Porod o kakvom sam sanjala u Kući Monike Felber
Ova priča o porodu, kao i sve druge počinje puno prije rođenja našeg malog Nevena i proteže se dugo nakon podvezivanja pupčića. Od svog prvog poroda na Sv. Duhu sanjala sam o uvjetima rađanja koji bi bili iznad onih koje sam tamo zatekla. Prošlo je skoro pet godina od tada i sama sam u nekom smislu postala svjesnija i samostalnija: odgajanje djeteta ima tu snagu da nas učini boljim roditeljima i samima sebi. Osim toga, tražeći na tom putu odgovore sve više sam se, kroz literaturu najviše, uvjeravala u mnogostruku povezanost između trudnoće, poroda i karaktera koji dijete pokazuje kasnije. Gledajući podozrivost svog starijeg sina, njegovu početnu nesigurnost u novim situacijama i ljutnju koja ga zna obuzeti kad se ulazi u njegov prostor, ne mogu se ne sjetiti drvca koje je u ruci nepozvane doktorice tako naprasno prekinulo vodenjak, opnu njegova svijeta u kojem je bio zaštićen. Sjetim se, naravno, i svog straha i nesigurnosti kroz trudnoću (otvaranja, mirovanja, straha od preranog poroda, riječi stažistice "Rodit ćete na stubištu!"). Danas više ne mislim da je tako loše roditi na stubištu J
Sretna spoznaja da čekam drugu bebu donijela je i pitanja o mjestu poroda (Varaždin, Rijeka?). No, kad sam pročitala prva iskustva u Kući za porode Monike Felber na Rodinu forumu i kad sam vidjela fotografije obuzela me takva radost jer sam znala da je to ono što sam tražila. A tražila sam osobu koja je istodobno odgovorna prema vlastitoj struci, ali i otvorena, širokog obrazovanja u područjima komlementarne medicine, srdačna, diskretna – onu koja bi bila pandan našoj divnoj dr. Grčić koja nam je homeopatskim lijekovima pomogla prebroditi razne dječje i roditeljske boljetice. Samo da je uz to još i primalja.
Da je Monika Felber doista takva uvjerili smo se već pri kontrolnom posjetu i dogovoru, negdje u 32. tjednu, početkom kolovoza. Svi oni strahovi s kojima sam se nešto uspješnije nosila ovaj put: od preranog poroda uglavnom, raspršili su se u kratkom susretu s njom. Zadivilo me koliko može ustanoviti samo iz vanjskog opipavanja trbuha. Njoj, naime, onaj uobičajeni pregled trudnice zavlačenjem ruke u rodnicu nije potreban. (Mojoj nesigurnost je, ipak, trebao, pa ga je na moje traženje i napravila). Rekla mi je kako mirovanje nije nužno: to sam, uostalom, pročitala i kod Michela Odenta i svjetski poznate Sheile Kitzinger (Birth Your Way). No, trebalo je spoznaju o prirodnosti trudnoće i poroda, činjenicu da je najveća snaga, moć i odgovornost upravo u ženi koja nosi dijete prihvatiti i onim nesvjesnim, tjelesnim dijelom sebe – a to je polagan proces.
Uglavnom, visoku trudnoću provela sam doma, cijelo ljeto sa svojim četverogodišnjakom kojeg je ponekad trebalo i ponijeti, zagrliti i utješiti i kojemu se nisam željela opirati ističući stalno taj argument bebe u trbuhu. Najviše me brinulo kako će izgledati prihvaćanje novog malog bića kojemu ću se, u tom prvom periodu morati potpuno posvetiti. Kad smo se jednom odlučili za Moniku, o samom porodu nisam ni brinula, važno mi je bilo tek dočekati termin: u tu sam svrhu ranije od dr. Grčić dobila homeopatski Aurum Muriaticum, a od Monike Bryophyllum i ulje za masažu sa cvjetnim esencijama koje opušta. Bryophyllum koji se, inače, na antropozofskim klinikama već godinama koristi umjesto proizvoda sličnih Preparu, mi je bio tako dobar da ne samo da je utjecao na kontrakcije već je blagotvorno utjecao i na opće raspoloženje.
Monika se složila da svi troje, muž i ja sa starijim djetetom, dođemo k njoj tjedan dana prije termina i čekamo porod. Prije toga ona je išla na godišnji, ostavivši broj svoje kolegice, također primalje, ako porod krene ranije.
Upravo dan prije nego se ona trebala vratiti osjetila sam snažne i bolne kontrakcije za koje nisam mogla biti sigurna jesu li probavne ili porodne, pa sam otišla na pregled. Ispostavilo se da je beba jako nisko i da je zapravo sve spremno, pa smo odmah po Monikinu povratku, u subotu 23. kolovoza, nakon ručka krenuli, spakirani, za Graz. Pratila nas je ljetna oluja, pravo nevrijeme, MM je imao reisefieber, sin je bojažljivo pogledavao natmureno nebo, a ja sam se osjećala kao da lovim u zaštićenoj orahovoj ljusci, sretna jer je porod kakav sam priželjkivala bio preda mnom.
Kod Monike smo stigli predvečer i lijepo se smjestili u veću sobu, onu za obitelj, kako je rekla. Dečki su se vozili biciklom u Grad i na Plabutsch, a ja sam doma kuhala, pekla kruh, čitala i čekala. Tamo je sve bilo ljekovito, sama kuća, Monikin spokoj i naše zajedništvo. Uživali smo u divnoj kući, vrtu prepunom plodova, ležaljci između stabala i samom Grazu koji je nešto posve drugo kad se šećeš uz Muru ili odlaziš na planinu, daleko od užurbanosti Shopping centra West (ili kog drugog). No kad je prošlo par dana već smo svi bili nestrpljivi. Umjesto ranijeg: još ne bih da se rodi, sada smo se pitali: pa kad će već i što ako prođe i termin, 1. rujna, a mi smo još tu. I tako, ja sam krenula hodati gradom, ne žaleći noge ni kondiciju, misleći… možda to ipak pokrene bebicu. A ona je spavala i ritala se i sama čekala svoje vrijeme ne misleći o našim "homesick" fazama.
Kad smo se dogovarali, pri prvoj posjeti Moniki, suprug je zapitao kojim putem najbolje ići k njoj: kroz grad ili okolo autoputom, pa s druge strane. Rekla je danju okolo, a noću i nedjeljom kroz grad. No, nije važno, dodala je, kad beba krene svi će se putovi otvarati. Svidjelo nam se ta rečenica jer je nije izrekla kao dosjetku već kao uvjerenje. Toga sam se sjetila kasnije, kad je došao taj 28. kolovoz. Ujutro smo otišli busom u grad, dečki na igralište, a ja po darove, pri čemu sam, ponesena disanjem grada žustro prohodala skoro sat vremena, ručali u Mangolds, vegetarijanskom restoranu i vratili se kasno popodne. Na povratku smo vidjeli kako je nad nama ogroman sivi kišni oblak, iznad Göstinga se spustila prava nevera. Vozili smo se u busu smišljajući da li da zamolimo vozača da nam stane pred Monikinom kućom koja je točno između dviju stanica ili da siđemo na jednoj natkrivenoj i čekamo MM da se vrati s kišobranom. Taman smo odlučili ovo drugo, kad smo, došavši u Ulicu Göstinger vidjeli kako se oblak pomiče a kiša pred nama prestaje. Dočekala nas je svježe mirišljava oprana ulica.
Kako su kontrakcije su već tog jutra postale zamjetnije, po povratku smo dogovorile pregled. Bila sam otvorena 5 cm, a kako je beba već od ranije bila posve spuštena, pa je rekla da joj se, prema učestalosti trudova, čini da je polako počelo. Nagnula se i pozvala bebu: "Hajde bebice, dođi. Danas je dobar datum, sutra već nije tako dobar!" Pitala me želim li uzeti i homeopatski lijek Caulophyllum koji će omekšati izlaz, pa sam pristala. Kasnije sam pročitala da ga je možda dobro ne uzimati ako imamo pretpovijest brzih trudova… Kod mene je doista pokrenuo brzu reakciju. Nakon sat i pol trudovi su postali bolni i snažni, pa sam našem malom Viti koji je cijelo vrijeme gledao prekidač sa zvonom uz krevet pitajući kad je konačno može stisnuti rekla: "Evo, sad možeš. Beba je krenula." On je pritisnuo, a cijela je kuća počela zvoniti. Bile su to trube koje su najavile dolazak našeg Nevena, a pokrenuo ih je njegov ponosni brat. Kontrakcije su izazivale pražnjenje crijeva, što je bilo dobro jer smo nekako prešutno dogovorile porod u kadi. Ja sam se, zbog toga, krenula otuširati, ali me Monika zaustavila. "Ne! Samo se malo operi!" Bila je užurbana, poslala MM da pusti toplu vodu u kadu, a sama otišla po svoju primaljsku odjeću. Ja sam uzela bokal i otišla na WC da se operem. Trudovi su postali tako jaki da sam jedva stajala, a Monika je brzo otvorila vrata WCa rekavši: "Ostavi sad to, nema vremena – idemo!" Meni je to bilo pomalo smiješno, iako sam i sama bila uzbuđena i užurbana. Ušla sam u kadu, počelo je tako jako boljeti da sam se željela saviti i sklupčati. Voda je bila za nijansu prehladna, ali nisam nalazila načina da kažem da želim da bude toplija, trudovi su bili tako brzi da sam se borila za dah. Monika mi je pokazivala kako trebam disati, uputila i supruga i sinčića da me i oni prate u tom disanju. Viti je to bilo neobično, pa je poželio, na moje olakšanje, otići. Rekla sam suprugu neka ide i on i stavi malenog na spavanje. Bilo je 19 h i vrijeme za priču i spavanjac. Otišli su a Monika odmah za njima, govoreći mom suprugu: "Ostavi malog u sobi i dođi. beba će se roditi svaki čas!" Ostavio ga je na krevetu, upiđamiranog, da crta i došao. Uhvatio me za ruke, sjedeći uz rub bazena, a Monika mi je namještala noge. Boljelo je užasno i mislila sam da mi je samo minuta između da se odmorim. Zatvarala sam oči i željela se skupiti, na trenutak zaustaviti. U jednom trenutku osjetila sam da je pukao vodenjak – samo po tome što se voda oko mene zatoplila jednim dodatnim mlazom. Pitala sam mogu li tiskati, a ona je rekla: "Otvori oči i gledaj. Sad će beba. Ako želiš tiskati, tiskaj." Počela sam drhtati svim mišićima od napetosti i boli, obuzeo me očaj i rekla sam: "Ne mogu više". Ona je odgovorila mirno i uvjereno: "Možeš!". Upravo ono što sam željela čuti. I mogla sam, naravno. Davala mi je piti vodu s nekoliko kapi Bachovih Rescue Remedie. Na koncu mi je trebalo osvježenje, pa sam zatražila da me polije po licu. Zalila me malo jače J, nasmijavši se: Ups! Tiskala sam dva puta, pojavila se kosica koja je zavijorila u vodi i onda je sve bilo lako. Bebica je iskliznula van. Monika ju je kroz vodu podigla prema gore, rekavši: "Mali dječak!". Ja sam ga, smežuranog i svog prekrivenog verniksom primila i zagrlila, a suprug mu je, po Monikinoj uputi, dlanom zaštitio tjeme od pothlađivanja. Neopisiva radost. Maleni je malo zaplakao a onda se smirio i zatvorio oči u mom krilu. Suprug je pitao: "Zar će sada već spavati?", a Monika je odgovorila kako je posve opušten i kako mu je dobro.
Malo smo tako ostali, tiskala sam još dva puta i izišla je i posteljica, a onda je beba izvagana i zamotana, a ja sam došla na stol za pregled. Bila sam malo popucala i trebalo je šivati, ali, kako je rekla Monika, takvo pucanje puno lakše zarasta od rezanja. To sam i sama vidjela kad sam, tjedan dana kasnije, doma, pričajući sa svojom sestrom, podmotala noge i sjela u "turski sjed". Neopisivo je različito iskustvo prvog oporavljanja od epiziotomije i bolničkog poroda - trajalo je tjednima, od ovog prirodnog i neinvazivnog, u obiteljskom i kućnom okruženju. Suprug je za to vrijem došao s bebicom u sobu, a mali Vito je iznenađen (nije nas bilo jedva pola sata) rekao: "Već?! Ali ja još nisam do kraja nacrtao."
Dobila sam homeopatsku Arnicu, za ublažavanje modrica i za bolje zacjeljivanje rane i polako sam, uz snažne kontrakcije koje su se nastavile i drugi dan, krenula prema sobi. Bila sam iscrpljena i sretna, još uvijek ne vjerujući da je beba tu, u mom naručju. A on se osmjehivao i spavao na mekanoj vunenoj prostirci, obasjavajući naša lica svojim blaženstvom. Mali Vito ga od tada neprestano prati, gleda, dodiruje i čekao da mu se osmjehne. Kad se to, nakon skoro dva mjeseca, konačno i dogodilo bio je preplavljen srećom. Vjerujem kako je ovaj prirodni porod olakšao ne samo bebin dolazak na svijet i moj kasniji oporavak, nego i međusobnu povezanost cijele naše male obitelji, a posebno svakog dana vidljiviju, dirljivu bratsku naklonjenost starijeg sina.
S Monikom se bilo lako sporazumjeti na engleskom. Ipak, žao mi je da moj njemački nije dovoljno dobar za sve ono što sam mogla čuti od nje. Njezina kuća, kretnje i djelovanje otkrivaju višestruku bogatu kompetenciju. Svakog petka parovi Autrijanaca dolaze pogledati njezinu kuću i uvjete rađanja u njoj, pri čemu im drži predavanja, kao što je održala i mladom paru koji je, u višesatnom porodu koji bi se mogao nazvati rizičnim, a prošao je bez ikakve suvišne intervencije, dan prije nego što se rodio naš Neven, dobio malog Samuela.
Na kraju, uvjerena sam da nam se ova investicija već sada višestruko vratila i da njezina blagotvornost o dalje izlazi na vidjelo. Ponovno bih uzela kredit i priuštila sebi, svojoj djeci i mužu spokoj prijateljskog okruženja za porod. Ipak, ne mogu zaboraviti ono što je i Monika istaknula: naše je Osiguranje, koje uredno plaćamo, spremno refundirati porod u dva puta skupljoj bolnici u Feldbachu, a nije u jednako kompetentnoj, a višestruko prijatnijoj i jeftinijoj Kući za porode. Za to se, zbilja, možemo izboriti samo mi – zainteresirani roditelji. Oni koji, kao i ja, smatraju da ni trudnoća ni porod nisu bolest i da im, stoga, u pravilu, nije mjesto u bolnici. Čak i one "beby friendly" bolnice u kojima se nudi niz pogodnosti tzv. prirodnog poroda teško mogu postići intimu obiteljske kuće. Nama je Monika svoja vrata otvorila s punim povjerenjem i prijateljski: sami smo kuhali u njezinoj kuhinji, sve dok se beba nije rodila, brali voće i povrće iz vrta. Mali Vito je u igri loptom razbio jednu vazu na hodniku. Sve to je bilo primljeno onako kako bi bilo da smo doma: s razumijevanjem, toplinom i ljubavlju. Sprijateljili smo se s mladim parom Austrijanaca koji je dan ranije dobio dijete. Zajedno smo jeli na balkonu i razmjenjivali iskustva. Noću sam nosila kapljice za njihovu bebu. Toga doista nema u bolnici.
