Porođajna putešvestija, ali bez dripa
Prve ozbiljnije kontrakcije su krenule s 32.tjednom, svaki dan smo brojali samo da izdržimo do 37.tjedna. No, nismo izdržali samo do tad, već skroz do samog termina, što me iznenadilo s obzirom da sam već tri tjedan ranije bila otvorena dva prsta uz nastavak kontrakcija. S takvim nalazom htjela sam vjerovati da će moj porod biti brz. Tome u prilog išla je i genetika. Žene su u mojom obitelji, pogotovo mama, bile brzorotke, stoga mi je to bio dodatni argument u odbijanju dripa. Kako se porod bližio, sve više sam čitala temu o neinterventnom porodu dr.Michaela Odeonta. (O neinterventnom porodu) Misli koje tamo pronađoh napravile su da se osjećam snažanom ženom koja se uspjela povezati s iskonskim dijelom sebe koji ima potpuno povjerenje u svoje tijelo i u to da ono zna kako roditi moje dijete bez velikih medicinskih i mojih mentalnih uplitanja. Uz te informacije, dobro sam apsorbirala i informacije vezane za štetnost i nepotrebnost dripa koji se olako daje u našim bolnicama, čvrsto odlučivši da on u moje tijelo neće dok ne postoji realna potreba za njim. Dodatni razlog odbijanju dripa bio je i djelomičan stav: dok znam da moje tijelo odrađuje sve prirodno, osjećam se sigurno i zaštićeno jer znam da ono radi što i kako treba. To ne mogu reći za drip i njegovo odokativno doziranje na porodu. Moju priču o dripu MM je shvatio ovako, izražavajući se u stilu reklama: doktori, ako želite ubrzati porod i dobiti na slobodnom vremenu unutar radnog vremena, dajte drip.
I tu moja avantura počinje…
Na dan termina odlazim na pregled. Igrom slučaja prima me jedan od velikih zagovornika medikaliziranog poroda koji vrlo osobno doživljava moje odbijanja dolaska naredni dan u 7ujutro na indukciju te me pokušava na vrlo neprimjeren način diskreditirati i izmanipulirati ne bi li me doveo “na svoje”. Njemu nikako nije jasno zašto odbijam drip (o tome detaljnije pisah na temi Pravo na izbor nacina poroda 3. dio). Kad pokušaj manipulacije nije upalio, pokušao je sa zastrašivanjem klasičnim pričama o zelenoj plodnoj vodi, ne znajući da sam ipak malo više informirana, nego on misli. Slijedi opaska tonom koji odaje njegovu kao uvrijeđenost, a ona je da će mi napisati da odbijam indukciju i kad sljedeći put dođem, njegovi kolege će to vidjeti. Mislila sam buhahaha, baš me strah,mo’š misliti, pa nisam vrtičke dobi.
Četiri dana nakon toga, sa subote na nedjelju, u 1.10 sati osjećam svoju živahnu bebicu koja više nego obično skače u svom podstanarskom stanu. Uspijevam zaspati. U 2.10 otvaram oči jer osjetih: bljuč, znala sam da je to to! Obavještavam muža koji želi zvati moju mamu, svoju mamu, vrti se po kući, sve bi nešto, a ne zna što : mrgreen:, ali ohrabrujem ga da nastavi spavati jer još nemam trudove, a budući da se plodna voda obnavlja, nema straha za bebicu. Ipak, dolazim na Rodu i vidim da je branka u sličnim razmišljanjima podigla temu Vodenjak na kojoj nalazim dodatno ohrabrenje za svoju odluku da neću žuriti u bolnicu. I sama pokušavam zaspati, ali ne ide. Sramežljivi trudovi kreću tek oko 4. Od 6-6.30 se prilično intenziviraju. Budim dragog, a ja osjećam ushit jer ćemo danas upoznati svoju mrvicu. Zovem i mamu koja živi blizu, molim je da mi skuha juhu, koja mi se tad iznimno jela. Ne želim ići gladna i time podići sebi andrenalin i ugroziti prirodne trudove. U 7 sati trudovi su na 2,3 minute, ali ne još toliko snažni kao nešto kasnije. Mami govorim da su na deset kako je ne bi uhvatila panika. Nakon juhe, odlazimo u bolnicu.
U bolnici...
Dolazim u predrađaonicu. Prvo što me pita primalja broj 1 nakon što mi je vidjela trudničku, jesam li ja ona od srijede što se "razgovarala" s dotičnim doktorom. Potvrđujem. Ona umire od smijeha, govori da su upravo pričale o meni. Dolazi druga sestra, a prva upire prstom u mene i govori:” To ti je ta.” Smiju se. Pitam ih žele li čuti moju stranu priče, ali odgovaraju da su sve već čule i da nije potrebno. Prvo to shvaćam kao nešto pozitivno, ali naknadno čujem kako me ogovaraju i komentiraju: što si ljudi dozvoljavalju i još nekoliko komentara koji mi stvaraju gorčinu. Odlučujem se ne živcirati svjesna da ću time još više podići andrenalin koji će ”posramiti” moj prirodni oksicitin, svjesna da smo sad bitne samo ja i beba. Slijedi pregled, klistir koji nije bio ništa posebno budući da sam se prirodno doma već danima čistila. No, od stresa trudovi su ”pali” na 5 minuta.
Odlazim na hodnik prošetavati trudove uz muževu podršku. Nedjelja je i zahvalna sam jer nema ”prometa” i hodnik je ”samo moj”. Otkrivam da ljuljanje bokovim čini da trudovi budu podnošljiviji. Trudovi se polako ”penju” na 3 minute. Oko 9 sati dolazi primalja pripravnica i poziva me u rađaonicu. Pokušavam “isposlovati” još vremena jer znam da još nije vrijeme za ležanje u neprirodnom položaju. Dobivam još 30 minuta. Odlazim u predrađaonicu gdje susrećem primalju broj 1 koja traži od mene da idem u rađaonicu. Objašnjavam joj da mi je lakše hodati i tako prodisavati trudove i da bih radije tako, ali vidim joj reakciju, nije joj pravo i komentira: “Ne može se sve, neke se stvari moraju!” Zadnjim atomima suzdržim se od komentara njene rečenice jer želim da je adrenalin nisko. Trudim se ne sudjelovati mislima, praznim glavu. Prisjetim se riječi dr. M.Odeonta o wc-ima kao oazama u kojima se može “skriti” i još dobiti na vremenu. Odlazim u wc i tamo još malo dobivam na vremenu.
U rađaonici…
Malo iza 9.30 prisiljena sam otići u rađaonicu. Primalja broj 1 koja navija za drip dolazi s doktorom pri tom komentirajući da ne želim drip. On odgovara da ću morati na kraju, ako bude potrebe. Ne želim im išta odgovoriti. Mislim se, ja ću vidjeti, a ne vi, tko vas šiša. Dotična babica svako nekoliko dolazi i propitiva me o jačini i učestalosti mojih trudova, što doživljavam kao provokacije i njenu želju da me navede na drip. Ne dam se, iako trudovi radi stresa uzrokovanog dolaskom u rađaoniocu opet padaju. Pokušavam zavarati um i stvoriti tamu kako bih imala privid privatnosti: stavljam ruke preko očiju. Primalja broj 2 to doživljava kao da mi je svjetlo prejako i gasi dio svjetala. Bar nešto! Svako nekoliko ometaju me pitanjima o jačini trudova. Znam, ako trudovi opet ne krenu kako treba, pritisak za drip će postati neizdrživ. Samovoljno se okrećem na lijevi bok, mjerači trudova i ctg mi otpadaju, trudovi polako opet uspostavljaju ritam. U svemu tome, MM svako nekoliko navraća u rađaonicu i na poziva primalje skoro ostaje sa mnom, ali svjesna sam da će mi odvlačiti pažnju i možda svojim adrenalinom utjecati na mene, a ja moram povratiti svoje prirodne trudove, mislim li izbjeći pritisak stavljanja na drip. Molim dragoga da više ne navraća, objašnjavam mu u kratkim crtama situaciju. Naravno, nije me poslušao, skrivećki me promatrao dok nisu zatvorili vrata. Kasnije je slušao iza njih. U međuvremenu dovode novu rodilju. Čujem da je prst otvorena, pukao vodenjak i priključuju je na drip. Bacim pogled prema njoj i ”zadivljena” sam neprirodnošću te situacije: mlada rodilja relativno smirenog pogleda promatra me kako se grčim u trudovima, dok se ja grozim nad onim što ju čeka.
Kreće akcija
Oko 10.30 ritam mojih trudova skoro naglo se uspostavlja i trudovi postaju učestali i jaki .
Mlada pripravnica masira mi leđa. Govori mi da je bila u Varaždinu na seminaru. U tome nalazim nekakvu utjehu: mislim se kako onda ona sigurno razumije moje odbijanje, bar od nje nema pritiska, a ujedno zahvalna sam na masaži koja mi donosi olakšanje. Trudovi su sve jači, pokušavam uhvatiti neki vlastiti ritam disanja, ali mi ne ide. Dolazi jedna od primalja i dahće sa mnom. Tu i tamo vlaže mi krpicu kojom vlažim usta. Kasnije dobivam i čašu vode jer sam prilično žedna. Dolazi primalja br.1. Dok prodisavam trud, bjesomučno se držeći rukama za ogradu kreveta, dotična primalja mi govori da je trud trud i na dripu i bez njega te da jednako boli, ona zna jer je rodila na oba načina. Uspijem s nešto povišenim tonom izgovoriti da mi to ne govori jer ne vjerujem u to. Trudovi i dalje grizu, a ja usput slušam raznorazne svakodnevne priče primalja, između ostaloga o nesretno završenom porodu jedne od rodilja. Užasnuta sam jer u tim trenucima kad čekam svoje čedo moram čuti tragediju nepoznate žene. Dok se “trudim”, osjećam potrebu za mamom, bakom, nekom od žena iz moje obitelji koje bi me držale za ruku, pogledom mi dale podršku, samo to, ništa više. Dolazi primalja br.1, stavlja svoje ruke na ogradu kreveta, a ja ne mogu suzbiti tu potrebu za stiskom ruke i hvatam je za ruku, no žena ne reagira i odlazi. Nešto kasnije prvi put osjećam nagon za tiskanje i tiskam. Primaljama koje sjede u hodniku ispred rađaonice vičem da tiskam. Dolaze k meni i namještaju me za rađanje. Dolazi i ginekolog. Jedna od primalja provjerava koliko sam otvorena: četiri ipo prsta te me rukom još malo širi. To je bilo booolno. Govore mi da povučem noge što više prema sebi i onda tiskam. Mislim se kako neprirodno i kako bih rado čučla. Dok tiskam, nejasno čujem rasprave o mojoj međici, ali tiskanje me toliko obuzelo, nisam se ni snašla, a već su me prorezale. Nisam bila spremna na to, a očito ni na otpor, za čim sad doista iskreno žalim, a prvih dana sam bila i prilično ljuta što na sebe, što na njih jer nisam to spriječila. No, uzalud je sad plakati nad “prolivenim mlijekom”. Vrijeme leti, a ja tiskam i tiskam i onda još malo tiskam, malo stajem, odmaram, malo dišem, primalje me ne forsiraju previše, prate moj tempo i primalja br.2 navija za mene i hrabri me. Njeno navijanje je zvučalo kao da trčim maraton i pred ciljem sam, a ona se dere: “Ti to možeš, još malo, još malo…”. Ubrzo vidim kosatu glavicu moje mrvice, što me nije iznenadilo jer sam nekako bila uvjerena da će biti kosata, budući da joj je tata nekad imao gustu kovrčavu kosu. Malo odmaram, govore mi kad sam spremna da počnem tiskati. Krećem u poslijednje tiskanje, kad me iznenađuje ginekolog koji mi rukom naliježe na stomak. Nisam stigla ni reagirati, protestirati, ljutiti se (to će doći naknadno), a moja mrvica u bljuču izleti van u 12.15 sa snažnim urlikom i oblikom glave kao vanzemaljcu u onom filmu Alien, znate taj film sa Sigourney Weaver?! Malo je pakiraju i stavljaju mi je na prsa. Javljam joj se kao da se znamo 100 godina i pitam se s njome: kako je, što ima, izražavam joj dobrodošlicu i najljepše želje za budući život, a ona me gleda s svojim svemirskim očima. Utapam se u tom pogledu. Poželim je uzeti taj tren i otići kući.
Odnose je par metara gdje vidim kako je kupaju, važu, oblače i stavljaju u zagrijani krevetić. Pedijatrica komentira da je sve za 5. Za to vrijeme primalje uzimaju krv iz pupkovine koju smo donirali Zakladi Ane Rukavine. Placenta mi odmah nakon toga izlazi vrlo glatko. Primalja mi je pokazuje i objašnjava neke detalje. Govori da je sve odlično, a meni djeluje kao da gledam neki mega čip s elektroničkim vezama kojima smo ja i mrvica bile povezane.
Doktor se vraća. Komentiraju kako sam iznutra jako popucala (puknuo lateralni zid i puknuće otišlo u debelo meso) jer mi je navodno bebica zakačila ramenom, no nekako i danas sam više sklona mišljenju da je to bilo od njegovog iznenadnog nalijeganja i ni na kraj pameti mi nije bilo da bi to mogao napraviti, pogotovo jer je bebica glatko izlazila, trudovi efikasni, tiskanje išlo popolako i kako treba. Davaju mi lokalnu anesteziju i kreće bolniji dio dana. Primalja br. 2 je došla kraj mene, a ja sam je zgrabila i zagrlila, položivši svoju glavu na njena prsa, dok me ona umirivala maženjem po kosi i hrabrenjem da će brzo proći. Na tome sam joj doista zahvalna. Nakon šivanja vratili su mi moju bebicu. Ležale smo u hodniku čekajući da prođu dva sata od poroda. Mazile smo se i upoznavale, uz povremeno mrvičino sisanje.
Ubrzo su ka nama došli MM, bake i djedovi koji su nas samo pozdravili, malo plakali od sreće i otišli ostavivši MM i mene da uživamo s našom bebicom koja je malo papala, malo zvjerkala i gledala nas tim svojim okicama. Kasnije su me odveli na odjel, a bebica je svih 72sata, koliko smo bile u bolnici, spavala sa mnom u krevetu jer se od šavova nisam mogla ustajati. Sjećam se da sam je prvi dan i noć mazila po kosi i da je poriv za tepanje bio neizdrživ te sam joj tepala nazivima svih životinjskih mladunčadi kojih se sjetih: maco mala, kornjačo mala, mišu mali...Bijah iskonski sretna.
O emocijama
Od malena slušam priče kako kad žena rodi i vidi bebicu doživi ekstazu nad ekstazam i taj tren zaboravi na bol rađanja, no kod mene to tako nije bilo. Te bih emocije više opisala kao nekakva smiraj. Prvo jer su trudovi prestali, što donosi fizičko i psihičko olakšanje, a drugo jer nakon devet mjeseci trudnoće i raznoraznih osjećaja, promišljanja i brige, na ruke dobiješ to malo čudo i shvatiš da je to to, puzzla koja je nedostajala i koja sve upotpunjuje te osjetiš svojevrsni smiraj i neku tihu sreću koja će se početi snažno rasplamsava nešto kasnije, sve jače i jače svakim minutom što je mrvica duže uz nas.
O primaljama i rađaonici
Gledajući sa stajališta medikaliziranog poroda, one rade svoj posao više nego korektno i moglo bi se reći da su odlične primalje, no sa stajališta prirodnog poroda, to ipak nije tako. Prvih dana sam bila prilično ljuta na njih i njihov način rada, posebice na primalju broj 1 i to zbog hladnjikavog načina ophođenja sa mnom i pokušaja da me navede na drip. Rađaonica je njihov radni prostor, ali ja se osjećah kao da sam došla roditi u neki ured u kojem žene krate vrijeme ćakulama, a ja u svojim najintimnijim trenucima to moram slušati. Posebice me užasnula priča o nesretno završenom porodu. Rađaonica je jedno od posljednjih mjesta na kojima bih da mogu birati išla roditi: hladnoća tog prostora je nenadmašiva, sat na zidu kao iz kakvih horora, a nedostatak intime je ono što najviše užasava. Da sam ja bila na mjestu trudnice koja je bila sa mnom u rađaonici, pobjegla bih glavom bez obzira. Dok je ona primala drip i čekala trudove, bila je prisiljena gledati moje porođajne bolove, znajući da je isto čeka. Takvu prislinu i vrlo naturalističu "pripremu" za porod ni jedna trudnica ne bi smjela proći.
Za kraju
Sljedeći put, osim što ću i dalje inzistirati na porodu bez dripa, nosit ću i plan poroda od kojeg sam bila odustala jer sam mislila da će moje pristojno izražavanje biti dovoljno za dogovor i da me se ne maltretira u mojoj želji da rodim kako ja želim. Koja greška! Dat ću im ga bez ikakvih dodatnih objašnjena i nek se misle, tko ih šiša jer to je moje tijelo, moje dijete i moj porod.
