Ocajna mama, teska prilagodba, molim iskustva....

Malenu smo upisali u vrtic 01.03. kad je imala 2 i pol god. Do tada su je cuvale bake, ali nazalost vise nisu mogle, jedna radi a druga je vec u godinama tako da joj je nemoguce cuvati ju svaki dan. Kako sam ja zavrsila na strogom cuvanju trudnoce (trebam roditi svaki dan) upisali smo ju u vrtic, opcenito smo zadovoljni s vrtice, 2 tete skoro cijeli dan, njih upisanih 18 i svi se trude, medjutim ona se nikako naviknuti na vrtic, kako je krenula tako je i dosta bila bolesna pa malo ide, pa malo ne ide, sad smo u komadu 3 tjedna ali koma, svaki dan suze, ja ocajna kad ju vidim da tako odlazi, a zali se jedino da je zalosna jer u vrticu nema mame i tate. Tete voli, vidim da je ok s njima, nije se zalila na djecu, ali kako znati da je to samo prolazna faza a ne da joj radimo neku trajnu traumu. Proslo je 3 mjeseca a ona i dalje ide ocajna u vrtic, ne znam sta da radimo, pls Vasa iskustva....

Mhm, tesko je reci nesto pametno... Mnoga djeca DOK SU MLADJA OD 3 GODINE imaju tako tesku adaptaciju. Zato i jest preporuka da ih se daje u vrtic s navrsene 3 godine, tko moze.

Nazalost, neka djeca tu zrelost za vrtic dosegnu kasnije... Moj stariji je imao tako tesku i dugu adaptaciju (isto, samo je drzao svoju najdrazu plisanu zivotinju i nije ni razgovarao s drugom djecom niti se igrao... bio je "smrznut"). Trebalo mu je sigurno pola godine da se opusti.

Izdrzite jos malo! Nadam se da ce sve biti dobro... Ako na pocetku iduce pedagoske godine bude i dalje problema (ja bih si odredila rok, recimo do Bozica), treba smisliti drugo rjesenje.

Uf, kad ovo čitam imam grč u želucu jer moj sin kreće u rujnu u vrtić, onda će imati 2 godine i 9 mjeseci.
Zakibu, , držim fige da što prije prođe!

Moj sin nikad nije bio obožavatelj vrtičkog kolektiva.
Krenuo sa 2,5 g.,pomirio se sa sudbinom sa 4,5.
Završio svoju vrtičku karijeru prije par dana sa 7 godina,ne pati niti najmanje za tim danima.

zanima me čuti kako će mu se svidjeti školski kolektiv. :/

Bubica je krenula 01. 05. u vrtić, ima 2 godine i 3 mjeseca. Od tih mjesec dana bila svega tjedan dana u vrtiću, ostalo je bila bolesna :(
Jutros me je gurala na vrata i govorila: Ajde mama bog! :lol:
Teta kaže da je super u vrtiću, sve je ok prihvatila osim hrane, jednostavno neće jede u vrtiću. Zbog toga je baka vodi u 12 iz vrtića i kod bake pojede i ide spavati. Za sada ćemo tako, dok ne počne jesti. Prvih tjedan dana je bila grozna kući, tako bi divljala, kenjkala, a ovaj tjedan je kući super. Samo još da krene i ta hrana.
Baka me uvjerava da je ispišem da će je ona čuvati :roll: bolje od vrtića ( baka je super i Bubica je obožava, ali nemamo iste poglede na odgoj i znam da mi radi neke stvari iza leđa, a ja se ne želim svađati ). Inače je dosta povučena i emocionalno osjetljiva, ali obožava djecu i meni se čini za nju puno bolja opcija vrtić i druženje sa djecom nego baka koja je pusti cijelo jutro da gleda crtiće i igra igrice na kompjuteru :shock:
Ujutro plače da neće u vrtić, a kad dođemo tamo, obuva papučice i odlazi se igrati bez problema. Nadam se da će ubrzo prihvatiti vrtić :/

Evo mene dežurne :mrgreen:
Moja starija je imala jako tešku prilagodbu.

Ona je dugo plakala, skoro cijelu godinu. No, ona je meni govorila da je njoj tamo lijepo, da voli tete i prijatelje, samo joj je teško rastati se od nas.

U početku nije ni jela. Dugo. Onda je to prihvatila. Pa je polako prestalo i ovo jutarnje plakanje.

Moram na tome biti zahvalna i njenim tetama jer su se trudile oko nje i sve to prihvaćale kao normalno, govorile su mi kako je kod svakog drugačije.

Sad veselo utrčava u grupu :)

Neka djeca su takva. Ne mora ni biti da je do dobi. Evo, ta starija, plakačica :) je krenula sa skoro 3.5 godine pa je teško išlo.
A mlađa je krenula s nepune dvije i potpuno druga priča. Ona je skroz drugačije dijete.

Sretno :love:

Ne znam kako da joj pomognemo i olaksamo, trudimo se puno pricati s njom , sve pozitivno i ona je pozitivna prema tetama i djeci ali stalno ponavlja da place jer nema mame i tate. Ukljuci se u igru ali ne previse, ne mora spavati, mada ona legne i odmori se i onda kad se probudi ceka da netko dodje po nju. Par puta smo vec zatekli da se sva djeca igraju nakon spavanja a ona stoji sa strane i ceka nekog od nas i place. Ne ostaje predugo, baka ju pokupi u pola 4 a ujutro dodje oko 8 pola 9 u vrtic. Nekako sam se nadala da ce prilagodba biti max 3 mjeseca, a sad ce jos dobiti i seku

Nije da te hoću plašiti, no sad, kad rodiš, možeš očekivati da će njoj biti još teže i da probaš razmisliti o tome da bude malo s tobom prvo vrijeme.
Tako bih ja.
Ne znam jel ti može netko malo pomoći oko kućanstva i djece- kad rodiš...

Moze, samo me strah ako ostane s nama doma neko vrijeme, da ce joj onda povratak u vrtic biti jos gori, bojim se da si onda ne misli kako sam doma sa sekom a ona ne moze ostati s nama, a mislim da ovako ne kuzi da sam doma, ona pamti da ja idem raditi isto kao i tata.

moj T je plakao prvu godinu u jaslicama od 9 mjeseca do Uskrsa, svaki dan. ujutro ga je urlajućeg teta dosloce trgala od mene, a on se grčevito držao meni oko vrata.
drugu godinu je plakao od 9 mjeseca do Božića.

i čitavo to vrijeme nije jeo niti spavao.
i meni se srce kidalo od tuge. ali nisam imala nikakvog izbora i pomirili smo se sa sudbinom.

srećom, on na način da je našao prijatelje, došao odličnim tetama i našao u čitavoj priči ono što ga veseli.
vrtićarenje smo završili isto u suzama - tužni što je gotovo.

bit će bolje, sigurno. :love:

Citiraj:

---

babyboys prvotno napisa

moj T je plakao prvu godinu u jaslicama od 9 mjeseca do Uskrsa, svaki dan. ujutro ga je urlajućeg teta dosloce trgala od mene, a on se grčevito držao meni oko vrata.
drugu godinu je plakao od 9 mjeseca do Božića.

i čitavo to vrijeme nije jeo niti spavao.
i meni se srce kidalo od tuge. ali nisam imala nikakvog izbora i pomirili smo se sa sudbinom.

srećom, on na način da je našao prijatelje, došao odličnim tetama i našao u čitavoj priči ono što ga veseli.
vrtićarenje smo završili isto u suzama - tužni što je gotovo.

bit će bolje, sigurno. :love:

---

Joj ne bih ti željela biti u koži kod takve prilagodbe. Naravno kad čovjek nema izbora, tako mora biti. Svaka čast, poznavajući sebe, ja to ne bih izdržala. Tu sam nerazumna i ne mogu si pomoči, prije bih dala otkaz, nego prolazila takvu tugu, a od čega bi živjeli??? :/

ja sam svako, ali svako jutro bez iznimke izlazila iz vrtića plačući.
kad bi teta zatvorila vrata, ja bi pukla. :(

meni je to najgora trauma mog roditeljstva.
ne ponovilo se.

Ms. ivy, moja Z. se, takodjer, nikad nije uklopila ni u vrticki kolektiv niti je ikad postala "prilagodjena" na situaciju. Za ne povjerovat, ali, kad je krenula u skolu, preporodila se i postala drugo dijete. Od prvog dana obozava ici u skolu.

aj, dobro je. ja sam se preporodila tek na faksu. :roll:

:mrgreen:

ima raznih situacija, moj juraj je prvih 6 mjeseci isto urlao i trgala sam ga sa sebe i ostavljala uplakanog teti. a, u principu, se dobro uklopio u vrtićki kolektiv, tijekom dana bio vesel, dobro jeo, dobro spavao, igrao se, sudjelovao u svim aktivnostima.
jednostavno, taj rastanak je morao oplakati.
ja sam bila jako tužna, plačući išla na posao, dok mi jednom teta nije rekla da se sakrijem ispod prozora i gledam. (ne zamjerite što ovo, ja mislim, već po ko zna koji put pišem na ovom forumu :mrgreen: ). a moj juraj, nije prošlo ni 5 minut, se digao, otišao kod tete i pitao ju - teta, a jesam li ja već marendao? a ona njemu - nisi. a on njoj - daj mi onda.
uzeo sendvič i veselo sjeo kod druge djece.
i nakon toga mi je bilo teško gledati njegove suze, ali ne toliko.
dakle, kad bi on bio tužan i nesretan po cijele dane u vrtiću, i to bi trajalo neki duži period, e onda bih razmislila o ispisivanju. ovako - shvatila sam da dijete protestira jer mu je u tom trenu draže bilo grliti se s mamom lijeno na kauču, nego u kišno jutro, npr. ići u vrtić.
al kad igra krene, kad se malo razbudi, pojede :mrgreen: , evo njega veseloga.
nakon tih 6 mjeseci, nije više plakao ni na rastanku.
zadnje godine prije škole, jedva bi me i poljubio.
pa sam opet plakala do ureda, kad se to prvi puta desilo. :mrgreen:

Nemoj biti očajna, normalno da se nije adaptirala kad zbog bolesti nije išla dovoljno dugo u jednom komadu. Svaki put nakon bolesti kreće nova mini adaptacija.Opusti se i sve će biti kako treba.
Mi smo krenuli u 9. mj. neprestano bili bolesni(2-5 dana vrtića, 3 tjedna oporavka doma, nasreću samo viroze) , dvije tete su završile na porodiljnom, nakon dolaska iz vrtića imala je nemile napadaje bijesa.
Neki dan mi u autu kaže ( nakon 8 mjeseci od kad je krenula u vrtić), sama ničim izazvana: Znaš mama, ja sam se prilagodila teti.
Strpljen-spašen

F. je krenuo u vrtić s godinu dana, plakao je u pičetku, onda nije. Onda je opet malo plakao, onda opet ne. Sad nekada plače, a nekada ne! Kako koji dan. Pitala sam tetu kad to prestane, a ona mi je rekla čim ja odem da ga ona zaokupi nečim i plač je gotov ili on snimi neku aktivnost svojih dečki i igra krene. Kad dođem po njega, moram ga čekati jer nije gotov s igrom. Kod njega je to APP(ako prođe, prođe) jer neprestano ima neke svoje tantrume, a tvrdogaaaaaaaaaaav!
Proći će to, samo ustraj!

Zakibu, možda dolazak seke bude pozitivno djelovao na nju.
Evo ti moje iskustvo:
Jakov je krenuo u jaslice s godinu dana, nije hodao niti pričao, još je dojio (moram to naglasit, jer su tete i svi ostali to vidjeli kao veliku prepreku onom što slijedi...). Dotad je cijelo vrijeme bio samo sa mnom doma, MM je radio normalno radno vrijeme. Bake, dide nula bodova. Dva tjedna prije polaska u jaslice ga je počeo pucati strašan strah od odvajanja od mame (nije ni tati htio). Dolazak u jaslice i ostajanje - to je bilo vrištanje, plakanje cijelo vrijeme, odbijanje jela i spavanja. Nije spavao cijelu prvu godinu u jaslicama, nekad mu se znalo zalomiti kojih 15 minuta. Tete su bile lude, ja sam bila luda. Onda još i česte boleštine, pa ga malo ima, malo nema u vrtiću. Onda sam dobila i pismeno stručno mišljenje djelatnika u vrtiću da moje dijete nije za jaslice i da ako mogu nađem drugu alternativu. Da ne kažem da sam bila i na razgovoru sa psihologom u vrtiću. Nemam drugu alternativu, pa je nastavio ići u jaslice. Nekako se malo pomalo ipak priviknuo, strašno se vezao uz jednu tetu koju obožava, a ona se jako trudi oko njega. Bilo me strah što će biti sa dolaskom seke. Odlučili smo ga ostaviti par tjedana doma kad rodim da se privikne na prinovu. Nakon toga krenuo opet u jaslice. Dakle, to je bilo drugo dijete. Da li zbog seke, ili se jednostavno baš u to vrijeme dogodio taj neki klik u njegovoj glavi, da je on sebi sve to posložio i prihvatio jaslice. Naglo je odrastao, kako bih rekla. Tete su bile pune riječi pohvale. I evo, dandanas ide s veseljem (osim ranog dizanja ujutro), ponekad malo cendra ujutro kad je dežurna teta koju ne zna dobro, ali inače je OK.
Inače je jako pekmezavo, zahtjevno i vezano dijete i vjerojatno će uvijek biti takav. Potrebno mu je puno pažnje i strpljenja.
Utuših te, ali to je to. Nadam se da će i vama taj dolazak seke bit jako pozitivan. Sretno!

Citiraj:

---

hermina prvotno napisa

Zakibu, možda dolazak seke bude pozitivno djelovao na nju.
Evo ti moje iskustvo:
Jakov je krenuo u jaslice s godinu dana, nije hodao niti pričao, još je dojio (moram to naglasit, jer su tete i svi ostali to vidjeli kao veliku prepreku onom što slijedi...). Dotad je cijelo vrijeme bio samo sa mnom doma, MM je radio normalno radno vrijeme. Bake, dide nula bodova. Dva tjedna prije polaska u jaslice ga je počeo pucati strašan strah od odvajanja od mame (nije ni tati htio). Dolazak u jaslice i ostajanje - to je bilo vrištanje, plakanje cijelo vrijeme, odbijanje jela i spavanja. Nije spavao cijelu prvu godinu u jaslicama, nekad mu se znalo zalomiti kojih 15 minuta. Tete su bile lude, ja sam bila luda. Onda još i česte boleštine, pa ga malo ima, malo nema u vrtiću. Onda sam dobila i pismeno stručno mišljenje djelatnika u vrtiću da moje dijete nije za jaslice i da ako mogu nađem drugu alternativu. Da ne kažem da sam bila i na razgovoru sa psihologom u vrtiću. Nemam drugu alternativu, pa je nastavio ići u jaslice. Nekako se malo pomalo ipak priviknuo, strašno se vezao uz jednu tetu koju obožava, a ona se jako trudi oko njega. Bilo me strah što će biti sa dolaskom seke. Odlučili smo ga ostaviti par tjedana doma kad rodim da se privikne na prinovu. Nakon toga krenuo opet u jaslice. Dakle, to je bilo drugo dijete. Da li zbog seke, ili se jednostavno baš u to vrijeme dogodio taj neki klik u njegovoj glavi, da je on sebi sve to posložio i prihvatio jaslice. Naglo je odrastao, kako bih rekla. Tete su bile pune riječi pohvale. I evo, dandanas ide s veseljem (osim ranog dizanja ujutro), ponekad malo cendra ujutro kad je dežurna teta koju ne zna dobro, ali inače je OK.
Inače je jako pekmezavo, zahtjevno i vezano dijete i vjerojatno će uvijek biti takav. Potrebno mu je puno pažnje i strpljenja.
Utuših te, ali to je to. Nadam se da će i vama taj dolazak seke bit jako pozitivan. Sretno!

---

Nemoj misliti da ti sad solim pamet, ovo je samo moje mišljenje. Kad bi moje dijete na taj način tako jasno i glasno odbijalo vrtić, ja ga nikako ne bih slala, morala bih pronači drugo rješenje moguće ili nemoguće. Nema šanse da bih čekala godinu dana, ne bih čekala niti mjesec dana. Kažem, to je samo moje mišljenje.

Miha ide skoro godinu dana u vrtić i još ujutro nije mu svejedno..ne plače zadnja 2 mj...(prije bi plakao minutu dvije i prestao, tete kažu da je super cijelo vrijeme u vrtiću, igra se, vesel je, normalno jede, spava)

sad sam kaže da je plakao ili će plakati na pitanje zašto..."nema mame u vrtiću"
i ja sam mislila kao anemona al sad i kad sa bakom ostaje koja živi kat ispod nas i sa kojom se viđa svaki dan isti scenarij kao i u vrtiću...

Da pojasnim, da ne ispadne da stvarno solim pamet. Ja vjerujem da bi dijete izdržalo i u konačnici se prilagodilo, ali ja taj proces ne bih izdržala. Ne mogu protiv toga, slaba sam na plač koji traje danima, mjesecima,... Zato se divim vama koje ste izdržale.

Gle, stvarno nisam imala drugu soluciju. Bake su daleko ili rade, čuvalicu ne mogu toliko platiti, bolje mi je da sam ja s njim doma, a samo sa MM plaćom ne bi preživjeli, tak da je tak kak je. I meni je bilo koma, kidalo se sve u meni, a šta sam mogla?

Citiraj:

---

hermina prvotno napisa

Gle, stvarno nisam imala drugu soluciju. Bake su daleko ili rade, čuvalicu ne mogu toliko platiti, bolje mi je da sam ja s njim doma, a samo sa MM plaćom ne bi preživjeli, tak da je tak kak je. I meni je bilo koma, kidalo se sve u meni, a šta sam mogla?

---

Ne kritiziram, nego kažem svaka čast. :)

[quote="Anemona"]Da pojasnim, da ne ispadne da stvarno solim pamet. Ja vjerujem da bi dijete izdržalo i u konačnici se prilagodilo, ali ja taj proces ne bih izdržala. Ne mogu protiv toga, slaba sam na plač koji traje danima, mjesecima,... Zato se divim vama koje ste izdržale.[Vjeruj mi, sve su mame slabe na plač i tugu svog djeteta. Ali kad nemaš druge alternative, mora se na taj način.