Dugo sam razmišljala kad krenuti sa pisanjem naše priče...eto sad nakon 9 mjeseci, nadam se da su se emocije i doživljaji konačno smirili, pa bi priča i mogla bit zanimljiva. Da krenem od početka...kad sam saznala da sam trudna, nekako kao da me nije strefilo onak kak treba. Prihvatila sam tu činjenicu kao još jednu novost u mom životu, onako usput. Budući da sam tada puno radila, posao mi je bio glavna preokupacija (uffff a sad, koji ono posao...ne mislim se ni vratiti). I kako su mjeseci letjeli, trbuh rastao, beba se počela micati, osjećala sam kad spava, kad štuca, kad mu idem na živce...konačno je postalo STVARNO...ja sam trudna!!! U meni raste jedan novi život...i to mali muškić (nema sretnijeg od mog muža). Termin mi je bio 08.07.2008. i ja sam polako počela razmišljati o porodu i svemu što dolazi nakon poroda. Znala sam da želim tom malom biću pružiti sve najbolje u životu pa sam tako odlučila da želim roditi potpuno prirodno, da želim dojiti odmah i da želim biti sa bebom čitavo vrijeme, da MM želi biti na porodu...tako se bolnica Sv. Duh nametnula kao jedini ispravan izbor...ali tko mene pita??!! Termin se bližio, vrućine su bile nesnosne ali ja sam skakutala po gradu sa trbuhom do zuba kao da ću zauvijek takva ostati, uopće mi nije bilo teško. Termin je prošao i krenule su kontrole u bolnici svaka 2 dana. Ja potpuno zatvorena, osjećam već tjedan dana BH kontakcije ali još uvijek mislim da ja ostajem sa tom trbušinom zauvijek. 11.07.2008. padam na stepenicama ispred kuće, nije strašno, zaštitila sam trbuh refleksno, i ništa me ne boli osim noge koju sam malo izvrnula, a danas sumnjam da je to imalo veze sa daljnjim razvijanjem događaja. 12.07.2008 u 10 h moram biti na kontroli u rađaoni jer je subota. MM naravno ide samnom. Prije toga popijemo brzinsku kavu i pičimo na još jedan pregled. Vani je preko 30 stupnjeva, asfalt već ujutro cvrlji. Dolazimo u bolnicu, ispred mene nekoliko trudnica čeka pregled, nekoliko ih dolazi u trudovima i jedna čeka na inducirani porod. I izlazi moja poznanica babica Ž i ugleda me i odmah preko reda (hm) poziva. Legnem, spoji me na ctg i ....šok...tahikardija, žele me zadržat u bolnici. Tlak mi je naravno odmah skočio, pa sam i imala visoki tlak. Nema govora o odlasku doma. A ja totalno nespremna, kosa masna, ništa spremljeno osim par osnovnih stvari za bolnicu doma u torbi. Čitavu trudnoću iznjela po ps-u...nikad problema sa ničim, uvijek sve 5 i sad, baš sad, sve odjednom. Ja reko ajd dobro, neću više navaljivat, valjda oni znaju. Ostat ću. Pošaljem MM-a po torbu doma, mene smjeste u predrađaonu, spoje me na ctg i tako ležim, meljem na mobitel, diktiram MM-u preko telefona što sve da mi donese, slušam druge žene kako rađaju, vrište, plaču, smiju se, slušam hrpu ctg-a, slušam naš ctg...vrijeme prolazi , ja živim u uvjerenju da taj moj malac ne ide tako skoro van. I onda odjednom...hm...jel su ovo trudovi?!! Ctg ih je zabilježio, al ja se još ne dam...ma to me samo šarafe crijeva...Odem na wc, trudim se izbaciti nešto, da izbjegnem klistir, i kad ono nešto curne...nekakva vodica...što je to?? Kao da nisam pročitala hrpu literature, internetskih stranica, rodin forum, prošla tečajeve...uopće mi nije palo na pamet da je vodenjak možda pukao. Ne, jer moj trbuh tu ostaje do daljnjeg. Izađem van iz wc-a, nikom ništa ne govorim. Žene i dalje rađaju, ctg-i i dalje proizvode užasne zvukove, stalno nekakva strka, ona sa induciranim je već odavnina rodila, ja i dalje tipkam po mobitelu. Dolazi MM, puštaju me na hodnik kod njega. Hodam po hodniku jer me i dalje ono nešto svakih 10- ak minuta zašarafi pa mi paše hodanje, pričam sa MM-om. I odjednom mi sad stvarno curne nešto jako. Pozovem babicu Ž da vidi. Druga primalja viče: ma nije to ništa, valjda se oznojila pa si umišlja...kao da i ona ne želi da moj veliki trbuh nestane. Ali moja Ž pogleda i kaže: brzo zovi doktoricu, voda je zelena!!! Moooolim???? Odjednom njih hrpa oko mene, šapuću nešto...dok ja nisam poludila i govorim: što se događa? Molim pričajte meni razumljivim jezikom, jasno i glasno. Ništa, otvorena sam samo 4 cm, trudovi nisu dovoljno česti, a plodna voda je zelena. Moraju mi dati malo dripa. Jedva pristajem. Trudovi postaju naravno jači ali ne i češći, samo nekako bez reda. Više ih ne mogu ni prodisat kako treba. Moja primalja Ž odlazi. Smjena joj je gotova. No prije nego što je otišla, došla me obrijat. Mislim ja šta imaš brijat, pa sve sam sama obrijala. Al od svih čuda koje mi se danas događaju, ajd nek i ona još jedno izmisli. Tek danas mi je jasno da je već tada ona nagovijestila što će se desiti. Negdje je oko 20 h...dakle u bolnici sam već 10-ak sati, polako umorna, iscrpljena, drip su mi pojačali, smjestili me u rađaonu. Na onom stolu mi je totalno neudobno, pokušavam naći najudobniji položaj ali to mi se čini kao nemoguća misija. Dolazi mi sms od mame da je i ona stigla te da zajedno sa MM-om navijaju vani. Trudovi postaju nepodnošljivi, ne mogu više. Dajte mi nešto protiv bolova. Daju mi nešto od čega me hvata smijeh i osjećaj kao da letim. I postalo mi je smiješno kako sam slaba i ne dovoljno uporna. Jel ovo porod kakav sam željela? Dopustila sam si drip, pa analgetike...jedino sam klistir izbjegla ...jupi. I u toj mojoj filozofiji prekida me glavni doktor- ozbiljnim i oštrim glasom koji mi dan danas odzvanja u glavi govori: gospođo moramo na operaciju! Trebamo vaše pismeno dopuštenje. Operaciju? Kakvu operaciju? Opet moje čuđenje. Carski rez? Kakav carski? Pa nisam o njemu ništa čitala. To nije bila moja opcija. Nakon takve moje reakcije, on mi okreće leđa u stilu kaj ova sad filozofira. Dvije doktorice koje su bile s njim zaokrenu očima na njegovu reakciju i priđu mi te mi detaljno objasne situaciju, operaciju i oporavak. Beba je u opasnosti. Tražim da mi pozovu muža. I evo ga konačno, bar jedna moja želja je ostvarena. Na trenutak ulazi u rađaonu u onom zelenom bolničkom zaštitnom ogrtaču. To sam željela doživjeti. Dolazi do mene, i govori mi da se smirim i da smo beba i ja najbitniji u ovom trenutku i da će sve biti u redu. Izgledao mi je kao neki anđeo čuvar koji me je konačno prizemljio. Potpisujem bianco papir kojim prihvaćam sve što nude. I onda slijedi hrpa pitanja: jeste li alergični, kad ste zadnje jeli pili, spavali, ovo, ono...bla bla...u istom trenutku dok ja odgovaram voze me u operacijsku salu, skidaju, pripremaju, anesteziolog mi objašnjava kako moram sjesti da mi da anesteziju. Prepuštam im se u potpunosti. Samo mi dajte moju bebicu. Naravno da sam poželjela spinalnu anesteziju, mada tada nisam ništa znala o njoj kao ni o općoj. Ali kad su rekli da sam na ovoj budna i da mogu vidjeti dijete odmah po porodu, nisam se trebala puno predomišljavati. Anesteziolog je nakon uboda rekao: ovo je bilo školski. Sad znam što je to značilo. Brzo me stavljaju u ležeći položaj i operacija počinje. Anesteziolog stoji pored moje glave i razgovara samnom. Pokušava me animirati, ispituje me o bebi, ne dozvoljava da razmišljam o onome što mi rade. I odjednom u 21.50 h čujem: kmeeeeeee, kmeeeeeeeeee...evo ga, moja pikulica je vani. Tada sam pomislila: to je to, sada više ništa nije važno...samo on. Nakratko su mi ga pokazali te ubrzo odnjeli na vaganje i ostalo. Meni je odjednom postalo slabo, počelo mi se povraćati, vjerovatno jer sam konačno odahnula, pa organizam tako reagira. Još jednom su ga donijeli onako čistog, mirišljavog i smirenog, pogledali smo se direkt u oči i to je bilo to. A ja sam ga željela prljavog, i uplakanog na svojim prsima. Mene su zašili i iznjeli me u hodnik gdje su me dočekali MM i mama. Uhvatila me nesnosna treskavica. MM i mama su sa mnom otišli na intenzivnu gdje su još neko vrijeme ostali budući da nikog nije bilo. Pokazali su mi slikice od pikulice kojeg su uslikali kad su ga vodili na pedijatriju. Joooj što je meden!! I tu neka moja priča završi, jer se nakon toga događalo još puno i lijepih i ružnih stvari ali za to mi je potreban neki drugi topic ili možda prije knjiga. Bolnica je ostavila gorak okus u mojim ustima narednih dana, depra me šorala još mjesecima, nezadovoljstvo scenarijem koji se odigrao, neispunjenje mojih planova i želja...al sve to postaje nevažno onog trenutka kada sam dobila svog sina kožom na kožu idući dan, kada je sam dogmizao do sike , kada sam postala svjesna da je zdrav i živ zahvaljujući onom groznom doktoru i kad ga dok ovo pišem dojim i mazim, kad ga gledam kako se iz dana u dan mijenja, i kad znam da moj život konačno ima smisla.
