očiju. Ja krenula ga ispraviti, ona mi stisnula ruku s onim pobjedničkim osmjehom. Naravno, kasnije sam ga podsjetila što piše u njenom kartonu, ali onaj trenutak ;)
Različiti?
Uvijek sam bila uvjerena da smo drugačiji. Slažem se s Vivl i Zdenkom, požrtvovniji zbog načina nastanka naše obitelji, što smo se morali naučiti nositi s nekim stvarima; od okoline, sustava, osiguranja itd.
Ne kažem da i biološki roditelji nisu takvi,ali naše obitelji su drugačije nastale i samim tim drugačije se nosimo sa životom.
* Njoj u pubertetu ne mogu reći...ja sam tada i tada, moje dlake su rasle u 11. itd, a opet više sam s njom razgovarala o svim problemima puberteta nego moja mama sa mnom!

Cure, svaka čast na temi mene to jako zanima mi smo postali mama i tata prije devet mjeseci. Nismo još ništa govorili jer ne znam kako otpočeti kada moj mali miš još ne zna ni pričati ali svakako mi je ova tema i slične jako zanimljive. Pusa i sve najbolje u Novoj 2009. :love:

Smatram da je naše roditeljstvo složenije, zbog same činjenice da posvajanje donosi nove momente u naše živote. Keti zna da je posvojena, svakih par mjeseci intenzivno želi da joj pričam o tome, čitam slikovnice o posvojenju.. Znam da nas još puno toga čeka.
Baš je jučer navečer pitala da joj pričam kako nismo imali djece i kako smo je pronašli.

Ali.. ja sam joj mama, kakva bi bila i nekom drugom posvojenom djetetu, i našem biološkom, i djetetu rođenom od „posvojenog“ genetskog materijala, i...
Jednostavno, u taj odnos se dajem svim srcem. I obožavam to svoje dijete.

Meni genetika ništa ne znači. Nikad nisam ni željela dijete koje će biti pola ja, pola MM.. ili što već. Po mene je dijete od kada se rodi, jedinka za sebe. I ne želim se projicirati na njega.

Ono što želim je dati svojoj djeci potporu, pružiti im sigurnost da se uvijek mogu osloniti na nas, razviti njihove potencijale, omogućiti im da se razviju u samostalne, samosvjesne osobe, pokazati im ljepote koje ih okružuju.

I da nikada ne zaborave da ih njihov tata i ja bezrezervno volimo i obožavamo upravo takve kakvi jesu.

Citiraj:

---

sanja74 prvotno napisa

Smatram da je naše roditeljstvo složenije, zbog same činjenice da posvajanje donosi nove momente u naše živote. Keti zna da je posvojena, svakih par mjeseci intenzivno želi da joj pričam o tome, čitam slikovnice o posvojenju.. Znam da nas još puno toga čeka.
Baš je jučer navečer pitala da joj pričam kako nismo imali djece i kako smo je pronašli.

Ali.. ja sam joj mama, kakva bi bila i nekom drugom posvojenom djetetu, i našem biološkom, i djetetu rođenom od „posvojenog“ genetskog materijala, i...
Jednostavno, u taj odnos se dajem svim srcem. I obožavam to svoje dijete.

Meni genetika ništa ne znači. Nikad nisam ni željela dijete koje će biti pola ja, pola MM.. ili što već. Po mene je dijete od kada se rodi, jedinka za sebe. I ne želim se projicirati na njega.

Ono što želim je dati svojoj djeci potporu, pružiti im sigurnost da se uvijek mogu osloniti na nas, razviti njihove potencijale, omogućiti im da se razviju u samostalne, samosvjesne osobe, pokazati im ljepote koje ih okružuju.

I da nikada ne zaborave da ih njihov tata i ja bezrezervno volimo i obožavamo upravo takve kakvi jesu.

---

slažem se sa sanjom :* svima

Naravno da biološko i posvojeno roditeljstvo nije isto, a različitosti ima više što je posvojenik stariji. Potpuno mi je neshvatljivo da ne postoji organizirana psihološka potpora, osobito posvajateljima starije djece. Kao da su svi u mogućnosti naručivati i čitati stranu literaturu ili u svojoj okolini imati (i biti u stanju plaćati) privatne psihologe s odgovarajućim iskustvom!

Ne mogu vam opisati koliko mi je divno čitati vaše postove. Iako imam prekrasne biološke roditelje svejedno sam smatrala da su prijatelji moja rodbina, jer mi krvna veza nikad nije bila važna nego srodna duša (a to sam obično pronalazila u prijateljima!!)
Svejedno kad sam se prije tjedan dana suočila s činjenicom da je velika vjerojatnost da neću imati vlastite djece bio je to veliki šok. Jedina šansa je eventualno donacija jajne stanice. Prije dva tjedna mi je rodila najbolja prijateljica i svi smo potpuno nesvjesno gledali na koga liči!!! Prošlo mi je glavom, da nikada neću moći pogledati moje dijete (ako ga ikada budem imala) i pomisliti istu stvar.
Znam da su mi misli poprilično konfuzne, al sam sam htjela reći da mi vaši komentari pomažu u sazrijevanju jer to je ono što mi sada treba!!

BE, dobrodošla na forum!
Budi potpuno sigurna da će ti kad jednom ugledaš svoje dijete glavom proći samo jedna misao - kako je prekrasno! :heart:

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

BE, dobrodošla na forum!
Budi potpuno sigurna da će ti kad jednom ugledaš svoje dijete glavom proći samo jedna misao - kako je prekrasno! :heart:

---

Potpis :heart:

Meni je sad čak i "slatko" kad ekipa koja ne zna da smo se posvojili komentira kako je momčić ista mama i kako oboje imaju moje oči :raspa:

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

BE, dobrodošla na forum!
Budi potpuno sigurna da će ti kad jednom ugledaš svoje dijete glavom proći samo jedna misao - kako je prekrasno! :heart:

---

Prekrasno i tvoje! Nema ništa tuđe u našoj djeci.

Meni je sa sličnošću jako smiješno to što mi svi sažalno govore da M. nema ništa od mame nego je sav na tatu. A za B. su mi već neki rekli da smo nas dvije iste, iako su nam oblici i crte lica posve drugačijeg tipa, a jedino što dijelimo je ravna plava kosa. Iako je ta sličnost potpuno nebitna, činjenica je da posvojena djeca počinju nalikovati na roditelje, jer oponašaju njihovu mimiku i način govora. Neki dan sam slušala djecu kako nešto pričaju i čula sebe iz B-inih usta. To je bio moj glas, moj ton, način izražavanja, sve je skinula.

BE, dobrodošla.
Pitanje (ne)postojanje sličnosti između roditelja i posvojenog djeteta, shvaćanje da sličnost može biti slučajna, ili s vremenom stečena, ali ne uvjetovana zajedničkim porijeklom - to je jedna od stvari o kojima sam promislila unaprijed i zaključila da mi nije bitno.
Nakon prvog posvojenja tome sam jedva posvetila koju misao, ali okolina je spremnije od nas tražila i isticala sličnosti. U početku mi je to bilo zgodno, a kasnije mi nije uvijek bilo lako to čuti, kad je dijete prolazilo neke teže faze. Osjećam stanovito olakšanje sad kad za malog nitko ne spominje sličnosti - iako nam je fizionomijom sličniji, samo ne bojama.
I da, stariji hoda kao mm, i ponekad iz druge sobe ne mogu prepoznati čije brundanje čujem.

predivne postove Vlv, Zdenka, Cokolada :heart:

Hvala vam na dobrodošlici :love: !

Kad malo bolje razmislim volim moje roditelje zbog svega što su mi pružili, a ne zbog činjenice da su me rodili. Čak i kad sam bila mala uvijek su u meni gledali malog čovjeka a ne dijete i pitali me za mišljenje. To sam doduše bila spremna spoznati tek kad sam odrasla i vidjela da to nije baš kod svih tako.
Zašto se onda mnogi bojimo utjecaja okoline i reakcije same djece da nas jednog dana neće smatrati pravim roditeljima?? Naime jučer sam malo razgovarala sa suprugom pa je on izrazio neke od tih bojazni!!