Mi, djeca rastavljenih roditelja

Ja sam dijete rastavljenih roditelja, otkad znam za sebe to je tako, imala sam svega 3 mjeseca kad su se rastali. Nisam to nikad gledala kao neku traumu, mama i tata su u dobrim odnosima, nikad nijedan nije "pljuvao" po onom drugom. Ko mala sam ih stalno ispitivala zasto su se rastali i nikd nisam dobila odgovor. Tek kasnije, tata mi je sam priznao da nije bio bas uzoran muz. Pio je, kockao, ustvari, bio je jako neodgovoran. A mama, udala se sa 16 god. da bi pobjegla od svoje mame, mlada, s 21 je vec imala dvoje djece a nikakve pomoci od muza. Rastali su se u prijateljskim odnosima u kakvim su ostali i danas.
Jucer sam s malcem bila kod tate. Obozavaju se! Tata je toliko pazljiv prema njemu, kao da stalno ima punu kucu djece. Iako on bas i nije tip koji ce pokazivat osjecaje. Pa sam se zapitala, kako je netko, ko toliko voli djecu, mogao dopustit da se njegova obitelj raspadne? Da se brat i sestra razdvoje?
Nikad se on poslje vise nije zenio, moj stariji brat zivi s njim.
Mama se udala, imam i polusestru.
Uglavnom, ono sto mene zanima, da li i vi, koji ste imali zivot slican mom, sad na brak gledate drukcije, tj. ne uzimate ga zdravo za gotovo. Jeste li si zacrtali da necete dopustit da vase dijete odrasta bez oca ili majke? I da li vise tolerirate partneru nego mozda netko ko to nije prosao?

Da,da,da,da i da.

Di me nađe. Da, ja sam isto dijete rastavljenih roditelja. Rastali su se kada sam imala 5 god i ostali u dobrim odnosima. Tata isto nije bio uzoran muž. I da, mislim da se jako trudim da imam stabilnu obitelj, i nikako to ne želim djeci priuštiti ali i želim da smo stabilna obitelj. Isto tako neću dozvoliti da budem ugnjetavana od strane muža pod svaku cijenu, jer znam da mogu uspjeti i kao samohrana majka.

ukratko, jako se trudim, pušem na hladno, ali neću se npr.rastati radi neke svoje komocije, nego baš ako je neki ogromni razlog npr. prijevara ili udarac. Tada bi papire pokrenula odmah istog trena jer znam da mogu biti samohrna majka (ali bi ga odrala za alimentaciju onda).

dijete sam rastavljenih roditelja i ovih dana i sama prolazim kroz razvod , sve se pitam kakao će moj sin jednog dana gledati na to što smo se njegov otac i ja rastali , ja znam da smo seka , brat i ja jako patili jer su se naši rastali i osječali krivnju za njihovu rastavu . Ne bi željela da moje dijete jednog dana pomisli da je ono krivo što smo se njetov otac i ja rastali . Uvijek sam govorila da se nikada neću rastati i da ne želim da moje dijete prolazi ono što smo brat , seka i ja prošli , na moju veliku sreću ja nisma alkić kao moja majka niti sam fizićki nasilnik kao moj otac
Meme jedino brine da ne bi moj muž prićao malome svašta o meni i ocrnjivao me .
Naj težastavr koja me još dan danas pogađaje tošto smo brat i ja jako udaljeni odnosno on seku i mene ne doživljava kao svoje sestre jer nije sa nama rasao , to je jedna velika mana rastave .

ah evo i mene. moju su se rastali kad sam imala cca 4god. i nije mi to bilo traumatično iskustvo. i mama i otac su se ponovno vjenčali i to mi je ok. s ocem nemam neki odnos, jer premda sam imala samo 4god. nekih se situacija previše dobro sjećam i ne mogu zaboravit. mislim da su moji donjeli ispravnu odluku šta su se rastali tj. što nisu ostajali zajedno zbog djece. mislim da će moj brak trajat jer si jednostavno pašemo, ali ono šta je nebi nikad oprostila i MM to zna je zlostavljanje i preljub.
vlatka to ko će šta tvom sinu govorit i punit mu glavu te ne treba zabrinjavat jer i on će odrast i moći će situaciju sam sagledat.

i ja sam dijete rastavljenih roditelja. razveli su se kad sam ja imala 12 godina, moja seka 9. i dobro da jesu jer je život svima nama bio nepodnošljiv još tri godine prije toga.

nakon razvoda , s tatom nisam imala nokakav kontakt 3,5 godine jer nisam željela, jer sam bila ogorčena, ljuta i jadna. zato što su stavili sebe ispred nas. zato što sam svojoj sestri tada bila jedini "roditelj", a ja sam ga očajnički trebala. zato što mi je bilo žao mame koja je prošla pakao.

od tih razmišljanja je prošlo 15 godina i danas imam jako dobar odnos s tatom, on obožava moje dečke i oni njega i daje sve od sebe da ne izgubi moje povjerenje, uvjerio se jednom kako je krhko.

a što sam ja naučila iz tog svega ? da su mi djeca i njihova sreća najvažniji, ali je moja sreća itekako bitna.
da im, zato što ih volim, ne želim prištiti prizor mame koja plače, staraca koji urlaju jedno na drugo ili su samo.... jadni.

zato sam odluku da budem trudna i sama donijela racionalno i hladne glave.
i mislim da je to najbolje što sam napravila za svoje dijete. trenutno stanje stvari kaže da je tako, jer inače ni na koji način ne bismo bili gdje smo sada. sretni.

Mene u cijelo prici najvise boli sto nemam niti jednu uspomenu iz djetinjstva vezanu za tatu.
I sto me definitvno odrastanje bez oca obiljezilo na nacin da sam uvijek od svakog muskarca u svom zivotu trazila osjecaj sigurnosti, da me cuva, stiti, vodi kroz zivot. Iako sam i sama prilicno cvrsta osoba ipak mi je falio taj netko ko ce me usmjeravat.
MM je terenac, dakle i moj malac vecinu vremena provede bez tate i jako nam to tesko pada. Jer nebi htjela da se moj sin ikad osjeca ovako kao ja sad, da mu fali jedan dio u zivotu.
Zasto su ljudi postali toliko bezobzirni prema bracnom drugu? Ja ne znam niciju baku i djeda koji su se rastali! Kako su onda bili toliko tolerantni a sad se izivciramo jer nam MM nije pokupio carape s poda.
Da me netko pitao prije par godina dal bi MM-u oprostila prevaru, odmah bi odgovorila NE. Ali sad, kad je malac u nasim zivotima, razmislila bi malo...

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Zasto su ljudi postali toliko bezobzirni prema bracnom drugu? Ja ne znam niciju baku i djeda koji su se rastali! Kako su onda bili toliko tolerantni a sad se izivciramo jer nam MM nije pokupio carape s poda.

---

ma ne radi se tu o nekoj novonastaloj situaciji i bezobzirnosti već o osvještavanju potrebe za boljim i dostojnijim životom jer svi na njega imamo pravo.
stvar najčešće puca kada se gadno poremeti ravnoteža. obično jedna strana dugo pati i tolerira do neke svoje krajnje granice.

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Zasto su ljudi postali toliko bezobzirni prema bracnom drugu? Ja ne znam niciju baku i djeda koji su se rastali! Kako su onda bili toliko tolerantni a sad se izivciramo jer nam MM nije pokupio carape s poda.

---

ma ne radi se tu o nekoj novonastaloj situaciji i bezobzirnosti već o osvještavanju potrebe za boljim i dostojnijim životom jer svi na njega imamo pravo.
stvar najčešće puca kada se gadno poremeti ravnoteža. obično jedna strana dugo pati i tolerira do neke svoje krajnje granice.

---

Pa upravo o tome pricam. Zasto uopce postoji ta druga strana koja je bezobzirna, koja je u stanju razoriti obitelj? Kako tom nekom nije stalo do toga da mu djeca imaju oba roditelja? Jer svi znamo kako je predivan osjecaj imati dijete.

cure, ako vam nije teško, možete li malo više pričati o svojim osjećajima nakon razvoda roditelja, posebno one cure koje su doživjele kao jako male. Ja sam u procesu razvoda, moja mala je 19 mjeseci stara. Kako nisam dijete rastavljenih roditelja nemam pojma kako je to, pa mi treba neka vodilja da mogu zaštiti svoje dijete koliko god mogu. I ako neka ima broj dobrog dječjeg psihologa da se mogu sa njom/njim konzultirati bila bih jako zahvalna.

ja nisam bila mala kad su se razveli, ali znam da je za djecu najbitnije, bilo koje dobi da ih roditelji zaštite od eventalnih sukoba i da prema njima nastupe složno.
tvoje je dijete malo, ne razumije što se dešava, ali kad poraste pitat će. i tada slijedi teži dio posla, nažalost.

ono što sada mora znati i što je jedino bitno je da ju mama i tata puno, puno vole i da im je najvažnija na svijetu.

daaa, no cure, nećete vjerovati ali ja mislim da ona kuži da se nekaj dešava samo je premala da to percipira još. Nismo mi u lošim odnosima (ja i moj UBM), niti se ružno ponašamo jedan prema drugome, ali nismo niti frendovi - nekaj između. Ali ona kad ja dođem doma se primi za mene i samo mama, mama, mama - niti na WC ne mogu. A sad je počela i tatu zvati. Nekaj se dešava, ne mogu zatvarati oči pred time, bolje da se suočim. Ipak bi voljela obaviti i taj razgovor sa dječjim psihologom, pa neka mi on/ona kaže da si umišljam.

ja imam među bliskim ljudima jednu mamu koja je prošla razvod dok jojje dijete bilo malo i vodila je malu kod psihologice s kojom je bila jakon zadovoljna, pitat ću je za podatke pa ti javim, ako se prije ne snađeš.

ja sam dijete rastavljenih roditelja i unuka dvaput rastavljene bake (da, da, bilo je toga i prije, pogotovo u vecim gradovima, a moja baka je bila jako prposna, da se tako izrazim :mrgreen: )

moji su se rastali kad sam imala 20 godina i za mene je situacija bila stresna utoliko sto su mi i jedan i drugi uporno pokusavali dokazat da je nekom od njih vise stalo i da moram birat koga cu vise voljet. no u tim godinama je takve stvari lakse odmaknut od sebe nego sto je to mogao npr. moj mladji brat koji je imao 10 i kojeg su koristili kao lopticu za tenis izmedju dvije vatre

moj stav prema razvodu danas je pozitivan, jer mislim da su se moji kojim slucajem rastali ranije da bi cijela stvar prosla puno lakse i civiliziranije, odnosno da bi jos nekako i mogli funkcionirati zajedno, a ovako su tjerali trvdoglavost i sve ostalo do krajnjih granica pa su se npr. prvi put zajedno nakon razvoda nasli tek na mojem vjencanju, 7 godina kasnije. najgore je bilo to sto je buraz u pubertetu debelo koristio tu situaciju i nitko mu nije mogao stat na kraj, jer nije bilo komunikacije, ali ni autoriteta (kojeg su oni svojim ponasanjem kod nas djece unistili)

hocu reci, radije bi se rastala pa i dok je dijete malo ako ne ide skupa, tako da moje dijete ima dva sretna roditelja, nego ostala u braku gdje bi svi bili nesretni (makar se nadam da u mom konkretnom slucaju nikad nece morat doc do toga)

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Zasto uopce postoji ta druga strana koja je bezobzirna, koja je u stanju razoriti obitelj? Kako tom nekom nije stalo do toga da mu djeca imaju oba roditelja? Jer svi znamo kako je predivan osjecaj imati dijete.

---

pa neki baš i nisu svjesni toga... :/
osim toga nisu svi nesebični i spremni na ustupke već sve gledaju isključivo iz pozicije vlastitih potreba i htjenja ne mareći za tuđa bez obzira radi li se o partneru ili djeci.

po meni rastave nisu takva tragedija ako se djeca ne osjećaju odbačeno ili prezreno ni s jedne strane već primaju od oba roditelja pozitivne signale i ljubav bez obzira na razloge njihovog rastanka.

i ja sam dijete rastavljenjih roditelja.
imala sam nepune tri godine kad se moj biološki otac pokupio i nikada baš nikada više niti je pitao za mene niti me poželio vidjeti, a još manje dati novac za mene :cry:
moja mama se ponovno preudala za predivnog čovjeka koji je za mene u pravom smislu te riječi tata ( premda ga ne zovem tako već po imenu )!
on je bio uz mene u svakom ključnom trenutku uz mene, on je taj koji je išao na roditeljske, popravljavao kvarove, vozao me na treninge, dao mi da vozim njegov auto van i još puno toga bi imala za nabrojati....
danas je on predivni djed mojem sinu kojeg obožava, kojeg čuva, pazi i mazi kao da mu je krvni rod.
NIkada, baš nikada nisam poželjela upoznati svog biološkog oca, on je za mene osoba koja se našla u krivo vrijeme na krivom mjestu, apsolutno za mene ne predstavlja ništa. Čak ne osjećam ni bijes ni odbojnost prema njemu.
Udala sam se isto za dobrog čovjeka i predivnog oca mojem djetetu.
Ali da ikad dođemo u situaciju da nas dvoje kao partneri ne možemo skupa, uopće se ne dvoumila oko razvoda. To je tako, danas su žene puno svjesnije sebe i saznanja da mogu imati i da im može biti bolje, financijski neovisnije. A djeca mislim da manje pate ako imaju zdrav odnos s jednim roditeljem, nego da živi u lošem obiteljskom okruženju zbog lažnog dojma :(

Ako i kada dođe do razvoda najbitnije je da to dijete proživi sa što manje negativnih emocija, a to se može samo ako oba roditelja sudjeluju u tome, naravno ako otac sudjeluje u djetetovom odrastanju i odgoju tada je sve puno lakše. Nažalost puno je ružnih priča gdje tata (ili mama) ode, i rijetko kada pita za dijete, što je meni totalno nejasno i ne mogu si to nikako objasniti ali eto ima i toga. I naravno da u takvim situacijama djetetu nije nimalo lako, i ostaju neke posljedice.

I ja sam dijete razvedenih roditelja. Imala sam 3, a seka 4 godine kad su se razveli, ali i prije toga nismo baš bili tipična obitelj.
Duuuuga je to i tužna priča, ali ono što želim reći da sam ja zahvaljujući našoj mami i njenoj obitelji, odrastala ne shvaćajući da mi nešto fali. Kad bi u vrtiću ili u školi pričali o tati, ja bi mislila na svog (viđali smo ga relativno redovito, ja bih često plakala jer sam bila jako vezana za mamu, a on mi je ipak bio više stranac nego tata)... nisam nekako imala neki feeling da sam drugačija od drugih. Sestra je to još puno bolje nosila od mene, kad bi bili s njim je bila tako opuštena i sretna, kao da ga vidi svaki dan.
Tek negdje u pubertetu sam osjetila da tu nešto fali... Vjerujem da bi se teško ikad udala da mi Tata Nebeski nije ispunito tu prazninu i pokazao mi pravu očinsku ljubav. Mama se nikad više nije udala (a razvela se sa 30!!!!), toliko je bila povrjeđena da je i na hladno puhala), ni tata isto... umro je kad sam imala 14.
Joj... da ne idem u detalje sada... ali skroz zanimljiva tema!
:love:

Slazem se da je razvod bolja opcija za dijete od gledanja nesretnih i isfrustriranih roditelja.
Ali moj zivot uz samohranu majku nije bas bio bajan. Bile smo podstanarke, seljakale se stalno, jako puno sam bila sama doma jer je ona radila...tako da se, ustvari, nismo uspjele povezat. Moje pubertetsko razdoblje bilo je uzasno! Mislim da s mamom nisam sjela i razgovarala do svojih 18-19 godina. Ona se za propusteno uvijek iskupljivala poklonima, sto i jos uvijek radi. Tako da, kad sad pogledam na sve, nisam imala nikakav konkretan uzor dok sam odrastala, cudo je da sam ispala ovakva kakva jesam.
Prije malca muz me stvarno znao dovest do granica kad bi najrade otisla zauvijek, ali sad, kad se sjetim svog djetinjstva, spremna sam na sve da pokusam sprijecit da mi dijete odrasta na isti nacin.

I ja sam djete rastavljenih roditelja.
Rastali su se kad sam imal 2 god,brat 7.Ukratko koma. živjeli smo s tatom,mamu viđali vikendom.Pa su se nakon nekog vremena kao pomirili radi nas.Tada sam već bila već pa sam bila svesna svega.Pa su se opet rastali kad sam išla u 2. razred (ja sam živjelas mamom),pa se pomirili kad sam završila 3.razred,pa su se dogovorili da tata de živjet na selo i zaradit poljoprivredom ( 7.razred).Sve u svemu smo brat i ja ispaštali,niti mame niti tate,brat od 9 god kuha za mene i sebe,kupi me iz vrtića....puno sam bila kod bake nakon kaj su se prvi put rastali i dugo sam lupala glavom u zid kad je ugasila svijetlo u sobi.Najgore je bilo gledat neprestana vrijeđanja i međusobnu tučnjavu,bačene večere kad su oboje popili i zakrvili se.
Iskreno,rađe bi da je jedno od njih dvoje otišlo i nikada se ne vratilo,da smo se viđali vikendom.Još je gore bilo kad je mama pričala protiv tate,a isti su.
Danas kažem da su oboje krivi i da smo i brat i ja ispali donekle ok kakvi smo mogli biti.I kao baka i deda se nisu iskazali baš,ne viđaju klince baš nešto a kad dođu onda je to na 1-2.kao nemaju vremena,umorni su pa nemogu doći.....
I da kažem da dan danas žive u istoj kući,odvojenim privatnim životima,al djele sve ostalo(hranu,režije...).Jedan put je tata rekao da je primio mamu natrag radi nas na kaj sam mu ja odgovorila da nije trebao i da bi sve bilo bolje.

Danas kad je moj brak u krizi jako puno razmišljam o tome.Ako dođe do rastave (a nadam se da neće) znam da nikada neću djeci pričat protiv njihovog tate i da je bitno da imaju oba roditelja koji moraju normalno komunicirati bar po pitanju djece.I da se mogu oslonit na oba roditelja u bilo kojem trenutku.

Moji nisu razvedeni, no vjerujem da bi im bilo bolje da jesu. Mama je jednom pokušala otići ali se dala nagovorit da za dobrobit djece ostane u braku. Ostala je, pokušavala nas je zaštiti od njihovih svađa koliko god je mogla, sakrivala tatine izlet, pravdala njegova druga sebična sranja itd itd. Mi smo naravno znale što se događa, bile jadne jel tate i onako nije bilo, kada smo dovoljno odrasle da shvatimo i kako je on većinu vremena provodio bilo je još gore.
Ona je u biti sama nas odgajala, financirala i sve što je u životu zaradila je uložila u stan kod njegovih roditelja. Danas nakon 30 godina on ju je "počastio" najvećim mogućim sranjem, sada kada se ponadala da će se smirit i da će kakav takav život imat, financijska situacija nikakva, stambeno pitanje nerješeno. Jednostavno našla se pred ogromnim zidom koji sada u 50-toj nema snage preskočit, možda nije imala ni sa 25.
Zašto je ona ostala još uvijek mi nije jasno, zna da je to sve hrpa laži za koje smo ja i sestra znale koliko god ih je ona pokušala zataškati.
Jel bi meni i sestri bilo bolje da su se razveli, vjerovatno ne. Ali sigurna sam da bi bilo njoj bolje, možda bi i našla nekog tko bi ju više volio, cjenio, usrećivao.
Znam da bi sada ja bila sretnija da živi negdje u svom sa nekim tko ju voli i poštuje ili sama. Sigurna sam da bi bila bolja baka i mama.

Moji su razvedeni. Razveli su se kad sam imala 23 godine...ali sve je trajalo puno duže.
I iskreno, radije bi svojoj djeci razvod, nego da me gledaju u braku u smo oboje nesretni.

Netko je gore pitao za psihološku pomoć. Moja preporuka je MODUS.

Ria ja sam tražila, ali već sam se naručila kod dr. Hercigonja. Javim kak je prošlo.

Citiraj:

---

elin prvotno napisa

Ria ja sam tražila, ali već sam se naručila kod dr. Hercigonja. Javim kak je prošlo.

---

Mene je mama vodila kod psihologa, bila sam 2. ili 3. osnovne.
Na kraju se ustanovilo da nije problem u meni nego u njoj, dakle u onom dijelu o kojem sam vec pisala, nedostatak povezanosti.
I zbog toga a i zbog prica kojih sam se naslusala, mislim da su prvo roditelji ti koji trebaju psihologa, nekog ko ce ih uputit u greske u ponasanju prema djetetu.
Elin, nemoj me krivo shvatit, ne mislim da si ti losa mama, ali vjerovatno i sama znas da maleni imaju to neko sesto culo, osjecaju kod nas ono cega mi ponekad ni nismo svjesni.
A imam i prijatelja koji je djecji psiholog i apsolutno se slaze samnom.[/b]

Koksy potpuno se slažem s tobom.

Citiraj:

---

boa prvotno napisa

Da,da,da,da i da.



(ali bi ga odrala za alimentaciju onda).

---

ne kužim čemu ovakva izjava? :roll:

Citiraj:

---

koksy prvotno napisa

Citiraj:

---

elin prvotno napisa

Ria ja sam tražila, ali već sam se naručila kod dr. Hercigonja. Javim kak je prošlo.

---

Mene je mama vodila kod psihologa, bila sam 2. ili 3. osnovne.
Na kraju se ustanovilo da nije problem u meni nego u njoj, dakle u onom dijelu o kojem sam vec pisala, nedostatak povezanosti.
I zbog toga a i zbog prica kojih sam se naslusala, mislim da su prvo roditelji ti koji trebaju psihologa, nekog ko ce ih uputit u greske u ponasanju prema djetetu.
Elin, nemoj me krivo shvatit, ne mislim da si ti losa mama, ali vjerovatno i sama znas da maleni imaju to neko sesto culo, osjecaju kod nas ono cega mi ponekad ni nismo svjesni.
A imam i prijatelja koji je djecji psiholog i apsolutno se slaze samnom.[/b]

---

ne vodim ja malu psihologu, nego idem ja na savjetovanje da znam što očekivati. Gle, ja nisam glupa i znam da je razvod za dijete trauma, a koliko velika trauma će biti ovisi o roditeljima. Zato hoću znati kako dijete na to emocionalno gleda i kako bi bilo najbolje da ja postupim. Zvala sam i svog UBM da ide sa mnom jer mislim da je bitno da oba roditelja u tome sudjeluju, ali on je rekao da neće. Dakle idem ja jer se želim obavijestiti kako na sve to dijete emocionalno gleda i što ja mogu napraviti da sve prođe što bolje. Savjetovanje je za mene, ne za nju. Zato sam i zamolila cure da mi malo pišu o svojim emocijama da znam što se događa. Inače, ja i moj UBM se razvodimo u miru, on viđa malu i plaća alimentaciju koju smo dogovorili i sve 5.

Citiraj:

---

elin prvotno napisa

Ria ja sam tražila, ali već sam se naručila kod dr. Hercigonja. Javim kak je prošlo.

---

:( elin
i kako je prošlo?

I ja sam dete razvedenih roditelja,razveli su se kad sam imala 4 godine ali me je vec od 3 mjeseca cuvala baka jer je mama radila:)bas je eto morala:)u ono vreme komunizma ,tata je bio vojno lice ,imali stan i sve novo u njemu al ona je morala da radi,a i dan danas:)prepametni roditelji:)oca obozavam,ali baku sam najvise na svetu voljela,bila je carica.Elin pita o osecajima,secam ih se dobro a verovala ili ne,imam 38 godina i znam i sad da se rascmizdrim zbog majcinog ponasanja.Razveli su se u miru a ja sam sa 35godina uzasnuto shvatila da se oni nisu videli33godine.Posledice razvoda su u svim segmentima moga zivota iako ih nisam bas bila svesna.U ranom djetinstvu sjecam se kuhinjskih krpa koje sam nosila u krevet,da bih brisala suze ,jer nisam htjela da baka vidi da placem jer je ona jako patila samnom.Njoj je majka umrla i znala je kako je biti bez roditelja.Rec majka mi je najlepsa rec,i evo tipkam i placem, jer imam osecaj da je nisam dovoljno puta rekla,jer nisam imala kome.Znala sam u toaletu da placem i dozivam je tiho da me niko necuje,al samo da izgovorim tu rec,jer mi je jako nedostajala.Kada bi me nazvala ja nisam imala sta da pricam sa njom ,cak sam i govorila baki da kaze da nisam tu,verujte mi,a tako sam je zelela.Sta da joj kazem,volim te i zelim da budemo svi zajedno,a znam da od toga nema nista.Pokusavala sam ja godinama,da joj objasnim neke stvari ali sve se uvek zavrsavalo na tome da joj kazem nesto ruzno i grubo ,onda bi zamislite ona plakala,i ja se povicem.Do moje 33kad mi je pukao film i rekla sam joj da ucuti jer u tom razvodu sam ja najgore prosla i meni je bilo najteze.Rastali su se zbog tatine preljube,valjda,mada ja bas nisam sigurna u tu pricu,a i olako me dala baki nacuvanje 1000km daleko.Moj tata je bolji otac od mnogih majki koje ja poznajem,i nikad nije rekao ruznu rec za nju iako znam da neke karakterne osobine koje mama ima ,on neceni ni malo.A ona ga je blatila i cak mislim da je i dodavala da bi sebe opravdala a to mi je padalo najteze,ali se do 30godine nisam suprotstavila.Najteze mi pada sto sam uzivotu prema njoj bila mnogo bolja nego prema tati,radi ono malo mrvica ljubavi ,koje bih dobila od nje,a on je mnogo vise zasluzio. A eto i dan danas vidjamo se cesto ali tako smo daleko,ja sam u grcu i ako bi ona i pokusala nesto ja se ukocim jer neznam sta da kazem i ucinim, mi smo veliki stranci,ali bliski:)psiholozi kazu da deca razvedenih neznaju da sacuvaju brak i to je istina,jer trpimo sto drugi ne bi,i partneri se osile.Elin zelela bih ti dati gomilu saveta i samo pitaj sta te zanima,ali bojim se da koliko god ti odradis dobro sa tvoje strane,kakav ce tata biti?kao sto vidis odbio je da ide kod psihologa.Imam razvod iza sebe posle15 godina braka,i kao da me je neko polio vrelim uljem kad je moj muz otisao,zbog druge zene.Sin je stajao pored mene,ocajan izgubljen,a ja sam mislila da umirem,jer sam samo razmisljala sta moje djete prolazi,a ja dobro znam koji,pakao.Reci cu vam da sam za tu drugu zenu 2godine znala i pravila se da nepostoji,jer mi to nije bio dovoljan razlog ,da mom sinu udaljim oca.Pricao je kako ce on biti tu za njega uvek,bio je jako dobar covek i ja sam mu cak i poverovala,ali...vreme ucini svoje a i ta druga zena,njena ljubomora,svasta :? u njihovoj kuci se moje ime nesme spomenuti :roll: mislim da imaju svi kompletno ludilo zvano mojim imenom :/ Stari ljudi kazu da muskarac voli dete dok voli zenu,mozda je to i istina.Pa sad zamislite koliko mi je tesko bilo kao razvedenom detetu,kad sam prihvatila i drugu zenu, i bila ubedjena da ce ga proci.Sadasnji muz je predivan prema sinu,kao pravi otac,ali mislim da u njegovom prisustvu moj sin jos vise uvidja koliko mu otac nije otac.Nemam nikakav zakljucak i nisam ,pametna,sta i kako treba,samo znam sta nikako netreba, i znam da prepoznam potencijalno los brak,a dobar savet nemam.Elin tvoja curica sigurno itekako oseca da se sprema nesto lose,i to je ono sto psiholozi opisuju poremeceni odnosi u porodici,ona primecuje,hladniji ton u govori,vidi vasu udaljenost,i vasu nekomunikacijuPosmatrala sam djecu razvedenih roditelja i pogledajte i vi ,ta djeca su nekako tuznija,mirnija,nema one djecije radosti,a ja bih za osmjeh moje djece ucinila sveMozda zato sto mojim roditeljima moj osmjeh nije imao tu vrijednost ,pa se nisu potrudili da nadju zajednicki modusTo mi je ono najbolnije,nisam bila vrijedna da se odreknu ,svog ega,tvrdoglavosti,ponosa.Zamislite kad sam imala33 godineu jednom tjednu su mi oboje rekli ,da eto mozda su trebali ostati zajedno :? :? :? e to me je izazvalo i sasula sam mami mnogo toga,ali ne sve nekako plasim se mozda da je ponovo neizgubim.
Moram reci da razvod opravdavam samo kad je u pitanju alkoholizam ,narkomanija,kockanje,ili fizicko maltretiranje,za sve ostale situacije mislim da civilizovan covek mora i treba da nadje nacin da uskladi svoje i pertnerove zelje za dobrobit svog djeteta,pa makar to podrazumjevalo i dvostruki nacin zivota,a ako se ipak odluce na razvod onda sto prije,da djete nezapamti neke ljepe trenutke za kojima ce jako,jako patiti.Elin javni mi se. mozda ti pomognem i mnogo vise

Evo, da se pridružim u klub...

Moji roditelji su se razveli kada sam imala 10 godina. Jako sam dobro to podnijela i ustvari, mi djeca, ja i moja sestra, smo nagovarali mamu da se razvede. Tata je bio agresivan prema mami i alkoholičar (danas vidim da je i ona pretjerivala itd...ali svejedno). U takvom okurženju mi nije bilo nimalo lijepo živjeti. Svađe, napetost, tuče... ma užas!
Tata je imao i ljubavnicu isto...

Kada su se razveli mislim da je mama pogriješila jer je očekivala od sebe da nam da i majku i oca, što je stvarno nemoguće i onda je falila na svim planovima. Jako se bacila na posao tako da bi nam objezbjedila što više. Osigurala nam je dosta materijalnog, ali nam je odnos totalno zahladio s obzirom da sam ja trebala više nju nego njene pare... ali dobro...

Gledala sam jednog dječijeg psihologa pa je on rekao da je NAJBITNIJI trenutak u toj cijeloj rastavi način na koji će se djeci reći i savjetuje:
Obiteljski sastanak sa majkom I OCEM, u što kraćim crtama reći da se rastavljaju, radi njihovih međuodnosa i da roditelji vole djecu i da će njihova biti zauvijek.
Nakon toga će uslijediti dječiji plač i djecu treba utješiti i odgovarati na njihova pitanja.
Bio čovjek na Oprah i onda su prikazali djecu koja pate radi razvoda, ali se ispostavi da najviše pate, jer je npr. jedan dan tata se samo odselio, a mama nije baš nešto puno objašnjavala - kao u stilu - mala su, pa da ih ne povrijede itd.

Beberonka... ne slažem se sa:

Citiraj:

---

Moram reci da razvod opravdavam samo kad je u pitanju alkoholizam ,narkomanija,kockanje,ili fizicko maltretiranje,za sve ostale situacije mislim da civilizovan covek mora i treba da nadje nacin da uskladi svoje i pertnerove zelje za dobrobit svog djeteta,pa makar to podrazumjevalo i dvostruki nacin zivota,a ako se ipak odluce na razvod onda sto prije,da djete nezapamti neke ljepe trenutke za kojima ce jako,jako patiti.

---

To nije zdrav odnos... i može se desiti npr. da se jednostavno roditelji ne vole i da žele razvod. Meni je ok da se razvedu, ali nije ok da prekinu odnose sa svojom djecom.

Tvoj slučaj je poseban, jer ti nisi ostala sa majkom, tebe je mama ostavila kod bake... i osjećaš se odbačenom od oba roditelja...
U normalnim razvodima to mislim da nije slučaj...
I tvoja sudbina je baš... uh... što te odredilo za cijeli život.

A ovo:

Citiraj:

---

da djete nezapamti neke ljepe trenutke za kojima ce jako,jako patiti.

---

Ne znam... ne slažem se ni s tim...
Kažem...tvoja situacija je ipak puno složenija
[/quote]

Maslackice,nisam najbolje shvatila,jel ti mislis da je dobro sto je njihov brak trajao do tvoje 10godine?ja generalno mislim da nepostoji zlatno praviloi da je svaka situacija individualna.A mislim da nije bitno koji roditelj je dobar a koji je onaj koji osudjuje i nesto je hladniji,poenta je da se retko srecu 2 osobe sa istom kolicinom ljubavi spram dece i na istoj razini za suradnju :*

kako god neki brak završi nakon neslaganja, rastankom ili odlukom da se zajednica održi unatoč lošim odnosima, djeca pate zbog onih demona koji ostaju visjeti u zraku, zbog nesređenih partnerskih odnosa.
s druge strane, ako roditelji shvate i prihvate nove tokove svojih života, pomire se s prošlošću i budu zadovoljni svojom odlukom ne optužujući ni sebe ni partnera, takvo dobro ozračje će prenijeti i na djecu.
loši razvodi su jednako pogubni kao loši brakovi. u protivnom, ni razvod ne mora biti toliko traumatičan za djecu.
svima koje ste prošle loša iskustva jedan veliki :love:

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

kako god neki brak završi nakon neslaganja, rastankom ili odlukom da se zajednica održi unatoč lošim odnosima, djeca pate zbog onih demona koji ostaju visjeti u zraku, zbog nesređenih partnerskih odnosa.
s druge strane, ako roditelji shvate i prihvate nove tokove svojih života, pomire se s prošlošću i budu zadovoljni svojom odlukom ne optužujući ni sebe ni partnera, takvo dobro ozračje će prenijeti i na djecu.
loši razvodi su jednako pogubni kao loši brakovi. u protivnom, ni razvod ne mora biti toliko traumatičan za djecu.
svima koje ste prošle loša iskustva jedan veliki :love:

---

Fegusti...baš si lijepo objasnila i tako istinito...

Beberonka - MIslim da su se moji trebali prije rastati, jer je meni sa svađama bilo užas!

Citiraj:

---

fegusti prvotno napisa

kako god neki brak završi nakon neslaganja, rastankom ili odlukom da se zajednica održi unatoč lošim odnosima, djeca pate zbog onih demona koji ostaju visjeti u zraku, zbog nesređenih partnerskih odnosa.
s druge strane, ako roditelji shvate i prihvate nove tokove svojih života, pomire se s prošlošću i budu zadovoljni svojom odlukom ne optužujući ni sebe ni partnera, takvo dobro ozračje će prenijeti i na djecu.
loši razvodi su jednako pogubni kao loši brakovi. u protivnom, ni razvod ne mora biti toliko traumatičan za djecu.
svima koje ste prošle loša iskustva jedan veliki :love:

---

Saležm se u potpunosti s ovim.

Citiraj:

---

ivy prvotno napisa

Citiraj:

---

elin prvotno napisa

Ria ja sam tražila, ali već sam se naručila kod dr. Hercigonja. Javim kak je prošlo.

---

:( elin
i kako je prošlo?

---

saznala sam puno korisnih stvari, a najvažnije što mi i dalje odzvanja u glavi je kad mi je rekla da će mala biti dobro kada ja budem dobro. Rekla mi je da je najveći problem kod "vikend roditelja" taj što ne odgajaju djecu i da bi se ja i on trebali tako dogovoriti da ono što ne smije kod mene ne smije niti kod njega. Htjela sam o tome sa njim razgovarati - odbio je. Kasnije sam saznala da mala uopće ne ide kod njega kad se viđaju nego kod njegovih roditelja. Nemam ja ništa protiv, to su o.k. ljudi, ali osjećam se prevareno. Smatram da bi se on trebao baviti sa njom i viđati sa njom, a ne njegovi roditelji, a osim toga meni je svaki trenutak sa njom dragocjen, pa se tu osjećam prevarenom jer se odričem našeg zajedničkog vremena da bi imala oca, a on je odfura k svojima.

Beberonka, puno me stvari u tvom postu pogodilo, sjetila sam se da je mala prije cca 2 tjedna plakala kad je on došao po nju i govorila si idemo (svi idemo). Bila sam tužna i rasplakala se nakon što je otišla, jednostavno nisam mogla kontrolirati emocije. Meni je nevjerovatno da je on samo tako razrušio naše živote jer se zaljubio i ne želi više biti sa nama, ali dobro što je moj, ja bi se oporavila, ali zato što je to napravio njoj mu neću nikada oprostiti. Ali nije na meni da opraštam. Borim se i svjesna sam da je naš dom sumoran, jer nemam nikoga bliskoga u Zg (moja obitelj živi na moru), pa nema nikoga tko bi pričao, smijao se, šalio i sl. Ja joj pokušavam nadoknaditi to i često se zezamo i igramo i žnjaramo Betty, ali nije to to. Ona dođe u nedjelju nakon što je provela dan sa njegovima, sva vesela i raspričana u sumornu atmosferu kod nas doma i srce mi se steže.

Citiraj:

---

elin prvotno napisa

u sumornu atmosferu kod nas doma i srce mi se steže.

---

Ovo treba ispraviti... i dobro ti je rekla... mala će biti ok kada budeš ti ok...
Meni se čini da moja mama nije ni dan danas ok i to nas je jako udaljilo isto... i jako je skrivala osjećaje i pravila se da to nije ništa...

Nadam se da ćeš se brzo vratiti na svoj put iako ne mogu ni zamisliti kako je teško...
:love:

elin, :love: bit će bolje...
kad je tbm odvede svojima, da li on ostane tamo s njom? Ako ostaje, mislim da to i nije tako loše, uvijek mi se čini da je bolje za dijete da ima kontakt sa što više ljudi. Ako se vrati vesela, vjerojatno joj to godi. Možda je i njemu takolakše komunicirati s njom.

Možda bi i ti trebala povremeno raditi slično, pogotovo kad osjetiš da je tebi teško, najbolje da ponekad izađete van, među ljude, djecu, na igralište, do prijatelja (ili pozovete nekog doma na igranje...)

Citiraj:

---

beberonka prvotno napisa

Moram reci da razvod opravdavam samo kad je u pitanju alkoholizam ,narkomanija,kockanje,ili fizicko maltretiranje,za sve ostale situacije mislim da civilizovan covek mora i treba da nadje nacin da uskladi svoje i pertnerove zelje za dobrobit svog djeteta,pa makar to podrazumjevalo i dvostruki nacin zivota

---

E ovo i ja mislim (izmjedju dosta slicnih cinjenica kao kod beberonke)

Elin jako je važno da imaš svoj život i dalje, da nije život stao zbog činjenice zato što si razvedena. Tvojoj curi je očito dobro kad ode kod tatinih i ne ramišljaj kako tamo provodi vrijeme, vec to vrijeme iskoristi da se odmoriš, napuniš baterije, i uživaš kad se djete vrati.

Nije lako glumiti srecu, ali i ona je navika, ako se budeš trudila neprestano da je imaš, biti će je sve više.
Ono što dijete najviše muči, kad se izuzme:
1. da roditelji ne mogu biti zajedeno,
2. da ne mogu komunicirati
jest da želi vidjeti sretne roditelje, to djetetu daje veliku sigurnost da može kroz život dalje...

Vaš dom je njezino utočište i najvažniji temelj u životu i nije sumoran zato što ste same, samo treba unijeti što više sitnih veselja.

Toliko nepravde ima u svijetu i razumijem sva tvoja ogorčenja, no "Svako zlo za neko dobro" i nadam se da ćeš to vrlo brzo otkriti :heart:

Trenutno sam u situaciji kad jako puno razmišljam kako se moje današnje odluke (točnije razvod) mogu odraziti na cijeli život mog djeteta i ova tema je stvarno korisna.

Osobno znam nekoliko ljudi koji su bili djeca kad su im se roditelji razveli, i iskustva su podjeljena - jedni su patili zbog toga, drugi bi bili sretni da su im se roditelji prije razveli pa da nisu morali gledati te mučne situacije i slušati svađe :( . Sve u svemu, djeci je najteže.

Elin tepacu te :evil: kako ne kuzis mala je sretna kad dodje od njih,JER JE DOSLA DOMA KOD SVOJE MAMEEEEEEEEEEE,sretna je zbog tebe jer je otisla od njih,u to sam sigurna sto posto,jer je moj sin bio stariji pa mi je to i govorio.Tebi je mozda kuca turobna,ali njoj nije,to je njen dom,bez obzira sto nema tate u njemu ,treunutno,jer ona nema predstavu o vremenu, i da je to mozda zauvjek,i istina je velika da ce biti dobro kad i ti budes ,jer ti prenosis svoje emocije na nju.Dala bih ti dva savjeta ,vjerujem radikalna za mnoge,ali iz mog iskustva najbolji savjeti.
1.Da u glavi poslozis da primis nazad muza-
Znaci ,da analiziras di si grijesila,di je on,da li to mozes potrpjeti.i da ga prihvatis takvog kakav je,mozda da mu ponudis opciju da intimno i nebudete skupa ,ali da obitelj postiva i svoje veze cuva u tajnosti,a vama bude dobar otac i "muz"Vjeruj mi znam puno takvih brakova,ali se to krije
Ako nisi spremna na tako nesto ili nece on, po mom misljenju ostaje ti :
2.Da ga sto prije istisnes iz vasih zivota-
mozda zvuci pesimisticno ali najbolje za djete.Istisnuces ga na ovaj nacin,ako i kad ,mala spomene oca,odgovori joj na to sta pita ,maksimalno ravnodusno,i brzo predji na drugu temu,nepricaj joj price kako joj je tata...kupio ,radio ,pjevaoKad treba da ide kod njegovih roditelja,sto kasnije joj to saopsti,da sto manje razmislja o tome.Kad se vrati,pitaj je kako je bilo,saslusaj je,i opet predji na neku drugu temu.Ti savjeti sluze u svrhu,da ti nepravis odnos izmedju njih,nego tata da postavi temelje kako i kad ,i koliko ce je voljeti i to joj pokazivati.U takvoj situaciji ona ce spontano znati na cemu je sa njim,i nece joj tvoja ljubav prema njemu,ili zelja da on bude bolji otac,stvoriti idealniju predstavu oca i samim tim postedeces je emotivnog povredjivanja.

A svakako NIKADA NIKOME NEPRICAJ O NJEMU U NJENOM PRISUSTVU,i nedozvoli drugima da to cine pred njom .Ni ljepe ni ruzne stvari.Ako neko pita za njega ljubazno, fino odgovori i predji na drugu temu :lol:
Druga tema je cudo :D

A nocu kad ona zaspi,ljepo se isplaci za sve sto te je boljelo u toku dana,i ujutru osmjeh na lice i uzivaj punim plucima u tvojoj princezi.Glumiti ,glumitii tako do njene bar20godine :mrgreen: a tada ce ona odlicno znati ko je kakav je i tako ce je to najmanje boljeti.
Uzasno mi je tesko sto to prolazite,citala sam tvoje postove i rekla bih po mojoj slobodnoj procjeni ,da je on uzasan roditelj,i ako takav ostane,daj mu djete samo kad je trazi, a sa djedom i bakom ti budi u kontaktu i ti im vodi malenu kod njih, i sa njima budi u sto boljim odnosima radi malene.Naravno glumeci ako to nezasluzuju.Sad si na putu da zavrsis dramsku akademiju,ako si mudra zena.