Katastrofa u sekundi....

Ma citam evo članke o potresu u središnjoj Italiji i onda se eto zamislim po tko zna koji put...uvijek onako ljudski razmisljamo naravno o našim tekućim problemima. Brinu nas financije, kriva riječ, nove stvari itd...a onda ti nešto promijeni život u sekundi i prioriteti se izokrenu. Kažu nedostaje pokrivača za trudnice i djecu, nedostaje krvi, preko 10 000 ljudi ostalo je bez krova nad glavom...o dragi Bože. Moja sestra živi u Rimu gdje i radi. Tako sam se uplašila za nju..osjekle su mi se noge u trenu kada sam čula vijest.
eto...samo naglas razmišljam :saint:

I meni trnci prođu kroz tijelo kad se sjetim tako nećega. Iz ničega pa takvo zlo te zadesi. U sekundi izgubiš sve što si imala. koliko je ljudi poginulo, pa ona bebica od 8 mjeseci :cry:

Sreća pa mi nismo na kritičnom terenu i kod nas potresa nema.

a mediji šire paniku. i nadugačko i naširoko raspredaju da bi kod nas u idućih 200 godina mogao biti potres jači od 9 stupnjeva po richteru.

To je strašno. Ja inače imam ogromni strah od elementarnih nepogoda. Toga se najviše bojim: nepredvidive prirode, a i još ju i mi svi stalno izazivamo. Koma.

Bojim se svega, potresa, tsunamija, meteora, Nostradamusovih proročanstava, rata i koječega još, ali se trudim ne razmišljati o tome jer i onako uopće ne mogu utjecati na takve stvari.

Kada se tako nešto dogodi bilo gdje u svijetu duboko suosjećam sa svim stradalnicima. :(

ja sam pak mišljenja da bi se svi trebali pomalo zamisliti, jer ipak je Hrvatska trusno područje...
danas na jednoj radijskoj emisiji bilo je baš govora o tome, odnosno o nekadašnjoj civilnoj zaštiti.
Da li smo osposobljeni za takve (pa i slične) slučajeve, te znamo li kako bi trebalo postupiti? Mi i naši ukućani, djeca....?
Nisam za širenje panike, ali da bi se o nekim slučajevima trebalo informirati, trebalo bi.

Vozili se mi danas u vrtić i slušamo dotičnu emisiju na radiju i M. me ispituje kao i zašto je bio potres i kad su pričali o zaštiti (dakle izlazak iz kuće ili sklanjanje ispod stola i kreveta) slušao je baš pažljivo i poslije me pitao da li i on mora pod stol kada je potres ili je bolje da izađe iz kuće? Da li tako mora i ako bi bio potres u vrtiću?
Samo hoću reći da informacije nisu bezveze i da i mala djeca neke stvari mogu percipirati i usvojiti. M. nema još ni 4 godine.
I na kraju je rekao da mu je baš žao ljudi koji su ozljeđeni, ali da vjeruje da će ih spasioci i vatrogasci sve spasiti. :love:

Ali da sve može nestati u trenu, i materijalno i životi, eto, može i uz sav trud i novac i bogatstvo to se ne može spriječiti....

uopće nemam potrebu opterećivati se stvarima koje će se MOŽDA jednom u nekoj budućnosti dogoditi.
niti zamarati djecu time.
možda će mi past cigla na glavu, možda će me zgazit auto. za ove stvari je mogućnost čak i veća, a i moguće posljedice puno konkretnije i gore po moju obitelj. i kaj sad, da ne izlazim iz stana?!

Već duže vrijeme razmišljam o ovoj temi, da je otvorim i evo je tu ;)

Prije jedno 7 dana bila su 2 zemljotresa u Sarajevu. Jedan je bio u popodnevnim satima, radila sam i osjetila sam ga. Trajao je par sekundi i uglavnom, ništa strašno.
U sred noći oko 3.30h me probudi jak prasak i onda zemljotres. Mi se makli iz kreveta nismo. Makli! Ustvari, čekala sam da vidim šta će se slijedeće dogoditi. Da je onda nakon tog mog razmišljanja zatresao jače bilo bi prekasno, jer bi se već onda počelo nešto rušiti.
Da sam reagirala čim sam se probudila, skočila i otišla pod sol (stakleni :lol: ) rekli bi da sam paničarka - hajde, manje brige to.

Mi živimo u staroj zgradi iz 30-tih godina. Cigla, nema fasade, nagrizla od rata, sva jadna i turobna. Živimo na zadnjem spratu, 4., i sve se tješim, pa hajde - samo bi me krov poklopio :lol: Ne izgleda mi stabilno, kao što mi ne izgledaju ni ove novogradnje i njih me još više strah, a neboderi i ljudi na 20. spratu? Jaooo meni...

Bila je tema na forumu vezano za spremljene stvari u ruksaku kod vrata ili negdje na domak ruke u slučaju zemljotresa ili neke katastrofe. Ma ne stigneš se ti ni sjetiti. Ja bih rado stavila dokumente i važne stvari na jedno mjesto i u torbu spremila konzervi par, vode, odjeće, deku, zavoj i nešto... ne znam ni ja šta.
Kada sam razmišljala o zemljotresu jedino mi je bilo bitno da ugrabim mobitel i flašu vode tako da ako me pokrije zgrada i imam sreće da budem u džepu eto da ne umrem makar od žeđi i da mogu zvati pomoć i kad je zatresao, ja sam se samo čvršće pokrila i čekala... šta? Da mi je samo znati.
Nakon zemljotresa mm i ja smo se čvršće zagrlili, osjetila sam njegovu toplu ruku i osjetila sam koliko mi znači i koliko ga volim... do prekosutra... kada su nas opet svakodnevnica i problemi počeli opsjedati i sve po starom...
... trebali bi se mijenjati, jer mi svi znamo da su ove stvari prolazne, nebitne i možda nas bilo kakav tragedija čeka iza ugla i poslije će nam biti žao, ali valjda ne možemo protiv sebe, problema i pritiska života.


I kad se samo sjetim da je ljudima trajao zemljotres 30 sek. a ovaj naš sarajevski par sekundi ne mogu zamisliti to bez straha.

Potpisujem AndrejaMa za informiranost http://www.mhcert.com/emergency/earthquake.shtml

Uh, teška tema jer, u biti, te stvari su totalno van naše kontrole i samo se možemo nadati najboljem!

Zna se da smo na jako trusnom području, ali nije to ono što me plaši.... najgore mi je ono 'ma neće nas' (što bi se dogodilo sa svim novogradnjama koje su nikle u zadnje vrijeme, ne smijem ni misliti...)

Npr. zna se da je ispod Mostara bio rudnik i navodno cijeli kvartovi koji su nikli u zadnje vrijeme su na području na kome gradnja nije bila dopuštena prije rata :? (sad su tu zgrade i po 8 katova), plus, štednja na materijalu, fušeraj...
___________

Kad je '96. bio potres u Stonu, bila sam dole (7km od Stona, znate onu Dubu Stonsku koja je punila novinske stupce prošli tjedan ;) )
Strašan osjećaj, zaista sam u jednom trenu pomislila da će nam se kuća srušiti na glavu. Taj tutanj, nestanak struje i mrak, pa tišina i ogromni oblak prašine ... ipak nitko nije poginuo, nitko ozbiljnije ozlijeđen (koliko znam jedna slomljena noga)...
Uh, ne smijem ni misliti dalje, ne daj Bože nikome :cry:

...nema ništa od razmišljanja o mogućem strahu...
poušavam živjeti u sadašnjosti, ljubiti, maziti, paziti ovo svoje čudo koliko mogu, pokušavam biti dobra majka, partnerica, kći....trudim se (ne kažem da me uvijek ide...)...a ono što se treba desiti - desit će se....

...nema ništa od razmišljanja o mogućem strahu...
poušavam živjeti u sadašnjosti, ljubiti, maziti, paziti ovo svoje čudo koliko mogu, pokušavam biti dobra majka, partnerica, kći....trudim se (ne kažem da me uvijek ide...)...a ono što se treba desiti - desit će se....

Kad živiš na trusnom području, prestaneš se pretjerano obazirati na podrhtavanja. Ono, kao, "jel' opet bio zemljotres!?"
BL je trusno područje, i kad zaljulja, zaljulja momački. Srećom, ne dešava se često to veliko "ljuljanje", a ove manje registrujem i nastavim dalje sa započetom radnjom ;)

Ako se ponovo desi 1969. male su šanse da se nešto suvislo poduzme. To se desi, u po noći, i jedino što možeš je da izletiš van, na livadu. Ili da moliš dragog Boga da je arhitekta koji je gradio zgradu (poslije '69.) dobro odradio svoj posao.

A jeste citali za onog tipa u Italiji sta je izumio neki uredaj da moze predvidjeti potres i da je pred mjesec dana rekao da ce srednju Italiju pogoditi jaki potres a murja ga uhitila zbog bespotrebnog sirenja panike?? :/

Živim na 8. katu (računam li VP, to je zapravo 9. kat).
Svake godine barem se 7-8 puta ljuljamo. Što jače, što slabije.
Dva su bila najjača, ne znam jel Rijeka ili Senj, ili tamo kod Samobora.
Sobna vrata su mi se na pola zatvorila, stajaća lampa se tresla da je udarila u zid, prozori pucketaju, a beton škripi. Jeziv osjećaj.
Drugi puta sam se morala držati jer sam mislila da ću pasti koliko se ljuljalo. Zid se krošio, našla sam mrvice na podu. Tada sam se najviše prepala, zvala sam MM i plakala od panike.

Ovaj u Italiji osjetila sam onaj poslije 22 sata, dugo je trajao, čak sam pridržala lampu, MM i ja smo se gledali hoćemo li potrčat ili nećemo.

Jučer nakon pola 8 opet smo osjetili potres.

Dogovorili smo se da u slučaju da nešto počne jako drmati, on grabi M, ja J, i pod stol ili štok. A kad smo radili osiguranje stana, gospođa iz osiguranja se smijala kad smo rekli da neka bude i osiguranje protiv potersa.

Citiraj:

---

A kad smo radili osiguranje stana, gospođa iz osiguranja se smijala kad smo rekli da neka bude i osiguranje protiv potersa

---

Pri skupljanju djece pokupite i taj papir o osiguranju :lol: (ovo je crnjak šala), aliiiiii... meni često padne na pamet u slučaju takve katastrofe i eto, npr. plaćanja osiguranja za istu, nakon rušenja okolnih zgrada, stan oštećen, a zgrada osiguranja srušena. I kada želiš naplatiti štetu oni ti kažu: predočite dokument.
Odakle molit ću lijepo?
Možda u tom slučaju nije loše imati sef? I tamo staviti i osobnu, i putovnicu i rodne listove i zadnju plaću :lol:

Matilda :shock:
Joooj, sada mi je drago da ne živim tako visoko, bez obzira što sam ljubiteljica pogleda s visina!
Baš se i kod nas poteže tema oko potresa ovih dana, obzirom na katastrofu u Italiji.
Moja mama pakira košaru sa osnovnim potrepštinama, za ozbiljno, paničar je!
Ja pokušavam biti smirena i realna, ne paničariti bez potrebe jer su to stvari na koje ne mogu utjecati.
Znam one osnove tipa stati pod najširi štok u stanu ali me hvata lagana jeza kada o tome razmišljam.

ma da naravno ne treba saa razmisljati joj kaj ako bude nekaj...
jednostavno digla sam temu kao glasno razmisljanje , nase prolaznosti..ono kako bi zapravo jos vise trebali uzivati u malim stvarima koje nam zivot nudi jer eto treba prozivjeti svaki trenutak zaista...pogotovo s najdrazima.
a trusno ne trusno podrucje...pih
:gumi:

Ma, slažem se...
ne treba se brinuti o tome što bi bilo kad bi bilo....
ali mene svaki takav ili sličan slučaj potakne da još više razmišljam o tome kako su neke stvari prolazne i nevažne. A u biti je žalosno da nam ponekad treba poticaj (u biti da se desi nešto loše), da bismo shvatili što imamo i koliko smo sretni što imamo upravo to što imamo...

:love:

Citiraj:

---

AndrejaMa prvotno napisa

A u biti je žalosno da nam ponekad treba poticaj (u biti da se desi nešto loše), da bismo shvatili što imamo i koliko smo sretni što imamo upravo to što imamo...

:love:

---

Da, baš smo nekada nezahvalni...nesvjesno, ali ipak...
Prečesto uzimamo stvari zdravo za gotovo!

Eh, potres je jedan od mojih najgorih strahova, dobro pamtim onog iz 1979, imala sam 5 godina, jutro, tišina, neobično glasan pijev ptica i lavež pasa i onda lom... :(

kako živim gdje živim, racionalnim dijelom uma znam da ću doživjeti još kojeg takvog. :(
A emocionalno se kočim od pomisli na to. prije par mjeseci zatreslo je tijekom noći. Ne prejako, dovoljno da me probudi. Spavala sam s djecom, muž radio noćnu...i što sad? bježati iz kuće, koga i kako nositi niz stepenice, da li uzeti još nešto, gdje se skloniti, koliko čekati? Znam sva pravila o štokovima i stolovima, ali u 3 u noći, naglo probuđen, nije ih se baš lako sjetiti...

Uh, i sad se zgrčim kad se sjetim.

Ja sam pak najviše u strahu da neću biti uz svoje dijete ako se takvo što, ne daj Bože, dogodi... Inače, njega i još par klinaca čuva jedna teta u stanu na 7. katu od ukupno 9... Ne mogu reći da mi nije palo na pamet "što ako"... Užas!

Pretprošlo ljeto bilo je tri,četiri manja potresa kod nas. kad sam vidjela da su mi popucali zidovi na više mjesta i pomislila što bi se dogodilo da dođe pravi potres, smrklo mi se. Bojim se prirodnih katastrofa, najviše naravno zbog djece, ima ih troje pa kako koga uzeti, kojim redom, kako se ponašati...Užas. baš sam danas pričala s djecom što da naprave u slučaju nedajbože potresa, nek znaju

Citiraj:

---

Asimon prvotno napisa

Eh, potres je jedan od mojih najgorih strahova, dobro pamtim onog iz 1979, imala sam 5 godina, jutro, tišina, neobično glasan pijev ptica i lavež pasa i onda lom... :(

---

Sjećam se i lustera koji je plesao iznad koljevke moje sestrice...susjeda u pidžamama ispred kuće...

Nastojim ne mislit o potresu, ali sam svjesna trusnog područja u kojem živim. Kad vidim ove slike iz Italije pitam se kako je moguće da se grad sruši kao kula od karata i stalno razmišljam koliko su nam debeli zidovi, tko je što u susjedstvu adaptirao. Pa se utješim onim ratnim slikama odbijanja granata od zidina i sličnim, ne baš utješnim stvarčicama.

Prije par mjeseci je zatreslo dok sam bila na poslu, odmah sam pomislila na to da je zgrada nova i namoguće špekulacije u gradnji.

Da, definitivno se bojim potresa, ali ne dam tom strahu da me ometa u svakodnevnom životu. A kad zatrese (a znam da hoće) nadam se da ćemo svi biti na okupu ispod najsigurnijeg štoka.

Netko mi je jednom pričao da se potresi najčešće događaju između 3 i 5 ujutro kada svi spavaju. Mislim da nema puno istine u tome....
Meni je bilo najgore kada sam jednom doživjela malo jači potres dok sam bila po noći sa društvom na plaži. More se povuklo, čudno za objasnit ali prije bi rekla da sam osjetila buku nego je čula a nije postojala niti jedna stvar na koju si mogao fiksirati pogled jer su se vidjela samo svjetla koja su se tresla.
Ima i par smješnih anegdota vezanih uz potres.
Pričala mi frendica da se baš u vrijeme jednog srednje jakog vozila u busu po cesti koju su obnovili tjedan-dva ranije. Uopće joj nije palo na pamet da je potres nego je mislila da su tako jako sfušali cestu pa su se pojavile rupe :lol: Nakon tjedan-dva... e to bi stvarno bio svjetski primjer fušeraja
Druga anegdota
Nalazim se ujutro u kantini sa društvom i čujem samo ' strašno' , ' izašla sam van', 'što napraviti' itd. Meni ništa jasno. Sjedam za stol i pitam što se dogodilo a oni me blijedo gledaju. Kažu da je bio potres i što sam radila da ga nisam primjetila. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim da je i mene probudio ali dok sam se razbudila prestalo se tresti pa sam zaključila da je vjerojatno prošla kamiončina jer smo imali neke radove blizu. Potres je bio dosta jak... malo jači i ja bi vjerojatno pomoslila da je ubojito jak promet. Doslovce :lol:

Ne bojim se potresa. Živim na prvom katu.