"odbijanje" razdvajanja od mame (viđanje s tatom)

dragi moji, nisam znala kako da bolje naslovim temu (ako se neko od moderatora sjeti, samo nek' izvoli), a da shvatite što je pjesnik htio reći.
naime, klinci se s tatom viđaju svaki drugi vikend. dario priča sa mnom o svemu što ga zanima, zna izraziti svoje mišljenje (sad se puno bolje slažete..), zna reći svoje strahove (hoćeš li nas ostaviti ako nađeš nekoga :/ , moja seka neće nikad osjetiti obitelj kao ja :cry: i slično..).
ona iako nastojim pričati često s njom na jednostavniji način, kao da prihvaća situaciju, ali joj je jako teško zadnjih par puta otići s tatom. bude dosta utučena, ovaj vikend je čak i neku temperaturicu dobila..
ne bih htjela dizati paniku, ali što da radim??
da li smanjiti intenzitet u smislu da preko dana bude s tatom, a navečer dođe kući ili nešto slično?
ona se kući vrati vesela, uvijek priča o tome što su radili, ali odlazak mi je nekako sve bolniji...
pliz koji savjetić jer zajedno smo pametniji :)

Ja imam isti problem, zato ne znam sto ti reci. Moja svako vecer place kako 'sutra nece tati' :( , a o vikendima sa njime ne zeli ni cuti. Mozda se javi netko pametan.

ona ne plače i ne pravi probleme za sada, ali je tužna kad odlazi zadnja dva vikenda. promjena je nastala kad je on bio odsutan mjesec dana zbog službenog puta, pa su dva vikenda za redom bili s njim. znači prvi vikend kad se on vratio s puta sve je bilo super, otišla je da nije ni pogledala za mnom, drugi vikend se već žalostila, i evo je sad ovaj isto..
jadni mali klinci..srce mi se kida zbog nje.

Ja stvarno i iskreno mislim da bi trebala otići popričati sa psihologom, jer ti vam on možda da neku ideju kako to riješiti i/ili popričati s klincima i vidjeti o čemu se radi, tj. vjerujem da oni imaju već ideju o čemu se radi i na koji način pristupiti.

Stvarno mislim da će to i vama i djeci pomoći... jer će vam neke stvari razjasniti...

Haaaa??? :mrgreen:

Ja psihologa u ovom slučaju preporučam eventualno jedino radi vaše roditeljske edukacije u smislu preventive psihološke napetosti djece i dobijanja stručnih informacija kako im što više olakšati. Teško će se ijedan psiholog na osnovu vikenda dva uhvatit neke pametne analize slučaja. Premali je to uzorak, a djeca vrlo često tako reagiraju, pa mislim da je reakcija djeteta sasvim prirodna.

Svako je dijete emotivno biće sa svojim raspoloženjima, a vrlo vjerojatno ni ti baš nisi svaki puta raspoložena otići u kino ili na rođendansku zabavu, a od njih se to slijepo očekuje! Tebi srećom tvoja odraslost i moć upravljanja vlastitim životom ipak omogućava da izabereš hoćeš li ili nećeš otići, ovisno o raspoloženju. A zamisli kako je tim malim glavicama koje nemaju izbora, jer svaki puta htjeli ne htjeli moraju ići tatama i mamama, i to ne onda kad oni to žele ili kad im roditelj usfali nego onda kad im vaši zadani vremenski intervali to diktiraju!

To nema veze sa zdravom pameću i sa prirodnošću društvenog ponašanja, niti sa normalnim emocionalnim stanjima. To jesu nažalost neminovno šokovi za našu djecu i osobno se često pitam koliko li im, živjeti tako, mora biti teško.

Nažalost mi kao roditelji ne možemo im vratiti zajednicu pod isti krov, ali im možemo ublažiti stresove punom susretljivošću u pripremi za viđanje drugog roditelja. Nije to uvijek lako, ali je vrlo bitna roditeljska moralna obaveza!

tata slažem se s tobom apsolutno i to je ono što me najviše tišti..ja ne bih htjela njoj to nametati kao obavezu, a s druge strane ona voli biti s tatom i lijepo joj je, problem je što joj ja falim...
maslačkice s psihologicom sam pričala prije i ona je rekla da ako stvari uglavnom normalno funkcioniraju da ne treba klince dovoditi i stvarati im dodatni stres.
mi smo se rastali u miru i normalno komuniciramo i funkcioniramo oko klinaca...sinoć smo pričale i ja sam je pitala da li joj je lijepo kod tate, ona je rekla da je i da voli svoga tatu. pitala je da li tata voli nju?
zaključak priče je bio da će jedan vikend biti kod tate a jedan kod mame...ovaj vikend se ipak razbolila, pa je i to doprinjelo tuzi..ili što bi ona rekla pogodila me kugla (misli na tugu..)

e pardon, tata joj je onda sinoć prije nego su se rastali rekao da je voli najviše na svijetu ( i bracu naravno) i to ju je dosta umirilo...

eto vidiš... znači tata ipak dobro komunicira s djecom i osjeća kada treba pokloniti nježnost...

ja znam da ima sigurno i nemuštih tata koji ne shvaćaju da treba djeci pokloniti i takav oblik nježnosti i poklanjati im ljubav i riječima, jer su na kraju krajeva i partnerici bili škrti na tome, ali to ne znači da ih treba osuditi zbog toga...

treba zdravo komunicirati s njima i kanalizirati im povratnu informaciju onoga što djeca kažu vama u "povjerenju"... zamisli sreću djeteta kad već sljedeći puta u susretu s tatom dobije ispunjenje svojeg "životnog" pitanja ili neke pritajene želje, a samo zato jer je mama to, svojom dobronamjernom inicijativom, tati prišapnula!

To je onda doista zdrava komunikacija u kojoj su djeca najveći dobitnici i sgurno neće više biti ovakvih nemira u duši i bojazni kad djeca odlaze od tebe, da li odlaze u tuzi il veselju...

Meni je evidentno, čim je djevojčica puna doživljaja s tatom i sretna u povratku, da je njoj s tatom očito nedvojbeno lijepo, težak je samo taj početni tren odvajanja od tebe, jer je kroz cijeli tjedan jednostavno navikla na tebe i nekad jednostavno tu ugodu sigurnosti i svakodnevne rutine koju imate možda ne voli prekinuti... Ali što će više ona dobijat tatinih iskaza privrženosti i sama stjecat sigurnost da će joj s tatom biti jednako tako zanimljivo, i da je tata isto pun ljubavi i zna to izrazit kao mama i uliti sigurnost djeci da su željena i voljena i da ih on jedva čeka na viđanjima, tim će više i ona te odlaske doživljavat sa slatkom čežnjom i veseljem...

Ja svome djetetu obavezno nekoliko puta tokom susreta, naprosto spontano, kažem da ga volim, vrlo se često zagrlimo i poljubimo i on u svakom trenutku sa sigurnošću zna da ga tata jako puno voli, bez obzira što ne živi s njime! Čak mi to sam i kaže... jako mu je važno da osjeti i da ga tata silno iščekuje vidjeti opet, tako da to i njemu ulijeva radost i želju da što prije opet bude s tatom... rezultat takvog odnosa je da on naprosto leti tati u zagrljaj svaki puta, kao da se mjesecima nismo vidjeli... isto tako želi ostati puno duže na igri s tatom u dnevnim viđanjima od propisanih sati i želi ostati spavati kod tate puno češće nego nalažu forme viđanja... ja nažalost nemam komunikaciju s majkom za dobit povratnu informaciju od djeteta, što vjerujem da bi još više obogatilo druženja s djetetom, a kamoli tek koliko nedostaje elementarna mogućnost da je možemo nazvati i reći kasnit ćemo pola sata ili sat i time djetetu smanjiti pritisak povratka i tog emotivnog stresa prelaska od roditelja roditelju te u stvari time donekle uravnotežit boravak prema potrebama djeteta, a ne tim formalnim, krutim i djeci neprirodnim pravnim pravilima viđanja!

Dakle možda baš ta roditeljska komunikacija nedostaje i tati tvoje djece, stoga komuniciraj s tatom otvoreno, prišapni mu povratne informacije djece, ne zadržavaj to ljubomorno ili nedajbože inatno za sebe u iščekivanju da on to sam prokljuvi i djeca će ti biti zahvalna, siguran sam puno zadovoljnija i opuštenija, a tebe stvarno ne košta puno, osim dobre volje i dobronamjernog htijenja!

Citiraj:

---

Ja psihologa u ovom slučaju preporučam eventualno jedino radi vaše roditeljske edukacije u smislu preventive psihološke napetosti djece i dobijanja stručnih informacija kako im što više olakšati.

---

Na ovo sam mislila kad sam savjetovala psihologa... :)

tata ti bi bio ponosan na mene kao majku...ali moram te malo razočarati u mog bivšeg to što joj je on rekao je bila posljedica mog gurkanja..
ja se svaki dan čujem s bivšim i ispričam što je novo kod klinaca i apsolutno nastojim ga pogurati da im govori da ih voli, da se trudi oko njih.
naš problem je i izrodio iz njegove sebičnosti i potrebe da se brine o sebi, stoga nastojim taj problem umanjiti u odnosu na naše klince...
ja sam najsretnija kad su oni veseli i zadovoljni, nije mi bitno da li je to sa mnom ili s tatom...
ja o tome razmišljam na način da klinci nikako nisu zaslužili da sad uz teret razvojene obitelji ponesu teret mojeg neslaganja s bivšim ili njegovog bježanja od obaveza..
meni je žao što ljudi nisu svjesni koliko su takvi trenuci dragocjeni, i koliko klinci ponesu tereta u život zato što mi ne brinemo o tome što radimo...

lijepo si to sročila...

nemoj sve moje riječi doživjeti osobno niti biti opterećena nečime u čemu se ne nalaziš... moji savjeti su općeniti i izneseni su ovdje sa čistom dobrohotnošću proširiti vidike i evidentirati neke problematike sa stava muškog roditeljstva... naravno da se ne moraju slijepo odnositi na tebe i tvoje ponašanje!

Komunikativnost među roditeljima je nažalost vrlo čest problem bivših supružnika i jako mi je drago da ne zazireš od poticanja tate na bolje roditeljstvo i da ne štediš sebično svoje vrijeme i živce na bezrezervno poticanje komunikacije!

Samo tako nastavi i nedaj se obeshrabriti, a tati će kad tad proraditi savjest kad osjeti nezadovoljstvo i osudu u očima vlastite djece! Iskreno bih volio da se to nikad ne dogodi, ni njemu, ni njima i da će shvatiti da su ta tvoja gurkanja - blagoslov koji dobija od tebe, a ne pokora... vremenom će ipak morati naučiti i sam intuitivno pronaći pravi put do djece, a ne neinventivno samo čekati inicijativu maminih uputa!

ja se nadam da je tata u pravu...
a kako vi reagirate kad klinci odbijaju odlazak roditelju s kojim ne žive???
mi od vikenda svaki dan pričamo i pričamo..

dakle i tu imam štogod za reći... moje dijete je naime vrlo često odbijalo povratak kući majci, čak i u vrlo franetičnim izljevima bijesa, urlikanja, bacanja po podu, zapomaganja! i odmah ću konstatirati iz iskustva da sam uvjerenja kako se to ne može kvalitetno riješiti jednostranim utjecajem roditelja, nego tek obostranom roditeljskom suradnjom!

E sad slušam kojekakve komentare prevaljivanja krivice na dijete i tatu, to je njegova razmaženost, previše mu dozvoljavam, on sve želi po svome, treba s njime OŠTRO i sl. I ne bih se složio. Nas dvojica itekako možemo pričati i dogovoriti se razumno o svim stvarima, bez dreke vriske ili mog zapovjednog tona. On je sad u komunikativnoj fazi, u fazi "1000 zašto i 1000 zato", otkrivanja uzročno posljedičnih veza i rado sasluša zašto nešto treba biti baš tako, a ne onako kako on želi. A uvijek se snađem i s nekim malim trik obmanama kod stvari kojih se panično grozi, tipa čišćenja nosa štapićem, pa sad uvijek istjerujemo "muhu sa dugim repom", ili obrezivanja nožnih noktića da nas "ne žuljaju" cipelice i sl. Uglavnom definitivno nisam zagovornik metode nasilja ili podvika i smatram da metodama zapovjednog autoriteta i treniranja discipline ko s kućnim ljubimcem nije mjesto u odgoju djeteta, kako bi rado neki, takvim instantnim rješenjima, to voljeli imati pod kontrolom.

Zašto se ne želi vraćati majci volio bih i ja znati i itekako ljudski i otvoreno željeti popričati s majkom i zato sam pokrenuo jako puno reakcija prema CZSS za pomoć i psiholoških tretmana roditeljske komunikacije na koja se ona nažalost ne odaziva. U Centru već okreću oči na mene, jer kako su mi jednom za svagda "lijepo" odbrusili - što ja opće tražim od njih kad dijete izgleda pristojno i nema nikakvih vidljivih znakova nasilja i nije neuhranjeno! Sramotno prizemna i karikirana konstatacije jedne takve ustanove.

Majka će se čak i uredno javit Centru, ali tek individualnim razgovorom, na samo gdje uvijek može izverglat svoju verziju bez oponiranja, pa čak iako je u pozivu dogovoren zajednički susret! Naravno da to ne polučuje rezultate, ali oni samo nezainteresirano sliježu ramenima - pa što oni sad tu mogu... i to je sve od njih.

Ovime te samo upozoravam na tužnu svakodnevicu, ako se uhvatiš institucija za pomoć, iako bi ti to po svemu sudeći trebala biti upravo prva stepenica i dovoljno učinkovita.

Nažalost NITKO ne može drugog roditelja dovest u disciplinu osvještavanja o zdravom roditeljstvu i "prisilit" ga na roditeljsku suradnju, ukoliko on sam za to nema volju i istinsku želju.

Ja znam da je mom sinu sa mnom sigurno puno zanimljivije nego s mamom, prvo, jer je u vrijeme boravka sa mnom u 90% vremena jedini centar mog interesa, a drugo što sam i ja proveo svoje djetinjstvo kao dečkić u muškim igrama, pa su mi sigurno puno poznatije želje i intrige dječaka nego mami, a i nekako je meni kao muškarcu prirodnije našutavat s njim loptu, igrat se autima, špricat pištoljima ili pravit lukove i strijele po šumi.

Ovo ti spominjem zato što se i kod tebe radi o kritičnom odnosu zapravo tate i curice i pitanje je koliko se on dobro nosi sa zabavama, igrama i interesima djevojčice. Tu dolazimo do teorije kako su obiteljske zajednice po defaultu ipak stvorene od muškarca i žene i to stvara najljepši suodnos i punu kompletnost za odrastanje djece! Sve ostalo je nagrađeno uspjehom tek debelom suradnjom roditelja s puno obostrane dobre volje, puno razgovora, kompromisa i strpljenja, nesebičnosti i bez kratkih fitilja na živcima.

Ja recimo apsolutno neznam što moje dijete može umiriti i zaintrigirati za povratak majci. Majka mi to ne govori i ja neznam uistinu što djetetu ispričati da ga čeka doma da bih ga uveselio i da mi bez problema i odboja poželi krenuti kući. I onda moram samoinicijativno izmišljati priče kako će ga možda doma dočekati bratić ili prijatelj kojeg jako voli, pa mu se odmah ozari lice i razvuče u osmjeh, ali nažalost samo do otkrivenja prave istine.

I nažalost nemam ti baš neko pametno rješenje iz vlastitog iskustva, ali koliko vidim ti imaš baš svakodnevni kontakt s tatom, s puno opisa stvari koje se događaju što bi za mene bio pravi Disneyland! pa ne vidim razloga zašto mu ne bi mogla razložiti s kakvim se sve problemima susrećeš i ponavljati i ponavljati ko mantru ako treba (nedaj se smesti), sve dok ne počne i sam o tome aktivno razmišljati i pronalaziti rješenja?

Slabo ćeš s djetetom moći pričati o nekim stvarima, ako nisi sigurna da će ih od tate takvima i doživjeti. To bi ti štoviše moglo baš prouzročiti i puno gori kontraefekt u njenom razočaranju!

Možda bi trebala pojasniti kakav ti je odnos s tatom djece, u čemu je konkretni problem i što je to točno što ti smeta kod njega i što to nakon tvojeg tolikog angažmana on ne želi poduzeti?

sorry bila sam na godišnjem i bez kompa..
lijepo si ti to sve opisao, i žao mi je kad čujem kako se ljudi gotovo trude da upropaste odnose svoje djece i roditelja.
mi smo se razišli nakon 18 godina veze, znači ja sam odrasla uz njega (jer sam mlađa) što govori o našoj povezanosti. mi se razumijemo i to je izvrsno u ovoj situaciji.ali ono što je problem zbog kojeg je sve i završilo je da je on SEBIČAN i da prvo misli na sebe i svoje potrebe.
mislim da se trudi oko klinaca, čak i više nego prije..ali ono kako on funkcionira je da pita starijeg klinju da idu do grada, mali kaže da mu se ne da i onda on umjesto da ga nagovori nekom pričom pusti ga na kauču...klinka je puno agilnija od brace (on je valjda već ušao u neki predpuberte..) i nju se ne treba puno nagovarati na skitnju. koliko mi tata i ona ispričaju oni se lijepo druže i pričaju i igraju, ali valjda je problem u njenoj maloj glavi što tata i mama nisu skupa...možda je to njen način da nas spoji..

Citiraj:

---

DaDo prvotno napisa

mali kaže da mu se ne da i onda on umjesto da ga nagovori nekom pričom pusti ga na kauču...

---

e sad bih tu malo stao u obranu muške solidarnosti između tate i sina... objasnit ću svoju situaciju iz djetinjstva! Odrastao sam u malom pitomom naselju, s dosta zelenila, al na kraju krajeva ipak - "asfaltu"... često su me moji aktivirali odlaskom na selo, u prirodu na vikendicu ili u grad... ništa mi nije bilo mrskije od toga i stvaralo samo osjećaj uludo propuštenog vremena! povezanost sa asfaltom i vršnjacima u kvartu, spontanom smišljanju igara i zabave, nogomet u parku, vožnje bicikla, zafrkavanje curica i sl. bili su neusporedivo privlačniji spram "suhoparnog" nezabavnog odlaska sa starcima... osobito izraženo u dobi tvog sina, kad počinje stvaranje osjećaja socijalne pripadnosti nekom društvu!

e sad to je priča od prije 30-tak god, iz nekog drugog vremena - nažalost bitno različitom od današnjeg... danas su se druženja djece preselila u zatvorene sobe i na kauče pred televizorom ili uz video igre, međutim možda je osjećaj dosade boravka ili odlaska kamo sa starcima ostao isti! neznam, al vrlo lako moguće osobito u toj dobi... možda otac to osjeća, prisjećajući se sebe u toj dobi i svojih reakcija, pa je tolerantan prema djetetu poštujući njegov izbor... ne treba tatu osuđivat odma, oboružana stajalištom kako bi ti postupila, jer možeš biti u krivu, možda je baš dobronamjerno postupio prema djetetu... radije ga otvoreno pitaj za razlog njegove odluke, eto možda stvarno nije nemar i linija manjeg otpora...

mi muški smo ipak drukčije "biljke" od vas žena s različitim "uputama za rast" i nebi bilo loše iščitati ih od tate u nekom uzajamnom razgovoru... sigurno će imati štogod zanimljivo za reć iz projekcije vlastitog djetinjstva i odrastanja...

Citiraj:

---

DaDo prvotno napisa

klinka je puno agilnija od brace (on je valjda već ušao u neki predpuberte..) i nju se ne treba puno nagovarati na skitnju. koliko mi tata i ona ispričaju oni se lijepo druže i pričaju i igraju, ali valjda je problem u njenoj maloj glavi što tata i mama nisu skupa...možda je to njen način da nas spoji..

---

vrlo vjerojatno si i u pravu što se tiče potrebe da vas spoji... tu je negdje vršnjakinja sa mojim klincem, a on je također u istoj fazi.. dakle vjerojatno onaj tren kad opće počinju svjesno shvaćati društvene okolnosti oko sebe i socijalne poveznice, počinju odmah i sa potrebama spajanja roditelja u zajednicu... vrlo vjerojatno to rade instinktivno i u tim fazama treba biti osobito strpljiv s njima, a nebi bilo loše i stručno se posavjetovat ili štivom informirat...

ima ove tvoje dječačke istine u tome, ali mi se čini kao i da mali njega malo "provocira" da vidi koliko će se tata potruditi.
ma mislim da je općenito bitno puno komunikacije sa svih strana, teško je u zajedničkim obiteljima a kamoli ovako kad se roditelji rastanu.. i onako nije lako narasti i odrasti, ispuniti vlastita očekivanja, očekivanja roditelja, baka, djedova...i onda ti još roditelji natovare teret razvoda..fuj,fuj..