Izazov - dijete antena za mir i ljubav

Moje je dijete prije svega i temeljito fan ljudskih odnosa; njega se ne da podmititi (ponekad uzme nešto, ali to ne znači da će odustati od drukanja da se situacija sredi iznutra prema van :mrgreen: ), prevariti, njemu se ništa ne može sakriti. Ako ga hoćemo mititi u TL, on glatko odbije svaku igračku, i svojim nam držanjem i jezikom govori - frigaš to. Idemo mi bit u miru i ljubavi, sve lagano, ajmo ne žurit, ajmo ne paničarit. (to je idealan stav za mladi par koji subotom nastoji uhvatiti korak sa svime u životu, nabavci, kupnji, doživljaju, druženju...) Reklo bi se da je beskompromisan u svom zahtjevu za mirom i dobrotom. To se počelo vidit još dok je bio mala beba; bio je u ogradici, a ja sam mu nešto dala zato da ga kao zavaram - a dala sam mu nešto što mu je bilo baš važno, zgodno, i nesvakodnevno... pogledao me pogledom - j...š i tebe i tvoju ... što je već bilo, i mirno bacio na pod. E tako do dana današnjega.

Ali, taj mali dječak ima isto tako i dosta teško savladivu osobinu, a ta je sljedeća: ilustrirat ću primjerom.

Ne ide u vrtić, a voli djecu, pa ga rado odvedem u park. Neko vrijeme glede bolesti i lošeg vremena nismo bili, pa mi je bilo jako stalo da idemo danas. Ali, doma je posla ko u priči, a kako je park odalje i podalje, moram prirediti ručak jer kad dođem... gotovo je... moji su oboje frikovi tog poslijepodnevnog spavanja i rutine, ludi su od umora u 13 sati... I dok sam ja sredila veš (skupilo se, putovali smo ovaj vikend), presvukla krevete, skuhala ručak, spremila bebu, nahranila bebu... i tako te stvari, malčice sam već gledala na sat... onako nervozno. Nisam trebala, znam, ali - žurilo mi se, plus - on je stalno nešto trebao, zvao, pa se sve produljilo, i već je bilo previše sati... za autobus.

I spremim sve živo, platim taxi, odvedem nas u park, a tamo - on me gleda, i kaže - znaš, nije mi ovo baš zgodno. Dosadno mi je. A znam ja - nije njemu dosadno, nego mu se nikako nije dopala žurba, moja nervoza, izostanak onog opuštenog kontakta koji imamo kad nikamo ne idemo. I ništa od parka koji inače jako voli, bilo djece, bio sam, njemu u biti svejedno; i već je bio na rubu ludila (to je naš uzorak - ako je žurba, ili neka napetost - on prvo tvrdi da mu je dosadno, pa se počne loše osjećat, pa krene bit nekako odvojen duhom od drugih, i onda krene big bang - koji se liječi jako lijepo i lako - odrasla mirna i sabrana osoba mu treba pristupit i pokazat da je sve okej... samo što takva odrasla osoba ponekad ja nisam...) kad sam skužila da je vrijeme da se aktivnost promijeni. I dobro, dućan, taxi, doma (to me uvijek ubije, skurim pare da mali kaže - a dosadno mi je tamo...), balončiće smo puhali u dvorištu, sreća i veselje, ma već sam ja iskusna s njim - 4 godine skoro :mrgreen: i držim ga divnom osobom, divno je to koliko on mari za bitne stvari, a ne mari za nebitne...

Ali, da je ponekad to izazov, takva narav, jest. Da bi uživao ono što mu treba ja imam osjećaj da je predamnom skoro pa nemoguć zahtjev... sve odraditi, i sve lagano, i bez povišenog tona, i bez unutarnje nervoze, napetosti, ma bez obične žurbe. Zen učitelj? Da, upravo tako.

Rješenje - jasno ko dan. Učit, bit mirna, planirat, ne birat nešto što izaziva kaos, makar to bio park... ali svjedeno - meni je to takav izazov, priredit mu nešto - onda kad nisam baš u najresursnijem stanju... da imamo park pred nosom - nema problema... ali ovako - sav taj put, planiranje, vrijeme... tako često u tom parku imam tu priču - dosadno mi je, i ne želim tu biti (kad si takva vještica nervozna...).

Moja mama bi rekla - đubre nezahvalno, ja sve radim za tebe, a ti ovako, igraj se sad kad si tu jel jasno :lol: a ja neću... :lol: al da se osjećam povremeno frustrirano time - osjećam se...

Eto, podijelila sam s vama... pa mi je lakše :heart:

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Moja mama bi rekla - đubre nezahvalno, ja sve radim za tebe, a ti ovako, igraj se sad kad si tu jel jasno :lol: a ja neću... :lol: al da se osjećam povremeno frustrirano time - osjećam se...

---

i ja bih kao tvoja mama
nasekirala sam se i čitajući tvoj post

1. Sve planove pravim sama sa sobom (i eventualno sa mm-om kad je dostupan a uglavnom nije)
2. Svako obaveštavanje zahtevnije polovine naše porodice izvodim ili tik pred polazak ili tik pred dolazak na određeno mesto
3. Sve ono što očekujem da ih obraduje spominjem kao najnormalniju stvar ali malo veselijim tonom - idemo u park! Idemo kod XY! kupićemo to i to!


Dakle, nema onog iznenađenje-faktora koje dete stavlja pred svršen čin (koji i mene, kobilu od 35god, zna da iznervira - iz inata bi mi bilo dosadno), nema glorifikovanja mojih organizacijskih sposobnosti (a ako ja kao majka ne mogu danas odlučiti da ćemo jesti hamburgere sa kioska na najlepšoj klupici u omiljenom parku onda hbg), nema najavljivanja i priprema mesec dana unapred da ćemo ići kod bake na selo (zna se pokvariti auto, razboleti baka, pokvariti vreme, iskrsnuti sastanak...)...

Ovo su mali trikovi koji znaju olakšati život. I ja šipčim pola sata pešice do prvih spravica vodeći za ruku dva (sada) četvorogodišnjaka, odgovarajući na unakrsna pitanja ovog tandema kao da sam kod istažnog sudije, noseći na leđima ranac sa preobukama, kanticama, lopaticama, loptom, flašama...trčim sa njima po parku, valjam se po pesku, penjem se po tribinama, arlaučem kao Tarzan a onda se jedan umorni i štrokavi trojac u sumrak vraća kući da se sklupča na dvosedu i večera proju od sinoć uz šolju mleka i omiljenu priču. Ma kud ćeš lepše! Nit nerviraja nit živciranja - samo jedan dan pun i prepun smeha i veselih dečačića

ja (mozda ;)) ne bih to verbalizirala ko tvoja mama i apri ;) al da bi se nasekirala - bi.

a moja je sreca sto od svo cetvero djece - niti jedno nije takvo. svi su redom "cijepljeni" od rutine i nenajavljenih situacija :mrgreen:


nije lako ni ovako s njima (ipak su brojcano nadmocniji ;)), al da je netko od njih takva "durilica" ili, jednostavno, nesklon promjenama u zadnji tren - uh, bilo bi kudikamo teze... :/

Ja te potpuno razumijem jer je moj stariji isto takav. Svaka najmanja promjena u našem životu, pa čak ako je unaprijed pripremljen i obavješten, u njemu izaziva kaos i burnu reakciju. Nemoram ni spomenuti da velike promjene kao početak škole, dolazak brata na svijet, selidba i zadnje moj ponovni odlazak na posao, naprave pravu buru u njemu.

100 puta mi se desilo baš tako da dođemo u park/igraonicu/rođendan i sl. a on mrtvo hladno kaže "meni se tu ne sviđa. Idemo doma." Moje reakcije ovise o cjelokupnoj situaciji, koji puta kao tvoja mama, a koji puta jednostavno se dignemo i odemo.

Teško je, zamorno i jaaaaaaako veliki teret.

Ove teže promjene pogotovo teško padnu. Počne pišati u krevet, popusti u školi, stalno se svađa, bezobrazan je i sve mu je glupo i dosadno :roll: Baš prolazimo kroz takvu fazu izazvanu mojim povratkom na posao. U 2 tjedna je pokupio nekoliko jedinica, a inaće odlikaš.

Tješim se da će i ta prilagodba proći...

ja sam nekako shvatila ovaj tvoj post više u smislu da je djetetu više smetala tvoja nervoza oko svega toga
mene isto sve neka nervoza počela hvatati dok sam te čitala :mrgreen:

ne da je on rob rutine :/

a to da mu smeta nervoza mi je potpuno razumljivo i normalno

Ista greška prisutna je bila godinama i kod nas (i još je uvijek, ali u manjoj mjeri) ...

Jednostavno, dajemo preko SVOJIH granica. A djeca su premala da to shvate. Njima je takvo naše ponašanje "normalno" jer ne znaju da može i drugačije. I ja sam se 1000 puta uhvatila u istoj ovakvoj situaciji (moji ujutro ne žele ustati bez masaže, razgibavanja i sl. - cijena koju sam platila da bi moj stariji imao poštenu motoriku), misle da im uvijek moramo biti na raspolaganju itd.

U nekoliko navrata bilo mi je dosta... ali stvarno dosta. I onda sam sjela sama sa sobom, a onda i sa MM (koji me uvijek upozorava da dajem previše - znam i zašto, povremeno od mene ne ostane ništa za njega :mrgreen: ) i to je točno. Kako naći mjeru? Nemam pametan odgovor. Mi se malo pomalo skidamo s te ovisnosti (tj. polaaaako privikavamo djecu da im ne možemo stalno biti na raspolaganju) i bolje je, ali počeli smo u vrijeme kad još ni jedan nije išao u školu, prije 2-3 godine.

I danas se moram podsjećati da ne smijem dati više nego što imam (jer onda izgubim živce pa graknem na njih, a poslije mi bude ovak... :cry: ).

Sad sam bolje, ali učila sam na greškama. Rezultat - moja djeca mene poznaju i ljutu i umornu i svakakvu. Ali moja djeca znaju da mogu na mene računati tako dugo dok to ne zloupotrebljavaju. NJIH sam naučila. SEBE još nisam. Trudim se, ali još uvijek povremeno pretjeram, i u zaštićivanju (znam bit ko kvočka), a i u rastezanju sebe same preko granica ne dobrog ukusa nego zdravog razuma. :/ Bit će bolje...

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Njima je takvo naše ponašanje "normalno" jer ne znaju da može i drugačije.

---

tako je.
ali, ja ne želim da takve ustupke uzimaju zdravo za gotovo. da to spada "pod normalno".
jer, meni nije "normalno" da ja uzimam taksi i idem u park, e da bih se odmah vratila.
ok, može jednom...

Slazem se s Peterlin - ukoliko se prvo ne pobrinemo za sebe, nemamo drugima kaj dati. A nevjerojatno je koliko je to tesko kad godinama ucis udovoljavati drugima, od malih nogu. Stalno se moramo uklapati u neke sablone i ponasati se na odredjeni nacin, onako kako se od nas ocekuje.
I tesko je ovako "istreniran" prekinuti taj krug, znati kako pustiti i poticati djecu da budu "svoja", a da svi dobro funkcioniramo.

Ne da funkcioniramo :roll: , nego da svi budemo sretni i zadovoljni :)

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

[jer, meni nije "normalno" da ja uzimam taksi i idem u park, e da bih se odmah vratila.
ok, može jednom...

---

Što ako se djetetu nije ni išlo u park?
Ja sam možda sve ovo krivo shvatila...
Meni se čini iz ifigenijinog posta da je ona sve to organizirala, dal se njemu išli ili ne, ne znam
Još ako je sve to popraćeno žurbom, jasno je da mu nije zabavno i da mu se ide dima.
Mislim, jasno je meni da smo s djecom često u žurbi. I sama svaki dan spremam dvoipolgodišnje i četveroipoldodišnje dijete za vrtić.

A ovo što Peterlin piše… slažem se potpuno, ovo da ni ne znaju za drugo. Pa se nemamo pravo na njih zbog toga ni ljutiti. Jer je njima to normalno.
Zna se tko je krivac :mrgreen:

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

[jer, meni nije "normalno" da ja uzimam taksi i idem u park, e da bih se odmah vratila.
ok, može jednom...

---

Što ako se djetetu nije ni išlo u park?
Ja sam možda sve ovo krivo shvatila...
Meni se čini iz ifigenijinog posta da je ona sve to organizirala, dal se njemu išli ili ne, ne znam
Još ako je sve to popraćeno žurbom, jasno je da mu nije zabavno i da mu se ide dima.
Mislim, jasno je meni da smo s djecom često u žurbi. I sama svaki dan spremam dvoipolgodišnje i četveroipoldodišnje dijete za vrtić.

A ovo što Peterlin piše… slažem se potpuno, ovo da ni ne znaju za drugo. Pa se nemamo pravo na njih zbog toga ni ljutiti. Jer je njima to normalno.
Zna se tko je krivac :mrgreen:

---

složila bih se sa Anci.

nego, ifigenija, priznaj da je malo gleduckanje na sat ustvari eufemizam :mrgreen:

kod mene je problem suprotan: potpun nedostatak ikakve rutine, planiranja, organizacije. Definitivno nisam taj tip, više go with the flow... zapravo ne primjećujem da na dijete to loše utječe. No svi govore o važnosti rutine u danu djeteta. Moj problem je što ja ne znam tako funkcionirati, mm još manje.

ok, moja su djeca, osim sto su totalno nerutinirana, anti protivna planiranjima i fiksnim rasporedima - jos i - nesuosjecajna i neosjetljiva :mrgreen:


da sam ne znam kako nervozna (a budem ;)) i da ne znam kako to verbalno popratim (a popratim :lol:) - onog trena kad sjednemo u auto i kad skuze da smo zazbilja krenuli (jer i dok krecem znam "dijelit" :roll:) - njima je - guzica na mjestu :mrgreen:

da nervozni, da nezadovoljni, da nesretni, da nije im zabavno... :roll: - that'll be the day..........

prvo, ifigenija

Citiraj:

---

Ifigenija (napisa):

Moja mama bi rekla - đubre nezahvalno, ja sve radim za tebe, a ti ovako, igraj se sad kad si tu jel jasno a ja neću... al da se osjećam povremeno frustrirano time - osjećam se...




i ja bih kao tvoja mama
nasekirala sam se i čitajući tvoj post

---

i ja ovako. ali, razumijem te jer je i moje straije dijete takvo.
a to je jedina njegova osobina , karakteristika koju bih mu ukinula. da mogu. a ne mogu.
pa ga obuzdavam otprilike ovako kao Clumsymum. nema najava, nema pregovora, kad planiramo, to radimo mm i ja. kad sam u gužvi, u gužvi sam. gle, sorry, sad ne može, kasnije ćemo vidjet.

navikao se on, navikli smo se i mi. i oguglali na njegove proteste i promjene raspoloženja.

mi u nedjelju u Trakošćanu, dan divan, obišli dvorac, hvatali žabe oko jezera, uzeli pedalinu, pedalamo nas dvoje, čista tropikana, sve što treba u životu je sada i tu - kad okrene se mali stvor prema nama s rečenicom - mama, ja bi doma..

jel o tome tema :mrgreen: ?

Citiraj:

---

sofke prvotno napisa

mi u nedjelju u Trakošćanu, dan divan, obišli dvorac, hvatali žabe oko jezera, uzeli pedalinu, pedalamo nas dvoje, čista tropikana, sve što treba u životu je sada i tu - kad okrene se mali stvor prema nama s rečenicom - mama, ja bi doma..

jel o tome tema :mrgreen: ?

---

Je.

Zbog toga sam se počela farbati (dobila sijede)... :mrgreen: !

Btw. sad ja znam kak je mojoj mami bilo, a tati još i više! I ja sam bila zahtjevna i moralo se uvažavati moju volju... :saint:

Digresija - kad su mi djeca bila u dobi od 1-2 godine, puno sam ih nosila. A svekrva veli - samo ti njih nosi, kad ne buš mogla, buš prestala! Tak je i s ovim... Život je dinamika, inače bi nam bilo dosadno.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

kod mene je problem suprotan: potpun nedostatak ikakve rutine, planiranja, organizacije. Definitivno nisam taj tip, više go with the flow... zapravo ne primjećujem da na dijete to loše utječe. No svi govore o važnosti rutine u danu djeteta. Moj problem je što ja ne znam tako funkcionirati, mm još manje.

---

:mrgreen:

ja bih ga pitala prvo želi li ići u park
ako bi odgovorio pozitivno, najavila bih mu da će danas za ručak imati kajganu sa sirom i špekecom (gotovo za 10 min) i otišla bih u park
za vrijeme spavanja bih eventualno skuhala dodatni obrok i to je to - bez strke i panike

a sad to što je on takav, ne mogu ti ništa reći, jer moj nije takav
ja vodim borbe oko toga da idemo doma - on nikad ne bi išao kući, kao mali cigo
dođem po njega u vrtić i prvo što me pita "kud me sad vodiš?" i "jel nas netko čeka u autu? (baka ili netko od prijatelja)"

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

učila sam na greškama. Rezultat - moja djeca mene poznaju i ljutu i umornu i svakakvu. Ali moja djeca znaju da mogu na mene računati tako dugo dok to ne zloupotrebljavaju. Trudim se, ali još uvijek povremeno pretjeram, i u zaštićivanju (znam bit ko kvočka), a i u rastezanju sebe same preko granica ne dobrog ukusa nego zdravog razuma. :/ Bit će bolje...

---

XXXX

Rastezanje sebe neminovno vodi licnom nezadovoljstvu i (barem kod mene) tom osecaju "javamsvedamavisvegoreigore". Zato se trudim da dajem dok mi to prija ( a to je najcesce i puno i kvalitetno), a da me ne griz savest kada to nisam u stanju, tako da mogu laka srca reci da sam umorna, da mi se negde ne ide, u necemu ne ucestvuje.
Mislim da svako od nas ( i moja deca i ja) na taj nacin gradimo svoje licne granice i negujemo zdravije odnose.

prvo mgrubi - uvijek najbolji potpis :lol:
drugo- ja sam maher u tome da se ubijem od genijalnih planova za djecu, pa da onda ubijem tu istu djecu tim istim planovima u pojam.
Sad učim distanciranu prisutnost .To je ono za što je MM - buljim u Tv i trudim se ne osjeććati grižnju savjesti, ali sad za ozbač - počela sam ono po Juulu - ja ne želim, ja želim, ne sviđa mi se ovo... i tsl. I osjećam se puno bolje. Nedavno mi je frendica uvalila višak svojih šminkerskih cipela - ona ih kupuje iz hobija - i primjetila sam da me Di sluša kao opčinjena dok ih imam. Dakle ponekad je puno bolje bit si super i guba, truba pa nek trče za nama ;) Samo malo upozorenje - po meni to počinje paliti nakon treće - ja sam dok su bili bebe bila, duda, bočica, nosilica, krevet pa i igračka - i nije mi žao- Kad god mi se postave i onako artikulirano izbace sve svoje prigovore -mislim si - sunce mamino - to je i mojih ruku djelo :love:

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ista greška prisutna je bila godinama i kod nas (i još je uvijek, ali u manjoj mjeri) ...

Jednostavno, dajemo preko SVOJIH granica. A djeca su premala da to shvate. Njima je takvo naše ponašanje "normalno" jer ne znaju da može i drugačije. I ja sam se 1000 puta uhvatila u istoj ovakvoj situaciji (moji ujutro ne žele ustati bez masaže, razgibavanja i sl. - cijena koju sam platila da bi moj stariji imao poštenu motoriku), misle da im uvijek moramo biti na raspolaganju itd.

U nekoliko navrata bilo mi je dosta... ali stvarno dosta. I onda sam sjela sama sa sobom, a onda i sa MM (koji me uvijek upozorava da dajem previše - znam i zašto, povremeno od mene ne ostane ništa za njega :mrgreen: ) i to je točno. Kako naći mjeru? Nemam pametan odgovor. Mi se malo pomalo skidamo s te ovisnosti (tj. polaaaako privikavamo djecu da im ne možemo stalno biti na raspolaganju) i bolje je, ali počeli smo u vrijeme kad još ni jedan nije išao u školu, prije 2-3 godine.

I danas se moram podsjećati da ne smijem dati više nego što imam (jer onda izgubim živce pa graknem na njih, a poslije mi bude ovak... :cry: ).

Sad sam bolje, ali učila sam na greškama. Rezultat - moja djeca mene poznaju i ljutu i umornu i svakakvu. Ali moja djeca znaju da mogu na mene računati tako dugo dok to ne zloupotrebljavaju. NJIH sam naučila. SEBE još nisam. Trudim se, ali još uvijek povremeno pretjeram, i u zaštićivanju (znam bit ko kvočka), a i u rastezanju sebe same preko granica ne dobrog ukusa nego zdravog razuma. :/ Bit će bolje...

---

Ovo je pametno. Sad više nemam vremena odgovorat, al budem. Hvlaa!

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

ja sam nekako shvatila ovaj tvoj post više u smislu da je djetetu više smetala tvoja nervoza oko svega toga
mene isto sve neka nervoza počela hvatati dok sam te čitala :mrgreen:

ne da je on rob rutine :/

a to da mu smeta nervoza mi je potpuno razumljivo i normalno

---

Ovo sam htjela reći.
ali on obožavam rutinu od prvog dana, i oduvijek... ja mu je nisam mogla nametnut jerbo je ja nemam, i ne volim. On je mene naučio da se u podne jede, u jedan spava, i tako dalje... Inače se raspadne...

Naravno da mu smeta nervoza... al ja ne znam kako da se smirim u svom životu... to je izazov - to se mora, i treba i hoću, al ponekad me ovaj dvorac od kuće (prevelika za moj pojam...), dvoje male djece, mala prohodala, muž često radi, vikendima stalno nešto iskrsava kontra jednostavnog odmora i mira (pa majstori...) dovede u klinč pa mi samoj sa sobom nije jasno kako da se djenem i kako da zadovoljim osnovno...

ps Danas sam išla i vodila u park, ali umjesto da gutam nervozu sam je izrazila, malo se derala (onako tipa ja hoću ja neću i dosta mi je i želim... nisam "vikala"), i sve je to bolje podnio. Voli čoek jasnu artikulaciju... a moja artikulacija ovih dana bi bila ovako, slikom i tonom:

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa


al nema takvog smajlića

teško mi je ovih dana

čitam odgovore, razmislit ću o svemu

hvala vam!

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

[jer, meni nije "normalno" da ja uzimam taksi i idem u park, e da bih se odmah vratila.
ok, može jednom...

---

Što ako se djetetu nije ni išlo u park?

---

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Ne ide u vrtić, a voli djecu, pa ga rado odvedem u park. Neko vrijeme glede bolesti i lošeg vremena nismo bili, pa mi je bilo jako stalo da idemo danas.

---

:mrgreen:

peterlin,

koji dobar post! ajme svaka rijec na mjestu...i taaaako istinito.

ifgenija, ako si taj dan odabrala taj park, ZBOG NJEGA, jer voli djecu,i drustvo, i voli se tamo igrati...onda je to moglo biti na ustrb rucka....

neko pecivo u ruku, kod kuce jaje i bok.

olaksaj si, nuci si olaksati! toliko puta se prepoznam u tvojim postovima,...ali u mojoj proslosti!

kako je lijep osjecaj kad sebe naucisna "manje", da ako taj dan kuham, to je to! to je moja misija taj dan...i nista drugo nije pospremljeno, ne razvacim ves, ne idemo u park-igraju se u dvoristu...

hocu rec, ne odaberem si dnevno 5 zadataka, vec jedan: ili ves, pa rucak od jucer, ili parkpa( cijeli dan prode u spremanju i raspremanju za izlazak)...ili ves, pa ni parka ni rucka taj dan, nek mm donese nesto na putu s posla! basta! ne zanimaju me tudi komentari..koliko tko drugi moze u jednom danu....

imam dvoje djecice jedno god i pol drugo pol...dosta je nekad samo prezivjeti DAN! izlazak u park cijeli je pothvat!

rezime-zivjeti bez nervoze...pa ce se malom ici u park, a i tebi
ne mozes drugacije sama s njima, i to cijele dane, koliko dugo tako vec?!

sofke, sigurno si i ti negdje fulala, tokom dana :mrgreen: pa mu to vise "nije bilo to " :lol: , da nisi u zurbi kuvala rucak prije polaska....

Citiraj:

---

Ifigenija prvotno napisa

Naravno da mu smeta nervoza... al ja ne znam kako da se smirim u svom životu... to je izazov - to se mora, i treba i hoću, al ponekad me ovaj dvorac od kuće (prevelika za moj pojam...), dvoje male djece, mala prohodala, muž često radi, vikendima stalno nešto iskrsava kontra jednostavnog odmora i mira (pa majstori...) dovede u klinč pa mi samoj sa sobom nije jasno kako da se djenem i kako da zadovoljim osnovno...

!

---

Ovaj period koji opisuješ je meni bio najteži s mojim curama. Razlika je 2.5 godine i nakon što je mlađa navršila nekih 10 mjeseci baš je znalo biti ludo. A ova starija se znala zainatit samnom :roll:

Nemoj si zadavat prevelike zadatke.

Ne znam, moja djeca oko podneva isto budu i gladna i umorna, pa ako ih ne dovedem doma, postanu razdražljiva. Al ne mislim da je to tako jer su robovi rutine, nego mi je to nekako normalno da je dijete koje se probudilo u 6, 7 ujutro oko podneva umorno.

Moj maleni isto u određeno vrijeme (koje je približno isto svaki dan) jede i spava i meni je to baš super. Ne smatram da je "ta rutina" nekakav problem, nego jednostavno njegov ritam koji mi poštujemo i tako smo svi zadovoljniji, jer nema onda nervoze od glada i umora.
Jučer je preskočio rutinu i nije spavao popodne. Bio je budan od 15 do 8 do 21.30 i jurio kao navijen, nije bio nervozan. Jedini problem je bio što je rutina od 2, 2 i pol sata odmora meni itekako falila, več sam padala s nogu, a baš jučer je i MM radio cijeli dan, pa smo bili sami. Dakle, ja sam definitivno za rutinu. :lol:

http://www.dijete.net/strucnisavjetioki52007.shtml

I ako sam tek u fazi posvojenja (3 decka u dobi od 3 do 5 godina) , mislim da jos ne mogu biti "kompetentna" za bilo kakav savjet. Na ovoj stranici sam nasla jako dobrih savjeta o samoj komunikaciji i odgoju.
Pa evo procitajte malo.

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Ovaj period koji opisuješ je meni bio najteži s mojim curama. Razlika je 2.5 godine i nakon što je mlađa navršila nekih 10 mjeseci baš je znalo biti ludo. A ova starija se znala zainatit samnom :roll:

---

Potpis na ovo. Kad je Di prohodola ja sam par mjeseci bila kaput :smajlić koji gleda u križ: Dominiku se to nikako nije svidjelo pa je rat za teritorij bio bez primirja, svi drugi poduhvati, osim najnužnijih su bili utopija. No prošlo je i sad su kuhani i pečeni zajedno :D .

Citiraj:

---

mala Ina prvotno napisa

http://www.dijete.net/strucnisavjetioki52007.shtml

I ako sam tek u fazi posvojenja (3 decka u dobi od 3 do 5 godina) , mislim da jos ne mogu biti "kompetentna" za bilo kakav savjet. Na ovoj stranici sam nasla jako dobrih savjeta o samoj komunikaciji i odgoju.
Pa evo procitajte malo.

---

Ma ovo je super. Hvala :heart:

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Citiraj:

---

Anci prvotno napisa

Ovaj period koji opisuješ je meni bio najteži s mojim curama. Razlika je 2.5 godine i nakon što je mlađa navršila nekih 10 mjeseci baš je znalo biti ludo. A ova starija se znala zainatit samnom :roll:

---

Potpis na ovo. Kad je Di prohodola ja sam par mjeseci bila kaput :smajlić koji gleda u križ: Dominiku se to nikako nije svidjelo pa je rat za teritorij bio bez primirja, svi drugi poduhvati, osim najnužnijih su bili utopija. No prošlo je i sad su kuhani i pečeni zajedno :D .

---

Meni je, srećom, kolegica s posla rekla NA VRIJEME da ću odahnuti tek kad mlađe dijete bude u trećoj godini. Istina je... to je bio najteži i najzahtjevniji period (kad djeca tek počnu razumijevati okolinu, a ne kuže ni svoja ni tuđa ograničenja). I tako, riječi su joj se pozlatile... Kad mi je bilo teško, samo sam u glavi računala koliko još moram čekati taj treći rođendan... ali dogodilo se i prije. ;)

Mislim da sam osvijestila da je taj bezglavi period prošao u jednom ovakvom trenutku - dečki su se zaigrali zajedno u svojoj sobi, ja ušla u sobu a oni su me skoro IZBACILI VAN jer me nisu trebali! Bilo je to nekako kad sam baš bila pri kraju snaga (dnevno smo ih rastavljali nebrojeno puta, nadmetali su se oko svega - naše pažnje, igračaka, teritorija, crtića... ) Skoro sam pala u nesvijest, a onda se pribrala i dopustila si osjetiti zahvalnost... Bilo je (i još uvijek ima) uspona i padova i svakakvih dana, ali to je naš život. Sad su isto kuhani i pečeni zajedno (čak se i u školi uredno druže za vrijeme odmora) i svi skupa možemo odahnuti. JOŠ se nisam opustila, i dalje stalno imam otvorene oči kao kakav poljski zec, ali je lakše... Puuuno lakše.

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Mislim da sam osvijestila da je taj bezglavi period prošao u jednom ovakvom trenutku - dečki su se zaigrali zajedno u svojoj sobi, ja ušla u sobu a oni su me skoro IZBACILI VAN jer me nisu trebali! Bilo je to nekako kad sam baš bila pri kraju snaga (dnevno smo ih rastavljali nebrojeno puta, nadmetali su se oko svega - naše pažnje, igračaka, teritorija, crtića... ) Skoro sam pala u nesvijest, a onda se pribrala i dopustila si osjetiti zahvalnost... Bilo je (i još uvijek ima) uspona i padova i svakakvih dana, ali to je naš život. Sad su isto kuhani i pečeni zajedno (čak se i u školi uredno druže za vrijeme odmora) i svi skupa možemo odahnuti. JOŠ se nisam opustila, i dalje stalno imam otvorene oči kao kakav poljski zec, ali je lakše... Puuuno lakše.

---

Eeee, potpis :)
Moje ne idu u školu, ali su jedan dio dana u vrtiću skupa.
Mala je sad 2.5 godine i sve više i kuži i prati igru. Kraljevne moje :heart:
Najbolje je kad dvoipogodišnje dijete viče: "zatocena sam u tamnici!!! seka, osjobodi me!!!"

jel ima netko neki primjer u kojem se dvogodišnja curica zaigra sa svojim osmogodišnjim bratom? :mrgreen:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

jel ima netko neki primjer u kojem se dvogodišnja curica zaigra sa svojim osmogodišnjim bratom? :mrgreen:

---

i mene zanima, ista dob, samo kod spola obrnuta situacija :)

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Mislim da sam osvijestila da je taj bezglavi period prošao u jednom ovakvom trenutku - dečki su se zaigrali zajedno u svojoj sobi, ja ušla u sobu a oni su me skoro IZBACILI VAN jer me nisu trebali!

---

mora da je to bio prekrasan trenutak :lol:

Danas sam išla s mamom u preduskršnji šoping autom, ujutro, nema gužve, klinci u vrtiću, hodale smo satima, idemo sad po klince poslje ručka pa s njima u park, sjedimo tako na kavi pored parkića i moja mama -kaže, a jesmo umorne. I onda se meni odvrti filma - zašto sam ja mislila ikad da mogu otići u dućan pješice s Di koja iskače iz marame i kolica, s Do koji trči uokolo, obaviti isti taj šoping, park, nositi sve to, loviti ih po parkinzima, cesti, doći doma skuhati ručak, pospremiti od ručka i onda kad oni opet vide klince u parku kroz prozor pomislit za sebe kakva sam nemajka jer nemam snage za još jedan izlazak. Pa ipak opet izaći složiti užinu vodu, sve rezervno, igrati ledene babe, nositi bicikle... Sad kad spavam u komadu i imam vremena zbrojiti 2 i 2 znam da sam bila luda k'o batina što sam to sve od sebe očekivala, ali opet kao da bi itko uskočio da ja nisam to odradila. Svi samo znaju predložiti da nekom drugom uvališ djecu, da prestaneš dojiti po noći ili uopće, da im ne kuhaš svaki dani itsl. A što kad ti to nije opcija - ništa čekaš da narastu, da se naspavaš i shvatiš koja si faca. Eto opet sam nerazumljiva, ali točno to mislim. Bilo mi je grozno, ali zbog mase faktora baš mi je drago da sam izgurala iako znam da bi mi bilo bolje da sam bila manje ambiciozna, a više ponosna na sebe tijekom toga je isto istina.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Danas sam išla s mamom u preduskršnji šoping autom, ujutro, nema gužve, klinci u vrtiću, hodale smo satima, idemo sad po klince poslje ručka pa s njima u park, sjedimo tako na kavi pored parkića i moja mama -kaže, a jesmo umorne. I onda se meni odvrti filma - zašto sam ja mislila ikad da mogu otići u dućan pješice s Di koja iskače iz marame i kolica, s Do koji trči uokolo, obaviti isti taj šoping, park, nositi sve to, loviti ih po parkinzima, cesti, doći doma skuhati ručak, pospremiti od ručka i onda kad oni opet vide klince u parku kroz prozor pomislit za sebe kakva sam nemajka jer nemam snage za još jedan izlazak. Pa ipak opet izaći složiti užinu vodu, sve rezervno, igrati ledene babe, nositi bicikle... Sad kad spavam u komadu i imam vremena zbrojiti 2 i 2 znam da sam bila luda k'o batina što sam to sve od sebe očekivala, ali opet kao da bi itko uskočio da ja nisam to odradila. Svi samo znaju predložiti da nekom drugom uvališ djecu, da prestaneš dojiti po noći ili uopće, da im ne kuhaš svaki dani itsl. A što kad ti to nije opcija - ništa čekaš da narastu, da se naspavaš i shvatiš koja si faca. Eto opet sam nerazumljiva, ali točno to mislim. Bilo mi je grozno, ali zbog mase faktora baš mi je drago da sam izgurala iako znam da bi mi bilo bolje da sam bila manje ambiciozna, a više ponosna na sebe tijekom toga je isto istina.

---

XXX
Ovako i ja, osim sto sam i usred tog bunila uspevala da zaistinski budem ponosna na sebe. Sad kad se, recimo, prisetim kako sam ih vodila napolje da sa poste posaljemo Ivanin crtez za konkurs dok kisa lije, a malecka urla u kolicima na koja je natovareno jos par kg stvari iz nabavke, ja potpuno mokra, spavam na ulici od umora...sve mi zvuci kao anegdota. I drago mi je sto sam imala zyivaca i snage da sve bude bas tako...

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Danas sam išla s mamom u preduskršnji šoping autom, ujutro, nema gužve, klinci u vrtiću, hodale smo satima, idemo sad po klince poslje ručka pa s njima u park, sjedimo tako na kavi pored parkića i moja mama -kaže, a jesmo umorne. I onda se meni odvrti filma - zašto sam ja mislila ikad da mogu otići u dućan pješice s Di koja iskače iz marame i kolica, s Do koji trči uokolo, obaviti isti taj šoping, park, nositi sve to, loviti ih po parkinzima, cesti, doći doma skuhati ručak, pospremiti od ručka i onda kad oni opet vide klince u parku kroz prozor pomislit za sebe kakva sam nemajka jer nemam snage za još jedan izlazak. Pa ipak opet izaći složiti užinu vodu, sve rezervno, igrati ledene babe, nositi bicikle... Sad kad spavam u komadu i imam vremena zbrojiti 2 i 2 znam da sam bila luda k'o batina što sam to sve od sebe očekivala, ali opet kao da bi itko uskočio da ja nisam to odradila. Svi samo znaju predložiti da nekom drugom uvališ djecu, da prestaneš dojiti po noći ili uopće, da im ne kuhaš svaki dani itsl. A što kad ti to nije opcija - ništa čekaš da narastu, da se naspavaš i shvatiš koja si faca. Eto opet sam nerazumljiva, ali točno to mislim. Bilo mi je grozno, ali zbog mase faktora baš mi je drago da sam izgurala iako znam da bi mi bilo bolje da sam bila manje ambiciozna, a više ponosna na sebe tijekom toga je isto istina.

---

Sve rečeno :)
jedina nepoznanica u ovom dubokom uvidu je što sa nama koji se nadamo još djece, i to odmah
:heart: Ili ... možda ne da se nadam, al nemam ništa protiv. Ni u prenesenom, ni u doslovnom smislu :lol:
Okej, proći će s ovim spadalima, a onda - opet... i nemam ništa protiv tog famoznog opet, al se pitam kako ću odnjegovat djecu koja ipak tu i tamo trebaju jest ako je jedini savjet koji dobijem - pa preskoči ručak, ili nešto tome slično u vremenu ludila koje teži ad infinitum.
I istina je ovo kako drugi mudro savjetuju što da učiniš... . I meni svekrva kaže da si pojednostavim. I to je to; pomogne mi time do neba, znate i same :lol: A onda kaže da se ubila od posla. Peglala šest sati, i skurila šest litara destilirane vode. Nije ona dužna meni dolazit i pomagat, a ja jesam dužna ljubit je i poštivat i ne ogovarat. Al da vam iskreno kažem, bila bih nekako sretna da je preskočila opasku o pojednostavljivanju života, i o za moje pojmove mirnom i ugodnom poslijepodnevu - uz peglu i lagano gledanje televizije... iskreno, to je zen... e, pa da je preskočila i jednu i drugu opasku i prešla ne vrijeme, potres, politiku ili pitanja vjere. Manje boli...
No, da dodam. Mali je bio onako lud jer ga je opet uvatila kijavica, pa je malo ćoškast, ko i sestra mu. A ja sam isto ćoškasta jer će i mene, pretpostavljam.
tek sam ću od dobronamjernika dobijat savjete kako da si pazim na imunitet. I netko će mi ponudit neki šejk, neku biljku, nešto, garant.

Moj tata lijepo kaže -"nešto krivo radiš kad su ti non stop bolesni" :lol: S tom razlikom da se kod nas radi o virozama i alergijama, a tek nas je nedavno vrtić upoznao sa antibioticima (nikak da se vrtić riješi streptokoka :x ).To je jedna krajnost, a druga - imamo jednog dragog dedu susjeda koji uvijek šeće kad i mi i kad ja kažem da idemo od dr. - on mi ispriča kako je on svojoj djeci skidao temperaturu kad su imali boginje, krup i druge slične poslijeratne bolesti i svaki put mi bude neugodno što sam išta rekla. No ipak jako volimo tog susjeda koji si nikad nije dozvolio formu "savjeta", a i kad vidim da su mu kćeri odrasle, žive i jedna je divna teta u vrtiću- to mi stvarno djeluje utješno. Na žalost ja sam poprilična paničarka pa mi velik dio energije dok su bolesni iscuri na šbbkbb crne scenarije i razuvjeravanje iz istih.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Danas sam išla s mamom u preduskršnji šoping autom, ujutro, nema gužve, klinci u vrtiću, hodale smo satima, idemo sad po klince poslje ručka pa s njima u park, sjedimo tako na kavi pored parkića i moja mama -kaže, a jesmo umorne. I onda se meni odvrti filma - zašto sam ja mislila ikad da mogu otići u dućan pješice s Di koja iskače iz marame i kolica, s Do koji trči uokolo, obaviti isti taj šoping, park, nositi sve to, loviti ih po parkinzima, cesti, doći doma skuhati ručak, pospremiti od ručka i onda kad oni opet vide klince u parku kroz prozor pomislit za sebe kakva sam nemajka jer nemam snage za još jedan izlazak. Pa ipak opet izaći složiti užinu vodu, sve rezervno, igrati ledene babe, nositi bicikle... Sad kad spavam u komadu i imam vremena zbrojiti 2 i 2 znam da sam bila luda k'o batina što sam to sve od sebe očekivala, ali opet kao da bi itko uskočio da ja nisam to odradila. Svi samo znaju predložiti da nekom drugom uvališ djecu, da prestaneš dojiti po noći ili uopće, da im ne kuhaš svaki dani itsl. A što kad ti to nije opcija - ništa čekaš da narastu, da se naspavaš i shvatiš koja si faca. Eto opet sam nerazumljiva, ali točno to mislim. Bilo mi je grozno, ali zbog mase faktora baš mi je drago da sam izgurala iako znam da bi mi bilo bolje da sam bila manje ambiciozna, a više ponosna na sebe tijekom toga je isto istina.

---

XXX.
nešto mi se u grlu stegnulo, koliko si to dobro opisala.
osim što meni padne napamet otići na plac bez auta (ok, nije jako daleko) po najvećoj zimi i zaleđenim cestama, kupiti sve i očekivat da će G hodati. i vratim se doma ljuta ko pas. na tom jednom pokušaju sam puuuno naučila. do placa autom, pa tamo skači i hodaj koliko hoćeš, a ja na povratku neću morat glumit magarca koji nosi sve i izvlači zadnji atom snage iz sebe.