strah od ...iVF-a, trudnoće

Možda je glupo ovo što sad pišem ali obečala sam MM da ću pisati i pitati. Nas dvoje smo jučer razgovarali o svemu tome što se trenutno događa s nama. Od tri neuspijele inseminacije, sada IVF(koji će biti uspiješan :mrgreen: ), o ljekovima, injekcijama itd. I tek mi je jučer rekao, nakon dvije godine na Vv , kako je on sav lud i u panici. Kaže da ga je užasno strah za mene zbog svih tih ljekova i injekcija, kako se boji da ću se ja izdeprimirati ako nam sad ne uspije...a ako uspije...ajme meni. Hoće li trudnoća biti u redu, hoće li s bebom biti sve u redu, hoće li on znati s tom bebom i još tisuću pitanja ga mori.Uglavnom rekao mi je da će poluditi od svega toga. Da li vaš muževi tako reagiraju na sve to ? Kako se nose s svim tim postupcima,pokušajima, razočaranjima ?
Da me ne bi netko krivo shvatio želi on tu bebu isto kao i ja ali je eto puno više u panici nego ja

ma kod nas su isti strahovi i dileme kao kod vas. pogotovo sad kad sam se nashopala sa oko (za sada) 50 hormonalnih inekcija u 1. stimuliranom postupku i kad mi je dr. rekao da spadam u low respondere totalno sam u bedu.....

uvik su mi svi nalazi bili ok, i mislila sam da cu super reagirati i to junacki odraditi i sad sam stvarno :cry:

mm skoro više i ne zna za moje IVF-ove :mrgreen: , dugo smo u tome i veći dio sama odradim, a kad ga počinjem "daviti" IVF pričama, brzo promijeni temu. Onda ga ja malo napadnem i drugi puta naravno sve po starom. Samo se ponekad pitam kako me više trpi takvu pomalo depresivnu i asocijalnu :mrgreen: . Čovjek valjda gleda svoja posla :lol:
amyx reci tm-u da će sve biti ok, par godina u postupcima je normalno, a trudnoća kao i svaka druga, uživat ćete oboje...vrlo brzo~~~~~

MM se jedino uzrujava kad ja padam u depru...inace ni u jednom trenu nismo pomislili da sa bebom ne bi bilo nesto u redu. Optimisti smo, samo kao i svi, imamo pad morala tu i tamo :roll:

Ma joj i MM je sad sav lud da ću se ja jako izdeprimirati ako nam ne uspije (a hoće :mrgreen:) pa sam sebe izdeprimira s tim strahom. A ja sam se skroz ufurala u sve to pa on misli da ću se još više razočarati.
Ali ja mislim da se više ne mogu nikada toliko razočarati kao nakon prvog neuspijelog AIH. To mi je bilo prestrašno jer sam eto mislila da će nama uspijeti iz prve. Moš si mislit ;)

Moj ljubljeni je također bio u silnoj brizi za moje zdravlje. A kad sam zatrudnila, opet je bio u brizi koliko za bebu toliko i za mene (sjećam se da je bebinu malu težinu prihvaćao s dobre strane "jer ćeš lakše rodit"!!!!).
Zapravo, mislim da naše jače polovice osjećaju nemoć pred činjenicom da ničim ne mogu utjecati na te olujne procese koji se odvijaju u našem tijelu.
Strah od neuspjeha ali i strah od uspjeha je prilično uobičajen!
Čak i kod nas žena :mrgreen: ...ne tako davno, kako se primicao porod, ja sam se pitala kako ću se snaći s bebom, hoću li znati što joj treba i hoću li moći odgovoriti na njezine zahtjeve...

a vidi sada ljepotice luce :zaljubljen: mislim da se sve na kraju isplati kad cmoknemo naseg bebaca....

Citiraj:

---

tiki_a prvotno napisa

amyx reci tm-u da će sve biti ok, par godina u postupcima je normalno, a trudnoća kao i svaka druga, uživat ćete oboje...vrlo brzo~~~~~

---

ovo potpisujem

Sve ti je to, rekla bih, uobičajeno. U MPO-u se svaki korak pomno prati i pod emotivnim je povećalom - što ako ovo, što ako ono. Pretpostavljam da je kod začeća bez pomoći MPO-a sve to nekako blaže i glađe, da tako kažem. Barem ti mogu reći da sam ja imala sve te neke strahove - hoće li uspit, hoću li se snać, kako će to djelovat na moje zdravlje itd. - dok MM-a nisu borile te brige, valjda se to nekako podijeli da je jedan dio para zabrinutiji. Sretno :heart: !

Ja potpisujem amyx. Prvi neuspjeh bio je silno tragičan za oboje. Kad sam saznala negativnu betu panično sam zivkala jednu privatnu polikliniku i isti dan uglavila sastanak za sljedeći AIH bez čekanja. Onda sam sama sebi rekla hej, stani, ohladi, udahni, i ti imaš pravo na predah i skupljanje hrabrosti za dalje. Sljedeća negativna beta bila je podnošljivija. Kod treće sam se s doktorom na kraju smijala jer me stvarno onako doktorsko - psihološki prizemljio u sekundi. Ali zato sam kod četvrta pozitivne bete ostala :shock: :shock: , nisam je uopće niti očekivala i prasnula sam u smijeh koji je dugo trajao (ne znam jel dr navikao i na takve reakcije). Sada sam nakon svega u "buda stanju", ne želim ni vjerovati da se nakon svega što smo prošli, od totalnog ludila do ravnodušnosti, može desiti nešto loše, naprotiv. Vjerujemo da će bebica biti zdrava i "bar malo lijepa" kako je netko rekao jer je dugo željena. Srećom doduše da u cijeloj priči nisam imala nikakvih popratnih negativnih medicinskih problema (kuc-kuc) pa sam i dalje vrlo aktivna (upravo stigli iz cjelodnevne skitnje koja je navečer završila - kazalištem).

svijet MPO-a je takav moramo biti spremni na uspjeh i na neuspjeh

nažalost, statistički, neuspjeh je češća pojava od uspjeha iako uvijek teško padaju moguće je ponovno dići se i smoći snagu za dalje

nikad nisam sumnjala da će s bebicama začetim MPO-om biti sve u redu, to u ostalom pokazuju mnogi sjajni primjeri zdrave i lijepe dječice oko nas

mnogi dožive uspjeh od prve

ja ti to od srca želim... sretno... :heart:

MM je inače malo paničar pa ga sad to sve lovi.
sretna35 ma ne misli on da zbog MPO-a ne bi nekaj bilo u redu s bebicom nego opčenito. Ja ga pitala da li bi bio toliko u panici i da sam prirodno ostala trudna a on mrtav hladan kaže PA NARAVNO, koja je razlika. Tu sam ga morala ljubiti zbog toga što je pametniji od večine pučanstva pa zna da nema razlike između prirodne i MPO trudnoće.osim što do MPO trudnoće dolazimo svatko u svom sobičku :mrgreen: a ne zajedno u krevetu

Mislim da bi bilo potrebno nedoživljavati mpo kao najbitniju stvar u životu.Ako se dogodi-dogodi ako ne opet dobro.Nakon 3 neuspjeha tako smo jednostavno s vremenom počeli razmišljati.Odredili smo rok do 39.god i idemo jednom godišnje.Ako uspije,uspije.Valjda dođe to da nakon par godina poslije neuspjeha (kako kaže Tiki_a svatko počne gledati svog posla).Manje uzrujavanja-par sati otplačem i idemo dalje...

Mislim da je normalno da nas svih ponekad uhvati strah od ishoda, moj muz mi je jucer rekao da ne zeli da forsiram s tim jer ga je strah da se ne razbolim od tih silnih hormona u tijelu na čas sam i ja zastala i zamislila se nad tim, no pokušavam blokirati crne misli čim prije i zamislim dijete koje čeka samo na nas :)

Ma sve su to normalne misli sa kojima se suočavamo svi mi i kroz neuspjehe i uspijehe. Lijepo je to kako se brine TM za tebe jer znači da mu je jako stalo, da me se krivo ne shvati ima muževa koji ne pokazuju javno osjećaje i to ne znači da je njima zato svejedno.
Moj prijedlog je da se ti potrudiš da ne padneš jako u depru, ali nećeš jer će ovo biti uspješan postupak.
Ja sam poprilično stoički prihvaćala neuspijehe ali me je tu i tamo znalo uloviti tuga pregolema i onda sam u osami znala isplakati suza i suza. MM nije znao za to jer bi mu bilo još i teže kad bi mene vidio ukomiranu.
A sa trudnoćom ćete se nositi kao i svi mi malo sa strahom, nevjericom i veseljem i dan po dan.
A kad beba dođe majčinski instinkti će odraditi svoj posao.

Draga moja, evo mi smo "odvalili" 12 tjedana, s lijepim i manje lijepim trenutcima.Mislim da još uvijek nismo ni mm, ni ja pri punoj svijesti da smo trudni, i rekla mi je prijateljica nećeš biti ni svjesna do 7. mjeseca.
Radujemo se...još uvijek "pod ručnom", a to sam i docu rekla i kaže on to je na neki način i normalno.
Postoji izvjesna doza nekog straha da li će sve biti OK, ali s druge strane je veća vjera i nada da će sve biti super.
Zaslužile smo da nam djeca budu živa, zdrava... i bar malo lijepa. ;)
Ovaj trojac s kormilarom šalje tebi i tm :love: :*

Normalno da vas je pomalo strah. Ja sam isto kao i ti brijala kako će to bit dobitni postupak (i bila sam u pravu), ali svo vrijeme me mućilo pitanje "A šta ako ne bude, šta ću onda???". E onda sam podigla nalaz pozitivne ß naravno bila sam jakooo sretna, ali su krenule druge brige "Hoće li sve bit ok??? Kada će više 12.tj da lakše dišem??? Jesam li ja uopće spremna za bebu????". Onda sam prokrvarila i u sekundi mi se srušio cijeli svijet, ali nas je izgleda sv. Luca čuvala (prokrvarila sam na sv. Lucu) i evo odbrojavamo još malo, stalno se vrte po glavi neki strahovi i to je sasvim normalno. Samo idite korak po korak kroz postupak i T (i neuspijeh, kojeg naravno neće bit) i bit će sve ok.

Citiraj:

---

pirica prvotno napisa

Normalno da vas je pomalo strah. Ja sam isto kao i ti brijala kako će to bit dobitni postupak (i bila sam u pravu), ali svo vrijeme me mućilo pitanje "A šta ako ne bude, šta ću onda???". E onda sam podigla nalaz pozitivne ß naravno bila sam jakooo sretna, ali su krenule druge brige "Hoće li sve bit ok??? Kada će više 12.tj da lakše dišem??? Jesam li ja uopće spremna za bebu????". Onda sam prokrvarila i u sekundi mi se srušio cijeli svijet, ali nas je izgleda sv. Luca čuvala (prokrvarila sam na sv. Lucu) i evo odbrojavamo još malo, stalno se vrte po glavi neki strahovi i to je sasvim normalno. Samo idite korak po korak kroz postupak i T (i neuspijeh, kojeg naravno neće bit) i bit će sve ok.

---

X

Ljudi smo,a ljudski je bojati se.I uvijek se nekako malko više bojimo za one oko nas,one koje volimo...

A ja se danas družila sa prelijepom (MP začetom) Anom koja je prekrasna mala slatkica i koja nam je danas svima uljepšala dan sa svojim vedrim pogledom i najslađim smjehom na svijetu...

Pa ti onda meni reci da se sav trud i briga ne isplate!!! :mrgreen:
OOOOO da...

Moj hazbic je klasa optimist a ja sam vise poput tvoga muza :) Moj nije brinuo da bi meni sta moglo biti od lijekova jer uvijek gleda pozitivnu stranu....sto ponekad meni malo digne zivac. Mene je bilo stvarno strah, sta ako beta bude negativna, sta ako bude pozitivna pa bude spontani, sta ako beba ne bude okej... on je od pocetka bio siguran da cemo dobiti dijete na bilo koji nacin i da ce sve biti okej.

Iako sam oduvijek zeljela hrpu djecice, nisam bas sa maleckima skroz na TI i kad sam ostala trudna brinula sam se kako cu ja to hendlati kad dobijem bebu, sta cu s njom - zamisli, prodjes sve one gadne pretrage, laparoskopiju, histeroskopiju, stimulaciju, inseminaciju, punkciju truc truc i na kraju se bojis kakva ces mama biti! Reci ti muzicu da se ne brine, kad jednom malisan dodje sve sjedne na svoje mjesto i jednostavno znas sta ces.

S druge strane, sva ta stimulacija je rizik, istina je da moze stetiti i ne mora ali kad vidis svoje zlato, sve zaboravis i ponovio bi to milijun puta da dobijes jos takvih slatkica.

mm on je apsolutno i duboko uvjeren da će nama vrlo brzo doći naša bebica, sve će biti baš onako kako to i želimo. Obzirom da sam ja onaj dio para koji vječito se brine i paničari, on mi svojom pozitivom uvijek diže moral i ne dozvoljavam mi da "zabrijem" preduboko.

Citiraj:

---

laky prvotno napisa

Citiraj:

---

pirica prvotno napisa

Normalno da vas je pomalo strah. Ja sam isto kao i ti brijala kako će to bit dobitni postupak (i bila sam u pravu), ali svo vrijeme me mućilo pitanje "A šta ako ne bude, šta ću onda???". E onda sam podigla nalaz pozitivne ß naravno bila sam jakooo sretna, ali su krenule druge brige "Hoće li sve bit ok??? Kada će više 12.tj da lakše dišem??? Jesam li ja uopće spremna za bebu????". Onda sam prokrvarila i u sekundi mi se srušio cijeli svijet, ali nas je izgleda sv. Luca čuvala (prokrvarila sam na sv. Lucu) i evo odbrojavamo još malo, stalno se vrte po glavi neki strahovi i to je sasvim normalno. Samo idite korak po korak kroz postupak i T (i neuspijeh, kojeg naravno neće bit) i bit će sve ok.

---

X

---

x (do na krvarenje).