ZABRINUTOST ZA PETOGODIŠNJAKA

Evo ni sama ne znam kako da sve ovo sročim.
Moj sin koji ima 5 godina ,osim što ide u vrtić ide i na engleski,koji je u sklopu vrtića za njihov uzrast,strašno ga voli i upija sve kao spužva.
međutim,prošli put kad su imali sat,teta je htjela s njima izaći van s loptom,međutim pokraj dvorišta je more i sin je počeo panično vikati da neka se vrate unutra jer da će lopta past u more i da neće on tu...
Kad sam došla po njega ,ona me dočekala s tom informacijom i rekla da ona zbog njega nije mogla održati sat u prirodi i da ga kaznim zabranom dolaska na sljedeći sat.
Nakon nekoliko dana ta me ista sretne na ulici i kaže kako ona nezna kako s njim i da bi bilo dobro da potražimo stručnu pomoć.
naravno da me to zabolilo.Prilično sam realna osoba ,a da stvar bude jasnije pokušat ću u nekoliko natuknica okarakterizirat svoje dijete:
-izrazito bistar,ogromna memorija
-strašno voli priče ,knjige opčenito
-poprilično osjetljiv.lako se i brzo rasplače
-ne voli gubiti,voli u svemu bit najbolji
-gubitak smatra kao poraz i burno reagira
-nebaš druželjubljiv
-uredan,pedantan
-prekida starije u razgovoru jer hoće nešto reć
-nema strpljena čekati svoj red
-tvrdoglav u svojim naumima
-strašljiv
nesiguran u sebe
-ono što ne voli raditi to i neće(ako mu se ne crta nema šanse da ga natjeram)
-želi u svemu sudjelovat
-užasno vezan za mene
I sad,tolika mi je zbrka u glavi.Zahtjevno je dijete,to znam od 1.dana,ali da mu treba pomoć to nikako nisam mislila.Pa on je rođen zdrav,bez ikakve dijagnoze.Gdje sam ja to pogriješila i što mi je promaklo.
[b]Dali teta smije reć da ga ne dovodim na engleski jer ona s njim ne može???[/b
Pa zar ako je djete aktivnije od drugih,treba li ga odma izolirat i izbacit...
kome se obratit...
Ako treba ja ću i otić kod dječijeg psihologa!!!Naravno,kod nas ga nema,možda netko zna nekoga dobrog u Splitu ili Dubrovniku???
Što mislite o svemu ovome??
Znam sve sam zbrkala,ali loše se osječam zbog toga već par dana.
pozdrav

i samo još nešto.u vrtiću se uglavnom igra sam,najčešće s nekim kreativnim igrama (slaganje puzli,radni lističi)u svom svijetu.I strapno voli brojeve...brojevi su mu opsesija...

Pa ja nemam dijete, ali mi je užasno od tete koja utječe na djetetov odgoj tako reagira. Prvo što mi je palo na pamet je da si mu nekad ti možda govorila za more da ne ide blizu i da će pasti i time stvorila strah, ali na kada sam sve pročitala, možda je i teta (ta ili neka druga) govorila to isto s namjerom da ih sve ima na okupu - rezultat - strah djeteta. Možda od toga ne mora biti ništa nego je dijete samo "prepadnuto" od mora i mogućih posljedica.

Ako sam išta naučila to je da u dječijim glavam se svašta zna roditi od bezazlene rečenice, upozorenja, zabrane.

Na način na koji ona predlaže rješenje mislim da se neće baš ništa riješiti. Mislim da je bolje razgovarati sa djetetom vidjeti zašto je preplašen, možda otići s njim bliže moru i igrati se s njim lopte i objasniti mu da lopti neće ništa biti u moru.

Što se mene tiče, mislim da stručna pomoć nikad nije na odmet, ali opet i ako potražite stručnu pomoć da li će ta teta "znati s njim"?
Ne znam, ja bih otišla na "konsultacije" kod tete i razgovarala s njom i vidjela kako "ona" diše isto.
I naravno razgovarala s djetetom.

U vrtiću nemate psihologa ili pedagoga ili nešto tako?

Pogledaj tamo na djeca sa posebnim potrebama ima priče o nadarenoj djeci, mislim da ima puno doticajnih osobina koje si ovdje nabrojala i tamo koje su nabrojane. Pogledaj http://roda.hr/forum/viewtopic.php?t=37626 na zadnjoj stranici imaš dosta sličan opis.

mali je zakon
zna šta hoće i šta neće

kreativan, emotivan, voli brojeve ... ma to ti je budući arhitekt :mrgreen:


moja mala je slična
pogotovo što je nedruželjubiva, ako joj neko djete sjedne, sve 5 , igrati će se, ali ako joj ne sjedne, neće se družiti i točka
nepovodljiva djeca

stvari poput prekidanja kad druga osoba govori, nema strpljena čekati svoj red ,gubitak smatra kao poraz i burno reagira... tu imaš prostora za obrazovanje, tj. naučiti ga kako se nositi sa gubitkom (ok je biti ljut ili frustriran sa gubitkom, ali na prihvatljiv način to pokazati, i trebati će vremena da prihavti obrazac)

strah od vode
e to ti može biti duboko u osobi
moj brat se strašno bojao vode, mi ne bi izlazili iz mora, a on bi bio 2m od plimne crte
eventualno bi smočio gležnjeve
kasnije je prihvatio more (nije ga nitko tjerao) i nije izlazio iz njega dok ne bi pomodrio
moja sestra nije htjela nikako ići u vodu dublju gdje ne može stati

ima nas svakakvih
najbolje je pustiti dijete, ako neće neće, ima pravo na to, nije životno neophodno se kupati u moru

možda ima veze, ali kad psa prvi put kupaš u moru, nikad ga ne smiješ politi po ušima ili zagnjuriti - više nikad u vodu ući neće

Moje je mišljenje da tetina reakcija nije u redu. Očito se nije snašla. Ali, zbog jedne nezgodne situacije zabraniti mu da dolazi na engleski - mislim da je to neprimjerena kazna (uostalom, treba li tu uopće ikakva kazna :? )

Iako, čitajući tvoj opis dječaka i tetinu izjavu "da ona s njim ne može", mislim da ne bi bilo loše stvarno otići do dječjeg psihologa, pa da od stručne osobe dobijete smjernice kako je s njim najbolje postupati, a naročito u vrtiću, u grupnom radu, i sl. Možda bi vam to olakšalo život, a i teti.

Pa ja vidim poblem u tome i što kada dijete ode kod psihologa teta neće biti uključena i ona neće sebe prilagoditi nego se očekuje od djeteta da se 100% prilagodi? S psihologom ili bez, tako ja nekako sam doživjela tetu, pa sam zato pitala da li ima u sklopu vrtića da se obratiš nekome tako da zajedno možete riješiti stvar?

Dječjeg psihologa nemaimaju ga u planu u budučnosti zaposlit,valjda nema sad kadra za taj posao ovdje na otoku.
Teta iz vrtića i teta iz engleskoga su dvije osobe.
Ova teta u vrtiću donekle se već njemu prilagodila.Zna kad mu se nešto neda da ga neće prisiljavat i polako mu se pribižila.A ova teta iz engl.nije teta ,već neki vanjski suradnik koji samo zna engleski i nema baš iskustva s malom djecom.
Ne branim svog sina,znam da je zahtjevan i da ovoliko koliko mu se ja posvetim i moj suprug nitko neće i ne može,jer nije sam u grupi.
Ali i dalje sam užasno razočarana i žalosna.
Čitala sam ovo vezano za poremečaj hiperaktivnosti,ali ne mogu mu to pripisat jer nema te karakteristike.On može bit miran i nekoliko sati,skoncentrirat se na neke zadatke,ali opet s druge strane oliko je čudljiv.
I on je počeo i na crtiće i na filmove neke kada su tužne scene plakati.
Čini mi se koda ne uživa u ovom svom djetinstvu,kao da pati zbog raznih stvari,brine se ako sam ja tužna,brine se ako brat padne...i još puno toga.
javite se i hvala

Ne vidim razloga za psihologa, niti za tvoju preveliku zabrinutost.
Teta koja radi sa djecom, a ne može riješiti probleme unutar grupe, po mom mišljenju, nije dobar pedagog.
Ne vidim razloga da se dijete kažnjava zbog straha. Tvoje dijete očito ima strah od vode, mora ili čega već, i taj strah je ogroman, paničan.
Osobno poznajem dijete, savršeno normalno, koje je fraze dobivalo na ljuljačku. Pune 2 godine nisu smjeli niti blizu parkića.
Dječji strahovi su iracionalni. Pokušaj ga dokučiti, indirektno popričati i objasniti mu da se nema čega bojati.
A kazna???? Tko da ga kažnjava? I zašto? TI? Nekoliko sati nakon događaja? Pa on se toga niti ne sjeća! Teta? Pa nije strah za sankcije. Strah je za ljubav, sigurnost i utjehu! Čudim se uopće da se spominju psiholozi.
Očito imaš "staru dušu" pored sebe. Super da ide u vrtić i da se socijalizira, ali isto tako on sebi sam dozira svoju količinu socijalizacije.
Ja bih tvoje dijete nazvala savršeno inteligentim i intuitivnim malim individualcem. Savršeno normalnim. :)

raffaela,

naši malci su jako slični..pogledaj na link koji ti je Maslačkica dala...osim slilčnosti s brojevima, osjetljivošću, vezanošću za mene, nesigurnosti...također ne voli vodu tj. more...nije umočio nogu do koljena nikada!

nemoj se brinuti...teta je ta koja bi se trabal zabrinuti. Mozda da odes na razgovor s tetom i pokusas joj objasniti neke stvari...

shvaćam tvoju zabrinutost, ali i ja vjerujem da je teta malo pretjerala

možda se mogla raspitati kod vrtićke tete kako da mu priđe i kako da s njim uspostavi "bolji" odnos

pa sigurno je s vrtićkom tetom nekad išao van?! kako ona postupa kad je cijela grupa uključena u projekt, a on ne želi sudjelovati?

to što imaš zahtjevno dijete, i ti znaš izaći s njim na kraj, puno govori o tebi, ali jako puno i o teti, kojoj se očito ne da

pokušaj i sama s njom razgovarati, reci joj da vjeruješ da se s njim može dogovoriti, ali da mu treba prići drugačije nego ostalima i nikako prisilom i nabijanjem osjećaja krivanje "zbog njega nije cijela grupa išla van") i pogotovo ne kažnjavanjem

sretno :love:
i ljubi svoje pametno dijete

Sad mi je "lakše" kada čujem da teta ipak nije prava teta nego usputna samo za engleski... ;)

Ima super savjeta, pogotovo ovaj da porazgovaraš sa pravom tetom i vidiš kako ona rješava probleme s njim.
I uostalom, pa misim, kako teta očekuje od x broja djece da svi isto rade? Ja sam isto odbijala stvari u vrtiću, kazne nije bilo.

moja ami ima 5 i pol godina i otprilike je isti tip kao i tvoj mali. isto tako se puno igra sama i malo prica sa ljudima/djecom sa kojima nije bas jako bliska.
ja osobno mislim da uopce nije problem u tvom djetetu nego u teti koja nije nasla nacin kako pristupiti djetetu. i btw. svako dijete se neceg boji (bar moja djeca), ali mislim da od toga ne treba raditi problem....proci ce.
i nikako ga ne kaznjavaj zbog toga!

Citiraj:

---

rahela prvotno napisa

to što imaš zahtjevno dijete, i ti znaš izaći s njim na kraj, puno govori o tebi, ali jako puno i o teti, kojoj se očito ne da

pokušaj i sama s njom razgovarati, reci joj da vjeruješ da se s njim može dogovoriti, ali da mu treba prići drugačije nego ostalima i nikako prisilom i nabijanjem osjećaja krivanje "zbog njega nije cijela grupa išla van") i pogotovo ne kažnjavanjem

---

Potpisujem ovo.
Milsim, odgajateljica treba pedagogu, definitivno. Uvijek je stvar pristupa. A sat ''u prirodi'' se može odraditi i malo dalje od mora. Priroda je velika.

Mene ipak brine to što si naisala da se ne igra s drugom djecom, a voli ići u vrtić. Suodnos s ostalima je jako bitan za cijeli život, pa bih se na tvom mjestu posavjetovala oko ovog problema. Možda da naglasak stavite na poticanje društvenosti, u njegovoj dobi je to važno, a čeka ga škola, novi klinci...

Moja curica isto obožava ići u vrtić, pametna je, prekrasno govori i ima izrazito bogat rječnik, upija sve pjesmice, zna slova.... dobre je volje... i ... u vrtiću se igra se sama. Sama mi je to rekla, a i tete su potvrdile. Dogovorile smo se da je malo potiču. Ona s odraslima jako lijepo komunicira ili kad je s jednim djetetom odnos 1:1, ali kad su dvoje, ona otpada... jer šuti.
I sad ne pitam je li jela i je li spavala, već je l se igrala s nekim...
Meni je to važnije od slova.
:heart:

moje veliko dijete je isto vrlo slično tvojem.
u vrtiću se jako dugo igrao sam, u svom svijetu, sudjelovao je koliko je bilo potrebno da ga ne izopće (sam je odlučivao koliko) i tete su ga pustile na miru. imao je sreće što je njegova teta i sama imala takvo dijete, pa je bila puna razumjevanja i našla način za izać s njim na kraj. i onda ga je prošlo, recimo tpo tako, nakon 5. rođendana se više otvorio, postao glasniji, življi... našao je nekoliko prijatelja s kojima je našao zajedničke točke i sad je super.

on je, bez obzira na ovo gore, teško odgojivo turbo zahtjevno dijete koje je oduvijek presigurno u sebe, ali je mali alternativac, umjetnička duša koja se nekad izgubi u nekim svojim svjetovima...

s njim treba ouno volje, energije i dovoljno slobodoumlja da bi ga se shvatilo, ali uspjevam...

s druge strane, moja seka je vrlo slična, i ona ima dijagnosticiran poremećaj pažnje , a to nije isto što i hiperaktivnost. tako da ako će ti biti lakše, savjetuj se sa nekim dječjim psihologom.

i još nešto- pedagog koji tzko olako kaže da "ona s njim ne može" i predlaže kaznu za karakter-nije pedagog. a to je već problem za sebe.

Jučer je teta iz engleskog bila kod mog muža na poslu ispričavat se da je tako reagirala,jer kao ona nije shvatila da je u njemu bio neki strah i da bi ona da se vrati na engleski.
Sve mi se to smučilo i taj engleski i sve skupa,a kad sam ga pitala bili se on vratio na engleski odgovorio je :ne,teta me je potjerala.
ma grozno.
nevezano za sve ovo,mislim da bi bilo lijepo popričat s nekom stručnom osobom,zašto se ne druži s drugom djecom,zašto nezna kontrolirat svoje osječaje,već na poraz reagira plačem ili ljutnjom....kako on pazi da je sve na svojem mjestu,četkica za zube treba biti okrenuta točno na strani slike,papuče su su složene u crtu i td.ali uvijek sam mislila da je to sve vidio od mene,jer sam prilično uredna,ali sve ovo skupa navodi me na razmišljanje da neki problem postoji.
I koji su dalje koraci...???
Dali ga vratit ponovno na engleski i čekat sljedeću sličnu situaciju...???

ja ga na engleski ne bi vraćala.

a to što se teta ispričavala, mislim da je to bilo samo u svrhu smirivanja strasti, znači da vi ne bi slučajno išli negdje se žalit eto, ona se ispričala.
pa do iduće prilike.


a ako će ti biti lakše, potraži savjet stručnjaka.

Da je moje dijete i da ga treba vratiti sigurno ga ne bih samo tako vratila u grupu. Mislim da bi teta, u mom prisustvu, trebala odreagirati na svoje ponašanje prema djetetu, tj. njemu direktno, ako smo se razumjele.

Pogotovo što on to smatra protjeravanjem, mislim...što je i bilo, zar ne?
Tako da bih ja:
1. razgovarala s tetom
2. da ona razgovara s njim u mom prisustvu

pa vidjeti dalje, tj. da li on želi u grupu.
Vraćanje u grupu bez razgovora mislim da bi bio kontraefekt i da bi se još više povukao.

Za ostale stvari bih otišla kod psihologa i vidjela.

mislim da ga ja ne bih vraćala
tvoje dijete jako dobro zna što želi i što ne želi, a očito više ne želi na engleski
možeš pokušati popričati s "engleskom" tetom još jednom, dovest ga tamo i onda neka ga ona pita želi li ostati - ako pristane ok. ako ne, onda je stvar riješena
i ako jesi i dalje zabrinuta, možeš tražiti stručno mišljenje, jer iako je normalno da su sva djeca različita, ponekad mogu biti previše različita od nas samih (kao npr. moje dijete od mene), pa nam je ponekad teže shvatiti zašto tako razmišljaju
a stručne osobe nama mogu pomoći kako da shvatimo njih (svoju dječicu)

Samo da kažem da se cijelo prošlo ljeto filip (4g) nije htio igrati s loptom kraj mora jer se bojao da će mu pasti u more (prije toga je jednom je upala).
A kad mu je galeb pojeo slanac iz vrećice odložene na pijesku, više nije htio jesti na moru, a kad sam ja jela, stalno je gledao u nebo i vrištao kad bi vidio galeba.
I mene takvo ponašanje straši. A sigurna sam da što sam ja više zabrinuta, to je njegov strah još izraženiji. A pojedini strahovi prođu, novi dođu.

Ja mislim da bi engleska teta trebala malenom nekako dati do znanja da je pogriješila tj. ispričati mu se (kad je to već tako lijepo sama uvidjela) i pozvati ga natrag u grupu. U obrnutim ulogama to se često traži od djece. Odrasli su tu da primjerom pokažu :mrgreen:

ja osobno mislim da uopce nije problem u tvom djetetu nego u teti koja nije nasla nacin kako pristupiti djetetu. i btw. svako dijete se neceg boji (bar moja djeca), ali mislim da od toga ne treba raditi problem....proci ce.
i nikako ga ne kaznjavaj zbog toga![/quote]

Apsolutno se slažem!

Vjerujem da si već sve i svašta pokušavala ne bi li ga razuvjerila, ali možda ti i ovo moje iskustvo malo pomogne u nalaženju puta do tvog malca.
I moja mala je ista kao i tvoj sin (osim onog oko poraza, za brojeve je još premala). Plašljiva je i ima dosta strahova i kad si nešto upili nema šanse da ju nagovoriš na suprotno . Kad počne paničariti i bojati se moja taktika je da ničemu ne pridajem preveliku važnost tj. pokušavam što više reagirati tipa "pa to je sve normalno". Onako kao usput ju pokušam navesti na razgovor ali ak vidim da nije naišlo na plodno tlo ništ ne forsiram. Onda nakon nekog vremena pokušam opet profurati razgovor na istu temu i ak opet ne uspije odustanem, al pomno vrebam trenutak kad mislim da je spremna. Ponekad, nakon određenog vremena sama inicira razgovor pa se riješi stvar, a ponekad jednostavno strah prestane sa vremenom (valjda psihički dozori). Skužila sam da čim joj pristupim malo agresivnije (češće iniciranje razgovora, nagovaranje, uvjeravanje u nepotrebnost strahovanja) to se ona uhvati tog straha ko pijan plota i tek se onda cijela stvar razvuče u nedogled.

Ona je isto strašno pedantna (simetrija, čistoća itd.), ali generalno gledajući njen psiho-fizički razvoj, ne bih rekla da to zalazi u patologiju. Vjerujem da je isto i kod tvog malog i da ne trebaš biti zabrinuta.

Što se tiče tete iz engleskog, osobno, ne bih svoje dijete više dala u njene ruke. U koliko žena nema žicu za zahtjevnu dijecu pitanje je kako će se postaviti u nekoj slijedećoj situaciji (a bit će ih sigurno). Smatram da njena netaktičnost kod tvog dijeteta može u najmanju ruku izazvati averziju prema jeziku (na duži rok, ako ne i doživotno), a da ne govorim o tome kako svojim pristupom samo može pojačati njegovu nesigurnost.

Mislim da nemaš razloga sumnjati u ispravnost odgoja svog djeteta i nemoj da te pokoleba osoba koja očito nema dovoljnu pedagošku kompetentnost za rad s predškolcima. [/quote]

Evo da se opet javim.kada je došao sljedeći put za engleski nisam ga odvela.Međutim kad je on vidio koliko je sati ,a zna koji je i dan u tjednu počeo je plakat i govorit da zašto ga ne odvedem na engleski,zašto mu nedam.
Nisam pametna što učinit??
jert činjenica je da će se ubrzo opet dogotit neka slična situacija a teeta će opet napravit dramu da ona snjim ne može i još će mi to govorit ispred drugih roditelja.
Još jedna stvar koju nisam spomenula,recimo kad je na engleskom na pitanja uvijek odgovara prvi(ono kad teta pita kako se što kaže)i ona je njemu rekla da ne može samo on odgovarat da i druga djeca moraju naučit,ali on to jednostavno ne može izdržat,i dalje govori.To nju strašno iritira.
A ja ne znam što da radim?Lipo mu i govorim i savjetujem,ali on kao da ne može protiv sebe.
Da me barem ima tko usmjerit kako da mu pristupim na pravi način...
A ova vrtička teta mi je jučer rekla da zadnja 3 dana neće da ništa u vrtiću radi.On sve napravi sutradan,ali ne i taj dan kad druga djeca to rade(npr.bojali su jaja,pravili košarice)
Što ću s tim engleskim??

Raffaela,

I ja imam živo srebro doma pa te velikim dijelom razumijem.
S obzirom da jako voli ići na engleski i da je bio tužan kad ga nisi pustila, možda da ga upišeš u neku drugu englesku grupu (mislim, da promijenite učiteljicu ako imate gdje) jer mi se sve čini da je u cijeloj tvojoj priči samo ona problem.
A kad mu engleski tako dobro ide, možda je prenapredan za ovu svoju pa da se priključi starijoj grupi (ne znam jel imate takvu mogućnost).
On je očito jako bistar i prvi sve skopča, a učiteljici to zbog nekog samo njoj poznatog razloga smeta. :? :evil:

raffaela, možda ovako:
prvo se nađeš sa tetom iz engleskog, inzistiraš da se malome ispriča za svoj postupak, i naglasiš joj da njen postupak nije primjeren. Raci da očekuješ da se ništa sličnog ne ponovi od njene strane niti u najblažem obliku.

Provjeri sa malenim nakon toga da li stvarno želi pokušati natrag na engleski ili ne. Ako teti baš smeta što se on stalno javlja prvi sa odgovorima, neka ga predstavi ekipi kao svoga "pomoćnika" i pridobije ga na svoju stranu, on je premali da se pomaša u takvim situacijama prema tvojim ili njenim uputama (tipa "pusti druge da govore"). Takvo suzdržavanje ne uspjevaju niti mnogi odrasli ljudi.
Ono kako bi on mogao surađivati je da teta postavi pitanje, a on bira koje će djete odgovoriti, i potvrđuje da je odgovor točan.

TO JE JEDINA SLOBODNA AKTIVNOST U OVOM MALOM MJESTU SA NEKOLIKO STOTINA STANOVNIKA.
JEDINA JE UČITELJICA,KOJU JE TAJ VRTIĆ ZAPOSLIO.
A OPET MI SE ČINI DA NEMA SMISLA OD SVEGA ODUSTAJAT KAD SE POKAŽE NEKI PROBLEM,DEFINITIVNO NISAM ZA TO.UOSTALOM TO I NIJE NAJBOLJI PRIMJER MOM DJETETU.JA MU VIŠE I NE GOVORIM O TOME.SAD JE PAUZA OVAJ TJEDAN DOK NEMA ŠKOLE,PA ĆU ONAJ DRUGI TJEDAN VIDJET KAKO ĆE ON REAGIRAT NA ODLAZAK ILI NEODLAZAK.
NE BIH GA HTJELA ISKLJUČIVAT,KAD TO TOLIKO VOLI.5 MU JE GODINA TEK,PA ON NEZNA KONTROLIRAT SVOJE EMOCIJE,NEZNAM NI JA A IMAM IH 30 I NEŠTO.
SVE MI JE OVO TAKO TEŠKO PALO...KODA ME JE NETKO PREGAZIO,TAKO SE OSJEČAM.

Ako je on bio za to da ide očito da mu nije problem otići i biti u grupi kod tete. Ja bih ga pustila, ali bih sigurno razgovarala sa tetom u 4 oka i vidjela da li može razgovarati s malim i da joj kažeš da ipak nisu sva djeca ista i da je preoštro reagirala.
Nemoj se toliko brinuti, sigurno će biti sve ok i bit će ti još i smiješno kako si se brinula radi "nepotrebne" stvari koja se čini tako velikom u ovom trenutku.

Kao da opisujes mog sina, od prve do zadnje tocke.
On sada ima 6 godina i zbog usporenog razvoja govora prosli smo i psiholosko i psihijatrijsko testiranje pa ti mogu iz prve ruke reci - tvoj sin je potpuno normalno dijete.
Njegov karakter nije nesto sto treba suzbijati i mjenjati, zasto?
Sto ta uciteljica misli?
Da svako dijete treba biti identicnog ponasanja? Istih reakcija?

Zasto da dijete od 5 godina zna skrivati svoje emocije?
Pa tek ih istrazuje, imat ce vremena nauciti kako i kada reagirati u odredjenoj situaciji, ali ne sada.

Psihologica nam je rekla :"Mama, vase dijete je jako emocionalno i puno ljubavi. Puno ju daje i trazi da mu se pokazuje koliko ga se voli. Najbolje sto mozete uciniti za njega je da mu to i date. Mazite ga i volite, to je njegova terapija" :heart:

Na kraju krajeva ni odlazak djecjem psihologu i psihijatru nije nesto strasno, ako nista drugo odite neka vam potvrde da je s njim sve u redu :*

Bit ću kratka:
teta treba potražiti stručnu pomoć.

Citiraj:

---

rosa prvotno napisa

Bit ću kratka:
teta treba potražiti stručnu pomoć.

---

Slažem se. U potpunosti.
Velika pusa Raffaeli i njenom malom princu. :*

Smatram da bi definitivno trebala popričati s tom tetom za engleski.
Čini mi se mlada, nadbudna i friško s faxa, nedostaje joj prakse,
kako s djecom, tako i s odraslima. Kakav je to način izvještavanja
roditelja o bilo čemu pred drugima?!

U grupi/razredu uvijek ima djece kojoj to (engleski, npr.) odlično ide, oduševljeni su i žele to iskazati - posve prirodno. I treba to poticati jer znamo da bolje i uspješnije radimo ako nas nešto interesira i ide od ruke.
Tu su onda djeca koja to uredno odrade, nekad ih više zanima, nekad manje (tj. barem to tako pokazuju).
I na kraju, tu su šutljiva djeca, ne uključuju se u govorne aktivnosti (osim ako nisu zborne), više crtaju, itd.
Naravno da kao učitelj želiš sve uključiti, i da zbilja oni šutljivi ponekad ne mogu doći do izražaja od onih pričljivijih... ALI se nikako, baš nikako ne slažem s izjavom da ona ne može zbog njega ništa napraviti!

To je vrlo dobar način, svi su na dobitku. Očito da mu egleski ide od ruke, možda bi on mogao pomagati onim slabijima/šutljivijima?