Danas prije tocno 11 mjeseci
23.04.2008. osjecala sam se pomalo tromo, sto mi nije bilo jasno, jer je dan bio prekrasan, suncan, savrsen za setnju. Unatoc tom osjecaju, otisla sam do grada prosetati, udahnuti malo zraka...Nekako sam tesko hodala, gegala se, ostajala bez daha... Bilo mi je to cudno jer mi je u citavih prethodnih 39 tjedana sve bilo savrseno, bila sam puna energije, odlicne volje...Ma do toga dana sam bila u vrtu, sijala, sadila cvijece, mrkvicu, pljevila, imala sam pravi "rush" zanosa prema poslovima oko kuce :)
Navece sam se sa mamom dogovorila da idemo sutradan na trznicu kupiti cvijece, lize, ili sl. da posadimo u teglice...
No tu noc oko 1.30 probudilo me nesto, sto sam tada mislila da su crijeva, pa sam brzo otrcala do kupaonice, no tog osjecaja je odmah nestalo, pa sam, onako mamurna, pomislila da sam sanjala.
Nakon sat i pol, ponovno me ista bol probudila, i tada sam otrcala do kupaonice, i nista...Tada mi je prvi put proslo kroz glavu-hm, mozda su trudovi...No legla sam, i sama sebi rekla, ma daj, nemoguce, spavaj. I tako svakih sat vremena, sama sam sebe uvjeravala da sam nesto lose pojela dan prije...:) Do 6h ujutro. Ustala sam se, vidjela sukrvicu i tek tada shvatila! Probudila sam mm, rekla mu da cu morati s njim za Zagreb (zivimo u Bj.). Pitao me: A zasto? :lol: Rekla sam mu da imam trudove. No kako ni ja sam nisam bila ziher, ustvari bas mi se taj dan i nije islo poradjati se, odlucili smo da on ipak ode sam u Zg, na neki ugovoreni sastanak, a meni ako zagusti, odvest ce me sestra, pa cemo se naci u bolnici.
U 8h ujutro sam nazvala dr koji mi je privatno vodio trudnocu, no, zamislite, naravno- ne javlja se na mobitel. No nakon par minuta zove on mene, i odlazim kod njega na pregled. Otvorena 4 cm, trudovi su tada bili vec na ni 40 minuta. Kaze mi da lagano sada krenemo za Zg, da stignemo, samo polako. Ja ga nagovaram da ipak pricekam da mi se mm vrati, da ne gnjavim sestru (k'o fol), pa da mi onda skupa oko 10 krenemo za Zg. Ozbiljno i odresito me potapkao po ramenu- aj'te vi u auto sa sestrom, i u bolnicu...A meni se nije dalo:)
Ipak smo krenule, lagano smo se vozile, i meni je pri samom sjedanju u auto puknuo vodenjak, i trudovi su mi se cinili sve cesci. Putem smo lagano pricale o porodu, sestra je veteran, dva poroda su iza nje, i ona mi je kroz cijelu trudnocu ulijevala tu jednu sigurnost da je to tako prirodno i da ja to mogu. Stale smo na Sv.Heleni, popiti kavu :P i pricekati mm da me on preuzme.
Stigli smo u Vinogradsku oko 11 sati, tamo je bila guzva za poluditi, ali su svi svejedno bili preljubazni i srdacni. Zaprimili su me, pregledali me, stavili me u predradjaonu, gdje sam dobila klistir, koji je bio cisto OK, i gdje sam se otusirala onako laganini, sto mi je jaaako godilo. Trudovi su sada vec bili na manje od 10 minuta, i zestoki. Sve do 14 sati sam setala po hodniku i u predradjaoni, sto mi je olaksalo trudove koji si krenuli oko 13 sati jedan za drugim. Jadni mm je citavo vrijeme cekao u hodniku, jer nisu imali box za nas. Za mene je to bio blagoslov, jer bih vjerojatno sve te trudove prelezala. Disanje? Pokusavala sam to odraditi onako skolski, ali kada su vec bili tako cesti, vise nisam znala kako i kada da pusem, udisem, izdisem, pa sam si sama nasla neki svoj nacin kako da to prodjem sto bezbolnije.
Oko 14 sati su me stavili u box. Nazalost, tu me uhvatila takva panika, da ako vec sada tako jako boli, sto ce biti kod izgona. I tu sam napravila kardinalnu gresku, i trazila epiduralnu. Dobila sam je zacas, i bilo mi je ono-sedmo nebo, osjecala sam samo stezanje maternice kod trudova, ali nije bilo onog ludjackog bola kao prije epiduralne. Moram priznati, tada mi je to bila prava odluka, jer sam bila mirnija, inace me bol izbezumi, i bojim je se. Noge sam osjecala, glava meni tada ni poslije nije boljela, nikakve nuspojave nisam imala.
Kako je vrijeme prolazilo, mm je sa mnom bio od 14 sati, pricali smo, salili se, stvarno sam uzivala. Svako malo su me dosli pogledati, pregledati, provjeriti CTG, i sl. Nista osim epiduralne nisam primila, niti drip, niti Spasmex. Negdje oko 16 i 15 sam osjetila sve bolje i bolje ponovno bol. Pitali su me da li zelim jos epiduralne, sto sam odbila, jer sam znala da sam vec jak ootvorena i osjetila sam svoje sunce kako se spusta. Malo nakon 17 sati je dosla babica i rekla da je to-to, stavila me prvo na lijevi bok, podigla mi desnu nogu i rekla neka tako tiskam. Uzasno me bolilo, i ja sam je naivno zamolila da bih ja sada malo stala, da se odmorim... No okrenula sam se na ledja, namjestili smo se, i ja i mm, on mi je bio neizmjerna pomoc. Kod prvog tiskanja, izisla je glavica. Ja sam osjetila taj famozni "ring of fire"...Drugo tiskanje, izisla su ramena, i s trecim potiskom, Veri je bila vani. Njen tata je prvi vidio njenu cupavu kosicu kako viri iz mene...Tocno u 17.17 postali smo roditelji 3.280g teske i 50 cm duge djevojcice, nama najljepse na svijetu. Ja sam kao neku mantru ponavljala, Veronika, pa to si ti, pa ti si moja, ti si moja ljubav...Suze nisam mogla suspregnuti...
Nazalost, zbog moje odluke o epiduralnoj, nisam je mogla odmah podojiti, to nam je uspjelo sljedece jutro bez ikakvih problema. Kada je prihvatila ciku, i pocela vuci, osjetila sam munju kroz cijelo tijelo, i znala sam da smo sada jedno, moja kci i ja...
