Danas me 'udarilo'....

Jucer sam sve konacno iselila iz starog stana i predala kljuceve (svoje i njegove) i jutros sam se probudila sa osjecajem da sam negdje nesto zaboravila, ostavila, kao da mi nesto nedostaje....tek me danas siknulo, mjesec dana nakon sto sam se iselila i vec pola sata ne prestajem plakati. Ne zbog 'njega' vec zbog tog nekog osjecaja da sam izgubila bitku. Pitam se gdje sam ja pogrijesila :roll: iako sam Bog zna da nismo bili jedno za drugo. Bilo je tu puno ljubavi i entuzijazma u pocetku, ali se s godina nakupilo previse losih stvri koje nisu odmah bile rjesene i razlaz je bio neminovan. On nikad nije imao vremena za konstruktivni razgovoor, a i kada sam ga, teskom mukom, uspjela pridobiti na to, onda bi drzao dvosatni monolog tako da na kraju nisam imala ni volje bilo sto reci, odnosno vise nisam ni znala razlog zbog kojeg sam ga potakla na razgovor. Znao je biti psihicki i verbalno agresivan, vrijedjati me uzasnim rijecima. Sve sto sam mu rekla u povjerenju (neke moje intimne stvari) kasnije bi u svadji upotrijebio kao uvredu zbog cega je skroz izgubio moje povjerenje. Htio je jos jedno dijete, a ja ne i toliko me izvrijedjao... na pasja kola.... :cry: , uzas, i uvijek mi je to predbacivao. Izvrijedjao je tisucu puta moju familiju (znam da nisu savrseni, ali nisu ni njegovi pa se ja u njih nisam dirala), a vrhunac mu je bio u 3 dana prije nego sam se iselila kada me ujutro nije pustio na posao, uzeo katalog, savio ga i prijetio (pred djetetom od 5 godina) kako ce me njime satrati :shock: :( , i zatvoriti na 3 dana u sobu tako da nitko nece znati gdje sam. To je bio trenutak kad sam odlucila 'pobjeci', spakirala najnuznije u 2 sata i odselila se navecer dok njega nije bilo. U zadnje 2 godine niti jedno jedino vecer nije bio u kuci, dolazio svaku noc u 3-4-5,nedjelje, Uskrs, Bozic, Novu godinu (radi dosta nocnoh smjena, ok, ali sto je pretjerano je pretjerano, ai nikad ga nisam pitala gdje je bio, s kim i sto je radio), proslo ljeto niti jednom nije sa nama bio na plazi. Jedino je u nedjelju ujutro znao biti kuci, ali to bi spavao do 2. Svi moji pokusaji da provedemo neko zajednicko vrijeme, moja moljakanja, suze...nista nije nailazilo na plodno tlo, rekao je da mora raditi... Uvijek je stajao blizu kad bi s nekom pricala na telefon i propitkivao tko je i sto hoce, za svaku poruku isti tako...sa posla sam morala direkt kuci...u zadnjih godinu dana, vremena za sebe sam imala 'nula', sve je prebacio na moja ledja - djeca, kuca, kuhanje, peglanje, pospremanje, vannastavne aktivnosti uz to i moj posao, da bi, kad bi izbila svadja rekao da sam nesposobna i isfrustirana pi****ina :cry: . Mogu samo reci da se nitko nije iznenadio sto se rastajemo, svi su rekli da sam to trebala napraviti puno prije jer me znao i omalovazavati u drustvu (smetalo mu je to sto sam obrazovanija od njega) i nikad mi nije dao do rijeci.
Da se vratim...taj osjecaj praznine, nedostatka, kao da sam 'failed', tesko mi je. Bilo mi je super sve do danas kad se sve finaliziralo. Nadam se da je ovo neki prijelomni trenutak. Kad racionaliziram nas brak, ne ostaje mi nista kvalitetno. Bilo je lijepih trenutaka, ali oni su izgubili na sjaju zbog njegovog ponasanja, agresivnosti, surovosti, vrijedjanja (ne birajuci da li je to pred djecom, njegovim roditeljima, mojim, nasim prijateljima, u trgovini...). Nisam vise mogla i - ok, imam sve argumente i opravdane razloge sto sam otisla, ali zasto taj osjecaj praznine? Sve sam ulozila u nas brak, energiju, trud, ljubav, nadu, odbila dva fantasticna posla sa dobrim primanjima samo da budem vise kuci (da barem nisam) pa zasto ovaj osjecaj? Ne zelim ga nazad i najradije bih da ga vise nikad ne moram vidjeti (sto nije moguce zbog djeteta), ali osjecaj je tezak :cry:

uh :(

tesko je kad negdje, nekako "uz put" - vidis i saznas da se nekom zivot "lomi"... kome god to bilo...

al - kad ovako procitam, u ovih nekoliko recenica - sto je dovelo do toga, pa kad to pokusam samo zamisliti u tom nekom vremenu koje je trajalo i trajalo, sat za satom, dan za danom, tjednom, mesecima i, ponekad, godinama - onda mi bude i tuga i zalost i pitanje - zasto?

eto, i meni, koja te uopce (rekao bi netko) niti ne poznajem, osim po ovim nasim, godinama pisanim porukicama...


ne znam ti reci neku konkretnu utjehu. nadam se da je to sto osjecas nekakva katarza kroz koju moras proci, nekakav vrhunac iz kojeg ce, poput vulkana - izaci sve to lose sto si "natalozila" u kostima, sve te ruzne stvari koje su ti (vam - tebi i djeci) se dogadjale toliko dugo...



:love: drzi se...

Drzi se, iridana.... :love:

:( :love2:

Iridana :love:
Iznenadila sam se kad sam te vidjela na ovom pdf-u....

Ali imam sliku o tebi kao o super snažnoj ženi, tako da vjerujem da će osjećaj praznine (koji je neizbježan, ipak prestaje tvoj "stari život" i počinje "novi") brzo proći, a ti ćeš se sasvim sigurno dočekati na noge

Žao mi je da se tako osjećaš, ali zapravo mislim da je dobro da te puklo. Moraš otplakati, isprazniti se i ostaviti to iza sebe.

Nikad naravno nećeš biti skroz čista od tih suludih osjećaja izmješane sumnje, krivnje, žala i tko zna čega još, ali to nam je u prirodi.

Glavno da si napravila rez. Otišla. I sad okreni stranicu, ali za stvarno, novu, drugačiju. Ne treba ti više nikad ovo što si prošla. Imaš svoj život i svoju djecu. I vjerojatno još puno toga. Pa to drži, okreni se nekim novim, sasvim drugačijim ljudima i pričekaj da malo vrijeme pomogne zalječiti rane.

A neke stvari odnosno neki osjećaji nam nikada neće biti potpuno jasni. (ja recimo nikako ne shvaćam zašto tako grčevito plačem kad se sjetim da mi je umro tata. a sam bog zna koliko sam mu puta u svom životu baš to poželjela :((( )

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Iridana :love:
Iznenadila sam se kad sam te vidjela na ovom pdf-u....

Ali imam sliku o tebi kao o super snažnoj ženi, tako da vjerujem da će osjećaj praznine (koji je neizbježan, ipak prestaje tvoj "stari život" i počinje "novi") brzo proći, a ti ćeš se sasvim sigurno dočekati na noge

---

e, hebga sad, ako se ne doceka na manolice - onda klinac :roll:


:mrgreen:

Citiraj:

---

litala prvotno napisa

Citiraj:

---

Angie75 prvotno napisa

Iridana :love:
Iznenadila sam se kad sam te vidjela na ovom pdf-u....

Ali imam sliku o tebi kao o super snažnoj ženi, tako da vjerujem da će osjećaj praznine (koji je neizbježan, ipak prestaje tvoj "stari život" i počinje "novi") brzo proći, a ti ćeš se sasvim sigurno dočekati na noge

---

e, hebga sad, ako se ne doceka na manolice - onda klinac :roll:


:mrgreen:

---

:lol:

Iridana, drži se draga :*

Žao mi je...
:love:
...ali pokušaj na sve gledati ne kao na kraj nečega (ružnoga), nego kao početak nečeg novog (lijepoga)... možda bude lakše?
... i ja sam te doživljavala kao snažnu ženu... i mislim da to i jesi...

iridana, neznam puno o tebi, niti sam pratio tvoja javljanja kao prethodne članice koje te puno jasnije poznaju, ali ad hoc analizom tvojeg početnog posta, ja samo mogu pitati čemu žaljenje za prekidom???

Shvaćam da osjećaš veliku prazninu, ali prazninu od navike boravka s jednim čovjekom i onoga svega što si s njim ŽELJELA imati ili se trudila vjerovati da imaš...

ali ja ne vidim iz napisanoga gdje se tu iščitava njegova silna ljubav, entuzijazam i bliskost za kojom žališ? Konstantno izbivati iz obiteljskog gnijezda, toliko vrijeđati bez dopuštanja zdrave komunikacije, krivnju predbacivati na tvoju rodbinu ili roditelje koji u životu odraslih ljudi apsolutno nikakve veze više nemaju da bi se o tome polemiziralo, monolozi njegovog samoisticanja, taj osjećaj da nitko od okoline nije iznenađen da je konačno do rastave i došlo... sve su to dokazi da si samo ti promatrala svijet svojim ružičastim naočalama i sklanjala se u tobože potrebu za sigurnoću muškarca, patera obitelji, ljubavnog i roditeljskog partnera, koji je po svemu sudeći bio sve samo ne to! ali u tvojim očima i samoobmanama je tako djelovalo, sama prisutnost ikoga u vidu muža davala ti je osjećaj sigurnosti, iako si sve glavne roditeljske i kućanske obaveze obavljala apsolutno sama...

možda bi ti dovoljno sigurnosti ulijevalo da si imala i zaljepljenu sliku muža na zidu i svaki puta prošavši pokraj nje uvjeravala sebe da ipak u svemu "nisi" sama.. ne kritiziram te, pokušavam te izvući iz osjećaja žaljenja za besperspektivom života koju si imala, a sama sebi ne priznala...

čemu muškarac u životu ako ne dijeli zajedničku želju za obiteljstvom, prisutnost uz djecu, brigu za odgoj djece i posvećivanje njima, igri i druženju na plaži? Kod vas je očito došlo do velikog razdora, on je očito našao interes u nečemu drugom čim je prestao zanemarivati rodteljske obaveze, ali i veselja s vama...

možda ga je tvoje neželjenje drugog djeteta ukočilo, preobrazilo, uskratilo daljnjeg interesa i volje, možda ga je snažno isfrustriralo i povrijedilo, neznam... kolko god to grubo zvučalo, al možda je jednostavno odlučio interes pokloniti drugoj ženi koja će mu ispuniti želju za djetetom, možda to potvrđuju i ti silni napadi na tebe u kojima je sam sebi tom agresijom protiv tebe davao alibi da je to što radi u redu, jer ti si vakva i nakva, ko i cijela tvoja familija, na što se s osobitom slašću pozivao...

možda bi trebala u tom smislu razmišljati ukoliko si u nedoumici preispitivanja vlastite "greške"... ali ako je to s djetetom uistinu tvoja životna odluka i ako si čvrsto sa sobom odlučila da ne želiš više djece, a on to nije korektno podnio i razumski se poklonio tome vjerujući u tvoje argumente, niti ti dao prostora da ih dijalogom razjasniš, onda nemaš šta žaliti, jer drugog izbora nisi imala!

ali uglavnom nemati partnera uza sebe, ni na petak ni na svetak, partnera koji se vječito izgovara bijegom kako mora raditi, koji svoje stavove brani agesivnim monolognim napadima umjesto otvorenim dobronamjernim komunikacijama, čak i aktualnim bježanjem od intime s tobom i odlaska na osamu u dvoje - ja jednostavno ne vidim za čime od toga svega trebaš žaliti???

samo hrabro dalje...

Sigurna sam da nije lako iako je prema tvojim riječima bilo daleko od idealnog.Istina je da je ponekad puno teže priznati svoju pogrešku ( naravno da nisi tada znala da griješiš) ,nego što ti je sad stvarno žao što si izgubila takvu osobu. Biti će još prilika da dobiješ posao, važno je napraviti prvi korak u bolje sutra

Sretno :heart:

Iri, :love:
Plakanje je sastavni dio žalovanja, i ti to znaš. Dala si previše sebe i bilo bi čudno da baš nijednom nisi gorko zaplakala.
Želim ti da što prije kreneš dalje visoko dignute glave!

Ako nisi bila na ovom topiku, a mislim da nisi... http://www.roda.hr/forum/viewtopic.php?t=73830 možda tu nađeš odgovore, jer mislim da to što proživljavaš je normalna faza. I faza da sami sebe okrivljujemo i preispitujemo je isto tako normalna...
Drži se! Vjerujem da nije lako, ali sada možeš dalje bez okova... :love:

iridana, drži se :love:
Valjda je normalno da razvod treba "isprocesuirati", nikome sigurno nije lako kad se suoči s činjenicom da je godine života posvetio nekome tko to ne zaslužuje, pogotovo ako je tlačitelj u pitanju. Budi sretna da si se ipak izvukla iz toga, mlada si i ima još puno života pred tobom, drži se :love:

Nisi "failed". Ovaj odlazak, tvoja je pobjeda.

Vjerujem da nakon svega kaj si prošla, tvoj život od sada može ići samo uzlazno.

Samo hrabro!

Citiraj:

---

s3ja prvotno napisa

Nisi "failed". Ovaj odlazak, tvoja je pobjeda.

Vjerujem da nakon svega kaj si prošla, tvoj život od sada može ići samo uzlazno.

Samo hrabro!

---

X

drži se :love: :*

Hvala vam cure na takvoj podrsci, sto mi puno znaci u ovim momentima. Danas se osjecam vec puno bolje, ali sam psihicki i tjelesno iscrpljena, sto zbog selidbe, a dosla mi je i M :roll: 5 dana ranije od stresa... Jutros smo se pokacili u autu jer je prekasno dosao po mladju pa sam kasnila na bus te me vozio u grad da ne kasnim na posao.... Uhvatili se oko neke gluposti i kad sam htjela izaci, nije me htio pustiti iz auta vec raspraviti do kraja, ali se igrom slucaja kod naseg auta stvorio policajac pa je zasutio i pustio me da izadjem :lol: i to sve pred nasom kcerkicom :cry: , jadno dijete. Shvatila sam da nije zdravo ni da smo 5 min na samo te sam odlucila da cu ubuduce sa malenom ujutro prosetati do autobusne stanice te ju predati njemu. Vuk sit i ovca cijela 8) .

:love2:
samo to mogu reci

Citiraj:

---

iridana2666 prvotno napisa

Sve sam ulozila u nas brak, energiju, trud, ljubav, nadu, odbila dva fantasticna posla sa dobrim primanjima samo da budem vise kuci (da barem nisam) pa zasto ovaj osjecaj? Ne zelim ga nazad i najradije bih da ga vise nikad ne moram vidjeti (sto nije moguce zbog djeteta), ali osjecaj je tezak :cry:

---

Iridana, osjećaj je težak, ali služi pročišćavanju. Nemoj previše suzbijati takve osjećaje, oni su dio zacjeljivanja rane. I moja je situacija slična, bolna i tužna, i pitala sam se kao i ti zašto me boli kad je bilo tako loše... odgovor je da boli to što umire ideja o braku (ovom sadašnjem, ne općenito) i to boli. Boli ono što si htjela da bude a nije se ostvarilo, ono što si vjerovala da je a nije bilo, energija i emocije koje si uložila, a nisu uzvraćene... Bitno je da znaš da on nije taj za kojim patiš. Nadam se da kužiš kaj hoću reći, patimo zbog promjene i razočaranja, ne zbog NJIH koji su bili gadni prema nama.

Poslije kiše dolazi sunce - trenutno je kiša, al neće ni ona viječno. Drž se :love:

:love: samo hrabro

Citiraj:

---

iridana2666 prvotno napisa

Da se vratim...taj osjecaj praznine, nedostatka, kao da sam 'failed', tesko mi je. Bilo mi je super sve do danas kad se sve finaliziralo. Nadam se da je ovo neki prijelomni trenutak. Kad racionaliziram nas brak, ne ostaje mi nista kvalitetno. Bilo je lijepih trenutaka, ali oni su izgubili na sjaju zbog njegovog ponasanja, agresivnosti, surovosti, vrijedjanja (ne birajuci da li je to pred djecom, njegovim roditeljima, mojim, nasim prijateljima, u trgovini...). Nisam vise mogla i - ok, imam sve argumente i opravdane razloge sto sam otisla, ali zasto taj osjecaj praznine? Sve sam ulozila u nas brak, energiju, trud, ljubav, nadu, odbila dva fantasticna posla sa dobrim primanjima samo da budem vise kuci (da barem nisam) pa zasto ovaj osjecaj? Ne zelim ga nazad i najradije bih da ga vise nikad ne moram vidjeti (sto nije moguce zbog djeteta), ali osjecaj je tezak :cry:

---

razlog za te osjećaje je zato što sve mi razvod doživljavamo kao svoj vlastiti neuspjeh. Biti će bolje, valjda, samo treba proći vrijeme. Tako bar mene tješe :lol: a ja evo tebe. E sad, u nekoliko mojih interakcija sa tobom na forumu stekla sam dojam da si izuzetno snažna osoba, tako da mislim da će biti sve o.k., možeš ti sve. Pusa i drži se :love: :heart:

možda ti zvuči " lako drugome pričat", ali sve će sjesti na svoje mjesto
samo treba izdržati proces čišćenja...
drži se iridana, život je lijep :love:

Normalno je da tugujes i bolje da se ispalces nego da to cuvas u sebi pa da se to odrazi na tvoje zdravlje...ovako bar se osecas lakse
Ti si sve samo ne "failed" to bi bila zena koja bi ostala s takvom osobom u braku!

Salejma ti veliki veliki :love:

uh, iridana, baš gadno zvuči tvoj prvi post, sve što mogu reći je da je dobro što si odselila i što to dijete ne mora više proživljavati :(
Normalno je da se tako osjećaš, proći će i biti će svakako bolje... evo ništa novo i ništa pametno, samo malo podrške
:love:

draga moja, sjecas li se 2003/2004??? nasih setnji, razgovora i prijateljstva...bila si tu, ej i ja sam sad TU....mada ne vise tako blizu, ali tu san.
bas si me rasplakala :cry:
cuvaj iri, treba te sad.
:love: :heart:

Bit će bolje! Koliko god ti je sad teško iz tvog prvog posta se iz aviona vidi da bi stvare postale puno, puno teže da nisi odselila.

Isplači, izbaci to iz sebe, a onda obriši suze, digni glavu i kreni dalje.

:love:

hrabra si ti, znas? :* :love:

Citiraj:

---

Sve sam ulozila u nas brak, energiju, trud, ljubav, nadu, odbila dva fantasticna posla sa dobrim primanjima

---

fino... sad sve to uloži u sebe i dijete. i nećeš imati osjećaj praznine. ;)

:*

uh, bas mi je zao da si kroz to prosla :(

drzi se, zelim ti sve najbolje u buducem zivotu :love:

:love2:

:love: samo hrabro naprijed

Citiraj:

---

iridana2666 prvotno napisa

a vrhunac mu je bio u 3 dana prije nego sam se iselila kada me ujutro nije pustio na posao, uzeo katalog, savio ga i prijetio (pred djetetom od 5 godina) kako ce me njime satrati :shock: :( , i zatvoriti na 3 dana u sobu tako da nitko nece znati gdje sam. To je bio trenutak kad sam odlucila 'pobjeci', spakirala najnuznije u 2 sata i odselila se navecer dok njega nije bilo.

---

Ovo je tvoja pobjeda, nešto na šta trebaš biti ponosna, hrabro je od tebe što si otišla i nadam se da ti je to nit vodilja za dalje.
Sve treba svoj završetak, tako i to poglavlje u tvom životu, nađi to što će ti dati taj osjećaj završetka bilo to suze...ili kako god tebi paše.
Okreni nakon toga novu stranicu, jer mislim da ćeš time svojoj dječici osigurati kvalitetniji život i usaditi im nove vrijednosti koje će ih voditi kroz život-prave vrijednosti.
Svaka osoba ima svoje JA, ima pravo glasa, dostojna je poštovanja drugih, da moraju postojati kompromisi, a ne samo jedan smjer, pomoći im u građenju njihovog samopoštovanja kako bi mogli ponosno kročiti dalje životom, bez straha da je netko nad njima na taj način kako je tvoj BM bio nad tobom, znam da postoje i druge oštrije riječi, ali to jednostavno nije lijepo i nitko to nebi trebao trpiti, skidam ti kapu jer si hrabra žena koja je sposobna razlučiti što je za nju i njenu djecu najbolje, a ne misliti da išta takvog treba trpiti.

Citiraj:

---

Kavin prvotno napisa

skidam ti kapu jer si hrabra žena koja je sposobna razlučiti što je za nju i njenu djecu najbolje, a ne misliti da išta takvog treba trpiti.

---

nemam ti ni ja ništ novog i pametnog za reći, cure su sve već rekle...
odbolovati moraš, to je tak normalno nakon svega...

ti si hrabra žena i tvoje cure su sretne jer imaju takvu mamu.
:love: