Blagdanska priča sa Sv. Duha
30.12. u 10.28 rođen je naš sin. Zašto počinjem od kraja? Zato što je kraj jedini važan u cijeloj priči. Čitajući forum i iskustva forumašica stekla sam viziju poroda kakvog bih željela. Bez dripa, bez epiziotomije, bez nalijeganja. Slučaj je htio da je ispalo sasvim drugačije. I znate što, zaista nije važno. Moje sunce leži metar daleko od mene. Ležeći u boksu čula sam primalje kako objašnjavaju rodilji u susjednom boksu kako ju neće rezat, da će trajat malo dulje, ali da će kasnije bit lakše. Vjerujem, da je bilo moguće, da bi i u mom slučaju isto postupili. Beba je bila prilično velika, skoro 4 kg, i nije bila dobro namještena u porođajnom kanalu tako da sam zahvalna osoblju, primalji Gogi i drugim primaljama i sestrama koje su pomogle da moje sunce ugleda svjetlo dana. Da rana boli, boli. Da je sjedenje 10 dana kasnije nemoguće, jest, ali unatoč tome isplatilo se. Drage rodilje i forumašice, nedajte se obeshrabrit tuđim lošim iskustvima i pričama. Ni klistir, ni drip, ni rezanje, ni trudovi koji traju skoro dva dana, ništa nije tako da se ne da podnijet. Istina je da se već trećeg dana ne možete sjetit kako to boli. Ne gubite energiju na loša iskustva, nego imajte na umu da su stvari onakve kako si ih posložite u glavi. Čuvajte snagu za svoje male ljubavi koje će vas trebat. Ako se tko našao pogođen ovom mojom pričom, žao mi je, nije mi namjera povrijediti nikog. Pokušajte sagledati ono bitno, možda vam porođajne i poslijeporođajne tegobe budu podnošljivije. Sretno svima
