odrastati ne znajući o posvojenju

što kada je posvojenje tabu tema, i kada dijete za to dozna tek 12 godina poslije, slučajno,u pubertetu, ne od posvojitelja,nego od trećih lica.

i kada poželi saznati tko su bili roditelji koji su ga usvojili, a posvojiteljima izričito to ne smije spomenuti,kako dalje.

gurnuti negdje u pozadinu mozga tu neutaživu glad za saznanjem tko je bila ta žena, bilo je nemoguće, i onda ono razočaranje, da to nije osoba iz mašte, već neodgovorna sebična žena koja je nemarom i neodgovornošću postala majka bez mogućnosti, ali ne i želje da se brine za svoje dijete i dijete joj je oduzeto.

sada ostaju dva problema, odnosno dvije grižnje savjesti, zbog suza biološke mame jer joj ne želimo omogućiti upoznavanje oči u oči i jer smo prekinuli sve kontakte (možda nije bilo ljudski, ali dijete, sad već odrasla osoba tako je odlučilo) i grižnja savjesti jer posvojiteljima se to nikada nije moglo, i nije reklo.
napominjem da je sve prošlo u tajnosti,ali ne znam jeli bilo ispravno podvući crtu i krenuti naprijed ne misleći o tom ili je možda bolje staviti sve karte na stol, jer nije isključena mogućnost (vrlo je vjerojatna), ne po izravnoj liniji ali da djeca brače i sestara sutra ne znajući mogu završiti zajedno.

želim iz očiju druge strane, posvojitelja čuti koji je ispravan put, štititi djecu od kontakta u tajnosti, strepiti cijeli život, ili se javno suočiti s biološkom obitelji i potomcima koji su nastali iza nje.
pišem možda neodređeno jer je situacija delikatna, i nije za široke mase :(

nisam posvojitelj, no nastojim shvatiti priču...

da li sam dobro shvatila - da je majci dijete oduzeto zbog neimaštine i dano na posvajanje?

Zar nije po zakonu da se prije upisa u 1. razred da se mora djetetu reći da je usvojeno?

Citiraj:

---

što kada je posvojenje tabu tema, i kada dijete za to dozna tek 12 godina poslije, slučajno,u pubertetu, ne od posvojitelja,nego od trećih lica.

i kada poželi saznati tko su bili roditelji koji su ga usvojili, a posvojiteljima izričito to ne smije spomenuti,kako dalje

---

Neodgovorno i od trećih i od posvojitelja POGOTOVO...

Nisam posvojitelj i sigurna sam da će ti se oni javiti... ali priča mi je baš ono :cry:

To svakako nije u redu.... mislim, ne reći djetetu da je posvojeno :? Mi smo našem sinu već sa 1,5-2 god. počeli pričati pričicu o posvojenju, jer, osim što mi nije padalo na pamet da to zatajim, nisam htjela da to prvi put čuje od nekog trećeg, ili u nekom razgovoru s nekim, jer mi sa svima otvoreno pričamo o posvojenju.
Post je malo zbrčkan, ali uznemirile su mi se misli, sorry...

zakon da se "mora" reći djetetu je novi, mi ovde pričamo o djetetu koje odavno više nije dijete, već u dobrim 30tim.

dijete je oduzeto jer se biološka mama nije mogla brinuti o djetetu još kao beba, i nije brinula o njemu jer se nitko ni o njoj nije brinuo, što ne znaći da nije voljela djecu (da, nije bilo jedino, bilo ih je više), ne znaju za nju, ne znaju jedni za druge, osim nas.
Odnosno govorim u množini jer je to meni jako bliska osoba, i njegov život utječe i na moj.

Posvojitelji mu nisu ništa rekli jer su uvijek čekali pravi moment, a on nikako da dođe :cry: i sad kad smo mi otvorili pandorinu kutiju, saznali smo stvari koje se više ne mogu izbrisati, a posvojitelji nikada pa ni sada ne žele o tom pričati.
Mislim ne žele prihvatiti činjenicu da biološki roditelji postoje i žele ga vidjeti.
Oni čak ne znaju da smo mi doznali sve o njima (biološkom dijelu obitelji), njihovoj djeci,unucima,itd,i velika je vjerojatnost da se sretnemo s dijelom te obitelji.

Da li to "dijete" u 30-ima zna ko su mu biološki roditelji? I koliko sam shvatila da on ne želi da ih vidi? Odluka je na kraju na njemu, jer ipak ima dovoljno godina da odluči sam.
Ali, mislim da je tu put da se posvojitelj otvori, a to znači prihvatiti stid zbog skrivene informacije, što je hm, teško?
Koliko god bili stari na takve osjetljive stvari naši roditelji ipak imaju makar malo utjecaja, na naše mišljenje i stavove. Ako to "dijete" voli i cijeni svoje posvojitelje možda ne želi da ih povrijedi upoznavanjem bioloških roditelja i braće?

Ne znam... moram te pitati - znači ti si 3. strana koja je rekla tom "djetetu"?
Mislim da je jako veliki teret živjeti sa tim u teen godinama pa do danas i sigurno mu nije lako!

Ako je pitanje treba li reći djetetu da je posvojeno, naravno da treba. Dijete ima pravo na informacije o sebi i svom porijeklu. Između dijela života prije i poslije posvojenja ne smije biti nikakvog diskontinuiteta niti tabua.

Prema ovome što je napisano nije jasno u čemu je sad dilema. Tko koga želi ili ne želi vidjeti, tko se tome protivi i na koji način, potpuno je nejasno. Pitanje nije jasno, pa ne može biti niti odgovor. Načelno, moje je mišljenje da, hoće li biti kontakta s biološkom obitelji ili ne, ovisi isključivo o želji posvojenog djeteta. Svako posvojeno dijete s 18 godina ima pravo uvida u svoj dossier, gdje može doznati sve podatke o svom porijeklu i ako mu roditelji to nisu rekli. Hoće li tražiti kontakt s biološkim rođacima ili ne, stvar je njegove želje i procjene.

Da djetetu treba reći zna se, iako ima primjera kad posvojitelji nisu mogli/htjeli. Kad ono jednom dozna - prvi korak ka upoznvanju biološke obitelji ovisi zaista samo o njemu.
A budući da se ovdje radi o odrasloj osobi, koja možda ima ili bi uskoro mogla imati svoju djecu, mislim da je pravo te djece da znaju da im je roditelj posvojen, i tko su im biološki djed i baka. Jer ako je to tajna o kojoj se ne priča, ona ipak utječe na njihove živote.

U SAD-u su neko vrijeme podaci o posvojenju bili toliko tajni da ni samo dijete, iako je znalo da je posvojeno, nije moglo ni kao punoljetno dobiti uvid u dosje. S vremenom su shvatili da takav pristup uzrokuje više nevolja na svim stranama nego koristi. I primili su k srcu ono što je trebalo biti jasno od početka: naprosto je nepošteno da vrlo osobnim informacijama kao što su podaci o porijeklu više znaju svi drugi, ili barem skupina drugih, nego čovjek sam.

[quote="Maslačkica"]Zar nije po zakonu da se prije upisa u 1. razred da se mora djetetu reći da je usvojeno?

Ovo i mene zanima.
Da li postoji zakonska dobna granica kada se djetetu mora reći da je posvojeno?

Obiteljski zakon, članak 124.
2) Centar za socijalnu skrb savjetovat će posvojiteljima da kažu djetetu najkasnije do sedme godine života da je posvojeno, a ako je starije dobi, odmah nakon zasnivanja posvojenja.

Djetetu je potrebno reći i ranije, to jest odmah kada počinje pitati o svom rođenju, porijeklu, itd.

Zdenka2, hvala na brzom odgovoru.

Citiraj:

---

Vlvl prvotno napisa

A budući da se ovdje radi o odrasloj osobi, koja možda ima ili bi uskoro mogla imati svoju djecu, mislim da je pravo te djece da znaju da im je roditelj posvojen, i tko su im biološki djed i baka. Jer ako je to tajna o kojoj se ne priča, ona ipak utječe na njihove živote.

---

ovo je zapravo bila dilema koja je očito riješena, barem u glavi

mislim da posvojitelji trebaju reći djetetu da je posvojeno-to svakako.neznam,evo ja imam 2 curice ,starija zna da je posvojena a do jučer nije znala što to znači...i rekla mi je da sam ja njena mama ,a biološku mamu zna spomenuti svako-toliko,ali su joj te misli ostale u lošem sječanju.....manju već sada malo-pomalo govorimo,ali to ne znači da će one sutra otići.........
mislim da ti posvojitelji griješe što ne pričaju o tome sa djetetom tj. sada već odraaslom čovjeku,bolje ikad nego nikad.....oni se valjda boje da će on otići ili neznam što.....??????ovo je moje mišljenje,mislim da treba prvo mislit za dobrobit djeteta,a onda na sve ostalo,a pogotovo ako ono želi upoznatisvoje biološke roditelje,ali nisu ni oni krivi što nisu imali mogučnosti odgajati dijete.....da sam ja bila na njihovom mjestu zadržala bi dijete makar bila kruha gladna,sorry...........