Dakle...Konačno...ovo će bit duuuuuuuga priča, preporučujem da si odete po kavu i sendvič prije čitanja.
Zadnja menstruacija negdje oko 22. 09. 2004...I rekoh ja tako drgaom par tjedana kasnije (točnije, 08. 10.) 'Ajmo napravit još jednu bebu'...Pa hajde...
Akcija, reakcija, početkom studenog meni kasni...dan, dva, pet...test je pokazao plusić i nitko sretniji od nas.
Trudnoća je bila uredna dok negdje u drugom tromjesečju nisam pokupila E. Colli i zaradila kuru antibiotika...Nakon toga smo ustanovili da se bebač počeo spuštati malo ranije i da postoji mogućnost da ću rodit i prije vremena...Strogo mirovanje...Možda je čak bilo i malo prestrogo, jer je Filip na kraju kasnio punih 10 dana, čak i po mojoj prognozi koja je bila najkasnija...
No, službeni termin je bio 29. 06...Priznajem da sam se nadala da neće biti baš taj datum zbog jedne karmičke mušice u mojoj glavi, ali to je druga i duga priča kojoj nije mjesto ovdje. Tjednima prije smo se zezali da bi beba mogla van na rođendan mog omiljenog glumca (pa ipak je Karlo rođen kad i jedan od mojih omiljenih pisaca, a najdražeg je omanuo za sat vremena), ali nam je ipak to bilo malo prerano, pa je ostao unutra. Da mi barem nisu tri mjeseca govorili 'miruj, bude ranije', nego samo zadnjih par tjedana, ne bih rekla ni A...Ali kako se bližio termin, ja sam već postajala i nestrpljiva...
Odradili smo simbolični tečaj u Domu zdravlja kako bi MM mogao biti sa mnom na porodu. Krenula sam u pohode na trudničku ambulantu na Svetom duhu, u jednom navratu čak provela i vikend tamo na promatranju jer se meni učinilo (krivo) da je potekla plodna voda, a doktorima na UZV u rađaoni da je bebica u poprečnom položaju a posteljica prekriva ušće maternice, te da bi vodeća čest bila ručica, a to nikako nije dobar način da beba krene van...Čak sam jednu noć prespavala preko puta rađaone i sušala babice kako bodre i pomažu mame, kako su smirene i nitko ne diže glas na rodilje (što kod mog prvog poroda, u Vinogradskoj, definitivno nije bio slučaj)...Svaka njihova riječ mi je skoro mamila suze na oči od olakšanja i spoznaje da sam donijela ispravnu odluku o mjestu gdje ću rodit svoju bebicu, kad već nemam hrabrosti za porod kod kuće i bez stručne pomoći. I na odjelu su svi bili susretljivi, do te mjere da je MM bez problema mogao nakon posjeta čekati doktora Zudeniga da dođe u vizitu i da ga pita neke stvari koje nam nisu bile jasne jer sam ja bila u panici...Ispalo je da me drže kako bi provjerili još dva puta da li je sve u redu, a onda su me pustili doma...Što je doktor objasnio prvo MMu, pa meni, i još napomenuo kolegi, dr. Blagaiću, da ponovi i utvrdi gradivo drugi dan.
Došla je i srijeda kad sam po procjenama trebala roditi...Ništa...Petak...ništa...U ponedjeljak na kontroli doktor zaključuje da sam potpuno zatvorena i da ne može čak napraviti ni amnioskopiju, ali UZV pokazuje da je sve u redu, plodne vode je dovoljno, CTG je super, dođite za dva dana ponovo i krećite se što više...Lako reći nekome tko posljednja dva mjeseca nije smio hodati više od deset metara u komadu zbog straha da će krenuti...
Ponovo srijeda, ravno 41. tjedan...Kako je na Rodi nas par prenijelo, pao je dogovor da se Nitica i ja vidimo na kontroli...No ja sam malo kasnila, i dočekala me uvijek nasmijana sestra riječima 'Jao, sigurno će i vas zadržat, već je četiri žene poslao gore na odjel ili u rađaonu'...Sreća moja pa nisam popila kavu prije dolaska, pa mi tlak nije mogao skočiti na 200, sigurno bi morala ostati...Ovako me dr Stanojević samo pitao 'pa što vaša beba čeka?', te nakon kratkog razgovora pitao dopuštenje da napravi amnioskopiju...Ja u šoku...Zadnji put mi je rađena tri puta i nijednom me nitko nije ni pomislio pitati, niti objasniti što rade dok nisam skoro zaurlala od bola...Ovaj pregled je bio mila majka – doktor me proveo kroz cijeli postupak, pokazao instrumente, objasnio kad da se opustim, tako da na kraju nisam osjetila skoro ništa, kamoli bol...Meni laiku te spravice ne znače ama baš ništa, ali jako je ugodan osjećaj da me netko gleda kao ljudsko biće i trudi se olakšati situaciju jednostavnim objašnjenjem...a tako malo košta to povjerenje...Uglavnom, sve super, sve za 5, plodna voda mliječna i zrela za porod, i što sad sa mnom...Poslao me doma riječima 'bolje da ste doma s djetetom i šećete, pokušate potaknut prirodu, nego da ste mi u panici na odjelu', kontrola opet za dva dana. Navečer pročitam da je Nitica rodila.
Petak, 08. 07...Još ništa, ja već luda, MM na svaki moj 'jao' pred televizorom, izazvan nebuloznim izjavama u filmovima, skače od nervoze i pita 'Je li to to...jesi dobro?' Neizbježno je bilo i par svađa, izazvanih potrebom da se izvičemo na nekog od nervoze, pa zašto ne bi onda jedno na drugog...
Na kontroli se sjetim bacit pogled i na komentar sa prošle, na kojem sam, ne znam zašto, iznenađena kad pročitam da je prijedlog indukcija ako porod ne krene do petka...Not happy...Sestra me opet priprema na mogućnost ostanka jer su i danas tri trudnice koje su mi kolegice po prenesenju zadržane...Ovaj put spremnija, ulazim dr. Zudenigu s riječima 'čujte, ja bi ipak vikend provela kod kuće ako je moguće, nema smisla da vam zauzimam krevet...' Srećom, složio se sa mnom, te me naručio za kontrolni CTG u nedjelju u 9,30, te indukciju u ponedjeljak ujutro.
Zovem MMa da svojima na poslu najavi da ga ovaj tjedan nema, odem doma i krećem u akciju...Kako sam skužila da je većina cura koje su išle na indukciju u zadnje vrijeme završilo na carskim rezovima nakon cjelodnevnog mučenja, nekako mi se to nije dalo...Kiša u subotu je torpedirala ideju da odemo u dugu šetnju, što je, kad malo razmislim, i bolje, jer bi 'dugo' meni vjerojatno značilo 100m od auta do prve terase...Tako sam umjesto šezanja odlučila konačno biti malo korisna u kući, i potaknuta spoznajom da ću, kako god okrenem, u ponedjeljak konačno držati svoje zlato u rukama, očistila sam sobu, presložila ormare (ponovo), skuhala dva ručka, oprala i posortirala barem 4 mašine veša, i riješila još par stvari, ne bi li akcijom potakla malca da odluči kako kod mame ipak nije najmirnije, iliti na fini način ga zamolila da iseli prije ponedjeljka kako ne bi došlo do prisilne deložacije od strane medicinskog osoblja...Rezultat je bio odlazak na spavanje u noći sa subote na nedjelju oko 1 ujutro...i to samo zato što je zakonom zabranjeno usisavat u to doba noći, inače mislim da bi nastavila.
U nedjelju me oko 3 ujutro probudila tupa bol dolje...bacila sam pogled na sat tek toliko da vidim koliko je, nije mi bilo (unatoč nadanju) ni na kraju pameti da je počelo...Kad me malo kasnije ponovo zašarafilo, pa i treći put, skužila sam da su bolovi u razmacima od 15 minuta...Pustila sam muža i sina da spavaju a ja sam negdje oko 6 ustala od nervoze, skuhala si čaj i počela mjerit vrijeme...Razmak se smanjio na deset, pa na osam minuta relativno brzo, tako da sam sva sretna probudila dragog oko 8 i rekla mu da nazove mamu da joj dovodimo unuka i da spremi sebe i njega a ja sam otišla pod tuš i spremila se za CTG. O mojoj uzbuđenosti i nervozi vam dovoljno govori činjenica da sam Karla skoro zaboravila izljubit na rastanku za slučaj da me zadrže isti dan...Ali ipak sam se sjetila.
U rađaoni me dočekala nasmijana babica kojoj sam na brzinu objasnila da sam naručena tek drugi dan ali mi se čini (ha, čini mi se, bili su točni u sekundu) da imam trudove. Kako je CTG pokazivao nešto slabašne trudiće, pozvala je doktoricu da me ipak pregleda, ali mi je napomenula da je lako moguće da su trudovi lažni. Srećom, nije baš bilo tako, ustanovili smo da sam otvorena već 5cm i da nema smisla da idem doma, ili šetat oko bolnice, nego smo počeli s pripremama za porod. Mma sam poslala po torbu koja je već mjesec dana bila u autu, i na kavu da malo dođe sebi, obzirom da je i njegova nervoza rasla – nije neki ljubitelj serija tipa Hitne službe, a sad ide gledat mene kako rađam...
Brijanje skoro nisam osjetila, sestra me 'zašprehavala' cijelo vrijeme, a klistir je bio skoro pa ugodan – ponovo, u usporedbi sa zadnjim putem je bio milina, pogotovo kad nije bilo komentara tipa 'je, kaj vi mislite da znate bolje od nas kako to ide'...Kad sam se dovoljno očistila, otišla sam u predrađaonu čekat ponovni CTG i izležavat se. Malo sam čitala, malo drijemala, a onda su me skopčali na aparat i moj svijet idućih sat vremena se sveo na zurenje u papir i dvije crte na kojima se jasno vidjelo da je bebač čvrsto odlučio da mu je dosta plivanja kod mene i da je vrijeme da se konačno pokaže svijetu.
Kad su trudovi bili na neke 3 minute, pozvala sam sestru i zamolila da mi isključi aparat, da odem na WC i da malo prošetam po sobi jer su mi se leđa već ukočila od ležanja. To je bilo oko podne, te sam idućih 45min hodala okolo, malo sjedila, i prodisala trudove...Još uvijek me nije previše boljelo, ali sam svaki osjetila poprilično, obzirom da sam već bila lagano umorna, ipak sam bila budna s njima već deset sati.
Konačno je došla i druga doktorica koja me ponovo pregledala i kad je vidjela da sam 7cm otvorena predložila da mi to malo ubrzamo i probušimo vodenjak. Nisam baš bila presretna s tom idejom, ali mi je već bilo i lagano dosta, pa kad mi je objasnila da ako vode nema beba automatski ide više prema dolje sa svakim trudom umjesto da dio vremena 'leluja' po maternici, pristala sam i poslala mužu poruku 'Pripremi se'. U rađaonu sam ušla u 13.20, poslala zadnju poruku Brani da gasim mobitel i popela se na stol za rađanje – izgleda da me dopao jedan od novih, mogu samo reći da je bio relativno udoban.
Bušenje vodenjaka je doktorica obavila za vrijeme truda, dok je moj dragi tražio kutu i hlače za sebe i presvlačio se u drugoj prostoriji. Malo je boljelo, ni blizu koliko sam očekivala, ali opet, vjerujem da je to dijelom bilo i na psihičkoj bazi jer sam došla u ruke osoblju koje em zna što radi, em nije izgubilo ljudski odnos prema pacijentu, tako da su pričale sa mnom, opuštale me i točno objasnile što rade u kojem trenutku. Vode je bilo dosta, bez ikakvih naznaka da nešto ne bi bilo u redu. Ponovo su me spojili na CTG, dobila sam injekciju protiv bolova i poslale su mi muža. Ideja je bila da pratimo trudove, dišem kroz njih i da ih pozovemo kad budu u kratkim razmacima, bolni, i kad osjetim pritisak na guzu. Super. Podigle su mi naslon stola, i napomenule su da imam čašu na raspolaganju i da smijem piti, ali male gutljaje vode, da mi ne bi bilo zlo. Muž je bio zadužen za točenje iste, držanje za ruku, masiranje križa i općenito zbijanje šala da me opusti. Pogotovo me se dojmila izjava da nije skužio koliko jak stisak ruke imam i da će me zaposlit na drobljenju oraha kad budem htjela promijenit profesiju.
Uglavnom, idućih pola sata je prošlo u zafrkanciji i mom povremenom stenjanju, dok nisam skužila tu bol u guzi kod svakog truda...MM je otišao po babicu, koja je dovela i doktoricu, pa su me obavijestile da tu bol moram osjetiti i između trudova da bi znali da je to to...Pa što ne reče, evo baš zadnja tri truda to ne prestaje, imam osjećaj da ću eksplodirat...Točno sam mogla osjetit glavicu kako se spušta sve niže prema izlazu. Zezale su me da je sreća što nisam tražila epiduralnu jer bi vjerojatno rodila prije nego bi se uspjeli izorganizirati da mi ga daju...
Uz riječi 'ajmo, još malo, skoro smo gotovi', doktorica i dvije babice su se sjatile oko mene i porod je krenuo 'za stvarno'...Muža smo strateški smjestile meni iza leđa da što manje vidi, tako da me on držao za ramena. Jedna babica je čekala da uhvati bebu, druga mi je masirala međicu i zvala bebu van, dok mi je doktorica masirala trbuh – u prvom trenu sam mislila da će se i ovaj put bacat po meni kao po vreći krompira, ali koliko god da je pritiskala nije bilo ni blizu toliko neugodno ni bolno kao prvi put. Cijelo vrijeme su me bodrile i brojale svaki dah sa mnom do 20 dok sam tiskala, i za divno čudo sam ustanovila da ja to stvarno i mogu – ako mi se dozvoli da dovoljno napunim pluća mogu čak i tri puta po trudu...No, u jednom trenu sam posustala, jednostavno više nisam mogla...vode mi više nisu dali jer bi vjerojatno povratila, a imala sam osjećaj da ću pasti u nesvijest ako još jednom budem morala gurat 'na suho'...Bebica je svakim trudom dolazila do izlaza, ali se na kraju opet povlačila unutra do slijedećeg...
Vjerovali ili ne, kad sam vidjela da babica nosi infuziju, laknulo mi je...Znala sam da sam na kraju snage i mislim da bi čak i sama tražila drip da pojača i ubrza tih zadnjih par trudova da mi ga nisu dali...Jedino sam se ježila ideje da mi porod izazovu na taj način, ovo je već bilo pri kraju i nisam imala više ništa protiv...Dobila sam još jednu injekciju protiv bolova, i krenuli smo dovršiti...Prvi trud je bio skoro pa uzaludan...u drugom sam osjetila da bi to moglo biti to i tu mi je pukao film...Kad sam skužila da je beba na izlazu i da me međica peče, doktorica je predložila da jedan trud 'prodišem i odmorim'...moj odgovor na to je bio kategorički 'NEMA ŠANSE, idemo do kraja'...Mislila sam, ako sad stanem neću moći ponovo početi...stisnula sam jednom, osjetila da ću popucati ali povratka nije bilo, i onda sam čula muža kako mi govori 'još malo, ljubavi, vidim ga, ajde, tu je...' Babica je malo povukla, i odjednom sam osjetila totalno olakšanje, glavica je bila skroz vani...još jednom sam stisla i osjetila kako tijelo ide van, čula taj plač...Digla sam pogled i vidjela kako babica nosi nešto malo, ljubičasto i smežurano na brzinsko pranje...Moj mali ljenjivac je konačno ugledao svjetlo dana, u 14.50, skoro 12h nakon prvog truda.
Stavili su mi ga na trbuh dok je doktorica pregledavala posteljicu. Kad sam pitala mogu mi mi malo podignuti naslon da mu odmah dam da papa, rekle su mi da inače ne bi imali problema s tim ali obzirom da sam i popucala i malo me jače recnula, dosta krvarim pa bi moglo biti opasno...Ajde, i s tim smo se pomirili, jer smo idućih desetak minuta samo zaljubljeno zurili u to malo čudo...MM je bio na rubu suza, skoro omamljen činjenicom da je i on doživio taj trenutak, i vidio Filipa čak prije mene. Onda je došlo vrijeme rastanka. Mali je odvezen na pregled, MM je otišao doma zasluženo se odmorit, a ja sam ostala na šivanju. Dobila sam čak četvrtu injekciju, plus lokalnu anesteziju, i rečeno mi je da će mi se 'možda malo vrtit u glavi'...Da možda...Imala sam osjećaj da sam popila tri litre vina po kratkom postupku, doslovno sam bila pijana od svega skupa...Smijala sam se i valjala neke gluposti, doktorica se 'iznenadila koliko sam joj dobra i ne jaučem'...Pa ono...ako sam mogla izgurat bebu od 3450g van, šta je par šavova...A i dobro se dobrim vraća, oni su prema meni bili stvarno super, bilo bi glupo da ne uzvratim.
Ležanje od 2h sam napola prespavala, na odjel sam došla taman kad su nosili i bebe nakon posjeta...Moj je bebač malo kasnio, i stigao par minuta prije pedijatrice koja me obavijestila da je s njim sve u najboljem redu, apgar je odmah bio 10, vid i sluh super...Odmah sam mu ponudila sisu, na što je mali halapljivac samo zinuo, prikopčao se i krenuo sisati kao profesionalac...odmah smo se snašli, pogotovo zato što ga nisu nadohranjivali osim po noći kad ipak nije bio sa mnom – rooming-in se sastoji od kolijevke koja mi je djelovala kao da će se na najmanji njegov trzaj prevrnuti, a krevet mi je bio preuzak i za mene samu, jedva smo se nas dvoje gužvali na njemu.
Što još reći? Hrana je bila srednja žalost, naravno, tako da mi je dragi švercao sendviče, WC je bio ok, čist ali bez zraka pa su nam sestre naredile da ostavimo otškrinuta vrata da ne padnemo u nesvijest unutra...Bebe su bile s nama skoro cijeli dan, odnosili su ih samo za posjete i pregled kod pedijatra...Sestre na odjelu su bile simpa, sestre za bebe su bile divne osim što me jedna totalno bespotrebno i nadasve bolno uštipnula za cicu 'da potakne mlijeko'...Pedijatri su bili fenomenalni, pogotovo dr. Matijević koji nam je održao dva predavanja o bitnosti i tehnikama dojenja i pomagao oko položaja uz usputno 's bebom je sve u najboljem redu'. Čak ni vizite nisu bile grozne, prvi dan su bacili pogled na ranu, drugi dan su nas samo pitali kako se osjećamo i da li smo imale stolicu, nikakvog otkrivanja nije više bilo.
Sam oporavak mi je ovaj put, nakon tri puta dužeg i težeg poroda, te nakon pucanja I rezanja, bio skoro munjevit – nakon tri sata sam sama išla na WC, par sati kasnije sam čak mogla i sjediti na kratko, dok sam zadnji put skoro padala u nesvijest od bolova i tjedana dana kasnije. Kad sam se raspitala i shvatila da je i s bebicom sve ok, u dogovoru s mužem sam zatražila da me puste kući dan ranije, kad je maleni imao taman 48h. Nakon razgovora s doktorom i pedijatricom, potpisala sam izjavu za sebe i njega, koju su još morale potpisati dvije osobe (u ovom skučaju moje cimerice, kao osobe koje su najviše vremena provele sa mnom pa su najbolje mogle i procijenit hoće li pristat na to), spakirala torbe i skoro otrčala vani.
A sad smo doma već treći dan, maleni spava spokojno i super nam ide, Karlo je malo unezvjeren zadnjih par dana ali oduševljava me s koliko nježnosti mazi bracu i gleda ga...Bili smo već dva puta u šetnji (na opće zgražanje moje mame i svakog kome je ona to ispričala), otpao je pupak, laganu žuticu liječimo dojenjem i boravkom na svjetlu, mlijeka ima toliko da za svaku sisu trebam po dva jastučića za grudnjak, i zabranila sam posjete skoro svima osim obitelji na jako kratko, bez mogućnosti žalbe i prava na prigovor. Nadam se da će tako i ostati.
Eto, dragi moji, malo sam puno odužila, ali kad me krene pisanje, onda me stvarno krene...a sad idm zurit u svoje drugo malo zlato, laku noć.
