Nisam znala kako da nazovem ovaj topic,momentalno se upravo tako osjecam,zapravo vec dulje vrijeme...;situacija je takva da sam u vezi sa jednim Francuzem ima skoro 3 godine,imamo curicu od 19 mj,zivimo u Francuskoj a ja ga zelim ostaviti...jednostavno vise ne mogu podnositi njegove sve cesce uvrede i ispade bijesa,potpuno nemogucnost komunikacije,komplekse koji rezultiraju agresijom prema meni,a ponekad i vristanjem na nasu bebulinku...ne bih htjela na dugo i na siroko pisati sto sve prolazimo skoro svaki dan,vjeruj te mi cim pisem ovdje da sam zasigurno dosla do zida....vec sam u nekoliko navrat spremala kofere i htjela otici,medutim tako sam daleko od svog doma,da to i nije tako lako (nije nikad lako),nego svaki put kad odlucim otici on mi prijeti da ce mi uzeti malu,ako odem s njom on ce doci sa policijom i ispast ce da sam je otela...nekako mi se pari da ipak blefira i da ne bi to napravio jer vec ima dvoje djece sa bivsom i razisli su se skroz ok i dan danas su dobri frendovi,pretpostavljam da bi mu sigurno tesko palo sto bih je ja odvela nekih 1000 km dalje od njega,a ovo dvoje su mu ipak blizu (ipak ih ode vidjeti 2puta mjesecno i to ako)....razmisljala sam cak da probam otici od njega a ostati ovdje,ali nazalost nemam apsolutno nikakvih primanja,nikoga od obitelji,tek jednu frendicu na koju mogu racunati i to je to...ne znam sto da radim,dolazi mi da povracam od muke,zivot bez svoje djevojcice ne mogu zamisliti,uopce me strah da sirocek mora ostati malo vise vremena sama sa njim kako bi to izgledalo,on se uglavnom ne slaze sa nicim sto radim oko nje,dojenje,zajednicko spavanje,NE udaranje po guzi,nosanje,itd sve to je po njegovom ogromna greska i svako malo mi to spomene....ok,bilo bi najbolje da prestanem zaliti i pocnem biti konstruktivna,zanima me ako itko zna ista o takvim internacionalnim slucajevima,mozda neki korisni linkovi,udruge,bilo sto sto bi mi moglo pomoci da se sto bolje pripremim na ono sto nam neminovno slijedi...
