Moj VBAC ili kako sam dobila sve što hoću na Sv. Duhu!
Dan prije nego se rodila naša curica osjećala sam nešto poput predmenstrualnih bolova.
Već se bližila ponoć a MM i naš sin Fran su spavali. Mene su lagana stezanja držala budnom. S obzirom da su stezanja bila toliko blaga i gotovo neprimjetna do cca 2:00 u jutro nisam im pridavala veliku važnost, misleći da bi mogli tako cijelu noć, pa onda još par dana dok se ne okrene na nešto konkretnije. Istina, stezanja su se javljala u pravilnim razmacima ( svakih 15 do 10 minuta), ali, kako je vrijeme prolazilo nisam ih doživljavala ništa intenzivnije. Do kojih 2 u jutro trudila sam se zaspati, ali nije išlo. Oko tri ujutro sam probudila MM-a ne bi li mi pravio društvo jer sam već uhvatila prilično dobar tempo hodajući na relaciji blagovanje- dnevni boravak. Oko 3 u jutro po prvi puta sam pomislila „to bi moglo biti to“, mogla bih danas držati curicu u naručju. Koji je danas datum? 01.07? Lijep datum zar ne …itd. Dok sam razmišljala o svemu i svačemu samo ne o kontrakcijama, stezanja su se znatno pojačala, no glavna misao mi je i dalje bila- izdrži što dulje kod kuće. Naravno, MM me više puta tokom noći pitao da idemo u bolnicu. Posljednji puta me pitao malo prije 6 u jutro, kada smo se i uputili na Sv. Duh. Znala sam da je oko 7 u jutro promjena dežurstva i to mi je nekako odgovaralo; dolazila je „svježa“ lijećnička ekipa, a oni što će me primiti pred kraj svog cjelonoćnog dežurstva će biti preumorni svađat se sa mnom oko plana poroda. Činilo se idealno vrijeme za dolazak u bolnicu. I zaista je bilo tako kako smo predvidjeli.
Morala sam ostaviti MM-a u čekaonici i otišla sama na prijem u predrađaonu. Činilo mi se da su mi prvih sat vremena postavili milijun pitanja što mi je i odgovaralo . Cijelo vrijeme sam se osjećala nekako važnojer sam došla na VBAC i jer znam što želim i što ne želim. Jedno je bilo sigurno, a to je da ću se vođena lošim iskustvom prvoga poroda, ovoga puta boriti za sve u što vjerujem ( MM i ja smo se gotovo od prvog dana kako smo saznali da smo po drugi puta trudni kopali po svoj dostupnoj literaturi vezanoj za prirodni porod i za VBAC, tako da smo oko svega bili jako dobro informirani). Plan poroda, koji smo preuzeli na rodinim stranicama, smo u nešto izmijenjenom obliku, ispunili i isprintali u nekoliko primjeraka. Prilikom prijama nisam mahala planom poroda nikome ispred nosa, već sam ga predala zajedno sa ostalim papirima vezanim za vođenje trudnoće. Nitko se nije na to obazirao, već su mi samo dali jednu izjavu na potpis. Glatko sam odbila potpisati rekaviši da se ne slažem s nekim navednim postpucima u izjavi. Doktorica je uzela drugi papir, pitala me s kojim se postupcima ne slažem, ja sam nabrajala, ona ih je pisala i na kraju sam potpisala takav izmijenjen dokument. Taj dio mi se činio jako korektan, bez imalo natezanja i suvišnih „zašto“. Da ne nabrajam što sam sve odbila, reći ću da sam pristala samo na klizmu..
Ubrzo je došla druga ekipa, svježa, nabrijana i spremna na sukob s mojim željama . Vjerujem da sam im bila interesantna taj dan jer sam jedina pored ostalih prisutnih žena u trudovima zahtijevala nešto mimo „protokola“. Nova liječnička ekipa je bila odlična, baš po mom „chefu“; vrlo nezainteresirana tijekom mog prvog porođajnog doba,- jedinu mene u predrađaoni preskakali priupitati kako sam, što mi je omogućilo da se u potpunosti posvetim svojim trudovima. Vjerojatno su me preskakali bilošta pitati jer sam odbila da me svako malo pregledavaju. Ponijela sam cd-player i jedan album Bob Dylana, i ne morate vjerovati, ali zaista sam uživala i bila sretna tih nekoliko sati mira u svojim trudovima. Misli su mi bile skoncentrirane na samo dvije stvari: na glazbu i na neku vrstu autosugestije, o kojoj do tada sam puno čitala ali zapravo pojma nisam imala dok se nisam našla u trudovima u kojima mi nitko drugi nije mogao pomoći osim ja sama sebi. Tijek misli je išao otprilike ovako: aha osjećam, trud dolazi, jupiiii to je trud. josh jedan manje,ali.. ufh boli za poludit… boli boli boli…a dylan svejedno pjeva dalje...
Bilo mi je nakon dugo vremena drago da sam davno prije išla na satove glume na kojima sam naučila ponešto o prenašanju osjećaja u pokret, u disanje u govor itd…što sam ja iskoristila u prenašanje osjećaja u lagano njihanje u raznim položajima, tako da je cijeli moj porod meni djelovao kao igrokaz, štoviše odgovaralo mi je gledati na to iz nekog drugog lica – bolje sam držala kontrolu. Drago mi je bilo da se nisam zakočila i pokušala ostaviti trudove u sebi u jednom grču i jedva čekati da prođu, nego sam, štoviše, jedva čekala da dođu!
Mislim da sam odvrtila Dylanov album 3 puta i kao da mi je to mi bila neka vrsta mantre. Iznimno moram pohvaliti dvije divne sestre- jedna mlađa,Zagorka, plave kraće kose, i druga starija, razgovorljiva jednako kao i prva, tamne kose. Mlađa babica mi je bila na samome izgonu i nikada neću zaboravit jene glasne riječi koje su me prenule iz delirija samog izgona kada mi je rekla da se suzdržim još malo od tiskanja da mi čuva međicu da ne popuca (naime, izričito sam odbila epiziotomiju). Ključne riječi su bile ČUVAM međicu, NEMOJ tiskat, jer da mi je samo rekla da ne tiskam vjerojatno ju ne bi čula…
Starija babica mi je pokazala par dobrih položaja za vrijeme trudova u predrađaoni, koji su mi doista uvelike pomogli da se usredotočim na trudove i lakše ih prodišem ( vidjela me kako na početku jako puno šećem bez obzira bila ili ne bila u trudu, pa mi savjetovala da se odmorim kada trud popusti- poslušala sam ju pa sam u jednom trenutku čak i zaspala na par minuta što od iscrpljenost a što od opuštenosti i osjećaja da vladam situacijom).
Gledala sam druge trudnice u predrađaoni, sve prikopčane na ctg, pod dripom i većinom u ležećem položaju….osjećala sam se kao crna ovca među njima, ali i to mi je išlo u prilog jer crne ovce su uvijek nekako izlolirane, a izoliranost od svega i sviju mi je bila najviše potrebna svo vrijeme poroda. Došla sam poslije sviju, a prva sam otišla u box. 10 cm otvorena vikao je jedan doktor, a u taj čas se sjatilo nekoliko njih oko mene i počeli me hvaliti kako sam se tako brzo otvorila a nisam primila nikakav drip i da će to brzo sada ići… Eto, prvi puta me netko pohvalio tijekom mojih trudova ;-), i bilo je lijepo čuti da netko napokon misli pozitivno o mome tijeku poroda…
Pristala sam da mi naprave prepariranu venu i na taj način daju infuziju ako se baš srušim tijekom samog izgona ili slično. Vidjela sam ogromno olakšanje u očima bijelih kuta kada sam pristala na to, jer je svo osoblje dotada non stop šuškalo u kutu da što će „s ovom šta ništa neće “ hahaha. Iskreno, nisam točno znala kakove mogućnosti preparirana vena daje pacijentu a kakve doktoru, pa sam tražila da mi se u detalje objasni, nakon čega sam pristala.
U boxu je bilo nešto sasvim drugačije. Kao prvo, iznenadila me sterilnost, hladnoća boxeva u kojima se rađa. Općenito me smetalo što sam poorod morala završit na nekom drugom jmestu, jer sam se tako nekako već sprijateljila s predrađaonom da bih najrađe tamo ostala. Strašno me smetalo što se porođajni stolac nalazio okrenut prema ulazu ( mislim, bio je i prvi puta kada sam rađala, ali ovog puta me to puno više smetalo). Zbog toga sam stavila dječju tetra pelenu na glavu da nikoga ne vidim kako prolazi hodnikom i kako se nagledava u box. Od trenutka kada sam stavila tetra pelenu na glavu sve je bilo bolje! Trudove sam mnogo lakše kontrolirala…toliko sam se usredotočila na svoje trudove da nisam obraćala pažnju na to tko je dolazio, tko me gledao, tko je pričao, što mi je pričao…imala sam osjećaj da vladam situacijom i da ću se samo zbuniti ako krenem nekoga drugoga, osim sebe i svoje tijelo, slušati… MM je bio naravno cijelo vrijeme uz mene, i to mi je iznimno odgovaralo. On je pazio na to da me previše ne dira jer je vidio da mi to nije u svakome trenutku odgovaralo. Močio je krpu u vodu i hladio me njome. Sigurna sam da mi je puno toga i pričao, ali se ničega ne mogu sjetiti, a vjerujem da se niti on ne može sjetiti što mi je rekao. Doktor, prepun crnohumornih dosjetki, koje su mi većinom odgovarale jer su me na neki bizaran način opuštale , se cijelo vrijeme smijao na račun mog prirodnog poroda i kako sam ja željela da to sve bude prirodno, da sam mu u jednom trenutku iz petnih žila unutar jednog od posljednjih trudova, zaurlala da prestane jer da ja ovdje rađam a ne on i da on mene mora slušati a ne ja njega, i da bezobzira bio on tu ili ne ja ću roditi!. Sjećam se svojih riječi ko da je bilo pred minutu…Na to se on počeo smijati, a ja sam mu rekla MOLIM VAS izađite van jer ne mogu ovako rađati kad ste vi tu. Doktor naravno nije izašao van, ali sam ja vratila krpu na glavu pa ga tako ionako nisam više vidjela (sve je bilo u granicama pristojnosti, štoviše naginjalao je kakovoj komediji, i da mogu mijenjati ne bi mijenjala niti jednu scenu).
Trenutak u kojem se glavica djeteta nalazila na samoj međici je naravno bio prestrašan-koji feeling- toliko boli u par sekundi, a opet svepristuna spoznaja da je na kraju svega jedan početak- jing i jang, minus i plus, ma kako da kažem – presavršen feeling- čista ekstaza. Za preporučit svakome ;-).
Rodila se curka nešto prije jedan sat popodne, tatek je prerezao pupčanu vrpcu ( naravno da je doktor morao nabaciti još posljednju pošalicu i reći kako u skladu s prirodnim porodom bi sada trebao sačuvat posteljicu i pokopat ju ispod nekog drva….MM se nije dao smesti pa mu je nabacio da to ne bi bilo dosljedno, nego bi ju trebao još i pojesti….ja se također nisam dala smesti i samo sam grlila svoje zgužvano djetešce dok je ona tako spretno uhvatila bradavicu kao da je samo to vježbala svih ovih 9 mjeseci…..) Pola sata nakon poroda, nakon što se krvarenje smanjilo, doktor je zaključio da nikakvo šivanje nije potrebno jer da je samo vanjsko tkivo popucalo. Ja sva presretna naravno, pa i to sam izbjegla jupiiiiii!
Još sam se neko vrijeme tresla od sreće, ali kako je naša bebolina zaspala na cici tako je i moju euforiju ubrzo zamijenila želja za odmorom i…..HRANOM!!!!
Pustili su nas da uživamo u boxu sati i pol. I zaista smo uživali po prvi puta u punom smislu te riječi.
