POTPORODAJNA DEPRESIJA-put nazad iz pakla
Htjela bi iznijeti svoje iskustvo, mozda nekome pomogne da se rijesi straha i da mu bude lakse.Napraviti cu to potpuno iskreno, reci cu svoje najgore misli u depresiji koja me je bila blokirala, mozda nekome pomogne ako dode u istu situaciju.
Nakon rodenja drugog djeteta, usla sam u stanje koje je tesko opisati.
Najprije da kazem okolnosti: djete je rodeno u Norveskoj (isto kao prvo), ovdje nemam puno prijatelja, u stranoj sam zemlji, oni koji su to iskusili znaju da je dovoljno stresno samo po sebi i bez poroda i rodenja djeteta.
Nakon prvog djeteta, kad nisam imala nikakvih problema, nakon drugog je usljedio pakao. Pocelo je nekoliko tjedana nakon poroda, pocela sam sanjati uzasne snove koji su me proganjali- svi moji dragi ljudi koji su umrli su dolazili u te snove, bake, djedovi,neki prijatelji, s njima sam u snu pricala kao da je to stvarnost,svaki je san zavrsavao budenjem u moru suza, jedva bi se pribrala do podneva.
To me je psihicki tako uzdrmavalo da mi se cinilo da i danju
netko prode sobom kad sam bila sama , pocela imati neke poluhalucinacije, strah je me bilo biti sama, a morala sam.
Moja beba je bila izuzetno "ziva",plakala, budila se svakih sat vremena, nocima nismo spavali , bili smo dezurni suprug ili ja, ali svejedno, tu noc kad nisam bila dezurna sam opet uzasno lose spavala.
Ta konstantna dernjava mi je zvonila u glavi i nakon par tjedana sam
pocela dobivati misli tipa: "Zasto sam ja to napravila?","Kako sam si unistila zivot", "Kako je ruzan kad tako place","Ne volim ga uopce",
"baciti cu ga u zid pa ce vec jednom zasutjeti"....u bjesu sam mislila tako, a kad me je to popustilo, onda sam imala napade pecenja savjesti, kako sam mogla tako misliti ruzno o vlastitom djetetu, ja sam nikakva majka (nije mi padalo na pamet da vec imam jednu prekrasnu i sretnu djevojcicu kojoj sam jako dobra mama) i tako u krug.
Osjecaj vlastite bezvrijednosti je dosegnuo neslucene visine kad je nestalo mlijeka , dva mjesca nakon poroda, nema vise! Tablete, akupuntura, masaze, opustanja, pricanja sa svim mogucim pomocima nisu pomogla, nema miljeka! Niti malo!
Tu se moja depresija jos produbila, svuda su vristali natpisi kao je najbolje za djete da ima majcino mlijeko, a ja mu ni to ne mogu dati,
mora jesti kemijske pripravke, tko zna kako ce mu se to poslije na zdravlje odraziti...svaki dan, kad bi dobivao bocicu, ja sam se osjecala odvratno. I tako danima. Nema ovdje mojih rijatelja, nema mame, nema tate, nema nikoga, pricanje na telefon me samo rastuzi, gdje su oni gdje ja, da mi je samo na jednu kavu otici sa frendicama, bilo bi mi lakse....
nakon jos par tjedana, stanje je bilo alarmantno, od tuge stigla sam u agresiju, moj muz je za sve bio kriv. Derala sam se na njega zbog najmanje krive sitnice, ponizavala ga rijecima, tjerala da nocu pere i cisti jer mi je smetao nered.Grozno. On je to sve dobro podnosio, kaze da je vidio da nisam bas svoja i da je cekao da to prode.
Uznemirenost je bila moja svakodnevnica, nisam se mogla opustiti nigdje, nocima vec nisam spavala, cas bi mrzila to djete, cas bi ga obozavala, osjecaji su se mjenjali svakih pa sati........
najgore od svega je bilo to sto sam odbijala ici na razgovor u bolnicu ili negdje po pomoc, odlucila ja sama dovesti stvari u red.
Kad sam jedne noci sanjala moju baku koja je davno umrla kako mi kaze da je najbolje da dodem k njoj jer ce mi biti bolje, ujutro sam shvatila da mi je krajnji cas da se urazumim i da necu ici k mojoj baki jer me trebaju moja djeca.
Krenula sam polako, dan za danom dovoditi sebe u red i uspjela!
Najprije sam citala i citala o postporodajnoj depsrsiji svuda, gdje god sam stigla, nakon toga sam si pocela govoriti :" Ti si sad u osjetljivoj fazi,
sve sto se dogada je normalno." Kad bi djete vristalo nocu, ja sam
se dizala i radila bocicu za njega, dok sam to obavljala, napale su me poznate negativne misli "Kakva majka, ni ne doji svoje djete, gle beba se dere i dere, moj zivot je unisten...." ali sam ih ovaj put zaustavila i rekla samoj sebi:"Pa sta onda, bocica je isto dobra, nisu to napravili idioti , nego strucnjaci, majcino mlijeko je bolje, ali ovo je sto imamo i to je dobro!", na misao kako bi rado uzela jastuk i zadavila to djete, samo da suti (najgora misao, nakon koje je dolazio najgori osjecaj nesamopostovnanja i manje vrijednosti) , dakle, kad sam to pomislila, opet sam si rekla: To je sasvim normalna reakcija, kak bi i reagirao netko tko nocima nije spavao a prije toga nosio u trbuhu djete i i jos rodio......pa ja se super drzim!" Dan za danom, upornog govorenja samoj sebi da je sve to normalno, cak i smjesnog ponavljanja :"ti si super, bravo!" za najmanju sitnicu (uspjela hodati dva sata bez ruznih misli po gradu ili skuhala super varivo sa mahunama, gluposti....ali sve se brojalo tada, vjerujte mi),dakle, za najmanju sitnicu sam si cestitala, kako sam pametno to napravila, kako imam ipak sve vise stvari pod kontrolom.
Govorila sam si da se ne trebam bojati svojih misli, da nisam
namjerno ukinula mlijeko djetetu, da zbog umora lupetam gluposti...
stvari su krenule na bolje.
Pocela sam se sama sa sobom i saliti - evo mene ,malo prolupala pa uspjla srediti sve, bravo!
Nakon cetri duga mjeseca agonije ja sam bila skoro ista kao prije, potpuno sam se vratila, opet se normalno osjecala, cak se i smijala
(nisam se bila jednom nasmijala cijelih 4 mjeseca),
sljedecih mjesec dana, nikavih vise problema nije bilo,
nema osjecaja griznje savjesti, djete place, a ja nisam nervozna opce,
place, pa sta onda, sve bebe nekad placu, Boze mili, nije kraj svijeta...eto i prestao je plakati....
Samo sam jos jedno sanjala cudne snove, ali ovaj put sam ja objasnjavala baki kako sam sve uspjela rijesiti i da necu doci do nje, ali cemo uvijek moci ovako malo popricati, kad me posjeti u snovima.
Nij me vise bilo strah niti ih snova, to nije nikakva magija, to je moja podsvjet, baka mi je , dok je bila ziva, znacila puno i nije cudo sto me ona "zvala" k sebi, to znaci da sam u tom trenutku trebala sigurnost.Sve sam prosla bez antidepresiva, bez icije podrske (osim svog dragog muza).
To tako i nije najpametnije, ali je moguce.
Zelim reci ovom svojom najiskrenijom pricom: KAD VAS TRESU NAJGORE MISLI,samo si recite- to je u ovom trenu normalno, necu se previse uzurujavati,sve ce to proci. I proci ce.
Trne mi ruke i noge, pomoc!
Bok svima!
Moja je beba vec napunila 8 mjeseci. Prosli smo rizicnu trudnocu, zastoj u razvoju poslednjih 6 tjedana, sve se lijepo zavrsilo, APGAR odlican, beba puca od zdravlja (hvala Bogu)!
No ja sam puna problema. Ne znam je li to depresija? Prvo da vam objasnim: morala sam se vratiti poslu vrlo rano, 3 mjeseca nakon poroda, jer mi je prijetio otkaz. Bebu sam pocela dohranjivati. Mislila sam da mogu sve, da imam snage, cak sam osijecala da mi posao pomaze i da sam se vratila "normalnom" zivotu.
No nakon 8 mjeseci, kad svaka postporodjajna depresija uglavnom zavrsi i kas je sve lakse, ja sam UZASNOG raspolozenja, trne mi prsti, vrti mi se u glavi, uzasne sam koncentracije i sve to traje tjednima. Moja doktorka kaze da je to posljedica stresa, da uzimam B6 i ne pada joj napamet da me posalje neuroloskom pregledu. A ja pomisljam na sve i svasta!
Molim Vas, pomozite! Trnenje prstiju traje i traje, bez obzira jesam naspavana ili ne. Imate li takvih iskustva???
Pozdrav,
Marina
