ŠESTI SRPNJA DVIJETISUĆEIPETE, 06.07.2005. – SRIJEDA ( + 8 dana )
UVOD
06.00 – zvoni sat, buđenje, pranje, kuhanje kave, uvijek isti osjećaj grča u trbuhu, ovo
nam je već deveti odlazak na kontrolu na Sv. Duh
07.00 - uzimamo kofer (2. put), krećemo na već dosadne kontrole (možda ostanemo
mislimo u sebi, nadamo se)
07.25 - stigli smo, dvije trudnice prije nas, dobro je nije gužva
08.05 - izlazi gl. Sestra, uzima povijesti bolesti i nastavljamo sa čekanjem
08.30 - vaganje (+ 17 kg), tlak uredan, CTG o.k., još pregled kod ginića i idemo doma
ZAPLET
09.15 - ulazimo kod gin. (Matijević), pregled, «VI STE SPREMNI (4 cm), ZAŠTO
NISTE U RAĐAONI?!?», kaj on to ozbiljno…
09.30 - možda i nismo spremni!? Dvojbu prekida gl. Sestra sa završnim pitanjem «GDJE VAM
JE PRATNJA? KRENITE U RAĐAONU!» Čudno, nije vruće znojim se, nije hladno
tresem se, mama mirna (120/80), ja panika (200/100), trčim po kofer!
10.00 - primljena u rađaonu, dobila klizmu, «frizura» ok (ženica se sama sredila) ja preuzimam civilku, kaj sad?
Idem na kavu, zbunjen.
11.00 - nema poziva, ma idem doma čekati
11.40 - prvi sms, spojili je na drip
13.00 - drugi sms, trudovi se malo pojačali, zanimljivo, i meni
14.00 - prvi poziv, upravo je imala posjet doktorice, grubijanke u bijeloj kuti koja je
«nježnim» zahvatom prokinula vodenjak
15.30 - nemam živaca biti doma, imam temp. (37,5), popio sam 2 andola, samo da bude sve
o.k., krećem u bolnicu
16.00 - dolazim u bolnicu, zovem ženicu, trudovi pojačani, još je u predrađaoni, mene ne
puštaju
17.00 - tumaram po bolnici, po dvorištu, pušim, popil bi si neku žesticu, penjem se pred
rađaonu(2.kat), spuštam se dole, opet se penjem (planinarim), čekam poziv
17.40 - nervoza, ma idem opet dole, na zrak, spuštam se kad zvoni mobitel, ženica zove,
«MOŽEŠ DOĆI, 7 cm», knedla u grlu, sranje, počinje frka
VRHUNAC
17.45 – uzimam zrak, nabacujem smirenu facu i ulazim u rađaonu, skidam civilku i oblačim
zelenu uniformu, pogodili su moj broj
17. 47 - sestra me vodi u boks, moja ljubav leži na boku spojena na drip i ctg, trudovi dosta
jaki, boli ju i umorna je ali hrabra! Gutam još jednu knedlu i sjedam kraj nje.
Zajedno plovimo kroz sve jače trudove, pokušavam preuzeti dio bolova, znam da je
teško, ljubim ju, mazim ju, bodrim, glumatam, treba biti sabran ali kako?
18.40 - sami smo u rađaoni, klima šljaka, obzirom na okolnosti čak je i ugodno. Dolazi
ginić(mislim da je arap), kit je skroz u redu, radi pregled, otvaramo se sve više,
trudovi sve jači i češći, bol se pojačava, kaže da ne može više, zajedno dišemo ko dva mala
peseka, blizu smo!
19.00 - trudovi već vrlo jaki i česti, osjećamo nagon za tiskanjem, ženica me šalje po babicu,
dolazi babica, mlada, smirena, stručna. Postavljaju ženicu u pozu za rađanje, oba-
vljamo jedan probni trud, dobivamo upute, sve smo bliže
19.02 - babica zove arapa i jednog domaćega (dr. Prka), arap kaže sve je o.k. (10 cm), glavica
je spuštena, babica preuzima stvar u svoje ruke, dr. Prka asistira, počinje, adrenalin
me pere, uzbuđenje raaaaste! Dolazi jaki trud, tiskaj, jako-pauza, drugi trud, tiskaj, diši,
drži-pauza, treći trud stisni, izdrži-pauza, jako smo blizu! Skuplja snagu za finale
19.05 - bol je jaka, osjećam to ali moja ženica je jača, držim ju, navijam, mazim, ja lud, još jedan trud,
vidim glavicu, glavicu, GLAVICU, naše zlato se pojavljuje, suze mi lupaju na oči, sad
izdrži, galami, jako stisni, udahni, izdahni, zadnji napor
19.08 - naša curica izlazi, HEJ pimpek, jajčeka, muško, SIN, RODILI SMO SINA!!! Režu
mu pupčanu, velik je, jak, sve je na broju, glasno plače, plačem ja, plače i majka
hrabrost, stavljaju ga mami na prsa-miran je-pada ljubav na prvi pogled, uzimaju ga
od mame-plače, zlato naše, naša ljubav! Slikam ga kroz suze!
RASPLET
19.20 - mama je iscrpljena, sretna, ponosna, još posteljica i to je to. Izlazim van, smijem se,
još uvijek plačem, zovem bake i dede, šaljem poruke prijateljima, ispunjen neopisivom
srećom i ponosom postajem svjestan svega onoga što se upravo dogodilo i čemu
sam i ja mogao biti prisutan – RODIO SE NAŠ SIN MATIJA!!! – dar Božji!
HVALA TI ŽENICE,
Ponosni OTAC
Evo i moje priče. Nakon što mi je doktor Matijević rekao da idem u rađaonu, obuzela me neopisiva sreća. To je to. Danas ćemo upoznati našu bebu, naše zlato. Ne znamo spol, ali nekako osjećamo cijelo vrijeme da je curica. Kažem dragom idemo u rađaonu. On je sav blijed otrčao po stvari u auto. Ja se osjećam smireno. Zovem mamu i usput jedem kiflu. (nisam ništa doma jela). Na pregledu u predrađaoni po stoti put me ispituju iste podatke. Ma ko se više sjeća problema tijekom trudnoće. U samom finišu smo…Obavljam klizmu, ali me ne briju. Ha! Ipak sam uspjela i sama. Ulazim u predrađaonu. Sama sam. Kažu da danas nema gužve. Kaj radim? Šetam i telefoniram (naravno). Ipak dolazi još jedna žena, pa spikamo i nije dosadno. Spajaju me na drip i ctg. Mene ništa ne boli. Osjećam samo lagane menstrualne bolove. Gladnaaaa sam. Nakon bušenja vodenjaka (au, pa to boli!!) malo se i trudovi pojačavaju. Prvi pregled, još uvijek 4 cm (pa naravno kad mi 45 min drip ne kapa, a da nitko nije primijetio!!!). Trudovi se pojačavaju, više ne razgovaram sa kompicom, a i glad me napustila. Još uspijevam čitati poruke MM koje mi daju hrabrost. Znam da je tu, blizu i da misli na mene. Slijedeći pregled, doktor mi pruža ruku «Čestitam 7 cm, idete u boks». Jupiiii!!! Zovem dragog. Dolazi sav u zelenom (ko neki kirurg). Nikad nisam bila sretnija što ga vidim, što ga imam i što je samo moj. Sad kad je on tu sve će biti u redu. Malo pričamo, malo pušemo…Kako vrijeme prolazi trudovi se sve češći, a ja imam sve manje snage za priču. Pazimo na disanje. MM diše zajedno sa mnom. Osjećam kao da zajedno rađamo…Stalno mu stišćem ruke. Odjednom pritisak na debelo crijevo. Šaljem ga po doktora. Došli smo do 10 cm, beba je spremna, još samo malo. Koliko malo??? Deset minuta ili deset sati???Uspijevam još neko vrijeme prolaziti kroz trudove, ali odjednom novi pritisak. Ne mogu više, pa ja ću roditi!!!! Dolazi babica. Slaže me u položaj za izgon. Pripremam se na tiskanje. Tri truda…olakšanje…Evo ga!!! Dečko je!!! Otvaram oči, a ispred mene moj sin. U glavi mi zvoni. Moj sin. Moj sin. Plače ko veliki. Suze same padaju. MM plače kraj mene. Ljubi me i govori: «vidi ga kako plače, vidi ga kako plače…» Primam ga na prsa. Savršen je. Osjećam se kao u raju. Vrijeme je stalo. Više mi ništa ne treba. Imam kraj sebe svoja dva muškarca. Plačemo. Ljubimo našeg sina. Tepamo mu.
Za to vrijeme posteljica nikako da izađe. Doktor i babica se pogledavaju. Nisam zabrinuta. Imam osjećaj da će sve biti u redu. Na kraju je izvlače van, ali nije cijela. Moraju mi očistiti maternicu. Polako mi odnose sina, a MM me mora pričekati u hodniku. Budim se iz narkoze nakon 20 min, doktor me šiva i razgovara sa mnom. Hvali me i kaže da imam samo 5 šava i da će sve biti u redu. Voze me u hodnik gdje me dragi čeka. Osjećamo se prekrasno, ljubimo se i javljamo našima da smo rodili. Rodili smo naše sunce, Matiju, naš dar Božji.
