40+5

Neznam kako da pocnem, citam vase postove i placem jer 22.03. sam izgubila svog andela nakon 40 tjedana +5 dana uredne druge trudnoce.
Proslo je mjesec dana a meni je sve gore uzasno sam ljuta jer nitko mi ne moze reci zasto...jedina utjeha koju nam pruzaju je glupa recenica "To se dogada jednostavno upali ste u statistiku" ili jos gora "Budite sretni jer imate vec dijete"
Nemojte me krivo shvatiti jako sam sretna sto imam zdravog sina...ali mi fali i drugi jako puno.

A sto je za mene uzas samo dan prije smo bili na kontroli i sve je bilo ok cula sam mu srce a 24 sata poslije rodila sam mrtvo dijete.

Trazila sam da mi ga daju i izgledao je kao da spava savšena mala beba samo je usnula tako sam pomisila ali znala sam da nije istina

Znam da nikoga ne mogu kriviti za ovo sli stalo se pitam kako mama koja ima dijete nije uspijela skuziti da nesto nije u redu i krivim sebe...muz mi stalno govori da nisam mogla nista ali pitanje ostaje i zdere me....

Ajme luana, nemam riječi, strašno mi je žao... :cry:

Strašno mi je žao, užasna tragedija. :cry:

Topla preporuka da potražiš stručnu psihološku pomoć, kod takvih je tragedija neprocjenjivo dragocjena.

Žao mi je, držite se. :cry:

luana :love2:

draga moja, mi te ovdje jako razumijemo! mrzim,ali istinski mrzim kad nekom moram poželjeti "dobrodošlicu" ovdje među nas mame anđela!
voljela bi da se to više nikome nikada ne dogodi! ali život nekad piše tužne i ružne priče! a na nama je da se s njima nosimo najbolje kako znamo!
draga daj si vremena da budeš tužna, da budeš ljuta, daj si vremena za sve svoje osjećaje! s vremenom neće biti bolje ali biti će drugačije! to ti govorim iz vlastitog iskustva!
ako želiš pridruži nam se na "kako nastaviti nakon gubitka djeteta" :love:
i slobodno piši sve što ti je na duši! :heart:

luana, žao mi je. :cry:
neka te čuva tvoj anđeo. :love:

draga luana stršno mi je žao!
i sebe nikada ali baš nikada nemoj kriviti što se to dogodilo!
nek te tvoj anđeo a i svi naši čuvaju i nek ti daju snage za dalje! :saint: :saint: :saint:

:love2:

Jako mi je žao :cry:

ajme :love2: :heart:
nema riječi kojima bih mogla izraziti tugu zbog toga što se dogodilo :cry: , jako mi je žao

Jako mi je zao!
Sve sto osjecas je prirodno da osjecas, no bori se da se ne ulovis u spiralu samooptuzivanja.
Mi ovdje znamo koliko je tugovanje dug i iscrpljujuci put i tu smo uz tebe!
Drzite se!
:heart:

Hvala vam cure lakse je kada imam mamu sa druge strane koja je prosla kroz to

jako mi je žao :cry:

luana :love2:

Draga Luana,

zaista te razumijem i žao mi je. Probaj se ne kriviti, bila si najbolja mama svojoj bebi i željela si najbolje. Neke stvari jednostavno nisu u našim rukama i mi smo nemoćni. Budi uz svoju obitelj i zajedno tugujte i međusobno se hrabrite.

:love:

Jako mi je žao :cry: :cry: . Želim ti puno snage da to prebrodiš.

jako mi je žao :cry:

znam da ti ništa pametno ne mogu napisati u ovom trenutku, ali najvažnije je da ne kriviš sebe. to je jako lako reći, ali sigurna sam da smo sve prošle/prolazimo kroz istu situaciju. prođe nam kroz glavu da smo to sigurno nekako mogle predvidjeti, prepoznati ili preduhitriti... A nismo...

nadam se da imaš potporu kod kuće, koja razumije da je tuga jedan dugačak proces sa kojim živimo. slušaj svoje tijelo i svoje osjećaje...imaš na to pravo...

meni je jako teško bilo (i još uvijek je...) biti tužna pred Laiom...iako ona jako dobro zna što se dogodilo, a jednako se tako radovala i prolazila sve radosti trudnoće...
prvi dan nakon što sam došla kući, probudila se i rekla mi: Mama, dobro da sam se ja prva rodila! Zašto? pitam ja. Pa zato ako više nikada ne budemo mogli imati bebu barem imate mene :heart: !

meni je ovaj podforum donio puno dobrog - ponekad, i to vrlo često, mislim da nam je oblik psihoterapije u najboljem smislu!

javi se kada god ti je teško, a mi ćemo ti pokušati olakšati :love:

mala laia to je istina u svez podforuma...lakse je pricati sa osobama koje znaju kako se osjecas...
znam da je familija i prijatelji tu za nas...ali kada pricam sa osobama koje imaju nazalost iskustva onda znaju koliko je ta situacija frustirajuca i koliko ljudi oko nas mogu biti nezgrapni u razgovoru sa nama....

najveci biser do sada mi je bilo kada mi je netko rekao da su nase bake imale puno spontanih i to je normalno...doslo mi je da mu obrusim da mi nije bas jasno sto je tu normanlo u gubitku dijeteta ali shvatila sam da za takvog osobu nije potrebno trositi niti rijeci niti zivce....

ima jedna narodna...pusti budalu da zivi u svom uvjerenju

Luana :cry:

Nemam ti ni jednu utješnu ni pametnu riječ za reći...s vremenom u neku ruku postaje bol drugačija, ali nikako lakša. Život je težak, okrutan, boli za poludit. Toliko da bi ponekad najradije iskočile iz svoje kože...i zaista je najgore, od svega što se može dogoditi, najgore je kad nam dijeca postanu anđeli. To se nikad ne preboli, i vječito je otvorena rana.

Trenutno sam u Engleskoj, prolazim kroz hypnoterapiju. I čak i terapeutkinja govori, smisao toga što sam tu nije da bih se odjedanput počela osječati bolje...nego da pokušam i naučim pamtiti lijepe trenutke, i da oni budu ono što če mi davati snagu. Bez obzira kakva je situacija...uvijek postoje trenutci koji su bili od neprecjenive vrijednosti i koji nam griju srce ljubavlju prema našim malenim dušama koje su nas preprepre rano napustile. Najvažnije je zadržat ih u srcu i voljeti ih dok smo žive, svom snagom srca. Jer oni su stvarni, postojali su i postoje, i makar bili tu na 5 minuta ili 50 godina, za nas su uvijek naša dijeca, i mi smo im zauvijek majke...i sve mi ovdje nikad nećemo prestat patiti za njima...nikad naša djeca neče biti prežaljena.

A neču ti reči drži se, jer to uopče ne trebaš. Ponekad je bolje i raspasti se, pa se polako dizat. Dopusti si da osječaš sve što osječaš...i čak ta krivica koju svaljuješ na sebe je normalna, sve smo mi u nekom trenutku promislile: a da sam bar ovo ili ono...ali shvatit češ da to nema smisla...nisi kriva, i tvoj mali anđeo to zna i ne želi da te to izjeda... :heart:

Luana, jako mi je žao :cry: :love:
RozaGroza, prelijepi post :heart:

luana :cry:

cesto sam znala procitati post gdje se neka forumasica javlja sa svojom tugom...i bilo mi je jaaaako zao, iskreno zao, :( , ali tek danas tj. od jucer mogu koliko toliko osjetiti tu bol (iako, sigurno ne potpuno). Od jucer i u nasoj obitelji imamo andjela, malu Martu, kcer moga brata. Trebala nam je doci za koji dan, ali je otisla zauvijek :(
O Boze kakva je to tuga :cry:, kakva je to bol...ja stalno razmisljam o svojoj sogorici i kako je sad njoj, dok lezi u krevetu, sama..a jos dan ranije je sve bilo OK.
Boze daj im snage, svim roditeljima malih andjela, neka se uspiju skupiti i zivjeti dalje s tom boli.
:heart:

Luana,jadro :cry:

Previše tuge,žalost,prečesto čitam ovakve priče i stvarno nije fer.

:cry: :cry:

luana :cry: :heart:

luana žao mi :cry:
neka ti dragi Bog podari snage za dalje

:cry: :cry: :cry:

:cry:

:cry: jako mi je žao :cry:

Luana, preteško je... :cry: nadam se da čete pronaći snagu u sebi da nastavite dalje. Molim za sve mame anđela, a oni vas sa neba gledaju i čuvaju

cure hvala...
kako ide ljepo vrijeme odoh na more malo promjeniti krajolik pun kufer mi je Zagreba...cuvajte se :heart:

Ne znam sta bi ti rekla...beskrajno mi je zao!
Znaj da smo sve mi ovdje u jednom trenutku krivile sebe, ali to nije istina, nismo krive ni mi ni ti! Ni najmanje!
Samo cu ti reci da smo ovdje za tebe...

:cry:

luana :cry:

morat ću izbjegavati ovakve postove nažalost jer me uhvati odmah strah....

stellita zasluzujes svu srecu i veselje koje ocekujes cuvaj se :heart:

luana, :cry: :heart: , tako te se često sjetim....

za tvog anđela :saint:
za tvog velikog dečka :heart:

za tebe i TM znam da ćete naći snage i načina da živite dalje s tom boli koju nosite u sebi... :love:

luana, saljem ti i ja jedan veliki :love: potpre. nazalost puno nas je ovdje koje te razumijemo. i ja sam rodila mrtvu curici u 40.tjednu trudnoće koja je bila savrsena i nitko ne zna zašto je srce prestalo kucati...

prošlo je 5 mjeseci i manje se grizem al fali mi svaki dan sve više...al naši anđeli su zaslužili da ih volimo i da nam nedostaju i trebamo ih se svaki dan sjetiti. al ono što ja mislim, koliko je god prevelik bol zbog gubitka...mislim da smo sve mi mame anđela ipak blagoslovljene i posebne na neki način, jer imamo svoje anđele koji nas prate i čuvaju...zato ne smijemo biti tužne da oni ne bi bili tužni...

drži se, znaš da si napravila sve što je bilo u tvojoj moći, išla si redovno na preglede i radila sve kako treba...a zašto nam se to dogodilo...teško je shvatit...al ne zaboravi da su naši anđeli s nama svaki dan...prate nas i žele da se njihove mame smiju i budu sretne...

nadam se da nisam zagnjavila...sšaljem ti puno toplih zagrljaja...

sad čitam svoj post i izgleda tako jednostavno pomiriti se s činjenicom da naše djece nema tu....
al znam i ja da to nije lako...meni stalno govore pa to je Božja volja...pa ovo pa ono...i sve me to nervira...

al nekako, ja sebe tješim na način da je moja Marija anđeo i sve one teške trenutke koje život donosi ona nikad neće iskusiti...ona je anđeo, nikad je nitko neće povrijedit, nikad se neće nesretno zaljubit, nikad neće trpit nepravdu...a isto tako nit ona nikog neće povrijedit... imam dijete koje je sveto i zbog nje moram i ja biti najbolja što mogu kako bi joj bila što bliža...

tako ja sebe tješim i u tome pronalazim snagu...i nadam se da ću jednog dana, kad ovaj život završi, bit sa svojim anđelom...

Što vrijeme dalje ide, meni je sve gore. Tuga, jad, bijes, ljutnja, mržnja, ljubav, pa opet beskrajna tuga, sve se izmješa svaki dan. Plačem, pa me uhvati bespomočnost jer ih ne mogu vratiti....pa idem kružim autom po gradu, pa se prisjetim ovog ili onog i opet me čopi jad...i mm se isto osjeća....i da nemamo jedno drugo zaista bi željela da ne postojim. Zbog njega se nekako držim.

Ma raspisala sam se, ali, eto, sve ovdje znamo kako je, koliko prestrašno, i nikad, baš nikad neće biti lakše. Samo drugačije.

:cry:

[quote="RozaGroza"]Što vrijeme dalje ide, meni je sve gore. Tuga, jad, bijes, ljutnja, mržnja, ljubav, pa opet beskrajna tuga, sve se izmješa svaki dan. Plačem, pa me uhvati bespomočnost jer ih ne mogu vratiti....pa idem kružim autom po gradu, pa se prisjetim ovog ili onog i opet me čopi jad...i mm se isto osjeća....i da nemamo jedno drugo zaista bi željela da ne postojim.

s ovim se u potpunosti slažem s tobom!