"... milodijete... ili ce biti kak ja ocu ili odi... &q

kad sam imala 19 godina tata mi je rekao il ce bit kak on hoce ili mogu ici

ja sam mu pokusala objasniti zakaj nemre bit kak on oce, on nije htio slusat, ja sam rekla oke, otisla u sobu, spakirala ruksak i otisla (sto moji bas i nisu ocekivali :lol: ) i nije me bilo nekoliko tjedana doma (jedn mjesec i pol)

al se sjecam da sam spavala u prostorijama jedne udruge, gdje sam se dogovorila da cu popodne cistiti, ujutro ici na svoj posao, a navecer tamo spavati, na klupicama u njihovoj drustvenoj prostoriji

ma... bilo mi je predobro
tam je bila mala kuhinjica, kuhuckala sam si
dolazila mi je ekipa...
ma uzivancija

kaj je najgore sad se uopce ne mogu sjetiti zasto sam se vratila doma
al mislim da je mama dosla po mene :mrgreen:

zanima me biste li i zbog cega rekli djetetu nek ide iz kuce
i znate li koga tko je to ucinio i kak je to zavrsilo?


a sto je moj tata htio?
htio je da ja, a imala sam skoro 19 pocnem dolazit doma najkasnije u 22 :shock: :shock: :shock:
zivciralo me sto se sad odjednom poceo zanimat za to kad cu ja doc doma
i nije me htio slusat kad sam mu govorila da sva sranja koja mogu napravit iza 22 mogu i prije 22, samo da hocu

Na sreću ne znam nikoga.

Ti si ipak bila punoljetna, a koliko čitam i radila si.

Ne znam što bi bio razlog da kažem djetetu da se seli. Svakako ne to da dolazi kući prije 22h. :mrgreen:

:shock: :shock: :shock:
mislim da je ovo telepatija, jer sam evo, nema ni pola sata razmišljala o svojim argumentima kojima sam htjela pridobiti mamu da me duže pušta van, ali kad sam imala 15,16
isti kao i tvoj
njen je odgovor bio "ali veće su šanse da će ti se nešto desiti nakon tog vremena"
sad mislim da je bila u pravu

OT-samo prijetnju,ali nasreću neostvarenu, frendici koja je sa 19 zatrudnjela i njeni je katolički roditelji nagovarali na pobačaj, ili....
ona se ionako ubrzo udala i sad ima krasnog sina od 10 g (i jednog malog od ubrzo 2), a sa roditeljima je u super odnosima-klasika, kad nismo skupa volimo se :roll:

Oooo, daaa, često sam slušala spike tipa 'ako ti se to ne sviđa a ti kupi prnje', 'dok te ja kruhom hranim radit ćeš što ja kažem', i tako dalje u tom stilu.
Ja sam izdržala (čitaj: nisam imala petlje) dulje nego ti, završila sam faks, pa tražila posao, pa radila svašta, ali kad sam našla siguran posao digla sam sidro i otišla u podstanare.

Koliko god da često u sebi nađem karakternih sličnosti s mojim starim, nadam se, i trudt ću se, da nikad neću svom djetetu reći da neka kupi prnje.
Ja vjerujem da bih danas bila i bolja i uspješnija i samosvjesnija da mi se na taj način nije zatirala svaka naznaka moje osobnosti i da mi se moj osjećaj vrijednosti nije svakodnevno potkopavao spoznajom da me se moj roditelj tako lako spreman odreći.

moji su znali natuknuti da dok sam god pod njihovim krovom će biti kako oni kažu. I to mi je bilo u redu. Možda se onda nisam slagala sa svakom maminom riječi, no sve što mi je ona rekla je bilo iz ljubavi i iskustva.
problem je (meni se čini) što "djeca" inzistiraju da ih se tretira kao odrasle, a ne žele se tako ponašati i biti odgovorni.

Isto sam imala limit (do 23h) - i imat će ga i moja djeca. Uostalom, nema mi gore nego kad vidim "balavce" u 6 ujutro kako bauljaju pijani po cesti.

Niti sam cula tako nesto niti bih ikad to rekla svom djetetu. U mojoj familiji se vec generacijama njeguje princip "bezuvjetne roditeljske ljubavi". Mislim da u kombinaciji s osobnom odgovornoscu, koja se ocekuje od svakog clana, u principu djeluje vlo dobro. Meni je bio, a i sad mi je veliki poticaj i velika podrska u zivotu zivjeti u takvom okruzenju.
Kad sam imala 19, sto znaci vec bila na faxu, imala auto, odlazila s drustvom na putovanja, s deckom mogla koristiti vikendicu mojih, mislim da su se razgovori sa starcima vodili na nekim drugim razinama od ucjena i prjetnji kakve spominjes.

Znam samo jednu osobu koju je "mama izbacila iz kuce" u nekoj fazi. Ona je slicnu stvar ponovila pred par godina s jednim svojim sinom i opcenito mi se (iz perspektive ne bas previse upucenog promatraca koji silom poslovnih prilika mora slusati o njenim obiteljskim problemima) cini da nije ostvarila trajne odnose povjerenja, postovanja i ljubavi sa svojom djecom. To mi je jako tuzno ali i indicira opasnost jer se obrasci, izgleda, ponavljaju generacijama.

Monchou super si to napisala... trajni odnosi povjerenja, postovanja i ljubavi...

ja znam da je to kljuc svega ali ne znam bas pravi put kako da ih postignem, ali dajem sve od sebe i nadam se da cu ih imati sa svojom djecom kad vec s muzem nisam uspjela

kod nas doma definitvno takvi nisu postojali dok sam ja bila mala i mlada pa bas i nemam neki uzor, a i brak mi je propao pa ni u njemu nisam iste uspjela izgraditi, al tesko je i bilo kad su to ideali bili samo meni


icyoh ti velis - problem je (meni se čini) što "djeca" inzistiraju da ih se tretira kao odrasle, a ne žele se tako ponašati i biti odgovorni - i meni se cini da je tu negdje problem, a cini mi se da nastaje upravo zbog toga sto se nije izgradio trajni odnos povjerenja, postovanja i ljubavi o kojem je govorila Monchou

Audrey - Sigurna sam da ni jednom roditelju ne pada na pamet odricati se djeteta - to je vise izraz nemoci - ne znas vise sto bi (jer si uvjeren da tvoje dijete moze bolje od toga i dao si sve od sebe i preispitao se 100 puta, te priznao sebi i njemu sve greske i trudio se popraviti ih) jer na nista sto poduzimas, bilo pozitivno ili negativno, nema reakcije i onda iz cistog ocaja ides s ultimatumima... jer se nadas da ce to osobu na koju zelis utjecati trgnuti i na neki nacin pozitivno djelovati na nju... pricam o slucaju kada je lose i sasvim neprihvatljivo ponasanje sve samo ne naznaka necije osobnosti i necije vrijednosti

joj, to je nešto šta sam rekla DA NIKAD NE SMIJEM IZGOVORIT..
"dok si pod mojim krovom"
"dok te ja hranim"
"jer sam ja roditelj"
.............................
mislim, nikad ne reci nikad...ali apsolutno neargumentirane izjave..koji su čini mi se većini naših roditelja u nekom trenu postali JEDINI argumenti.

Kad ovo čitam, mislim da mogu biti sretna što od svojih roditelja nikad nisam čula ništa ni približno slično ovakvim izjavama.

meni je mama jednom zaprijetila da ce me razbastinit :mrgreen:

dobro da ju nisam poslusala, jer se od tada do danas sve sto sam trebala naslijediti rastrajbalo :roll:

Nikad nisam tako nešto čula od svojih roditelja.
Znala sam što žele od mene bez da mi to moraju reći i toga sam se pridržavala. Ponekad bih prešla granicu, ali bilo je ok, bez puno srdžbe.
Imala sam sreću (ili su moji roditelji imali sreću) da je moj brat dolazio pred disko u 2:00 i razvozio nas sve doma. I tako do negdje 18-te!
Mislim da ni MM-u neće biti problem ići pred Lucku u 2:00 u jutro.
A povjerenje sam stekla od roditelja već jako rano i nisam ga htjela pokvariti..

moj brat je par puta išao al do babe jer nije imao di drugo, još je bio u srednjoj školi i on i ćaća su se stalno svađali jer je brat htio ić vani sa ekipom iz rezreda al mogao je samo do 22-23h a on ne kuži da se ljeti tek tada izlazi i tu su stalno bile svađe

Meni je stari rekao da ako se istetoviram da se mogu pakovat i van. Sad se ne sjećam je li to bilo kad sam bila punoljetna ili prije, ali sam mu sad zahvalana na tome jerbo bi nosila na svome tijelu neku glupost za koju sam onda mislila da je cool. U svakom slučaju malo je gruba reakcija ali je bila djelotvorna.
Svom djetetu ne znam bi li takvo što mogla reći, tj. što bi me na to ponukalo.

nadam se da neću nikad tako nešto izgovorit svojoj kćeri...osim ak me ne raspiga kad će imat 16 :mrgreen:

Citiraj:

---

tomita prvotno napisa

U svakom slučaju malo je gruba reakcija ali je bila djelotvorna.
.

---

ili ti je moga objasniti posljedice ka čovik čoviku

Ja sam isto napustila obiteljsko gnjezdo sa 18 godina. Popis stvari koje su smetale mom tati bio je duuuugačak...
On je htio da budem fina curica, s kojom bi se mogao hvaliti svojim prijateljima, a ja sam u srednjoj bila (kršitelj koda)y.
Kad me je prvi put vidio u trapezicama dobila sam batine, kad me je vidio da u parku sjedim na podu, opet sam dobila batine i to se tako slagalo i trajalo je kroz cijelu srednju školu. Mama se pravila da ništa ne vidi. Kad sam postala punoljetna, spakirala sam kufer i otišla konobariti u Rim. Nakon toga sam upisala fax u Sloveniji i nije me bilo dosta dugo godina doma.
Sad kad imam dijete, situacija sa starcima je bolja, ali nije da se baš ljubimo previše. Sa mamom sam ok, jer je shvatila da je pogriješila i promijenila se.
Uglavnom, od kad sam ušla u pubertet, imam obilje iskustva kakva mama ne postati.
Sigurna sam da ću sa svojom djecom imati perfektan odnos pun razumijevanja, jer ga ja od svojih roditelja nisam dobila ni mrvice.

mukica, ja kao tinejđer nisam bila dovoljno zrela da procijenim koliko bi on stvarno napravio to čime se prijetio, ja sam tada stvarno vjerovala da ću - ako ne daj Bože zatrudnim, padnem razred ili me privede policija - završiti na cesti. Nisam mogla razlučiti je li ga motivira strah za moju sigurnost i budućnost ili strah da će susjedi pričati da je NJEGOVA kćer propalitet. Pogotovo što kod nas nikad nije bilo razgovora, objašnjavanja zašto nešto nije dobro, nego drito 'zato jer JA tako kažem'.
Da li me takav njegov stav sprečavao da radim uobičajene mladalačke gluposti - pa i nije baš, samo sam ih bolje skrivala. A da sam tada upala u bilo kakve probleme, on bi bio zadnji čovjek kojem bih se obratila za pomoć. To je ono što po svaku cijenu kod svoje djece želim izbjeći, želim da se ona prvo obrate MENI, a ne frendovima koji znaju i mogu jednako malo kao i oni, ili još gore nekome tko će njihovu nevolju iskoristiti.

Bolje da se ne sjećam tih vremena kad sam slušala 'dok si pod mojim krovom...', a govorim o periodu 0.-25. godine života.
S jedne strane, falilo mi je hrabrosti i drskosti napraviti to što je napravila Mukica, a s druge previše me kočilo neko poštovanje prema roditeljima. Znam sredinu iz koje su potekli, način na koji su bili odgajani, ma kužila sam ih, mada oni mene nisu, ili si to jednostavno nisu mogli priuštiti jer bi u tom slučaju morali redefinirati puno toga u svojim životima.
U stvari, ja sam ih čitavo vrijeme voljela bezuvjetno, a oni se pretvarali da me vole uvjetno. Bez obzira što sam znala da to nije istina, boljelo je. I dugoročno mi podrovalo samosvijest i samopouzdanje. Mog brata još uvijek onemogućava u ostvarivanju kvalitetnih emotivnih veza s drugim osobama... :(
Danas smo si, narafski, bolji nego ikad jer živimo odvojeno, a i fokus se prebacio na bubca. Koji btw. ide u jaslice, a ne na čuvanje kod bake i dede. 8)
I da, ne sjećam se da sam ikad od njih čula: volim te.

Ne mogu zamisliti što bi se to moralo desiti da dijete izbacim iz kuće ili 'bar' :roll: zaprijetim time. Opasnost od požara?

"pod mojim krovom..."
i ja sam se naslušala tih riječi
nisam napravila ništa slično ko Mukica, jer sam preproračunata i lijena
naime čekala sam vozačku dozvolu i odlazak na faks u ZAGREB :D :D 300 km dalje :D :D

Desilo se meni... i ja sam otišla. Radilo se o mom dečku koji im se nije sviđao, a imala sam 21 godinu. Nije bio neki potez sa moje strane, sve to gurnulo me u još goru priču, ali tad sam se stvarno osjećala kao da nemam izbora. Kad sad razmislim o tome, nije mi jasan način na koji su razmišljali, meni osobno bilo bi draže da svoje dijete imam na oku, a ne da ga otjeram od sebe i nemam nikakvu informaciju o njegovom životu sljedećih 6 mjeseci.
Nije mi žao - to iskustvo me promijenilo u bolju osobu, sigurna sam. Ono što se uvijek pitam, što me muči jest kako su stvari postale takve između nas, gdje je nastao kratki spoj. Dugo sam mislila da sam isključivo ja kriva, ali sad mi nekako dolazi napamet ovo što kaže Audrey:

Citiraj:

---

Ja vjerujem da bih danas bila i bolja i uspješnija i samosvjesnija da mi se na taj način nije zatirala svaka naznaka moje osobnosti i da mi se moj osjećaj vrijednosti nije svakodnevno potkopavao spoznajom da me se moj roditelj tako lako spreman odreći.

---

Otišla sam na studij s 18, ali da nisam, možda bih i sama spakirala stvari i zapalila... ne znam. U srednjoj školi znala sam ponekad razmišljati o tome.

Kad sam došla u Zg, perspektiva se promijenila - nitko me nije pitao kad dolazim doma ni što radim, ČAK NI KAD SAM PRIŽELJKIVALA da me pita. Nitko me nije pitao ni da li nešto trebam itd.... Posljedica: Završila sam studij u roku i uz minimalne troškove SAMO ZATO da se skinem s grbače roditelja čim prije. Nije svako zlo za zlo... :mrgreen:

Doma od tate nikad nisam doživjela takvu izjavu, ni prije svoje 18. godine ni kasnije. Mama je druga priča, ali ona je kao osoba brza na jeziku i kaže svašta - što misli i ne misli, i meni i drugima... Imam i ja puno od toga, ali sam uz nju nekako ipak naučila držati jezik na prihvatljivoj lajni jer jezikom možete ljude jako raniti i to ostavlja posljedice. Često i zasjeni puuuno drugih dobrih stvari jer stvara lošu atmosferu.

Odlazak od kuće... Imala sam 28 kad sam otišla u inozemstvo na dulje vrijeme. Planirano i smišljeno. Mama (koja me do osamnaeste znala tu i tamo figurativno tjerati od kuće kad nisam tancala kako je ona očekivala) je rekla da mi zabranjuje... Mhm! U mojoj 28. godini! Rekoh tada da je NE PITAM za mišljenje ni dozvolu, već da je samo obavještavam o svojoj odluci. To je bilo prvi put da sam joj se svjesno hladno i argumentirano, suprotstavila s nakanom da ne odstupim. Imala sam diplomu, posao, prihod, vlastiti unajmljeni stan u drugom gradu, sve... Ništa od nje/njih nisam trebala, a ona je ipak smatrala da ja moram postupiti kako ona kaže. Pa je naučila da ne moram. Jer nisam. I ništ grdo se nije dogodilo. Više nisam bila balavica - mnogi ljudi su u toj dobi već roditelji (i moja mama je bila) i nose kojekakve velike odgovornosti. Treablo joj je nekoliko mjeseci, pa čak i godina, da prihvati da sam odaaaavno odrasla. I meni također da naučim najbolji način komunikacije. Batina najčešće ima dva kraja... Od tog vremena su naši odnosi puno bolji, ali je traaajalooooo... Taj period (od 18 do 28 godine) trebao mi je da sagledam svoje roditelje kao obične nesavršene ljude, što oni i jesu. Da prihvatim njihove vrline i mane, a bogme i oni moje...

Danas imam svoju djecu. Moj mlađi voli "biti gazda" i da je sve po njegovom... čak se jednom (s nepunih 5 godina) spakirao od kuće, s pinklecom! Imam i sliku te scene... :heart: Da ne bude zabune, bila je to dobra zafrkancija i svi smo znali da tu nema ni trunke ozbiljnosti. Mislim da mu tako nešto ne bi palo na pamet da nije 100% siguran da može računati na nas u svakom trenutku i situaciji. Ako djeca rastu u okruženju uzajamne ljubavi i povjerenja svih članova obitelji, vjerojatno nećemo imati ni potrebe da ih tjeramo od kuće, a ni oni za bježanjem. Moji sinovi mene i mm poznaju kao ljudska bića s dobrim stranama i manama - nismo savršeni, ali trudimo se biti što bolji, i njima i sebi. Djeca to vraćaju.

peterlin, meni je tako čudno kad ovo pročitam, ja imam 26 i skoro ću roditi drugo dijete, svoj stan, faks, posao.
Da mi mama tako nešto kaže, valjda bi pala na pod od smijeha. :shock:

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

peterlin, meni je tako čudno kad ovo pročitam, ja imam 26 i skoro ću roditi drugo dijete, svoj stan, faks, posao.
Da mi mama tako nešto kaže, valjda bi pala na pod od smijeha. :shock:

---

Eh, draga... nisam ja mamu čekala da mi dozvoli živjeti. Ona je imala (i danas ima) neku svoju sliku u glavi koja je vrlo specifična.

Hoću samo reći ovo - ta ista osoba je mene u srednjoj školi negdje od moje 16 do 18 godine nebrojeno puta verbalno izbacivala iz kuće, znala mi je izbacat stvari iz ormara i sl. (iako stvarno nisam bila problematična, al s 18 to još ne znaš...)! Pa si ti sad misli!

iako sam već udana i imam dijete kad dođemo kod mojih obično idem s prijateljicama van i uvijek me oko ponoći ćaća zove da kad mislim doma, da mi je muž doma, kako sam mogla otić i ostavit ih.....ko da sam ošla ne znan di :?

bezuspješno mu pokušavam objasnit da sam se ja dogovorila s mojim mužom da ću ić vani i malo se zabavit, al ne on i dalje tupi svoje. Prošli put sam mu rekla da ćemo spavat u hotelu kad dođemo jer mi je dosta njegovog mješanja u naš život :)

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Citiraj:

---

krumpiric prvotno napisa

peterlin, meni je tako čudno kad ovo pročitam, ja imam 26 i skoro ću roditi drugo dijete, svoj stan, faks, posao.
Da mi mama tako nešto kaže, valjda bi pala na pod od smijeha. :shock:

---

Eh, draga... nisam ja mamu čekala da mi dozvoli živjeti. Ona je imala (i danas ima) neku svoju sliku u glavi koja je vrlo specifična.

Hoću samo reći ovo - ta ista osoba je mene u srednjoj školi negdje od moje 16 do 18 godine nebrojeno puta verbalno izbacivala iz kuće, znala mi je izbacat stvari iz ormara i sl. (iako stvarno nisam bila problematična, al s 18 to još ne znaš...)! Pa si ti sad misli!

---

ja sam imala dojam da ovo donje svi doživimo :/

a šta ja znam - ja mislim da ti je koji put argumenat ..."dok te ja hranim..." jedini suvisli argumenat koji možeš imati u verbalnom dvoboju s osornim pubertetlijom, punim sebe i koji uz put misli kako su roditelji neka čudnovata bića s drugog planeta. :/

nisam nikad čula takve riječi od svojih roditelja, a nadam se da ih niti ja neću nikad izreći.
ja sam jedinica koja je s 18 uzimala auto, vozila prijatelje i imala izlaz do dak sam htjela, samo sam trebala reći kad ću doći. To je funkcioniralo dosta dugo,do kraja studija. Nisam nikad iznevjerila povjerenje roditelja i mislim da je tu ključ svega.

Da li se osjećate zakinuto radi takvih roditelja?
Ja još i danas jako patim jer nemam složnu i veselu obitelj i uvijek sam tužna zbog toga.Taj osjećaj mi nikako ne prolazi.

moj je tata znao u mirnim razgovorima (s nama ili odraslima) reći kako se njumu svidja princip "vani" gdje ti sa 18 kupis kofere i van, i da ce on tako svojoj dijeci...i tako ja dosla u 18, spakirala (kao fol) kofer i kazem odoh ja (naravno da sam se salila), a on je odmah nadodao, da je to samo za one koji ne idu u skolu, ne rade, za ljenčine...vjerojatno mnogi kao i on to kazu jer su to culi od svojih... :(

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a šta ja znam - ja mislim da ti je koji put argumenat ..."dok te ja hranim..." jedini suvisli argumenat koji možeš imati u verbalnom dvoboju s osornim pubertetlijom, punim sebe i koji uz put misli kako su roditelji neka čudnovata bića s drugog planeta. :/

---

Kao i obično, potpisujem cvijetu...
Meni je svojedobno bilo zlo od "to je sve za tvoje dobro" ili još gore "kad budeš mama, vidjet ćeš" ili the best "jednog ćeš mi dana biti zahvalna", ali danas STVARNO JESAM! Stvarno je bilo sve za moje dobro, i da, razumijem sad kad sam mama (iako malog djeteta), i da, zahvalna sam, jer da me se nije forsiralo, pralo mozak, zabranjivalo, ne bih bila ono što sam danas, faks ne bih vjerojatno do danas završila, jer mi se nije dalo učiti, bolje je ići van itd itd...
Mislim da se u mnogim situacijama nema što, kao što MGrubi kaže, s djetetom razgovarati (teenagerom) "kao čovjek s čovjekom, o posljedicama"-pa nismo li svi često odslušali monologe svojih staraca metodom "kroz jedno unutra, kroz drugo još brže van"...moš' mislit što bi me razgovor o posljedicama spriječio u mnogobrojnim idiotskim, ili ljepše rečeno, tinejdžerskim naumima...
:roll:
Bit će da tvrdim da u velikoj mjeri teenageri NISU kompetentni i da im stvarno treba vodstvo, bez predugačkih objašnjavanja, ako roditelj procijeni da od njih neće biti puno koristi
Ali mislim da je ipak najvažnije kao roditelj znati procijeniti svoje dijete i kako kod njega postići da postane odgovorno-kod mene su eto palile samo te metode, svaka čast onima kojima je razgovor pomagao, u maniri američkih filmova, u kojima su samo riječ dvije potrebni pa da netko dođe pameti... yeah, right!

ja potpisujem zadnja dva posta. I samo nadodajem da je odgovoran roditelj pametniji od teenagera. Sa 16 to nisam shvaćala, ali danas kužim.

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

Meni je svojedobno bilo zlo od "to je sve za tvoje dobro" ili još gore "kad budeš mama, vidjet ćeš" ili the best "jednog ćeš mi dana biti zahvalna", ali danas STVARNO JESAM! Stvarno je bilo sve za moje dobro, i da, razumijem sad kad sam mama (iako malog djeteta), i da, zahvalna sam, jer da me se nije forsiralo, pralo mozak, zabranjivalo, ne bih bila ono što sam danas, faks ne bih vjerojatno do danas završila, jer mi se nije dalo učiti, bolje je ići van itd itd...

---

moje je iskustvo potpuno suprotno, po svakoj od navedenih stavki.

kao teenager sam venula za normalnim razgovorom u kojem bi me postivali kao covjeka, ali nisam to dozivjela. pranje mozga, zabrane, nepostivanje mog identiteta, osobnosti i zelja, polucili su samo gorak okus u ustima, osjecaj povrijedjenosti i manje vrijednosti, i odluku da im skrivam 90% svog pravog zivota, a pred njima glumim fiktivnu osobu kakvu su oni htjeli.

dan danas sanjarim kako bi bilo da sam imala roditelje sa samo malo vise empatije, samo malo vise postovanja prema drugoj osobi, samo malo vise obzira prema tudjim osobnim granicama.

pa kad u startu odgaja djete protivno razvoju kompetencije onda i dobiješ nekompetetnog teenovca

šta posadiš to će ti niknuti

ja sam se naslušala tih istih riči: viditi ćeš.. biti ćeš zahvalna ...
bla, bla,bla

ne samo da me takvo prepucavanje vrijeđalo ka da sam maloumna, nego bi i aktiviralo moj inat

tako da nisam niti malo zahvalna izrečenom
jer me nije naučilo ništa, jer nije ni spriječilo da učinim išta

o drogi me više naučila knjiga "Mi, djeca sa kolodvora ZOO" nego sve šta mi je mater rekla

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

[moš' mislit što bi me razgovor o posljedicama spriječio u mnogobrojnim idiotskim, ili ljepše rečeno, tinejdžerskim naumima...
:roll:
...
Ali mislim da je ipak najvažnije kao roditelj znati procijeniti svoje dijete i kako kod njega postići da postane odgovorno-kod mene su eto palile samo te metode, svaka čast onima kojima je razgovor pomagao, u maniri američkih filmova, u kojima su samo riječ dvije potrebni pa da netko dođe pameti... yeah, right!

---

pa da. jedino što je vjerojatnije trebalo puno više toga iza tih rečenica tipa "dok te hranim", jer pitanje je što bi bilo da sam unatoč njima sprovela svoj naum. ostaje pitanje, jer nisam nikad probala. vjerojatno ni ona nije imala plan B, za slučaj da ju ne poslušam. potjerala me ne bi iz kuće, sigurno. :/

Zaboravila sam nadodati-NIKAD mi se nije prijetilo izbacivanjem iz kuće, ali odlaskom u industrijsku školu (kad me je u 7 razredu OŠ puknuo pubertet, pa nisam učila) je-meni je sama pomisao na takvo što bila smrt, pa da vidite kako sam lijepo 8 razred prošla s 5,0 i završila gimnaziju-i slanjem na burzu, kad i nakon što sam pala prvu godinu faksa i dalje nisam našla za shodno pošteno "zagrijati stolicu"-naravno da sam se tada osjećala loše, ali mamine lijepe riječi i puštanje da ja sama odlučim su i dovele do toga-sirota je mislila da ću ipak od 18 nadalje biti dovoljno zrela i odgovorna za sebe samu-nisam bila, pa kad je vrag odnio šalu, kad mi se zamahalo mogućom radnom knjižicom pred nosom, opa kako sam samo brzo položila hrpu ispita-i to sa dobrim ocjenama

Citiraj:

---

icyoh prvotno napisa

I samo nadodajem da je odgovoran roditelj pametniji od teenagera. .

---

da ti ispričam priču od dva nastavnika matematike

nastavnik 1 je znao daleko više o matematici nego nastavnik 2
no nije znao predavati (razgovarati) tj. prenositi znanje dalje

u nastavnika 1 test je izgledao ovako: 5 đaka prošlo test a 26 palo
u nastavnika 2 test : 27 đaka prošlo, 4 palo

govorimo o istom razredu (mom) samo su nam promjenili nastavnika

šta đacima kod nastavniku 1 vrijedi to što on ima svo znanje svijeta ako nije sposoban ga prenijeti dalje?

tako je i sa roditeljima
imam veći IQ od mame (čača je bio outsajder po pitanju odgoja)
i dakako da me debelo vrijeđlo takvo patroniziranje: vidi ćeš, shvatiti ćeš ...

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

Zaboravila sam nadodati-NIKAD mi se nije prijetilo izbacivanjem iz kuće, ali odlaskom u industrijsku školu (kad me je u 7 razredu OŠ puknuo pubertet, pa nisam učila) je-meni je sama pomisao na takvo što bila smrt, pa da vidite kako sam lijepo 8 razred prošla s 5,0 i završila gimnaziju-i slanjem na burzu, kad i nakon što sam pala prvu godinu faksa i dalje nisam našla za shodno pošteno "zagrijati stolicu"-naravno da sam se tada osjećala loše, ali mamine lijepe riječi i puštanje da ja sama odlučim su i dovele do toga-sirota je mislila da ću ipak od 18 nadalje biti dovoljno zrela i odgovorna za sebe samu-nisam bila, pa kad je vrag odnio šalu, kad mi se zamahalo mogućom radnom knjižicom pred nosom, opa kako sam samo brzo položila hrpu ispita-i to sa dobrim ocjenama

---

tvoji su te upozoravali na istinu: posljedicu tvog djelovanja
a ne se puko pozivali na svoj autoritet

Čituajući naknadno, vidim da sam možda stvorila pogrešan dojam o svojim roditeljima-bili su divni, i još su :heart: , volim ih, poštujem, i što je najvažnije-volim i danas provoditi vrijeme s njima, a ne da se volimo na daljinu, kako je to nažalost često slučaj... s deklarativnom "ljubavi" i "dobrim odnosima"...
Pišem ovo zbog felixinog posta, žao mi je zbog tvog iskustva, draga, ali eto moji me nikad nisu natjerali da se tako osjećam-da me se mučilo, čak bih i tada bila priznala da su u pravu...oni su jednostavno bili dovoljno pametni, tj. dovoljno su me dobro poznavali ( a to svakako ne bi bilo moguće da nam inače odnsi nisu bili super) da znaju što kod mene "pali"...to što sam se pjenila x puta zato jer nisam smjela van dok ne ispravim lošu ocjenu, pa eto to me nije obilježilo, niti ostavilo traga na mojem odnosu s njima

a ajde mgrubi, objasni kako bi ti svojem 18-godišnjaku objasnila da se ne smije tetovirati? ili pušiti travu. naravno, u slučaju da ti ne možeš nikako tolerirati istetoviranu napušenu 18-godišnjakinju. :mrgreen:

koje posljedice ćeš mu/joj objasniti, sjeti se sebe s 18 - dakle, u startu otpadaju argumenti poput zdravlja, konačnosti odluke i sl.

da, moji i dalje nastavljaju s takvim izjavama,a ja sam definitivno tip koji NE SMATRA DA SU GODINE I (vremensko)ISKUSTVO jedina kompetencija.
Inače, bojim se da je to "vidjet ćeš" nešto čime se roditelji žele dokazati. Opravdati. I to ne prestaje. I ne samo oni...npr. kad rodiš pa ti sveki koja ima 7 dana iskustva u dojenju drži predavanja o činjenici da zna jer je imala xy broj djece.
Mi smo(a čini mi se da nismo jedini i da je to bilo uobičajeno) odgajani tako da roditelj sve i svako doba zna i radi ispravno i bolje jer je stariji.
I točka.
JEr nas hrani.
Jer radi.
Jer živimo pod njegovim krovom.
Ja tako ne odgajam dijete, ispričam mu se kad pogrješim, a ima samo 3 godine. ;)

I ne samo to, meni je npr.nedostajalo pokaznog primjera da njime potvrdim riječi.

Milijardu puta sam čula "iz moje se kuće bez fakulteta udat nećeš"

Od roditelja bez fakulteta.
Prosječnih učenika.
Ja sa 5.0.

I da, šta su postigli? Ja sam se udala s 21. I završila faks.Zbog sebe. Za brata ne vjerujem da će. Možda da, ali ne koji je mislio.

I da, sad su presretni, uostalom, imaju li izbora?