Nakon skoro tri mjeseca željela bih sa svima vama podjeliti sjećanje na najljepši događaj u mom životu – rođenje naše dugoočekivane bebe.
Suprug i ja smo skoro dvije godine radili na bebici, ali nažalost bezuspješno. Shvatili smo da mora postojati neki problem, ali nismo se dali obeshrabriti i krenuli smo na pretrage za potpomognutu oplodnju. Ubrzo smo saznali da postoje neke manje prepreke i kod supruga i mene i prije nego smo se uspjeli naviknuti na novu situaciju i rješavanje prepreka odnosno same postupke koji nam eventualno slijede ostala sam nekim čudom spontano trudna. Ne moram niti spominjati koliko smo bili iznenađeni jer smo mislili da se takva sreća događa svima, samo ne nama. U trenutku kad smo se najmanje nadali ostvarili su se svi naši snovi.
Sama trudnoća je bila predivna, zapravo se nikad ranije nisam osjećala tako dobro, privlačno i prije svega posebno. Cijelo sam vrijeme sanjala o maloj bebici i s jedne strane jedva čekala da se napokon upoznamo, ali s druge strane nisam željela da nestane taj osjećaj da u sebi nosim malo živo biće, koje je za mene bilo ispunjenje svih mojih želja i snova. Svaki pomak bebe u trbuhu bilo je jedinstveno iskustvo koje mi i dan danas nedostaje...
Napokon je došao i taj dan... Već u rano jutro počela sam osjećati bolove koje uopće nisam povezivala s mogućim trudovima, pa termin mi je ipak bio tek za 10-ak dana. Kako smo se samo dva tjedna ranije uselili u novi stan, imali smo zaista puno posla i cijeli je dan prošao u radovima i kupovini... popodne smo bili kod mojih na ručku, a navečer vješali slike po zidovima novog stana. Tek oko 19 sati shvatila sam da se moji „bolovi“ ponavljaju svakih 20 minuta i da ću ja vrlo brzo vidjeti lice svoje bebe. Unatoč tome nisam se žurila, nisam čak niti suprugu ništa spominjala. Otuširala sam se i legla nadobudno u krevet. Nakon pola sata shvatila sam da su trudovi izuzetno bolni i da se javljaju svakih 15 minuta. Tek sam tada zaključila da je vrijeme da odemo u rodilište.
Oko 23 sata napokon smo stigli u rađaonicu na Svetom Duhu. Nije bila gužva. Pregledali su me, napravili ctg i ultrazvuk, bila sam otvorena dva prsta, a doktorica mi je rekla da ću roditi prije svitanja. Malo mi je sve bilo čudno... pa niti vodenjak mi nije pukao... to se dogodilo sat i pol kasnije. Dobila sam standardnu klizmu i brijanje... nisam se bunila (ali sam si mislila da su mi mogli napraviti cijeli friz, a ne samo dio... imala sam osjećaj da izgledam kao pjetao). Kad sam bila četiri prsta otvorena došla sam u boks i dobila epiduralnu, a s njome i drip. Opet se nisam bunila. Zahvaljujući epiduralnoj slijedeća sam četiri sata dremuckala, a negdje u daljini slušala urlike žena u boksovima kraj mojeg. Svakih pola sata doktor me pregledao i samo rekao da sam prst više otvorena i da će to skoro... Tek kad sam čula da sam deset prstiju otvorena istovremeno me uhvatila panika i neopisivi strah, ali i sreća... pa ja ću vrlo skoro ugledati svoje dijete... svojeg malog dugoočekivanog dečkića. Počela sam neutješno plakati, ali sam se ubrzo primirila i rekla sama sebi da ja to mogu... Krenulo je... epiduralna više nije bila tako jaka, a počela sam osjećati i trudove. Došli su i babica i doktor te anesteziolog koji je neprestano bio uz mene. Sve su mi lijepo objasnili i dogovorili smo se da ništa neće poduzimati prije nego me o tome obavijeste. U tome trenutku bilo mi je samo bitno da moja beba dođe na ovaj svijet živa i zdrava, a sve ostalo palo je u drugi plan. Svejedno sam napomenula da ne želim epiziotomiju ako baš ne bude neophodna. Doktor me pogledao i rekao da mi epiziotomiju neće raditi ako budem surađivala. Sam izgon trajan je dugo, skoro puna dva sata. Inače imam smanjen kapacitet pluća i zbog toga nisam mogla u jednom trudu samo jednom udahnuti, tiskati i izdahnuti... kod mene se sve u jednom trudu ponavljalo dva do tri puta. Doktor me primio za trbuh i pritisnuo samo toliko da se beba kod svakog izdisaja ne vraća natrag. Takav izgon trajao je i trajao, mislila sam da nema kraja i da ja to ne mogu. Molila sam da mi daju vode jer više nisam imala snage. Zahvaljujući ta dva gutljaja živnula sam i u dva truda istisnula bebu. U 06:06 čula sam najljepši zvuk ikada... plač mojeg malog dečkića kojeg su zamotali i odmah mi ga stavili na prsa. Nema tih riječi kojima mogu opisati tu sreću, zadovoljstvo i ponos... to je jedinstveni događaj koji se naprosto mora doživjeti. Kao što mi je doktor i obećao, nisu mi radili epiziotomiju (na tome ću mu vječno biti zahvalna), ali me sinčić okrznuo ručicom prilikom izgona tako da sam zaradila tri šavića. Napokon su nas ostavili same... dva smo se sata upoznavali i mazili... ne moram niti reći da su mi suze išle same od sebe, ali ovaj put to su bile suze radosnice jer je moje dijete napokon bilo uz mene... živo i zdravo. Tek nakon ta dva sata su ga izmjerili i izvagali... bio je jako mali, samo 2490g i 47 cm. Ma tako nebitno, mislila sam, jesti ćemo i nadoknaditi težinu. Možda zahvaljujući upravo tome imala sam tako brz i lagan porod...
Moram reći da sam inače po prirodi velika kukavica i da imam nizak prag boli te da sam se oduvijek divila ženama koje su rodile vaginalno, upravo zato jer sam mislila da ja to ne mogu. Ali ja sam to ipak uspjela... epiduralna je u mome slučaju bila spas i zbog nje mi je porod ostao u predivnom sjećanju. Pri svakoj pomisli na taj trenutak zaplačem od sreće jer je rođenje mojeg dečkića jedinstven događaj koji se s ničim ne da usporediti. Žao mi je jedino što je tata bio velika kukavica i nije doživio taj trenutak. Našeg je sinčića vidio tek nakon deset sati i ne zna što je propustio.
Inače moram reći da sam zahvalna svima na Svetom Duhu, od anesteziologa, doktora, babice i sestara. Svi su bili pristupačni i spremni pomoći, a na taj su način doprinjeli da mi porod ostane u najljepšem sjećanju.
Za dva dana imat ćemo 11 tjedana i već imamo 5010g i 58 cm. Svaki nam je dan poseban i uživamo u svakom trenutku.
Svima želim da doživite ovako predivno iskustvo poroda kao ja.
