Koliko im dopuštate?

Odnosno zanima me gdje su vaše granice?
Konkretno ovo je vrjeme kad svi više vremena provodimo u kući ili stanu, pa stoga mislim da je i klincima dosadno pa počnu "divljati" po kući.
E sad me zanima koliko i šta im vi dopuštate.Recimo D je obično kad je sam ok, ali na katu mu živi sestrična koja je jako često kod nas.
E kad ona dođe onda to ponekad zna biti nepodnošljivo. To sam tek sad skužila pošto nije par dana dolazila jer je bolesna.
Recimo baš znaju u nekim trenutcima jako divljati i rijetko kad se lijepo zaigraju.
Uglavnom se njihova igra svodi na skakanje po krevetu, jurcanje po stanu tipa lovice, vrištanje i deranje itd...
I ponekad su nemoguči i imam osječaj da se stalno derem na njih jer ako normalnim tonom i glasom kažem opče me ne dožive.
Inače D ima 3,3 godine,a ona će sad skoro 5

Ne znam koliko ti može pomoći moje iskustvo, kao mame ipak puno mlađeg djeteta od tvojeg, ali ja sam shvatila da, ako imam jako dobar dan, dopuštam sve što nije opasno za njega ili kućni inventar, uključivši i skakanje po kauču i hodanje po krevetima, s tim da to zahtijeva naravno puno veći angažman mene ili MM-a, budući treba držati budno oko nad tim i sličnim šetnjama. :)
Ako sam umorna ili iz nekog drugog razloga tanjih živaca, onda mi ne pada na pamet trčati za njim dok se on penje na tabure ili se misli uspeti u kadu, pa tada kažem oštro ne, a ako treba i pod mišku i zabavim ga nečim drugim
Neke jasne granice ipak postoje, tj. ima stvari koje ne dozvoljavam nikad, ali to svaki roditelj određuje za sebe :)

Kod nas nije dopušteno vrištanje, tučnjava i uništavanje inventara. Ostalo uglavnom dopuštam, ako nije opasno po ničiji život. Malo je lakše kad je starija u vrtiću, pa se tamo iskače, vikendi su teži ako ne možemo van.

domy, mislim da je u pitanju ona klasicna zamka gdje im nesto govorimo, a zapravo to ne mislimo.

i sad ne kazem ja da ti ne mislis kad kazes da ne skacu nego im svojim tijelom i gestama pokazujes da ti zapravo i nisi ziher jel da skacu i gdje ne bi trebali skakati.
a oni suradjuju s tobom.

to je ona nasa (roditeljska) automatska sekretarica kad rijeci izlaze al misao kasni za njima.

jer da zele skocit s otvorenog prozora jasno bi im dala do znanja da je to nedopusteno.

ako je tebi ok da skacu s kauca na fotelju onda se samo opusti i nek skacu. ne razmisljaj jer to dobro il nije, glavno da je tebi ok.

Teško je povući granicu i reći što je pretjerano, a što je normalan način igre. Ja se vodim unutarnjim instinktom, sve što mi stvara laganu nervozu nije normalna igra. Slično kao i kod tebe, moj I ima 2 godine i provodi puno vremena sa susjedicom koja ima 4,5. Jako se lijepo igraju, ali obožavaju skakati po krevetu ili, najnovija fora, drže presvlačilicu ispred sebe i onda se tako bace na pod :* Ima toga još, skakanje po toboganu, lovice, bacanje igračaka...
Mislim da je u redu da ih se, u tijeku jedne takve npr. dvosatne igre pusti da se izdivljaju na 15 minuta. Čini se da je to njima zaista potrebno. Kada vidim da igra postaje dosadna, obavezno ih pitam žele li skakati po krevetu ili već neki drugi oblik divljanja. I poučena iskustvom iz svog djetinjstva, obavezno sam tada pored njih. Sjećam se da su naše igre divljanja završavale ili nečijom ozljedom ili vikanjem roditelja kojem je sve to išlo previše na živce.

Citiraj:

---

bace na pod :*

---

definitivno krivi smajlić, trebao je biti :/

Po meni divljanje nije nikakva igra, može jedino biti kao ventilana, ako se već ne može izaći van

Ja ne dozvoljavam skakanje po krevetima, a ni jurcanje po stanu (u zgradi smo i trudim se imati obzira prema onima koji žive ispod nas). Ako imaju baš toliko viška energije koja se može ispucati samo skakanjem, onda odemo van ili sad kad je ružno vrijeme u Bibo igraonicu na trampoline i slične sprave namjenjene upravo skakanju.

Ja sam jako ljuta na sebe jer mi ono što dopuštam varira ovisno o tome kako sam raspoložena.

Npr. Luka (2.5 god) katkad voli izvlačit escajg iz ladice (kuhače i to, ništa opasno). Nekad i kuhinjske krpe. Ako sam dobre volje - ili sam toliko umorna da mi je svejedno - pustim ga da ih razvlači po cijelom stanu i baš me briga. Ako sam iz nekog razloga nervozna, dreknem na njega čim pipne ladicu. I takvih situacija ima sijaset i grozno sam ljuta na samu sebe što sam nedosljedna i što djetetu šaljem dvosmislene i zbunjujuće poruke. Pokušavam raditi na tome, al ne ide mi baš. :roll:

Ono što nikad ne dopuštam da radi je, samorazumljivo, diranje po život opasnih predmeta. Skakanje po krevetu i trčanje po stanu mi ne smetaju, ne smatram to životno ugrožavajućim situacijama, a i u prizemlju smo pa ispod nema susjeda kojima bi moglo smetati. Ne dopuštam ni uništavanje ničeg, pa taman to bile stare novine koje će raskidati i razbacati po stanu - imam osjećaj da mu to potiče neku destruktivnu crtu i ne sviđa mi se to. Također ne dopuštam hodanje po svojoj osobi, veranje na glavu i slične egzibicije, što L. u zadnje vrijeme stalno radi.

Iz mog relativnog novog iskustva mame dvoje djece mogu reći da granice za jedno dijete i granice za dvoje djece nipošto nisu iste. Ono što bih tolerirala da je dijete samo jedno, nikako ne mogu kad ih je dvoje, jer bi to divljanje začas eskaliralo. Divlju igru zaustavljam odmah, odnosno ne baš odmah, jer prvo pričekam da vidim mogu li to sami riješiti. Ako riješe u kratkom roku ne miješam se, ako ne, opomenem 2-3 puta. Ako to ne funkcionira svakom djetetu tutnem knjigu u ruku ili, ako imam vremena i ako nisam ljuta, ponudim neku igru u kojoj i ja sudjelujem, a koja će ih smiriti. U krajnjim slučajevima razdvajam ih svakoga u svoju sobu.

Citiraj:

---

Nika prvotno napisa

domy, mislim da je u pitanju ona klasicna zamka gdje im nesto govorimo, a zapravo to ne mislimo.

i sad ne kazem ja da ti ne mislis kad kazes da ne skacu nego im svojim tijelom i gestama pokazujes da ti zapravo i nisi ziher jel da skacu i gdje ne bi trebali skakati.
a oni suradjuju s tobom.

to je ona nasa (roditeljska) automatska sekretarica kad rijeci izlaze al misao kasni za njima.

jer da zele skocit s otvorenog prozora jasno bi im dala do znanja da je to nedopusteno.

ako je tebi ok da skacu s kauca na fotelju onda se samo opusti i nek skacu. ne razmisljaj jer to dobro il nije, glavno da je tebi ok.

---

ovo si predivno napisala :)

meni divljanje ne smeta, smeta mi razbijanje, ali do toga još nikada nije došlo /vjerojatno će uskoro/. zidovi su nam skroz išarani, nama to ne smeta

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Iz mog relativnog novog iskustva mame dvoje djece mogu reći da granice za jedno dijete i granice za dvoje djece nipošto nisu iste. Ono što bih tolerirala da je dijete samo jedno, nikako ne mogu kad ih je dvoje, jer bi to divljanje začas eskaliralo. Divlju igru zaustavljam odmah, odnosno ne baš odmah, jer prvo pričekam da vidim mogu li to sami riješiti. Ako riješe u kratkom roku ne miješam se, ako ne, opomenem 2-3 puta. Ako to ne funkcionira svakom djetetu tutnem knjigu u ruku ili, ako imam vremena i ako nisam ljuta, ponudim neku igru u kojoj i ja sudjelujem, a koja će ih smiriti. U krajnjim slučajevima razdvajam ih svakoga u svoju sobu.

---

x

Kad su bili manji, par puta sam napravila propuste nedosljednosti. Jako mi se osvetilo i jako pazim na to, jer to je MOJA odgovornost, a ne dječja. Nisam uspjela u potpunosti izbjeći, ali radim na tome.

Odstupanja od uobičajenih pravila su povremena, dolaze u situacijama kad im dođe društvo (prijatelji iz razreda ili susjedi). Tada sam za neke stvari spremna maaaalo progledati kroz prste... No, takva odstupanja dovela su do labavljenja pravila (primjer: sad se keksi smiju jesti i u dnevnoj sobi, prije to nisam dozvoljavala, ali djeca su veća, više paze i sudjeluju u čišćenju :mrgreen: kad ih se na to podsjeti).

mi smo Tari kupili trampolin i skace po njemu, iako je skaknje po krevetu obavezno i to obozava.

ne vidim u tome nista lose, tko zna, mozda je buduca gimnasticarka pa joj ja ne zelim uskratiti skakanje :mrgreen:

a igranje lovice po kuci se igramo zajedno, igramo se skrivaca, i imamo jednu svoju izmisljenu igru sa balonom u kojoj trcim kroz kucu kao lude. kad je lose vrijeme, moramo se ispucati, a i meni dobro dođe malo vjezbe

Citiraj:

---

Svimbalo prvotno napisa

ako imam jako dobar dan, dopuštam sve što nije opasno za njega ili kućni inventar, uključivši i skakanje po kauču i hodanje po krevetima, ...Ako sam umorna ili iz nekog drugog razloga tanjih živaca, onda mi ne pada na pamet trčati za njim dok se on penje na tabure ili se misli uspeti u kadu, pa tada kažem oštro ne, a ako treba i pod mišku i zabavim ga nečim drugim
Neke jasne granice ipak postoje, tj. ima stvari koje ne dozvoljavam nikad,

---

evo, i ja ovako. i uopće me ne muči moja nedosljednost. to, kad je bio manji.
no sad, u principu, kad juraju dođu prijatelji, vrlo brzo prekidam divljaonu, koja uvijek u nekom trenutku krene, i vrlo brzo eskalira do skroz neprihvatljivih granica. za to imaju park pa neka u parku trče i divljaju.

Ne znam niti sama :/
Nekad imam osjećaj da dopuštam previše, a ustvari postupam točno tako kako je Nika napisala.
Sve potencijalne opasnosti su maknute da ne može do njih i maltene SVE mu je dopušteno.
Ali me muči sljedeće - u kojoj dobi se djetetu ustvari može nešto ne dopustiti/ zabraniti?
U smislu da velim - to nije za tebe i ne smiješ to dirati iz tog o tog razloga, i očekivati od djeteta da to poštuje?
Npr. zna se da se ne smije igrati s daljinskim, ali nekad jednostavno dođe do njega i ja mu ga uzmem i odvratim pažnju s nećim drugim.
E sad, kad mu mogu reći/objasniti - NE to nije za tebe i to se ne dira.

I ima tu još puno situacija di ja baš i ne bi htjela da nešto ima/dira a dostupno mu je.

mislim da se odgovor krije u tome kakve sam volje taj dan :mrgreen:

nekad pustim malo vise, nekad malo manje... u principu ne dira me puno nered koji naprave, pocistim kad odu lec, mogu skakat dok ja ne gledam 8)
......

postoje dvije vrste granica. prve su one koje su jasno postavljene i ne mijenjaju se ni u kom slučaju. tu spada skakanje po krevetu, razbacivanje smeća(papirića, mrvica svakakvih) i razbijanje.pa makar nekom život ovisio o tome to se NE SMIJE.

druge su one granice koje se postavljaju u određenoj situaciji. na primjer, skakanje po meni i mm, glumljenje tučnjave(njih dva)crtanje na podu koje se slučajno protegne na parket ili zid (da ,smeta me i zato zaustavljam na vrijeme - uglavnom) ili razne vrste ludila koje ih ponese kad dođe društvo...

Inače, kad postavim granice, vrijede za sve uključene aktere, ne samo za moju djecu. pod mojim nadzorom ili u mom stanu vrijede moja pravilla. sviđala im se ili ne.

Dopustam divljanje, ali tacno se zna da se divljati smije samo u igraonici (djecija soba)...dopustam puno zapravo, a nekako je uspjelo da se pomiri s tim kad mu nesto ne dopustam.

dopustam dosta u sobi (kekse, tombule i salta na krevetu, kosarku, nogomet, glasnu glazbu...), ali naglasavam da je velika razlika sudjeluje li jedno dijete ili vise njih. u 2. slucaju postupam isto kao i zdenka.

Dopuštam skoro sve :oops: . Osim po život opasnih situacija.

Citiraj:

---

gita75 prvotno napisa

Dopuštam skoro sve :oops: . Osim po život opasnih situacija.

---

ovako i ja
iskreno ponekad se pitam jel to dobro :?
to se pitam kad tražim poklopce u kupaoni npr. :oops:

najčešće mislim da u tome nema ništa loše :mrgreen:

Previse. Ahmed vadi serpe, sipa vodu, ponekad insistira da sipa rizu, pastu...mijesa...pa popustim. Ponekad svuku svu posteljinu sa sprata pa prave dole kule... :x

Previse...

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Iz mog relativnog novog iskustva mame dvoje djece mogu reći da granice za jedno dijete i granice za dvoje djece nipošto nisu iste. Ono što bih tolerirala da je dijete samo jedno, nikako ne mogu kad ih je dvoje, jer bi to divljanje začas eskaliralo. Divlju igru zaustavljam odmah, odnosno ne baš odmah, jer prvo pričekam da vidim mogu li to sami riješiti. Ako riješe u kratkom roku ne miješam se, ako ne, opomenem 2-3 puta. Ako to ne funkcionira svakom djetetu tutnem knjigu u ruku ili, ako imam vremena i ako nisam ljuta, ponudim neku igru u kojoj i ja sudjelujem, a koja će ih smiriti. U krajnjim slučajevima razdvajam ih svakoga u svoju sobu.

---

Ja nekako ovako kao Zdenka.
Jučer smo baš nešto pokušali obaviti s njima. U dućanu. Kad sam s jednom, brzo se dogovorimo i mogu lakše hendlati ekscese.
A dvije... razlete se svaka na svoju stranu i ništa se nisu smirile nakon opomene pa smo iši doma.

Citiraj:

---

Mejra's mommy prvotno napisa

Ponekad svuku svu posteljinu sa sprata pa prave dole kule... :x

---

Au, ovo sam zaboravila dodati na svoj "ne" popis. Ja mrzim slagati i spremati veš, pa je bilo kakvo razbacivanje odjeće i/li posteljine apsolutno zabranjeno. Pozitivno je što im ormari nisu u blizini, pa to pravilo uglavnom ne moram primjenjivati :mrgreen:

ma je, to s vise djece na kupu je potpuno druga situacija nego kad si sam s djetetom. ja pustam dorianu da trci po kuci, skace po krevetu, vidim da mu to treba, al isto tako kzem sad je dosta. i kad idemo kod necakinja obavezno se rastrce po kuci i valjaju po krevetu, oni zive u kuci i nemaju dole susjede pa je to jos prihvatljivije.

al da se svaki dan samo trci, vristi i skace ne bih voljela, pokusala bih tu energiju preusmjeriti u nestko konstruktivnije, pogotovo ako bi vidjela da to djetetu smeta, na primjer, poslije toga tesko zaspi, nervozan je....

inace dopustam sve sto nije opasno, ili se ne moze oprati, popraviti (ne dam da se nesto baca po kuci sto se moze razbiti, ili saranje po zidu) a ako i dopustim opsano pazim na njega, recimo kad skace po krevetu.
sve ostalo sto ga zabavlja dobro doslo, bar je malo na miru (kao sto je kopanje po ormarima, pranje djecjeg suda u lavabou u kupaoni sat vremena, samo pazim da nije mokar i da mu nije hladna voda, ako je vruca sam vice)


inace dorian u zatvorenom prostoru zna postati brzo nervozan, pogotovo ako nije doma. divljanje vani je puno drugacijeg karaktera nego ono doma, tako da bi ja s vise djece preferirala divljanje na zraku.

Skakanje nije primjenjivala, dok nije vidjela od drugih.
Sad smo našli kompromis, smije skakati, ali na spužvi.(imam onu spužvu, koja može biti ili dvosjed ili ležaj)
Ako nezgodno skoči visina spužve je ipak puno manja od visine kreveta.
Ostalo mi je zanemarivo.Bolje da se igra, nego da bulji u crtiće.

Skakanje po krevetu-obavezna rutina, ja obicno skacem sa strane (kad sam u sportskom raspoloženju) ili se izvalim pa on skace preko mene. Po kauču često, danas npr. ja sjedim na podu ispred kauca, on se zatrci iz hodnika, skoci meni u ruke, a ja ga hvatam, dizem i preko svoje glave bacam na kauc na jastuke. Između tih skokova smo čagali uz VH1. Oboje smo se fest preznojili.
Kod mene često dječji posjeti završe u divljanju i to poslije i traže kad dođu, npr. "ti si nas prošli put bacala na krevet, možemo li i sad", a ja onda jedno po jedno: digni, najavi "Guza!", "Trbuh" i bacaj. Pa nosanje naopačke, kotrljanje po sobi, valjanje jedni po drugima.. A dozvoljavam i skakanje po meni, hodanje po leđima (ok, to mi paše), prebacivanje preko moje glave i sl. Dosta se majmunski igram s Filipom, osobito kad ne izlazimo van.

Zabranjeno je skakanje sa kauca na pod nakon pol 10, jer tada nećaka (soba ispod) ide na spavanje, te skakanje sa kauca na stol (jer je tvrd) u suprotnom smjeru je dozvoljeno. I trčanje i skakanje po stepenicama.

mislim da je dosljednost ključna. kod nas ista pravila (nema ih puno ali su poznata i jasna) vrijede ujutro u 8 ujutro i u 8 navečer, kad smo sami ili su kod nas gosti, kad smo veseli, nervozni, umorni...
mislim da se u protivnom djetetu šalju zbunjujuće poruke.

Pa potpuno je drugačije kad su oni sami na svom terenu a drugačije kad im neko dođe. Najgore je kad dođu deca na igranje bez roditelja jer tad oni (gosti) pokušavaju raditi nešto što inače kući ne smeju.

Pravila postoje i ista su i za domaće i za goste - ne sme se pisati po zidovima, ne sme se skakati po krevetu niti se išta raditi na krevetu npr. svlačiti posteljina, ne sme se razvlačiti stota kutija sa puzzlama niti se praviti običan haos od igračaka samo da bi se imalo oko čega trčati...Ja jasno i glasno (kad preteraju i preglasno) objasnim zašto se nešto ne sme - tipa skakanje po krevetu nije dozvoljeno zbog Borisa koji ima alergiju na grinje i prašinu, puzzle će sami razvrstavati kako znaju i umeju - i obično me razumeju. Ima dana kad me jednostavno niko ne čuje, ni domaći ni gosti, i tih dana se igranje svede na crtanje na trpezarijskom stolu.

Citiraj:

---

kahna prvotno napisa

Ne znam niti sama :/
Nekad imam osjećaj da dopuštam previše, a ustvari postupam točno tako kako je Nika napisala.
Sve potencijalne opasnosti su maknute da ne može do njih i maltene SVE mu je dopušteno.
Ali me muči sljedeće - u kojoj dobi se djetetu ustvari može nešto ne dopustiti/ zabraniti?
U smislu da velim - to nije za tebe i ne smiješ to dirati iz tog o tog razloga, i očekivati od djeteta da to poštuje?
Npr. zna se da se ne smije igrati s daljinskim, ali nekad jednostavno dođe do njega i ja mu ga uzmem i odvratim pažnju s nećim drugim.
E sad, kad mu mogu reći/objasniti - NE to nije za tebe i to se ne dira.

I ima tu još puno situacija di ja baš i ne bi htjela da nešto ima/dira a dostupno mu je.

---

Kahna, moje osobno iskustvo govori da je odgovor na tvoje pitanje negde sa pune 2.5. Tada naprasno krenu kapirati da se nož ne dira jer je oštar, da je pegla vruća, da je parket klizav...Meni je čuvanje dece bilo prenaporno od prohodavanja pa do tog trenutka - svanulo mi je kad sam čula svog sina kako mi na svom bebećem jeziku ozbiljno govori da maknem makaze jer su opasne - tad sam shvatila da će biti lakše i bilo je :love: Do trećeg roćkaša već su ful oprezni :mrgreen:

Citiraj:

---

gita75 prvotno napisa

Dopuštam skoro sve :oops: . Osim po život opasnih situacija.

---

I kod nas je takva situacija :)

Citiraj:

---

domy prvotno napisa

Uglavnom se njihova igra svodi na skakanje po krevetu, jurcanje po stanu tipa lovice, vrištanje i deranje itd...
I ponekad su nemoguči i imam osječaj da se stalno derem na njih jer ako normalnim tonom i glasom kažem opče me ne dožive.

---

Nama ne mora dolaziti sestrična da bi imali ovakav scenarij doma.
Iva i Janko stalno tako jure, vrište i stalno se nešt prijetim i vičem pa se malo primire, ali ubrzo opet ponovo i to naravno najviše bude navečer, pa onda kad mi stvarno prekipi "potjeram" ih u krevet.
To kaj se love po stanu mi i nije toliko strašmo koliko t kaj vrište. KOMA!
Ivi to još ne možeš objasniti ona je premala, a Janko odmah za njom. Pa kak smije ona, a ja ne. :roll: .
Naravno da im ne dozvoljavam da bilo kaj uništavaju, razbijaju, skaču s kreveta, a na strop se ionako popet ne mogu.. :mrgreen:

Trudim se da moje ponašanje prema djeci nema nikakve veze sa mojim unutarnjim rapsoloženjem, tj. kod mene NEMA situacija tipa "danas sam dobre volje, možete skakati s kauča na glavu/danas sam umorna i nervozna, ne smijete skakati s kauča na glavu". Po tom pitanju sam stroga i prema djeci i prema sebi, od njihovog rođenja pa evo skoro pune 4 godine. I sve štima, imaju ogromnu slobodu kretanja i djelovanja, ali su u isto vrijeme već rano naučili što se ne smije dirati i raditi pa im te stvari nisu ni zanimljive. Naravno da se redovito posvađaju, galame dok se igraju, trčkaraju posvuda, pogotov kad im dođe na igru netko njhove dobi, no kad je vrijeme za spremanje igračaka i razlaz, nema pogovora, kako kod moje djece tako i kod njihovog gosta koji ravnopravno sudjeluje u pospremanju igračaka, vraćanju namještaja na mjesto itd. Često mi frendice znaju reći "ostavit ću ti dijete na par dana da ga dovedeš u red" :lol: .
Najveća stavka u cijeloj priči je činjenica da se od rođenja moje djece jednako ponašam u određenim situacijama i ne popuštam ni milimetra. Zauzvrat imam djecu koja su vesela, pametna, slobodna, uredna, poslušna i u svemu se izuzetno lako dogovaramo. Užitak je gledati ih kako odrastaju :heart: :love:

ja dozvoljavam skakanje po krevetu...meni su branili, i to mi je ostalo kao neispunjeni gusti :roll:

ali napominjem, da imam jedno dijete, a kako rece Zdenka, sa dvoje je drugacije

I moji skaču po krevetu i po kauču i penju se na stol, no samo u prisutnosti odrasle osobe, nikad kad su sami u sobi.
Ako nešto dozvoljavam/branim onda dozvoljavam/branim uvijek, nema veze koji je dan u tjednu, kakva je prognoza i slično. I od starta se zna da se ne diraju kemikalije, da se ne pipka ekran plazme, da se smije naguravati ni u kakvoj igri, i nikad nisu podmićivani dozvoljavanjem tih aktivnosti samo da bi bili mirni jer "mene boli glava/umorna sam...".

Nika :love:
I mi smo kreveto skakači i vrištači, i zvrkiči.

1. OBZIRNOST PREMA SUSJEDIMA: cijeli dan osim tih pola sata obzira prema mojim potomcima kada svi skupa skačemo, vičemo i ludiramo se.

2. SKAKANJE PO KREVETIME: najljepši dio dana, kada provedem sa potomcima u đipanju, skakanju, maženju, ljubljenju, škakljanju, vikanju, pjevanju u sav glas, ma što god nam u tom trenu odgovara,

jer,

Kian je ujutro u vrtiću, i to je njegova obaveza, (Lel je sa mnom doma) ko što je moja obaveza ići (uskoro, još sam na porodiljnom) na posao. I kome sa da doći doma i odmah se primiti posla-kojeg si upravo ostavio za sobom, tak i djeci treba dopustiti da predahnu od svoje obaveze, na način koji oni odaberu, uz naše nježno usmjeravanje.
I kad sam loše volje, ne dam da vrište, uz molbu i objašnjenje, i obično nemamo problema, ili ograničimo na neko vrijeme.
I vrištanje je izražavanje, htjeli mi to ili ne. Nekad od sreće, nekad od bjesa
8)