Citiraj:
Naše su škole ustanove životne nevolje, jedini je obrazovni cilj sakupiti dovoljno bodova za vodeće mjesto na rang-listama, Bologna je sinonim za bijedu europskih visokih škola, a pojam društvo znanja u kojemu, prema riječima vrlih nam političara, pedagoga i reformatora, danas živimo, dobiva smisao jedino ako se shvati kao šala. Vrlo žestoko, ali uvijek hladnokrvno, napada u knjizi Teorija neobrazovanosti Konrad Paul Liessmann sve, kako podnaslov i kaže, zablude društva znanja. Liessmann smatra da se današnji obrazovni sustav oblikuje po krivim načelima te da se pojam obrazovanja potpuno udaljio od istinskoga. Cilj tog famoznog društva znanja nije »ni mudrost ni spoznaja, pa čak ni mentalno prožimanje svijeta kako bismo ga bolje razumjeli«, objašnjava Liessmann, već puko sakupljanje informacija koje su nam potrebne za uspješno zapošljavanje. Ne samo da danas nitko ne uči samo da bi gradio svoj karakter te razvijao um već čak i doslovno postoji sasvim uvriježen pojam balastnog znanja. Dakle znanja koje nam nije potrebno i koje svakako treba što prije zaboraviti i zamijeniti novim korisnim informacijama. Što je korisno, a što balast? Tim se pak pitanjem političari okićeni pojmovima cjeloživotnog učenja i menadžmenta znanja te umreženosti, informiranosti i sposobnosti upošljavanja (koji oni redom koriste na engleskom ne bi li zvučalo stručnije) ne zabrinjavaju. A upravo su profesija i profesionalnost na stražnja vrata ušli u obrazovni sustav, iako im tu uopće nije mjesto, pa sada diktiraju tko će, kako i u kojoj mjeri učiti. A to cjeloživotno učenje nije nikakva povlastica, nego nužda za svakoga tko želi naći dobar posao, a to je, podsjetimo, danas jedini cilj obrazovanja.
Liessmann, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beču, svojom je publikacijom (koja je u Austriji doživjela već šesnaest izdanja) samo nadogradio ono što su brojni mislioci prije njega već ustvrdili. Wilhelm von Humbolt u svojoj je Teoriji čovjekova obrazovanja osobu koja svoje kognitivne sposobnosti stavlja na raspolaganje tržištima opisao kao karikaturu humanistički obrazovana čovjeka. Theodor W. Adorno poslije je napisao Teoriju polubrazovanosti, u kojoj kaže da čovjeku nedostaje vremena (dokolice!) da bi se u potpunosti posvetio učenju te da doseže samo stupanj poluobrazovanosti. Danas je, kaže Liessmann, obrazovanje izgubilo i smisao i značenje i ugled. Nije, kako su to predviđali reformatori, društvo znanja zamijenilo industrijsko društvo nego se, upravo obrnuto, znanje industrijaliziralo. Radnik nije postao znalac, već je znalac postao radnikom, jednako kao što nisu poduzeća pretvorena u sveučilišta, nego su sveučilišta preobražena u poduzeća. I to unosna poduzeća koja se, baš kao i tvornice cipela, reklamiraju, bore za plasman na tržištu te nude rasprodaje i posebne pogodnosti.
Liessmann vrlo žestoko kritizira i Bolonjski proces, koji je, tvrdi, primorao sve europske države da se podvrgnu skupom prestrukturiranju zbog samo nekolicine studenata koji će od procesa profitirati. Jer rušenje granica obrazovnih sustava zemalja i uvođenje jednoga jedinstvenog korisno je samo studentima koji neće cijeli studij provesti u istom gradu, a takvih je, tvrdi Liessmann, samo deset posto. Potpuno se opravdano pita, ako su svi programi svih fakulteta svih zemalja jednaki, koji bi točno razlog student uopće i imao za odlazak od kuće? Bologna možda povećava broj diplomiranih građana, što svakako odgovara čelnicima društva znanja, ali zapravo ruši razinu visokoznanstvenog studija. Za studente koji su zainteresirani za uistinu dobru naobrazbu, naime, studij se produljuje i uvelike poskupljuje. Knjiga većinom daje primjere iz obrazovnih sustava zemalja njemačkoga govornog područja, no ako je cijela Bolonjska reforma bila, kako tvrdi Liessmann, preskupa za Austriju ili Njemačku, svakako se može zaključiti da je i Hrvatska uludo potrošila novac popravljajući nešto što je i prije sasvim dobro (ako ne i bolje) funkcioniralo. Hrvatska se može pronaći i u izjavi da si »samo vrlo bogata ili vrlo glupa zemlja može priuštiti to da za svaku studentsku generaciju izmisli novu arhitekturu studija«. Liessmann ukazuje i na apsurd prilagođavanja američkom obrazovnom sustavu koji se, pak, oduvijek ugledavao u naš europski.
Knjiga samo donekle objašnjava zašto je došlo do promjena u obrazovanju te u poimanju toga pojma u glavama građana. Kao da nije bitan razlog, već je važnije probuditi se iz te zablude i vratiti učenju ugled koje ono i zaslužuje. Nizanjem primjera iz današnje prosvjete ili jednostavno ukazivanjem na čudnovate nove oblike kojima se znanje danas vrednuje, poput kviza Tko želi biti milijunaš, autor pokušava čitaoca natjerati samo da na trenutak razmisli o znanju i naobrazbi. Pojmovi su to koji ljude čine ljudima, a ipak se uzimaju zdravo za gotovo.
Liessmann u svojoj knjizi na vrlo zanimljiv način, koristeći se, doduše, složenim i često teško razumljivim izričajem, iznosi i brojne druge nelogičnosti koje nam donosi današnji obrazovni sustav. Što je još važnije, uspijeva vratiti dostojanstvo učenju radi učenja sama te pojam obrazovanja ogoliti od prisilno mu nametnutih konotacija tipa unosnosti, djelotvornosti i korisnosti.
Vera Pfaff
