Printable View
Moja je Mia tek krenula u vrtić.
Prvi dan je bio u ponedjeljak, a u srijedu je već imala temperaturu i naravno, u četvrtak ostala doma.
Mislila sam da će joj tamo biti lijepo, međutim...katastrofa.
Kad spomenemo da u ponedjeljak ide ponovo ili se rasplače ili šuti i sagne glavu. Inače je jako veselo i brbljavo dijete.
Trebam samo malo podrške da ovo izguramo, da se navikne i da joj tamo bude lijepo!!!
draga, ne brini i nama tako nakon svakog bolovanja i u početku smo imali barem mjesec i pol dana cendranje i "neću, pusti me, mamiceee...", a kad dođem neće doma....i sada zna koji put.... 8)
opet...ovisi o djetetu, al nemoj se zabrinjavati... :love: tebi i Mii
Moj G je isto godište koliko vidim, s tim da je on krenuo sa godinu i pol otprilike...bilo je teško, pakleno...ne volim razmišljati o tom razdoblju, o samom početku, ali ti želim reći da će taj period prilagodbe proći. Kod nekog prođe prije kod nekog kasnije ( nama je trebalo oko 1-2 mjeseca ). Bilo je dana kad je plakao bilo je teško i meni i njemu, a sada već zna šta se nosi u vrtić ( ima svog medeka ) i predložila bi ti da joj daš da si uzme neku "miljenicu" da joj bude sigurnost i poveznica, to nam je teta preporučila.
I vjeruj mi kad prođe ova početna "kriza", upoznavanje djece, teta, okoliša ( ipak je dijete samo tamo i po pola dana ) bit će joj sve 5, pa ona je već velika i vjerujem da će to brzo pokopčati i ufurati se u tu vrtičku ulogu.
Znam da G voli ići jer tete tamo stalno s njima nešto novo rade, uče pjesmice, izrađuju stvari od tijesta, crtaju ( ako se to tako može nazvati ) i on to jako voli i upija, a vjeruje da će i tvoja M isto tako samo joj treba da se malo opusti i prilagodi svemu.
Moramo im dozvoliti da malo protestiraju ipak je do sada bila u okrilju svoje mamice i sigurnosti doma, a sad mora shvatiti u svojoj glavici da je i drugdje isto život i zabava i igra i novi prijatelji, ma bit će ti to sve ok :*
Što se tiče boleština :evil: to je druga priča, s tim se borimo non stop, ima i topik o tome, na to nemam komentara...samo se nadam boljim vremenima kad mu se konačno izgradi imunitet, jer sad je više doma nego u vrtići ( tako ispada nažalost ).
p.s.
Jedan savjet: nikad mu ne odgovaram od prve na pitanje "jel idemo u vrtić?" ako imalo sumnjam da bi mogao početi negodovati, već rađe izmislim da su dobili nove igračke pa da idemo vidjeti ili nešto slično, uglavnom bilo šta samo da nije obični odgovor "da- da moramo- da idemo" ;)
Možda sad da izbjegavaš spominjanje toga da ne bude opterećena s tim, a kad dođe do toga da to ne možeš izbjeći onda pokušaj biti hladne glave ( nemoj da vidi da ti je teško :( ) i daj objašnjenje tipa: mama mora ići raditi da zaradi kune...( vražje kune, još će ispasti da ih učimo od malih nogu da kune pokreću svijet, ali kad G već kuži da se s tim sve plača u dućanu-uključujući i njegove autiće, čokoladu...) pa ćemo moći nekaj kupiti za papanje, igru itd.Citiraj:
ruzica prvotno napisa
Nisam materijalist, ali kaj ja mogu kad je to kod nas palilo i on je shvatio.
Razumno moje dijete :mrgreen:
Ne pričamo o vrtiću često (jednom dnevno), čak izbjegavam razgovor o vrtiću jer je to čini nesretnom.
Kad spomenem da moram ići na posao (naravno zbog kuna) kaže dobro, ali vidim da joj ne paše.
U velikoj je grupi, 26-ero djece, od jaslica do predškolaca, i mislim da se ne snalazi pa se bojim kako ćemo to preživjeti.
a kako to da je u tako mješovitoj grupi?
tako ste htjeli ili nije bilo drugačije grupe? (pretpostavljam da je ona sad jaslička dob još uvijek?)
Seoski vrtić, nemamo izbora!
Pričajte o vrtiću, ali uvijek pozitivno, lijepe stvari. Ja sam znala kao pričati sa MMom, dok znam da ona sluša, kako ima novih igračaka, kako se djeca igraju i kako su svi pitali za nju, i kako je teta pitala za nju, i kako su je čekali da doručkuju skupa ......
Ma svašta se izmisli, pa tako nekoliko puta na dan. A usput spomenem da je tete jako vole ...... tako, malo po malo.
Moja Lena je isto 2006. godište, krenula je sa godinu dana, i tada nije vrijedilo objašnjavati da mama ide na posao zaraditi novce. Sada je to malo lakše za objasniti, odnosno, ima više privlačnih stvari u vrtiću nego prije.
Samo polako i strpljivo. Sada kada vidim moju curicu kako radosno ujutro kreće, ili uđe u svoju sobicu i odmah se priključi djeci u igri, baš mi je toplo oko srca.
Slušaj svoju intuiciju -ako je dijete stvarno nesretno, a ne samo malo uznemireno- možda se tamo događa nešto što ne bi trebalo, to su nijanse kod malih, ali mame znaju razliku - samo treba imati hrabrosti ići za svojim filingom. Ako stvarno nešto ne štima tražite dalje, tete čuvalice, drugi vrtić ili se borite za bolje uvjete u tom vrtiću, samo su neke od opcija, ali ako je dijete stvarno tužno i na sam spomen vrtića, mislim da negiranje osjećaja neće pomoći. Treba djetetu dozvoliti da sve izrazi i biti podrška za negativne osjećaje. Ja mislim da je opasno odbijat i saslušati male pritužbe - ponekad tako možemo ne saznati nešto stvarno bitno!