jesam li control freak

da li vi kad idete nekud sa djecom stalno letite za njima (pricam o bazenima, igraonicama tipa one na velesajmu i slicno di je u principu ogradjen prostor

ja sam svojem non stop za petama, penjem se skupa sa njim di god ga ne mogu stalno imati u vidnom polju

(na topic me potaknuo clanak o curici od 6 god koja se utipila u toplicama)

ovdje starci masovno ostave djecu da lamaco okolo, napisu onim malima koji jos ne pricaju dobro broj mobitela na ruku i raspali

pa vidis klice kako uraju, sami, neko ih gurne, ili padnu a staraca nigdje

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

da li vi kad idete nekud sa djecom stalno letite za njima

---

Ne moram letati, kad negdje izlazimo, stavim mu pseću ogrlicu oko vrata i ima prostora za kretanje u promjeru 3-4 metra od mene... tak da se ne brinem... :mrgreen:

Kak vi?

Nastojim naći neku mjeru...
Što je starija, i ona sama ne želi da sam stalno uz nju. Vidi da su druga djeca sama, pa i mene gura da neka se maknem, jer se hoće igrati s djecom...

Rekla bi da imam osjećaj da više "pazim" na nju u usporedbi s drugim roditeljima, ali opet, s druge strane, najčešće se ozljedila (npr. pala u more) dok sam baš bila skroz uz nju.

Skužila sam da ako zna da je netko uz nju, postane manje pažljiva, očekuje valjda da je ta odrasla osoba čuva, pa baš se onda i spotakne, ne gleda kud hoda i sl....

Uvijek sam mu za petama :mrgreen: .

Što je više sadržaja, veća je i vjerojatnost da će nešto poći po krivu, jer je jako živo i znatiželjno dijete.

U domaćem (poznatom) prostoru, gdje je sve poznato i meni i njemu, dam mu više lufta.

Ja zaista nisam vidjela većeg control freaka nego sam ja...i koliko god da je to u jednu ruku loše,ja i dalje ne mogu protiv sebe :/

Za njim sam gdje god da smo,niti sekund mi nije van dometa.

I uopće ne znam kak ću jednog dana ga recimo pustiti negdje samostalno :/ ..imam osjećaj da to nikada neće dogoditi.

I da nikada neće ni biti samostalan :mrgreen: :oops:

ja spadam u totalne kontrol frikove kad smo vani ali mislim da to dosta ima veze s tipom djeteta.
m. (5 g) jedva pustim da se slobodno igra po parku. ali ona je jako impulzivna i dan danas nisam sigurna da nece odjurit na cestu za loptom. a pada jos uvijek jako cesto.
s d. (2,5 g) sam znatno opustenija jer je on po tipu jako oprezan i puno manje upada u nevolje.
ali praksa tipkanja po mobitelima u parku, znam o cemu pricas, i mene jako nervira.

Pa, mislim da dosta pazim na njih, no nisam kontrol frik.
Kako misliš penjati se za njima? Ne penjem se. Ne spuštam se s njima toboganom. Dobro, nekad ali to radi svog gušta :mrgreen: neću ih pustiti pa ići gore za njima.

A i sve ovisi i o mjestu igre. Općenito, parkovi subotom i nedjeljom ujutro na Bundeku ili Jarunu mi odnose previše živaca. Previše ljudi, djece u skoro potpuno istoj robi... ne volimo to.

Uvijek ih volim imati na oku.

Ja bih mojoj S. najradje stalno bila za petama ali znam da to nije dobro za nju pa se trudim da olabavim...e, sad, ona je dosta plasljiva i ne preterano spretna pa joj fakat cesto treba pomoc da se negde popne(da, da, ovakvi kao ja uvek imaju izgovor :oops: ). Kada trazi asistenciju ili drustvo-tu sam, inace se trudim da je sto vise pustim samu. Ali uvek je moram imati na oku. Ako na to mislis, onda sam definitivno control freak, poludim kada na par sekundi nestane iza nekog drveta pa je ne vidim :mrgreen: .

I ja mislim da dosta ovisi o karakteru djeteta, npr. moja prijateljica uopće nije stavljala zaštitu na stepenice jer malom nije padalo na pamet da im se približi. Kad smo prvi put ja i mali došli kod nje, za sekundu je bio na njima i jedva sam ga uspjela zadržati da se ne sljušti dolje.
Inače, taman sam se malo bila opustila da ne skačem svugdje za njim, kad je, na metar od tate (koji je turbo control freak što se toga tiče), pao i slomio ključnu kost :( .
Sad mi je još gore, stalno ga nastojim držati za ruku, i visim nad nijm.

ja sam suprotno od svega navedenog... mm je paničar pa popravlja prosjek :mrgreen:

Citiraj:

---

stray_cat prvotno napisa

ovdje starci masovno ostave djecu da lamaco okolo, napisu onim malima koji jos ne pricaju dobro broj mobitela na ruku i raspali

---

stray, ti si zivjela u inozemstvu zar ne, pa aludiras na razliku. i ja sam, pa mislim da razumijem o cemu pricas. mislim da ti to najvise ima veze s tim sto nasi ljudi jos uvijek misle da se strahote dogadjaju negdje drugdje (amerika i sl.) a kod nas je sve jos sigurno. mislim da ti roditelji nisu ni svjesni sto se sve njihovom djetetu moze dogoditi i da je u tome je stvar.
a ovo s utopljenom djevojcicom, citala sam :cry:

Ja sam Lei dugo bila za petama, nije baš da se penjem na sprave ali sam spremna uhvatiti ju - ali ona je dosta motorički nespretna i sprave je svladavala kasnije od vršnjaka. Meni su i mame u parku komentirale kako sam ja stalno uz nju (negativno, naravno).

Sad ju više pustim ali mi je stalno na oku. Ipak, sad nekad i sjedim na klupi u parku :mrgreen:

ne mislim da sam kontrol freak, ali stalo mi je da ne isgubim djecu u nesreci...
kad smo u blizini vode, ne ispustam ih s oka..
kad ima prometa u blizini, isto tako...

kad smo na igralistu, pustam ih da rade sto hoce...
ja obicno ne pomazem niti odmazem mojoj djeci da savladavaju prepreke njihovim uzrastima, ako se mogu popesti sami, ok, ja ih ne dizem sama na visinu koju ne mou sami doseci...

ali neki okolisi su opasniji za djecu, po mojoj procjeni, i onda sam na velikom oprezu...

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Ja sam Lei dugo bila za petama, nije baš da se penjem na sprave ali sam spremna uhvatiti ju - ali ona je dosta motorički nespretna i sprave je svladavala kasnije od vršnjaka. Meni su i mame u parku komentirale kako sam ja stalno uz nju (negativno, naravno).
Sad ju više pustim ali mi je stalno na oku. Ipak, sad nekad i sjedim na klupi u parku :mrgreen:

---

E baš se o ovome kod nas radi i teško je nekome objasniti da smo stalno uz njega baš zato što je smotan i trapav :mrgreen: .Tako su i meni svi tupili po parkovima da ga pustim već jednom na miru pa da će se brže osamostaliti ..ja očito ne znam koje su njegove sposobnosti :roll: ..vjerojatno bi do sada bar 10-tak puta završio na traumi da nisam stalno ko sjena.
I ja Roka sad pustim više solo ali još uvijek ne sjedim :mrgreen: ..valjda će i to doći na red kroz koju godinu :cekam: :)

ja sam više flegma mama. i kad je bila mala nisam visila nad njom ko sjena. sad još manje.
kad smo u igraonici ili u parku tamo smo zbog nje i radi njene igre i zabave i tako se i ponašam. pustim je da se igra i zabavlja sa svojim vršnjacima. ja sidim sa strane, bacam pogled di je i to je to. ali ne buljim stalno u nju šta radi. niti sam joj za petama niti joj smetam u igri.

ja sam svojoj vecinom za petama
doduse, ona mene zove da idem s njom. tako da mi skupa skacemo po trampolinu, valjamo se u brodicu sa lopicama, spustamo niz tobogan, kopamo po pjescaniku... sta da kazem-prozivljavam drugo djetinjstvo. sve je super dok ne udemo skupa u pubertet :mrgreen:

Nastojim imati ga uvijek u vidnom polju, ali nisam mu za petama i puštam ga na igralištu da istražuje i da se pentra kuda želi.
Primijetila sam, ako stojim uz njega, da mu je igra puno pasivnija i češće traži pomoć, nego ako sam malo podalje.
Iako, najčešće moram biti na maloj udaljenosti, jer na igralištima stalno klepeće jezikom i treba mu netko tko će ga slušati (druga djeca ga najčešće ignoriraju :mrgreen: )

Trudim se da držim neku sredinu.

Nađa je izuzetno spretna, brza i okretna, ali ni malo nije oprezna. Držim je na oku stalno, ali ne trčim za njom. To naravno u poznatom okruženju, kao što je veliko dvorište iza naše zgrade, park u koji idemo stalno... Na ulici je ne ispuštam ni sekunde, kao ni pored vode, strmih stepenica, neke visine....
Mislim da zavisi od deteta. Mi se stalno družimo sa jednom devojčicom i njenom mamom, ta mala je jako mirno i oprezno dete, baš ume da se čuva. A moja N.... kao onaj Duracell zeko :roll:

Ja sam isto stalno P. za petama i ide mi na živce kad mi neko veli da bi bila spretnija da ju manje pazim. Da nisam stalno uz nju već bi valjda nekoliko puta bili na hitnoj. Na igralištu uvijek pazim kad se penje nekud i spremna sam da ju uhvatim. Evo npr. neki dan se doma popela na vrtić s vanjske strane, držala rukama za ogradicu i objesila glavu unatrag, poskliznule su joj se ruke i uhvatila sam ju u zraku. Ne znam kaj bi bilo da je tak bubnula na leđa. Kad je na travi, pustim ju da trči i pada koliko hoće, ali na pločniku sam uz nju.
Isto ko mali od traktorke, smotana je i brzopleta. Uopće ne hoda nego trči. I još ima neke fore da hoda unatrag i hoda tak da gleda prema gore, ili se vrti oko svoje osi kad čuje muziku.
Do sad sam ju puštala u parku da ode malo dalje od mene i da slobodno trči. Od kad se desilo ono s manijakom u Splitu, malo samo opreznija.

volim spriječiti nezgode,svjesna sam fizičkih mogučnosti svoje djece te ih na novom teritoriju prvo upozorim na moguće nezgode čitaj tam ne smijete jer je...
moram ih stalno imati na oku ali s pristojne udaljenosti tako da oni ne osjećaju nadzor ali da ipak mogu brzo reagirati u slučaju potencijalne opasnosti

I ja sam Ivi stalno za petama :mrgreen: A izgovor je isto taj da je smotana :mrgreen: Ma je, stvarno je, i kad vidim druge kako sjede na klupi, a dijete od dvi godine trči po parku, pa naleti ispred ljuljačke :( , stvarno mi je to previše. Ja sjedim u parku jedino kad se ona igra u pijesku, a i onda sam ili s njom u pijesku :mrgreen: ili blizu nje. Ne vjerujem da bi bila spretnija da je pustim, baš mi i teta u vrtiću kaže da je jako oprezna i da sve može, ali sve polako radi ( čitaj: smotano ) Zna se 100 puta dnevno naljutiti na sebe što nešto ne može ili ne napravi kako treba, padne ili zapne. Jednostavno je malo trapava, a i ja sam paničar ( na kvadrat )

Iz naše vrtićke grupe još samo ja i još jedna mama stalno hodamo za djecom. S druge strane, i moja kći voli da sam ja uvijek uz nju. Par puta me izgubila iz vida (a ja sam nju vidjela), rasplakala se jako. Oprezna je i neće se upuštati u nešto što smatra da ne može. A sad, kontrol frikuša ili ne, ovo je pravi pristup za mene i moju kći, a što netko misli o tome, to mi stvarno nije bitno..

Nisam neka pretjerana kontrol frikuša. Možda malo. :mrgreen: U parku se sam penje na tobogan i spušta, na penjalicu isto tako. Jučer se popeo na ogradu od nogometnog igrališta - nisam niti znala da to može. Uglavnom sam u blizini da ga baš u slučaju opasnosti mogu uloviti. Ne penjem se za njim na tobogan. Dosta je spretan i u blizini sam ustvari jer je brz, pa kad on udari trčati van iz parka, dok bi se ja digla, več je skoro doma. Tako da sam u niskom stratu za trčanje.
"Pažnja" je relativan pojam. Neki dan ja sam stajala iza kolica, a MM ispred kolica, maleni se penjao na kolica, da sjedne. Na taj način se penje stalno. On se popne, sjedne, prikopčam ga i vozimo se, to je to. A evo, taj dan se normalno popeo, i kad se okrenuo da sjedne, nekako je izgubio ravnotežu i počeo padati na glavu. I MM i ja smo bili do njega. Ja sam ga uspjela nekako u letu malo zgrabiti za nogu, ali ipak je glavom udario po nogostupu. Hvala Bogu, nije bilo jako, samo je malo ogrebao kožu. Tako da zabadava svo letanje oko djeteta kad se glupost dogodi u sekundi.

Ja sam BILA freak, ali sam se izliječila...

Evo kako - kad su djeca bila stara 2 i 3 godine, kupili smo grunt (kućicu u zelenilu). Tamo su djeca imala prilično sigurnu okolinu, u toj dobi nisu mogli preko škarpe na cestu, imali su pješčanik i razne igračke pa sam se malo opustila. Tamo su imali slobodu, pa su se malo pomalo počeli odgovornije ponašati. Naime, primijetila sam u nekoj dobi da sve prepuštaju nama - iako znaju da treba gledati oko sebe dok ideš preko ceste, to NE rade jer se oslanjaju na nas...

Dok su bili sasvim mali - ko kobac sam pazila da negdje ne poberu pesju kakicu i ne stave u usta... I dan danas moram povremeno pripaziti NA SEBE da ne vičem joj, pazi, čuvaj se, past ćeš, pazi auto, pazi ovo, pazi ono... itd. jer te riječi dugo su odzvanjale u mojoj glavi čak i ako nisu izgovorene.

U nepoznatoj sredini obično zajedno s djecom obiđemo možebitna opasna mjesta (npr. kad dođemo na more - prvo sve pregledamo i upozorimo ih na opasnosti, kad su bili manji visili smo im za vratom, jer su se rado penjali, ali sad to nema smisla). Doma smo uklanjali izvore opasnosti (npr. dugo sam kuhala samo na stražnjim plamenicima, nikad na prednjim, NIKADA nisam ostavila vruću kavu ili oštar nož na stolu, takve stvari nisam prepuštala slučaju...) Gledamo i dalje, ali se trudimo da ne pretjerujemo.

I da - djeca znaju plivati, već se dosta dugo znaju služiti nožem za kruh (iako im se ne da baš uvijek) itd. Učili smo ih odgovornom ponašanju u prometu od najmanjih nogu. Dok su bili mali, sredstva za čišćenje bila su pod ključem - sad često zaboravim zaključati taj ormar, ali djeca ZNAJU da su unutra kemikalije, ZNAJU čemu služe i što se s njima može, a što ne smije raditi. U pravilu ne diraju.

Danak oprezu i strahu - još ni jedan ne vozi bicikl (prekjučer smo ponovno probali, nisu baš od volje), ali možda je to i zato jer imaju previše svega - romobile, role, skateboard... pa bicikl jednostavno ne dolazi na red.

Eto, mislim da paziti treba, ali s mjerom, i u nekom trenutku (neće to biti ista dob za svako dijete) pomalo popuštati uzde da se djeca postepeno nauče samostalnosti. Trebat će im (a i nama biti lakše).

Nisam. Puštam im maksimalno, dajem slobodu da istraže sebe i svoje sposobnosti. Uvijek sam u blizini, gledam, pratim ali sve rade sami. Jedino na plaži ne vrijedi isto pravilo. Stariji znaju plivati i idu u more sami ali uvijek ih pratim pogledom. A s malenim sam stalno

Mislim da nisam baš freak ali da pazim, pazim.
Još je on i premali da ga npr. u parku pustim i sjednem na klupu :nope: i nisu mi baš jasni oni koji to mogu :roll:

Ovako u poznatoj okolini mi je na oku stalno, ali nisam mu za petama, već znam di će i što i znam koje su mu mogučnosti.
Isto tako znam da ako sam na više od cca 5-10 metara od njega - neće se penjati na tobogan/stolicu/lojtre neće ići na velike stepenice,
sve dok mu se ne približim, onda valjda osjeti sigurnost pa ide.
Čak neće niti odšetati daleko ako vidi da je ne idem za njim :mrgreen:

Zato je MM conrtol freak samo takav, nasretniji je kad ga drži na rukama :shock: i dosta to prakticira :/

I stalno "viče" na mene kad vidi da mu ja puštam neke stvari.

Po meni sve ovisi o tome koliko je dijete staro i kakvog karaktera. Stariju puštam bez pol' frke jer znam da je "pitome" vrste i da voli slobodu, i da će me pitati za sve što hoće izvesti. Malac je istraživač i slobodni penjač, a k tome još i jako mali, pa na njega više pazim po vani, iako sam kod kuće uglavnom ležerna.

Citiraj:

---

Trina prvotno napisa

Nisam. Puštam im maksimalno, dajem slobodu da istraže sebe i svoje sposobnosti. Uvijek sam u blizini, gledam, pratim ali sve rade sami.

---

Ovako i kod nas.
S tim da L. još uvijek često traži naše sudjelovanje.

ma, ja sam bolesna što se toga tiče. i MM također. našoj djeci zaista nije lako s nama i ja sam toga svjesna, no ne mogu si, a ponekd niti želim pomoći. pogotovo što se tiče K. koji ima tri godine. premda je motorički jako spretan i napredan, ja uvijek držim guzu kad je na penjalici i stojim pored njega kad se spušta toboganom.
ali ne pridajem tome pretjeranu pozornost u smislu "visim nad djecom i ne dam im da dišu" jer nema šanse da drukčije mogu.

no s obzirom da je D. sada 6,5 godina, ona već osjeća naznake samostalnosti tipa "pusti me samu u pekarnu" ili "ja mogu sama do bake". meni je jasno da ona to može ali nema šanse, apsolutno nikakve da ju pustim iz vidnog polja makar na trenutak. pa onda nađemo kompromis tipa kad idemo iz vrtića ona će otići 25 metara sama do bake, a ja ću ostati s nekim razgovarati. ali i tad ju imam na oku i obvezno zovem baku da ju čeka na balkonu. dakle, trebam pustiti, znam, ali - ipak ne još.

svekrva nam prigovara da previše bdijemo i da to nitko ne radi, da ih malo pustimo da dišu, a opet, s druge strane, vidim da im to ne smeta jer često u parkiću kažu: "mama, čuvaj nas" ili "nemoj slučajno negdje otići". kao da jesam ili bih :roll:

Nismo mi kontrol frikuše nego iskačemo iz okoline u kojoj roditelji puštaju djecu mlađu od 12 godina da se smucaju cijeli dan po kvartu ili seoskoj prometnoj ulici. Sad ću opet ispast ko zagrižena kritičarka hrvatskih narodnih roditeljskih običaja, ali ispada da paziti i brinuti za sigurnost djeteta nije normalno, a ne znati gdje ti se nalazi desetgodišnjak u gradu je normalno, dapače poticajno za samostalnost djeteta.

meni je zlo od djece koja su divlja i nasilna, a staraca nema na vidiku

takodjer postoji posebna kategorija koja pusta svoju djecu da zlostavljaju i utrcavaju samo ako se napadnuto dijete brani od njihovih zlostavljaca

o da, pa starci koji trpaju malu djecicu na penjalke koje su definitivno iznad njihovih motorickih sposobnosti pa fizicki zaustavljaju drugu djecu da se igraju da se njihovo djetesce moze nesmetano zabavljati (to sam imala incident u subotu jer je zena scepala sebastiana za ruku, pa sam ja zgrabila nju. ja se naime uvijek penjem sa njim jer ne zelim riskirati da njegov autizam u datom trenutku inspirira sebastiana da nekog gurne i onda se gospodja nadje pozvana scepati moje dijete koje ne podnosi dodir da se njihovo zlato gega na metar i pol visine na penjalki bez ograde)

a premda ne spada u temu ali okrene mi se zeludac na roditelje koji smrde sa cikom uz djecije penjalke, i uredno ih hicu po podu tamo di klinci trce

ima ona jedna tema o ponašanju roditelja u parkiću - većina spada u ignorante tipa "dijete je u parkiću, zabavlja se i ne trebam paziti na njega". uglavnom se događa da ja više pazim na tuđu nego na svoju, jer tuđa ugrožavaju moju svojim nekontroliranim ponašanjem. a mame im sjede, puše i piju pivicu (to je novi običaj u našem parkiću - pivica).

zato ustvari parkić i nije moje omiljeno mjesto za igru moje djece. najdraže mi je kad smo u vikendici.tamo smo nekako slobodni - i oni i ja.

stray_cat, zvucis jako ogorceno. ja se svaki put kad dodjem u zg osjecam slicno i dugo vremena sam razmisljala o cemu se tu radi. radi se o jednom specificnom stilu "ulazenja u tudji prostor" za koji vecina ljudi ovdje uopce nema osjecaj. i to te nervira. ali bojim se da ces se na to morat naviknut. takodjer, mozda ti moze pomoci promjena parka. savjetujem izbjegavanje popularnih parkova gdje je velika guzva. ja se u takvima nerviram najvise.

Samo da se nadovežem... radim u hotelu i jučer dođu u restoran roditelji sa dijetetom od ca. 2 godine, sjede za stolom, jedu, dečkić je pojeo i vade ga iz hranilice i on trčkara po restoranu i malo pomalo ode u predvorje hotela i trk van prema stepenicama. Kad sam ja skočila 8) i uhvatila ga na vrhu stepenica, već je bio krenuo na stepenice. Želudac mi se okrenuo od muke i straha, a mama je dotrčala kad smo već bili nazad na vratima i samo kratko rekla danke i nasmješila mi se.
Odvela ga je nazad u restoran, a ja sam zatvorila vrata da ne može pobjeći vani.
Ja sam premrla od straha :mrgreen:

Citiraj:

---

Ivana2 prvotno napisa

Nismo mi kontrol frikuše nego iskačemo iz okoline u kojoj roditelji puštaju djecu mlađu od 12 godina da se smucaju cijeli dan po kvartu ili seoskoj prometnoj ulici.

---

Slažem se s ovim .

Citiraj:

---

Loryblue prvotno napisa

ja sam više flegma mama. i kad je bila mala nisam visila nad njom ko sjena. sad još manje.
kad smo u igraonici ili u parku tamo smo zbog nje i radi njene igre i zabave i tako se i ponašam. pustim je da se igra i zabavlja sa svojim vršnjacima. ja sidim sa strane, bacam pogled di je i to je to. ali ne buljim stalno u nju šta radi. niti sam joj za petama niti joj smetam u igri.

---

x
potpisujem u potpunosti
još da vam kažem da su moji odavno sami vani na ne prometnoj cesti sigurno od kad su imali 3 god, jel su tak sva djeca u kvartu, poslali bi mi soc službu.
međusobno paze jedni na druge. ja koji put bacim oko i to je to, a tak je i mm

moram dodati da i moje dijete znaju drugi ljudi sprječavati na putu prema stepenicama, premda se ona zapravo dobro snalazi na njima (većinom :mrgreen: )

U našem kvartu je jedan parkić gdje se Mia voli igrati kad imamo vremena. Uglavnom, mame i djeca koja se inače u tom parkiću igraju su mahom kućanice i cijeli dan su tamo (poznam ih sve iz doba kad sam bila na porodiljnom). Cure su ok, ali nemamo nekih zajedničkih tema. Uglavnom dječica trčkaraju, igraju se, otimaju si igračke... a mame sjede na klupici i puše (ćikove uredno bacaju oko klupice u pjesak :( ) a ja sa svojom više volim šetati po parku, ljuljati ju, dočekivati na dnu tobogana (sama se penje) i sl. Ali nije stvar u tome da ja nju "pazim" tako da trčkaram za njom po parku (mogu ja i sjediti na klupici) ali nekako mi je draže tih par sati koje možemo provesti zajedno u danu ne trošiti na ćakule sa lokalnim kokoškama (ne mislim ništa loše o njima, samo karikiram) nego se družiti sa svojim djetetom.
Što se tiče padanja i sl. pustim ju da padne, ne držim ju za ruku non stop. Naravno to se ne odnosi na ceste i visine s na kojima se može ozlijediti.

Jedna situacija od neki dan: Zove me teta iz jaslica da je malena pala i rasjekla bradu. Kao nije niš strašno, isprali su i stavili flaster ali ne znaju je li za šivanje. Ja flegmatična kakva jesam izračunam da joj je sad vrijeme za ručak i nakon toga spavanje i kažem teti da ju stavi spavati pa ćemo mi kasnije do pedijatrice da joj to pogleda. Kaže meni teta da bi ona ipak da mi odemo na hitnu da joj to pogledaju. I odem ja po nju i stvarno su joj stavili jedan šavić na bradu. Mislim si, pa što sam ja previše flegma? Netko drugi bi pretrnuo čim bi čuo što se dogodilo, a ja da neka ode spavati :/

Citiraj:

---

CAPPY prvotno napisa

Citiraj:

---

Ivana2 prvotno napisa

Nismo mi kontrol frikuše nego iskačemo iz okoline u kojoj roditelji puštaju djecu mlađu od 12 godina da se smucaju cijeli dan po kvartu ili seoskoj prometnoj ulici.

---

Slažem se s ovim .

---

Vezano za ovo: Jedno vrijeme su djeca u našoj ulici imali neku foru da se spuštaju po nizbrdici prema zavoju na uredskoj stolic (onoj sa kotačićima). Ulica je prilično prometna i promet dolazi sa donje strane, znači kad ulaziš u zavoj to dijete ti odozgora doleti na toj stolici i nema šanse da ga vidiš ni izbjegneš. Jednom sam čak skoro pobrala nekog mulca. Netko je ubrzo došao tome na kraj, uzeli im stolicu i nisu se više pojavljivali.
Isto tako u drugoj ulici blizu nas (ulica je široka taman da prođe jedan auto, jednosmjerna) neki mulci su imali ideju spuštati se na istu foru na skejtovima u ležećem položaju. Tri dana za redom sam kočila ko kreten da ne ubijem nekoga. Kad sam ih već bila spremna loviti i voditi roditeljima za uši doma nestali su.

Ja se cijelo vrijeme pitam, gdje su ti roditelji? Znaju li oni što im djeca rade po ulici?

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

moram dodati da i moje dijete znaju drugi ljudi sprječavati na putu prema stepenicama, premda se ona zapravo dobro snalazi na njima (većinom :mrgreen: )

---

Ma nije stvar u tome da sam ja njega zaustavila na stepenicama, nego je mama sjedila u restoranu, dečkić otišao u predvorje, preko terase na stepenice. Previše mi se to čini vremena da nije skužila da ga nema, a ja opet frikuša koja trčim i za tuđom djecom :mrgreen: :oops:
I ja se nekad pitam kad vidim što rade djeca u kvartu di su ti roditelji.
A u parku isto želim sudjelovati u njenoj igri, u biti ona hoće da ja npr. gradim s njom kule u pijesku 8)