Kada sam prije skoro dvije godine prisustvovala seminaru Andree Robertson u Zagrebu i tom prilikom vidjela kratak film snimljen sredinom 70-ih godina u Brazilu koji prikazuje 5 žena koje radjaju bez ikoga prisutnog, u apsolutnoj tišini i ekstazi, odlučila sam da, ako ikada zatrudnim, želim roditi doma. Već dugo me tako nešto nije ganulo i rasplakalo – tako jednostavno, a tako prekrasno…
Takodjer, nakon mog zadnjeg poroda iz snova u jednoj privatnoj klinici, porod doma je nekako bio logičan slijed.
Priča o mom nedavnom, trećem porodu je relativno kratka i jednostavna – nema nekakvih zapleta, teških situacija, sve je mirno, tiho i nježno. Možda bi se puno više moglo napisati o samoj trudnoći, no poštedit ću vas detalja. Samo ću reći da je ova trudnoća, za razliku od prethodne, totalno neplanirana i neočekivana i da mi je bila prilično teška – što zbog mučina, što zbog toga što sam 4 mjeseca provela sa majstorima i zidarima na gradilištu (tko još u trudnoći počinje graditi kuću i pokušava posaditi voćnjak na 10 ha zemlje!?) No, dobro.
Negdje do 6-og mjeseca trudnoće uopće nisam bila svjesna da ću uskoro roditi. Bila sam zaokupljena svim drugim stvarima i naravno Zachom. I onda mi se najednom javio osjećaj krivice… osjećala sam da uopće ne komuniciram sa tim djetetom koje nosim u sebi i kao da nisam svjesna da on dolazi, njegove važnosti i posebnosti. I tako su prolazili dani, a moja želja da rodim doma je postajala sve jača i jača. Moram priznati da sam stalno kroz trudnoću razmišljala što i kako napraviti, pa sam čak u jednom trenutku razmišljala i o Svetom Duhu. No, onda sam provjerila sa nekoliko forumašica koje su rodile na Svetom Duhu i shvatila da tamo, zapravo, ne postoji 24 satni rooming-in. Nikako nisam mogla prihvatiti činjenicu da mogu odbiti cijepljenje, a ne mogu odbiti kupanje djeteta (dijete ne vidim nekih sat-dva dok je na kupanju i pregledu). Negdje u sedmom mjesecu trudnoće odlučila sam potražiti primalju koja bi mi došla doma i ona je prihvatila doći. Postala sam nekako mirnija. A onda je i mjesec dana kasnije Mamma Juanita pristala biti mojom doulom, što mi je još dalo dodatnu sigurnost i samo učvrstilo moju želju za porodom kod kuće. :heart:
Zacha, moje drugo dijete, sam rodila u 39om tjednu i bila sam ubijedjena da ću i ovo dijete roditi ranije, obzirom da sam nekih mjesec i pol dana bila otvorena 1 cm, a i kao trećerotka to je bilo za očekivati. Kako sam se prevarila! Zapravo, ova trudnoća i porod su me naučili da se kod poroda ništa ne može uzeti zdravo za gotovo, niti da išta treba pretjerano planirati. Bitno je informirati se, ali ne zapetljati se u planovima i biti previše krut u stavovima jer kada dodju trudovi, tranzicija… sasvim drugačije poimamo naše okruženje i sve što nam se dešava. Da je to tako pokazuju slijedeći primjeri - pripremila sam si nekoliko CDova sa muzikom za koju sam mislila da će mi odgovarati kada trudovi krenu, no ništa nisam slušala – samo mi je tišina odgovarala. Stalno sam zamišljala Sandra, mog supruga, i mene zagrljene – no nisu mi odgovarali nikakvi dodiri. Obzirom da sam Sergeja i Zacha rodila gotovo u jednom tisku, bila sam ubijedjena da će tako biti i ovaj puta – no, nije bilo tako.… Ali, krenimo redom. :)
Kada je prošao 39-i tjedan, a od poroda nije bilo nikakvih naznaka osim jakog sluzavog iscjetka i BH kontrakcija, shvatila sam da nešto moram promijeniti. Naime, Sandro me stalno nešto zapitkivao, Zach je bio nemoguć i ja sam im rekla da mi prestanu stimulirati neocortex jer tako nikada neću roditi. Shvatila sam da se Gregor neće roditi dok se ja ne primirim i ne budem u miru sama sa sobom. Moje dijete mi daje vremena da se prestanem svadjati sa suprugom, da oprostim svima, ali i sebi, te da se pripremim za njegov dolazak tako što ću pronaći unutarnji mir.
Dečki su se pokupili i otišli van Zagreba. No, trebat će proći još 10 dana od njihova odlaska dok ne rodim. Aaaaaah, koje olakšanje! Končano sam se mogla prepustiti maštanju o porodu, o djetetu… Dane i noći sam provodila uglavnom čitajući, pospremajući i sredjujući papire i stvari koje sam godinama željela dovesti u red i igrajući… soliter. :mrgreen: Znam da će ovo neke od vas nasmijati, ali to slaganje karata me toliko opuštalo da uopće nisam o ničemu razmišljala. Bila sam baš opuštena i sretna. I spremna za porod.
Punih sam 41 tjedan i ne mogu vjerovati da još nisam rodila. 12 prosinca je; čitam knjigu Inne May Gaskin (dio o zakonu sfinktera, što će se kasnije pokazati od velike pomoći) i razmišljam o porodu. Oko 23 sata osjetila sam da moram na wc. Opet bijela sluz, ali ovaj put prošarana krvlju. Uhvatilo me uzbudjenje – znala sam da je porod krenuo! :D Nekih 5 minuta nakon toga, osjetila sam prvi trud. Ah, nikada sa tolikom radošću nisam očekivala bol! Toliko sam željela da me bol preplavi, u potpunosti obuzme. U narednih pola sata sam išla na wc 6 puta i u potpunosti se očistila. Poslala sam poruku Sandru i on mi je odmah odgovorio da kreće (treba mu nekih sat vremena da dodje do Zagreba). Ja sam rekla da sačeka jer to može potrajati cijelu noć i da ću mu javiti kada trudovi budu učestali. Trudovi su bili na 15 minuta i poslala sam sms mojoj douli. Ona mi je savjetovala da nazovem primalju i kažem joj da je krenulo. Sva sreća pa me nitko od njih troje nije poslušao, već su odmah krenuli jer su trudovi nakon 15 minuta, najednom bili na 7-8 minuta i kad je došao moj suprug u 1 ujutro, bili su već na 4-5 minuta. On me je u čudu gledao i rekao mi “pa, ljubavi ti ne možeš pričati koliko su trudovi jaki! Isto tako si izgledala nekih sat vremena prije nego se Zach rodio.” Sat vremena, sat vremena… pa nema šanse da primalja dodje na vrijeme, pomislila sam.
Povukla sam se u mračnu sobu i legla u krevet. Trudovi su postajali sve moćniji. Ležala sam na lijevom boku i prepuštala sa boli. Sandro je ušao u sobu i rekao da ide po primalju. Zastao je i onda me tiho upitao “hoćeš da te odvezem u rodilište?” Nasmiješila sam mu se i rekla “ne, ne mogu to zammisliti. Bit će sve ok, ne brini.” I on je otišao. Sa mnom je ostala moja doula, no ona je bila u drugoj sobi, Čula sam ju kako se tiho kreće po stanu, pojačava grijanje… Njezino prisustvo mi je puno značilo jer sam znala da će sve biti u redu i da će ona biti uz mene ako rodim prije nego što primalja dodje.
Nakon sat vremena u sobu ulaze Sandro i primalja. Ja još uvijek ležim u krevetu, trudovi su jaki i ne dozvoljavaju mi da se krećem, gotovo me paraliziraju. Malo me to frustrira jer je isto bilo i zadnji puta. Otvorena sam 6 cm i čujem primalju kako govori suprugu da će to vrlo brzo, možda već za pola sata. I najednom shvatim da sa svakim trudom grčim vilice, stišćem zube! I onda se sjetim da Ina May Gaskin smatra da kako se cerviks otvara tijekom trudova, tako žena teži, misli ona, ispuštati glasove na takav način da usta imitiraju otvaranje cerviksa, dakle izduženi položaj usta koji proizvodi glasove kao da govoriš aaaaaa a ustvari hoćeš reći uuuuuu (hvala Saradadevii! :*) Prestala sam stiskati zube i kako bi nailazili trudovi tako sam ih prodisavala sa otvorenim ustima. Nedugo zatim osjećam poriv da se dignem. Začudila me vlastita snaga i agilnost. Odradjujem trudove stojećki, naslonjena na komodu. Sandro mi masira donji dio ledja, ali mi ne odgovara. Najednom, osjetim toplu vodu kako se razlijeva po nogama – koji predivan osjećaj! Kažem primalji da imam nagon za tiskanjem. Pregledava me i kaže da ne tiskam jer sam 9 cm otvorena. Nagon je prejak, nemoguće je ne tiskati. Instiktivno se bacam četveronoške na pod i glavu spuštam prema podu. Prodisavam trudove. Nakon 5 minuta se dižem i rukama obuhvaćam dio mašine za vježbanje koja je u sobi (bar je za nešto korisna) i počinjem tiskati. I tu se dešava preokret – odlučujem da se neću fokusirati na porodjajnu bol već na zadovoljstvo koje osjećam kada tiskam dok se dijete spušta kroz porodjajni kanal. I ovdje me čeka još jedno iznenadjenje – nakon 10 minura tiskanja, ništa se ne dešava. To me čudi jer sam prvo dijete rodila u tri tiska, a drugo u samo jednom i bila sam ubijedjena da će ovo treće samo izletjeti iz mene. Osjećam kako dijete silazi niz kanal i kada prestanem tiskati, vraća se. Primalja me mirnim glasom uvjerava da je to normalno i da je sve u redu. Kaže mi da moram malo duže tiskati, a ne samo 5-6 sekundi koliko bih ja tiskala kada bi došao trud. Shvatila sam da, iako sam rodila dvoje djece, nikada nisam osjetila taj prolazak djeteta kroz porodjajni kanal toliko intenzivno i ekstatično i to me malo plašilo. Bojala sam se da ću popucati, a sa druge strane kao da sam željela da taj osjećaj spuštanja i prolaska što duže potraje. Nakon 20-ak minuta blagog tiskanja osjećam jak poriv za tiskanjem, ali i veliku žeđ. Sandro mi daje bocu vode, otpijem nekoliko gutljaja, čekam slijedeći trud i tiskam malo duže. Aaah, opet… prolazi, prolazi, osjećam ring of fire i da je glavica izašla! Sa slijedećim trudom istiskujem moje dijete i spuštam se u sjedeći položaj i uzimam ga sa ručnika na podu. Prekrasan je, mali crni čupavac i žestoko plače. Grlim ga i stavljam na dojku koju prihvaća tek nakon 10-ak minuta. Sandro se spušta do nas i tako sjedimo nekih 45 minuta. Sandro tada reže pupkovinu, a primalja mi kaže da pokušam tiskati kako bi porodila posteljicu koja odmah izlazi. Još jednom uživam u tom osjećaju topline koji prolazi kroz mene dok posteljica izlazi. Primalja ju pregledava, dosta je kalcificirana, ali je cijela i lijepa.
Primalja me pregledava, nemam niti ogrebotine, a kamoli napuknuća! Ipak je ono polagano tiskanje bilo dobro. Oblacim Gregora, dajem ga Sandru i odlazim u kuhinju popiti čaj koji mi je pripremila moja doula. Zaboravila sam reći da mi je 15-ak minuta nakon poroda ona donijela bananu koju sam u slast pojela. Sjedim i pricam sa primaljom i lagano pijem čaj. U svojoj kuhinji. Normalno hodam, ništa me ne boli. Moja doula odlazi, nedugo nakon nje i primalja.
Ostajemo sami u ljepoti i jednostavnosti poroda. Sandro gleda u Gregora i neprekidno ponavlja “ne mogu vjerovati kako je sve to jednostavno, jednostavno, jednostavno i tako lijepo. Nema doktora, procedura, injekcija, stresa, jekog svjetla.. .tako jednostavno i prirodno.” I dok se vani nazire sivo zagrebačko jutro i čuje se lagana kišica, uzimam Gregora u naručje i zajedno ulazimo u nebesku kočiju i krećemo u putešestvije sedmim nebom…
************************************
Gregor je rodjen 13.12. u 4:23 sata tiho i nježno u nasoj spavacoj sobi. Mjesec dana nakon njegovog rodjenja ja se još uvijek volim provozati sedmim nebom i nadam se da će me taj osjećaj još dugo držati. Iako sam se nadala da će mi ovaj porod na neki način biti duhovno iskustvo on je bio iznimno jednostavan i tjelesni, ali istovremeno i ekstatičan, gotovo seksualan. Nikada neću zaboraviti osjećaj spuštanja i Gregorov prolazak kroz porodjajni kanal. I jako sam sretna zbog osjećaja snage koji sam iskusila, kontrole (bez obzira koliko ova riječ zvučala čudno u kontekstu ovako spontanog i prirodnog poroda) nad vlastitim tijelom, nesputanosti i mogućnosti da instiktivno zauzmem položaj za izgon.
Ah, ta nepodnošljiva ljepota rađanja… :heart:
GREGOR
