Printable View
mm i ja stalno se natežemo oko toga. naravno da ga ne dižem svaki put kad padne, ali kad ga vidim kako plače moram ga zagrliti.
ne mogu si pomoći. da li je to ok?
već sam čula par savjeta kako ih treba pustiti da se dignu sami i ne previše dramiti (što i ne radim).
e sad, svaki put i kad se malo udari i zapravo mu nije ništa, odmah trči MENI plačući da ga grlim i nosim.
kako vi reagirate u takvim situacijama?
uvik dizala i uvik ljubila bolno misto.
i danas čim se negdi tukne eto je meni da joj poljubim bolu. i gle čuda - i kod najjačih udaraca i mora suza sve prođe čim poljubim.
a taj poljubac je najmanje čime je mogu utješit u tim trenucima. i sačuvat bubnjiće od nesnosnog plakanja.
Moji kad padnu uglavnom se otresu, ustanu i idu dalje.
Ako se netko rasplače onda pad/ udarac nije bio tako slab, tada grlim, ljubim, dižem ako treba. No to je recimo jedan od deset padova.
Ponekad padne, ustane i ide dalje.
Ako plače kod pada onda ga pitam gdje boli i ljubim.
Kod manjeg pada je dovoljna jedna pusa, a kad jedna nije dovoljna ljubim i više puta. :heart:
jJa kako kad, nekad pomognem, nekad ne, zavisi od situacije
... mi to zovemo "čarobna pusa"...Citiraj:
Loryblue prvotno napisa
Uglavnom se sama digne, osim kad joj se ne da, pa veli "mama, digi" onda ju dignem. Kad malo jače padne ili se udari, a to se rijetko događa, onda ju isto dignem. Kad se slabije udari, pokaže mi gdje ju boli i cmokće jer hoće pusu
Ako je manji pad sam se digne, ako plače dignem ga i utješim. Ako se negdje usput udari onda sam dođe do mene i pokaže gdje se udario, da dam pusu i onda ide dalje. :heart:
Obzirom da je Manuel tek ovih dana naučio kako da se sam digne, a da nema neki oslonac, do sada smo ga uvijek dizali. No skužila sam da se nije ni trudio naučiti nego bi samo ostao ležati i čekati. Eventualno bi pružio rukice i molećivo pogledao.
Zadnjih dana se sam digne, jedino ako je na travi onda ne jer ne voli travu :roll:
Kad se udari i plaće onda ga uvijek ja dignem i utješim.
Sjećam se kako je meni majčina pusa puno značila kad bi se udarila, nakon nje sve je manje bolilo!
Ljubit ću ga i ljubim ga, iako i meni govore, pusti ga nije mu ništa :x
Oooooooooooooooooo, i dižemo i ljubimo, i pravimo "dramu" i stavljmo flastere, i napravimo cijelu komediju od toga, zavisno od potrebe. Nekad i ne znam da je pala, a neka i najmanja tačkica zahtjeva "hiruršku interveciju", sa hirurškom maskom, toplomjerom, slušalicam itd.
Ovismo o situaciji.
Nikada nisam izgovorila recenicu u stilu "Ma nije nista. Skocio, ulovio zeca, ne buba...".
Ako buba, onda buba i tocka.
Ako bi plakao uvijek bi zagrlila i pitala gdje se lupio i tu bi plac u velikoj vecini slucajeva prestao ( jer ocito ni nije jako boljelo i pitanje bi mu skrenulo paznju), a mi bi nastavili pricati kako je pao, di se lupio i sl, pusa...
Ako bi ga zbilja jako boljelo, onda bi ljubili i mazili dok ne stane, ali i tad se radi o vrlo kratkom vremenu, jer se oni jako brzo umire.
Sto se dizanja tice, ja nisam za dizanje i sakanje za svaku sitnicu i svaki pad, ako vidim da moze sam pustim dase digne sam.
Ali ako ga boli i place (vec po placu znam o kojem stupnju pusanja i (ne)dizanja se radi) ili vidim da je u nezgodnom polozaju, naravno da ih dizem ( i nekada kad me moli jer npr. drzi kamencice od zivotne vaznosti).
Ovisno o njegovoj reakciji i udarcu.
Ako samo i zacendra - dižem, mazim, ljubim. Za velikoga imamo "ranomaz" - za kraste - sve od toga prođe. (Bepanten ili Becutan ili bilo kakva neutralna kremica).
Ali lijepimo i flastere i pusamo i stavljamo obloge i svašta nešto.
čekam njegovu reakciju, Najčešće se diže sam i juri dalje. Ako se ipak ozlijedio, jurim ja k njemu i dižem ga (naravno, onda i plače ko lud), tješim, stavljamo flaster, ljubimo, pušemo i ljubimo :)
E, vidiš ja baš imam suprotno iskustvo. Ako padne, ili se udari i ja to probam okrenuti na šalu, onda se i ona nasmije, malo se počeše tam gdje se lupila i ide dalje. Ponekad mi se čini da čeka prvo moju reakciju, ako velim "joj" i odmah skočim k njoj onda se rasplače ko da ju strašno boli, pa sam skužila da se ja moram kontrolirati da ne reagiram kad se udari. Ako velim nešto u stilu da je ulovila zeca, ili da ništ nije i ajmo se dalje igrati, uopće ne plače i odmah zaboravi kaj je bilo.Citiraj:
Pooh prvotno napisa
Starijeg sam dizala goooodinama (on nije dobro vidio u toj dobi, pa je toga bilo puno). Njemu je to pasalo.
Mladjega sam isto probala, ali on je sam vikao "doleeee" i nije se dao puno tetositi, pa sam prestala. Taj bi se sam otresao od prasine i nastavio dalje (do iduceg pada :mrgreen: ) ali on je od malih nogu imao dobru ravnotezu pa toga nije bilo puno.
Daklem, treba vidjeti sto bas tom djetetu odgovara, nije svaki pristup za svako dijete (ni za svaki trenutak).
Uvijek ih dižem i uvijek ljubim i uvijek :roll: kad mi savjetuju pusti je nije ništa.....grrrrr oni će meni reći
:evil:
Mislim da dijete treba osijetiti kako ga majka čuva, mazi, pazi.... :*
..isto, isto, isto..Citiraj:
Sirius Black prvotno napisa
kad radim drame oko bilo kakvog udarca, radi ih i ona, i baš tako, ako počnem "patiti" sa njom uz hrpetinu poljubaca i nosanja, nikad kraja boli (a možda je nije ni bilo).
ponekad je dignemo sa poda, ponekad se ona digne sama brže nego mi i skužimo da se nešto desilo. dođe do nas zbog utjehe, mama pogleda eventualno ozlijeđeno mjesto, poljubi, podraga i ako nema ozljede skrećem joj misli i potičem na daljnju igru..pa ipak je ona moj "istraživač" i čvrsta cura, a takve se i ozljeđuju. :mrgreen:
Identicno ovako.Citiraj:
Anemona prvotno napisa
S tim da mi "lovimo zeca", ustvari nemam pojma otkud je to pocelo, valjda sam i ja ko mala tako pa mi je ostalo. Ustvari ga pitam "gdje ti je pobjegao zec" kad padne. Al to su obicno laksi padovi. Kod tezih odma zaplace pa se ni ne trudim skrenut mu paznju a niti ga uvjeravam da ga ne boli.
moj se rođak s 4 godine nije dizao nakon što bi pao već je čekao da ga mama digne - e, to mi je :roll:
ovisno o padu...ako je lakši sam ustane i ide dalje, ako počne plakat znači da se jako lupio i obavezno ga dignem, tješim, ljubim gdje buba :)
Kad padne, obicno se sama dize jer tako zeli, rijetko pada, zbilja je spretna, fala Bogu, jos rjedje pada tako da se udari. Ako se udari, dodje mi u zagrljaj, poljubim je i kazem joj da znam da je boli. Onda zadovoljno ode ko da nista nije bilo.
Moja P. isto rijetko pada, i ne udari se jako i ako padne, ali ne zato jer je spretna nego zato jer ju dosta pazimo kaj radi. Da ne pazimo, čini mi se da bi bilo puno više padova i ozljeda. Npr. jako voli plesati i jedna od "plesnih figura" joj je da se vrti oko svoje osi i onda tetura jer joj se valjda zavrti u glavi. Budući da pleše kod stola gdje je kompjuter, uglavnom ju moramo primiti da ne pukne s glavom po stolu, radijatoru i sl. Ili kad se igra na podu, pa hoće nekaj dohvatiti ili se diže s poda, jednom rukom pokuša nasloniti na loptu. Ili gura biciklić pa se isto tak nasloni na njega da se prevrne skupa s njim. Uglavnom sprečavamo takve padove ako postoji nešto gdje bi mogla s glavom udariti, a u stanu na malom prostoru uvijek postoji ili ako je vani na pločniku.
Kad se igra vani na dvorištu, po travi ju puštam da pada koliko hoće jer joj ništa ne može biti. Zanima me da li i vi sprječavate padove ako vidite da bi se dijete moglo jako udariti?
Kako kad.Prvo ocjenim dal je jako i ak se ne digne ja ga dignem, naravno.
I ljubimo i grlimo.
Nije baš uvijek.
A to što on uvijek trči tebi to je zato kaj je tak naviko, jer si ga prije vjerojetno stalno dizala i ljubila, proči će.
salen, reagiram kao i ti. Ne dramim oko svakog pada, ali je uvijek pitam da li je bubi i gdje i onda poljubim tamo gdje mi pokaže - čak i kad ne plače. A kad se jako udari: draga moja, to je više refleksna reakcija, stvorim se kod nje tako brzo da bi mi svjetski poznati sprinteri pozavidjeli. :mrgreen:
Uvijek kad bi pao, bi se digao i išao dalje.
Ako bi se jako udario i počeo plakati, onda uvijek ljubimo i tješimo.
tako je i kod nas. od kad je prohodao u pokretu je,brz,pada al uvijek se digne i nastavi dalje.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
isto ovako. ako plače znam da je zbilja bolno.Citiraj:
Barbi prvotno napisa
Kada padne,digne se i nastavi svojim putem,naravno da je ne dizem.Ako vidim da se stvarno udarila,naravno da je dignem i tjesim.
Ja dignem svoju L. skoro svaki put. Kad sam s njom uopće se ne pokušava dići sama, nego čeka mene. :lol:
ako se digne sam odma trci da ga poljubim i suze odmah staju, meni je to bas slatko :heart:
kako kad. u većini slučajeva ga dižem, jer on ima nevjerojatnu sposobnost da svaki put kad padne opali glavom, pa makar pao na guzu. a kako je sklon afektivnim šokovima, lakše mi je podići ga i smiriti prije nego zaceni ili se onesvjesti od dreke
pa uglavnom ju ne dižem- ovisno o padu. Ako je neki "bezazleniji" mi smo navikli viknuti BRAVO!! i onako osmijehnuti se s rukama u zraku pa je i njoj tada to šaljivo. Naravno ponekada i nezgodno padne pa "mama ljubi gdje je pala"...uvijek s tim upali - idemo oprati rukice? jer obožava vodu pa nekako "zaboravi" brže nezgodan pad.... :love2:
osmjehnuti....lapsus...kakva je mama seljača... :lol:
ovisno o padu, nekad se ustane, otrese i krene dalje, a nekad su krokodilske suze pa ga tješim
ovisno o padu
nekada "traže" utjehu i uvijek tješim,ljubim,grlim....
ukoliko padnu,dignu se i nastave kao da ništa nije bilo ne guram se :mrgreen:
Samo ako se udari. Naravno da me presječe i napravim trzaj da ću poletit, ali pustim je da vidim njenu reakciju. I ako zaplače ili se vidno tresne onda letim uzimam, cmačem, balim pa prođe.
Inače se je dosta osamostalila od kad sam se počela kontrolirati i ne vičem "ajme" čim vidim da gubi ravnotežu.
L. kad padne ja u smijeh pa i ona, jedino ako je jako pala pa ju boli i vidom joj to na faci da je gadno bar za nju pa ju dignem ljubnem di je buba i utješim ona se brzo umiri i idemo u nove pobjede :D
Ovako je i kod nas :)Citiraj:
kajsa prvotno napisa
Naravno da dizem i mazim i ljubim i jednog i drugog. Kad se Luka udari, onda nam i Viktor pomaze i sav je ponosan sto od njegovog poljupca Luku odmah prestane da boli.