pretjerani rituali i ponavljanja

Evo mene opet...jednostavno se u zadnje vrijeme cesto nalazim pred zidom...i nisam znala kako da nazovem temu.

Uglavnom, sto me muci...
Jan je oduvijek imao svoje male rituale, kao i sva ostala djeca kojoj rituali znace sigurnost i mozda neku utjehu da "sve ide po redu".

Unazad dva tjedna ponavljanja su prerasla u nesto, sto ne znam kako da opisem a ni kako da se postavim.

Evo opisat cu samo danasnje jutro prije odlaska u vrtic (oduvijek nam je odlazak u vrtic stresan):
- probudimo se
- htio je i odigrati koju igricu s tatom na kompu (nije dugo pa se sjetio)
- tata je otisao raditi, ja mu govorim da pozuri s papanjem jer moramo u vrtic i tu pocinje "cekaj, cekaj malo" i onda pocne (kao u stresu) s nekim radnjama kao u zadnja dva dana kada broji pločice u kuhinji i skakuce po njima po nekom svom redu. I ako mu se netko ubaci u to brojanje krene šiza.
- onda je poludio sto sam ja pustila vodu kada je kakao a ne on (tu nemamo neki ritual, kak 'ko pušta) pa je morao ponovno on, pa smo morali mahati kakici i govvoriti tocno odredjene rijeci koje je zahtjevao
- kada sam ga dovezla u vrtic mahao je autu s rijecima "bok getz, vidimo se sutra", pa sam ja morala ponoviti tu recenicu, pa on, pa zajedno pa opet on sam...i kuzim da je u nekom stresu i kaze mi da ne bi isao u vrtic ali odlazi...
- jucer je, primjericee, prije spavanja trcao krugove iz sobe u sobu (mislim mali nam je stancic ali je kruzan, u krug ako me kuzite) i ja mu kazem "jan, sad je stvarno dosta, operi zube i u krevet" i on meni "cekaj, cekaj, sad moiram jos jedanput" ali ne normalnim glasom, nego onako placljivim, nikakvim (ok, kuzim umoran je i sve ali...)

- puno puta smo imali situaciju da broji (a uvijek broji) stepenice na stubistu i prolazi susjed i podraga ga po glavi ili nas pozdravi i on pošizi, u plač i viče "sad moram ponovo", vraća se i broji ponovo a ja na rubu živčanog sloma...

- ili recimo, on je sad baš smislio da mora proći od točke A do točke B i MM usred tog njegovog "plana" za koji zna samo on nešto kaže i on opet u plač govoreći "nemoj priča, nemoj pričat, sad moram ponovo".

ne znam da li me razumijete..moju brigu? Vec sam zabrijalana opsesivno kompulzivni poremećaj. Ne znam kako da se postavim ali kužim da je "triger" neki stres i da mu ti rituali omogućavaju da se osjeća sigurnije u svom malom svijetu.

Ali do koje mjere mu to dopustiti?
Jer ja gubim živce...jer ne mogu i imam osjećaj da me namjerno provocira i zafrkava kada kaze "mama ponovi dva puta ovo, stani na lijevu nogu i reci hop i okreni se oko svoje osi" - ovu recenu karikiram da bude jasnije!!

Da li da mu dopustim da trci 10 krugova prije spavanja, kaže tri puta hop i jos pet rituala koje radi ili da jednostavno kazem "jan, jos jedan krug i gotovo, spavanjac, nema vise"...

uzasno se bespomocno osjecam...
a i raspisala sam se ko ludjakinja... :roll:

nemam savjet, ali čisto da te malo utješim....ako je to moguće:

meni su ko djetetu sva brojanja morala završiti na parni broj ( ni danas nisam baš ljubitelj neparnih :mrgreen: ),a neke sam stvari još nedavno radila određeni broj puta.....ipak mislim da sam ispala čist ok....valjda :/


moja mama je imala rituale provjeravanja da li je ugašen sav plin na štednjaku (3 ili 5 puta ne pamtim više ) i da li su ulazna vrata zatvorena ( isto 3 ili 5 puta )....to nam je svima išlo toliko na živce da smo je svako jutro svi redom oponašali....prestala je tek kad je shebala bravu na vratima ( sada proba samo 1-2 puta :lol: ).......njoj je to dosta kompliciralo život.

moj mali isto nekad plače jer nije spustio vodu ili je netko nešto napravio što nije trebao, trči u krug ( ok, on trči nateravajući seku :mrgreen: ) i tako hrpu stvari, ali mi to ništa ne djeluje loše.

Sad manje utješno:
znam dijete koje je cipele slagalo po špagici, čuvao sve igračke i lijepo ih slagao....baš su me pikale u oči te neke njegove radnje i rituali.....nažalost njemu je kasnije dijagnosticirana vrsta autizma :( .


Ako te to njegovo ponašanje plaši savjetujem odlazak dječjem psihologu.

Draga, ako vrtic ima strucnu sluzbu, pitaj za misljenje psihologa ili pedagoga. To su ljudi koji imaju puno iskustva s razlicitom djecom i njihovim razlicitim ponasanjem. I pedijatar moze reci nesto o tome, a dugo poznaje dijete.

Inace, moji su isto imali faze skakanja na jednoj nozi i brojenja (pogotovo mladji, koji ako nije darovit, onda je barem talentiran - nikada ga nismo vodili na testiranje ali intelektualno je napredniji od prosjeka svoje generacije... Emocionalno - to je druga prica... ;) ).

Ako te stvarno zabrinjava i opterecuje ovo ponasanje, pitaj... Tesko mi je reci sto je prihvatljivo, radi se o tome sto je TEBI i siroj okolini prihvatljivo. Tesko je tu povuci crtu... :/

Na tvom mjestu ja bih (i jesam) koristila taktiku odvlacenja paznje. Nije uvijek upalilo. I dobro su mi poznati histericni ispadi i odbijanje komunikacije (moja svekrva kaze da sam tom djetetu uvijek vise popustala nego starijem bratu :/ ali tesko je i nepotrebno jednako postupati prema svakom djetetu kad oni ne trebaju isti pristup).

Nekako smo se iscupali iz faza "sad moram ponovno" i "sizim jer nije po mojoj volji" ali moj sin je i dalje jako jaaako emotivan i sam sebe tesko privodi razumu kad ga ponesu osjecaji. Jednostavno, takva mu je osobnost, a nase je da ga naucimo kako da se nosi s tim i da sam sebe ne dovodi do ludila. Nemam drugih pametnih savjeta... Mi smo naseg sina ispitivali ZASTO MISLIS DA SAD MORAS PONOVNO? Obrazlaganje mu je "pojelo" energiju besmislenog ponavljanja. Nemam recept, jednostavno sam intuitivno postupala prema situaciji... Za sad smo zadovoljni, iako to dijete i dalje ima velike oscilacije ovisno o emocionalnom stanju i puno mu je teze zivjeti "sam sa sobom u miru" nego mirnom i stalozenom starijem bratu.

Ne znam baš kako pomoči. Jedino pamtim da sam i ja kao dijete stalno brojala, sve na što bih naišla. Stepenice, pločice, fuge, stupove, drveće,... to mi je ostalo i danas. Dok čekam da mali zaspi u sebi brojim, ili čekam da prođe točno određeni broj minuta, npr. uvijek čekam parni broj. Npr. nosim malenog na spavanje i ne budem ga spustila u 22.23, nego u 22.24, obavezno. Ne znam zašto, nema veze s praznovjerjem ili nešto slično, jednostavno mi je večina stvari vezana na taj način za brojeve.
Ne smatram to poremečajem jer me u ničem ne koči, sputava, ne šteti ili slično.
I trudove sam na taj način prolazila. Kad bi počeo, počela sam u sebi brojati, do 60 je bilo podnošljivo, od 60 do 90 koma, od 90 do 120 spuštanje. I to me je jako opuštalo, jer sam točno znala kad dolazi teži kad lakši dio.
Znam da sam kao dijete lagano izluđivala okolinu sa zahtjevom: daj mi nešto zadaj da prebrojim. Baš se često sjetim jedne scene kod sestrične, nakon što mi je več dala 1000 zadataka što sve da prebrojim, ja bih još. Onda mi je pokazala sliku stabla s valjda milijon malih žutih listova i veli: prebroji ovo. (Imala sam 6 godina maksimalno).
Uglavnom, mislim da to nije neki poremečaj kod tvog malenog, nego ga to jednostavno veseli, ispunjava,...

recimo da se neke od tih stvari i kod nas javljaju, vjerojatno ipak u blažem obliku. Recimo prije spavanja, čini mi se da sve više želi to odgoditi i raditi će sto gluposti samo ne u krevet. Jedna od tih fora je ljuljanje, hoće da je do beskraja ljuljamo u dekici ili slingu prije spavanja, čak ni cicu neće :mrgreen: . Vriska i iznerviranost ako pomislimo prestati su isto tu. Obično koristim pravilo "još malo pa je dosta" i nastojim ga sprovesti, ali ipak ne pod svaku cijenu, ako je baš ekstra iznervirana popustim. To s ljuljanjem je baš bilo doseglo neizdržive razmjere, pa sam bila otkazala svaku suradnju i rekla da ne želim dreku oko toga svako veče, i zbilja, drugi dan (kad je prestao moj štrajk) je bila umjerenija.

Mislim da ti niej neka pomoć, savjetovala bih da se vodiš najviše vlastitom intuicijom u određivanju mjere do koje ćeš tolerirati to ponavljanje, ali kad želiš prekinuti trebaš biti odlučna... ponekad trebaš pretrpjeti i histeričnu vrisku, to je dio odrastanja, ali opet ne ići u ekstrem da se dijete ne slomi.

i ja sam brojač od malih nogu, inače ljubiteljica neparnih brojeva :mrgreen:

Eh, da... i nemoj se preplasiti ako dodje stray-cat i kaze da su to elementi autizma. Ona je samo jako uronjena u to.

Btw. Anemona me podsjetila, i ja brojim stepenice i slicno... ;)

Vidiš Tashunica, mi bi se dobro složile, tebi neparni, meni parni. :lol:

E da, i ako se bojim brojim. Npr. bojim se tunela :roll: , pa tako dok prolazim kroz tunel žmirim i brojim. Nisam si zapisala, ali znala sam točno do koliko trebaš nabrojati, da prođeš kroz Učku. :lol: Naravno, vozi MM, da ne bi bilo zabune.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Ne znam baš kako pomoči. Jedino pamtim da sam i ja kao dijete stalno brojala, sve na što bih naišla. Stepenice, pločice, fuge, stupove, drveće,... to mi je ostalo i danas.
.

---

Identično! Nemogu vjerovat!!!
Ja sam nekad znala pomislit da možda nešto nije u redu sa mnom, ali koliko vidim ima sličnih ili čak istih primjera!
I naravno, i danas stalno brojim!
I valjda nesvjesno ili svjesno prenosim na klince, jer kad idemo po stepenicama, obavezno ih brojimo.


A vezano još za temu - ja sam kao dijete imala isto jedan čudan ritual - imali smo na katu ispred sobnih vrata na podu otirače za nogu - i ja nisam mogla otići spavat dok svakog nisam prije podigla, provjerila jel ima šta ispod i spustila. :/ Imala sam onda već oko 10 godina. I to je trajalo neko vrijeme dok sama nisam zaključila da je to čudno i - prestala.

Shiny, ako je to toliko jako izraženo kod tvog sina, a ti si jako zabrinuta, možda ne bi bilo loše da se obratiš nekom stručnijem.
Javi nam kako se razvijala situacija.

Meni to ne izgleda tako strašno ni rijetko, mislim da dosta djece ima elemente takvog ponašanja. Moji su sigurno imali. Ipak, ako misliš da je pretjerano i ne znaš kako bi se postavila, porazgovaraj s nekim dobrim psihologom. Dotad, ja bih se postavila tako da izlazim u susret tim potrebama. Ako imaju tendenciju protezanja u beskonačnost, pokušala bi dogovoriti ili čak zadati neki okvir, tipa još tri puta pa spavanje. Ono što bi svakako odbila je da ja radim ono što mi on zada, osim kad je to zajednička igra i oboje vas veseli. Mislim, to bi ja danas svakako odbila (i odbijam), nakon što sam ispunila x takvih zadataka preko volje i živciraući se u sebi. Od toga definitivno nikakave koristi.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Vidiš Tashunica, mi bi se dobro složile, tebi neparni, meni parni. :lol:

---

može, a ove druge nek ni ne pokušaju svojatati naše brojeve :P

shiny ja uvijek kažem da bi čovjek bio miran neka napravi sve što može. najbolje je da se obratiš nekom psihologu, jer je ipak stručan za to.
duboko vjerujem da je sve ok, iako izgleda i opsesivno i kompulzivno, ali vidiš da nas ima još.

Ma osim brojenja tu su i fore tipa "cekaj, cekaj ja cu zatvoriti vrata", "cekaj, cekaj ajmo zajedno otključati vrata stana", "cekaj, cekaj, nemoj ti ja cu pustiti vodu kada perem zube"...

što s je u tome što nisam niti sigurna ispituje li on na taj način i moje granice da vidi koliko ću mu popuštati ili je jednostavno takav...

isto tako nisam sigurna da li da pitam tete u vrtiću ima li naznake takvog ponašanja kada je u vrtiću ili to radi samo s nama...jer ne bi ga htjela takvog malog stavljati u neke kalupe i raditi paniku...

a sva sam uznemirena

te fore "čekaj, čekaj ja ću zatvoriti vrata", su prilično uobičajene, to radi i moja (ponekad), s tim što govori u 3.l.jednine, ili dobije šizu ako je pokušavam obući a ona hoće obući sama hlače. Ipak su to većinom faze vezane uz savladavanje neke radnje.

Sjećam se kao mala sam imala slične "prisile", poslije su mi uglavnom nestale, a sada imam neke nove, npr. kada stavljam rublje na štrik, štipaljke moraju biti poslagane po bojama simetrično i slične gluposti... :mrgreen:
Kada te prisile postanu ozbiljne i remete ti normalno funkcioniranje zovu se opsesivno-kumpulzivni poremećaj, ali mislim da je kod djece to normalna faza u stvaranju neke svoje dnevne rutine.

shiny, nista iz tvojih postova i opisa tvog malenog meni ne zvuci jako cudno. jedino sto je iz onog uvoda (sa neke druge teme) posve jasno da se radi o bistrom ili nadarenom djetetu.

ono sto medjutim brine, jest tvoja zabrinutost. kazes da se osjecas bespomocno, da si uzmemirena i to ja ne bih nikako ignorirala (majcina intuicija).

ne kosta te gotovo nista da se narucis kod nekog psihologa. ima u vezi toga puno topica i preporuka na forumu pa malo pregledaj, nazovi nekog i naruci se. bit ces mirija.

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

, a sada imam neke nove, npr. kada stavljam rublje na štrik, štipaljke moraju biti poslagane po bojama simetrično i slične gluposti... :mrgreen:

---

Ovo ja radim, s tim da štipaljke moraju biti iste boje kao i odjeća a odjeća poslagana po boji i veličini :roll: E sad da se toga oslobodim odlučila sam si kupiti štipaljke sve u jednoj boli, jedino mi je problem odabrat boju i uparit odjeću da pašu s tom bojom. Majko mila... :lol: Kao klinka sam brojala rupice...gdje god bi naišla na neke rupe morala sam stat i brojat. I sad se često ulovim kak brojim al mužu :mrgreen:
Ne brini, meni se to s tvojim malcem čini normalno, ali opet ako imaš onaj neki ružan osjećaj što ga mame mogu osjetiti kad nešto ne štima posavjetuj se s nekim. Možda da popričaš s mužem, osluškuj dijete, pa ćeš biti sigurnija. :love:

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

Sjećam se kao mala sam imala slične "prisile", poslije su mi uglavnom nestale, a sada imam neke nove, npr. kada stavljam rublje na štrik, štipaljke moraju biti poslagane po bojama simetrično i slične gluposti... :mrgreen:
Kada te prisile postanu ozbiljne i remete ti normalno funkcioniranje zovu se opsesivno-kumpulzivni poremećaj, ali mislim da je kod djece to normalna faza u stvaranju neke svoje dnevne rutine.

---

Bože, koliko nas ima ludih. Ja veš vjesim po veličini i po vrstama, od največeg do najmanjeg. Formula glasi: posteljina, jastučnice, pa ručnici, hlače, piđame (donji, pa gornji dio), košulje, majice, potkošulje, krpe, gače, čarape,... kvačice u svim bojama, ali je poželjno da su npr. za jedan komad veša dvije iste boje. :roll:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

koliko nas ima ludih. Ja veš vjesim po veličini i po vrstama, od največeg do najmanjeg. Formula glasi: posteljina, jastučnice, pa ručnici, hlače, piđame (donji, pa gornji dio), košulje, majice, potkošulje, krpe, gače, čarape,... kvačice u svim bojama, ali je poželjno da su npr. za jedan komad veša dvije iste boje. :roll:

---

anemona, jesmo nas dvije nešto u rodu :mrgreen:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Bože, koliko nas ima ludih. Ja veš vjesim po veličini i po vrstama, od največeg do najmanjeg. Formula glasi: posteljina, jastučnice, pa ručnici, hlače, piđame (donji, pa gornji dio), košulje, majice, potkošulje, krpe, gače, čarape,... kvačice u svim bojama, ali je poželjno da su npr. za jedan komad veša dvije iste boje. :roll:

---

A ne, ne, krpe obavezno idu iza ručnika jer su ravne i ništa ne visi :lol:

Tashunica, sve su opcije otvorene. :lol:
yaya, pa kako krpe poslije ručnika, pa manje su od košulja, i ostalih navedenih stvari koje idu prije? Ne može. Baš pašu iza potkošulja, skoro su istog oblika i slične veličine, nemoj stvarati pomutnju. :lol:

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Tashunica, sve su opcije otvorene. :lol:
yaya, pa kako krpe poslije ručnika, pa manje su od košulja, i ostalih navedenih stvari koje idu prije? Ne može. Baš pašu iza potkošulja, skoro su istog oblika i slične veličine, nemoj stvarati pomutnju. :lol:

---

E košulje i majice perem posebno...ah duga priča... :mrgreen:

Kad MM objesi veš krivim rasporedom, onda izgledam kao ovaj tvoj yaya sa slike. Ali napredovala sam, više ga ne preslagujem, nego zažmirim i brojim. Šalim se, ne brojim, idem dalje. :lol:

Shiny, malo sam pogledala slike u potpisu, mali izgleda baš veselo dijete, s puno interakcije, smiješi se, pokazuje, gleda u tebe, tako da ne bih rekla da je riječ o autizmu. Ali potpisujem tridesetri, ako ti je nešto sumnjivo, pokušaj popričati s nekim psihologom.

Citiraj:

---

yaya prvotno napisa

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

, a sada imam neke nove, npr. kada stavljam rublje na štrik, štipaljke moraju biti poslagane po bojama simetrično i slične gluposti... :mrgreen:

---

Ovo ja radim, s tim da štipaljke moraju biti iste boje kao i odjeća a odjeća poslagana po boji i veličini :roll: E sad da se toga oslobodim odlučila sam si kupiti štipaljke sve u jednoj boli, jedino mi je problem odabrat boju i uparit odjeću da pašu s tom bojom. Majko mila... :lol:

---

Ovako i ja.
Sve mora biti složeno kao umjetničko djelo, kada završim, malo se odmaknem, ogledavam, pa se vraćam i popravljam/preslagujem po potrebi.
Znam, znam, bolesnik sam... :P

je, vi tu se sad sa vešom pravite važne, a nitko još nije gledao ispod svih otirača prije spavanja? :/
Stvarno ne znam kaj sam tam tražila :lol:

citam vas i smijem se jer sam bas nedavno komentirala kako mi je susjeda vjerovatno luda jer isto tako vjesa robu, identicno.
ja slazem kako uhvatim iz kofe :mrgreen:

a sto se tice brojanja tu se moram i ja prijaviti, na porodu sam brojala plocice na zidu ispred sebe, prebrojala sam ih jedno pet puta da budem sigurna da je broj tocan :lol:

Citiraj:

---

yaya prvotno napisa

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Bože, koliko nas ima ludih. Ja veš vjesim po veličini i po vrstama, od največeg do najmanjeg. Formula glasi: posteljina, jastučnice, pa ručnici, hlače, piđame (donji, pa gornji dio), košulje, majice, potkošulje, krpe, gače, čarape,... kvačice u svim bojama, ali je poželjno da su npr. za jedan komad veša dvije iste boje. :roll:

---

A ne, ne, krpe obavezno idu iza ručnika jer su ravne i ništa ne visi :lol:

---

pa zar se moze drugacije vjesati ves 8)
sad imam susilicu pa vise ne brinem o ovome, ali kad bi mi drugi objesili ves, ja bi ga ponovo objesila "kako Bog zapovjeda" :lol:

Iju naopako, u što se pretvorio ovaj topic... :lol:

No, nadam se da Shiny neće više toliko brinuti...

Btw. ja isto kompliciram s kvačicama - ne sparujem boje, ali sparujem debljinu materijala i debljinu kvačica (imam 3 veličine).

Od pametnih stvari još od djetinjstva sam dugo duuuugo pazila da ustanem na desnu nogu, preskakivala ploče pločnika koje su imale pukotine i slično... Nemam blagog pojma kad sam prestala. Ne bih se toga ni sjetila da niste ovako krenule. A nisam jedina - moja svekrva redovito broji sarme (a mm mora pogađati koliko ih je napravila) ali to mi je logično - posuda za kuhanje ima limit! :mrgreen:

mali od shiny je mala beba prema vama :lol:
ali broj jedan mi je ipak anemona kad čeka 22:24. :lol:

moja mama uvijek broji njoke kad ih radi, i onda se svi čudimo svaki put kako smo pojeli 128 njoka. :mrgreen:

a ja, s vešom nemam nikakvih problema, ali zato znam kad radim neke rutinske poslove, doma ili na poslu, štopati si vrijeme. pa se sama sa sobom takmičim koliko mi sekundi treba za napraviti krevete, ubaciti suđe u mašinu, staviti sušiti veš i tako. jedno vrijeme sam čak i rezultate zapisivala. :mrgreen:

Ovo mi je zakon:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

a ja, s vešom nemam nikakvih problema, ali zato znam kad radim neke rutinske poslove, doma ili na poslu, štopati si vrijeme. pa se sama sa sobom takmičim koliko mi sekundi treba za napraviti krevete, ubaciti suđe u mašinu, staviti sušiti veš i tako. jedno vrijeme sam čak i rezultate zapisivala. :mrgreen:

---

Shiny, nadam se da ti je ipak lakše nakon ovog pročitanog.

Shiny, to ti ide "u paketu" s brojevima :mrgreen:
Poznato mi je... kod nas se zna tko poziva lift (otkako može dosegnuti tipku za gore sav si je važan), tko pali svjetlo, kojim redom se pali svjetlo u kupaoni ili wc-u, itd, itd.
Što smo još primijetili - u zadnje vrijeme, kad se naljuti, onda premješta magnetiće po frižideru, i to tako da na kraju uvijek dobije isti raspored.
I sama se ponekad pitam ima li A. elemente opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a onda se sjetim sebe u školskoj dobi i zaključim da je imao takvo ponašanje od koga i naslijediti :mrgreen: .
Kako cure kažu, vjerujem da svi mi imamo neke svoje "rituale", samo što su kod neke djece oni izraženiji. A s vremenom će mu i neke druge stvari postati važnije, pa će i rituali izgubiti na važnosti (bar se tako i ja nadam).

Citiraj:

---

Shiny prvotno napisa

Ma osim brojenja tu su i fore tipa "cekaj, cekaj ja cu zatvoriti vrata", "cekaj, cekaj ajmo zajedno otključati vrata stana", "cekaj, cekaj, nemoj ti ja cu pustiti vodu kada perem zube"...

što s je u tome što nisam niti sigurna ispituje li on na taj način i moje granice da vidi koliko ću mu popuštati ili je jednostavno takav...

---

I mi imamo ovakve faze, da ne spomenem 30 minuta tulenja kad sam ja ugasila svjetlo u zahodu, a htio ga je ugasiti on... Ali faze dođu i prođu, mene ne zabrinjavaju. Točnije, trenutno nema takvih epizoda, pa mi je lako pričati :)

[quote="Shiny"]
- puno puta smo imali situaciju da broji (a uvijek broji) stepenice na stubistu i prolazi susjed i podraga ga po glavi ili nas pozdravi i on pošizi, u plač i viče "sad moram ponovo", vraća se i broji ponovo a ja na rubu živčanog sloma...

- ili recimo, on je sad baš smislio da mora proći od točke A do točke B i MM usred tog njegovog "plana" za koji zna samo on nešto kaže i on opet u plač govoreći "nemoj priča, nemoj pričat, sad moram ponovo".
quote]

meni ovo ne zvuči uopće zabrinjavajuće jer to radi i moj klinac od 4,5 godine i sve to pripisujem fazama, jedno prođe drugo dođe. ja svaki dan namjerno usporim ispred portuna jer se on sakrije iza vrata i kaže bu, a ja moram reći baaa-onako prestrašeno i onda nastavimo dalje, ako ne kažem baaa , ajoj meni, onda joj, joj oprosti baaa i sve ok.
to skrivanje iza vrata je dugo trajalo i kad se ne bi dogodilo iz nekog razloga bilo bi , a ja sam trebaoooo i onda kmečanje.
sad po novom više nije iza vrata nego otrči prije mene i uđe u kuću.

svaki ali svaki put kad tata uđe u kuću mora se sakrit ( ponekad i drugim ljudima, ovisi šta radi) i prvo se igramo gdje je, a ja kažem svaki put nešto drugo išao je kod bake, u trgovinu, na cugu prijateljima :mrgreen: i onda ga tata trži a u 99 % slučajeva je ispod deke i onda opet BU, i onda tu siiiiiii hahhahahhahhah.
koji put bi ga prerano vidio tata se vraćao zvonit na vrata :lol: !
kao što sam napisala to shvaćm ko njegovu igru, i ritual kad tata dolazi, čak mi je drago što je to tako, lijepo mi je kad oni to rade. ponekad zna bit naporno što se tiče drugih ljudi koji to ne znaju pa ne shvćju zašto odjednom viče neeeeeeee, a trebao sam se sakrittt :cry: .
bilo je faza kad je on bio poklon ( ne želi da g nitko vidi) i onda ga ja nosim i kažem ovo je moj poklon evo stavit ću ga malo tu da sjedi, i kad je spreman ond izvede nešto kao BU ili to sam JA, i nastavimo normalno dalje.
ne živciram se zbog tog prihvaćam to kao neku fazu, ili posljedicu umora ili nečeg trećeg što se zbiva u malim dječjim glavama. i nikad si nism pomislila da ima neki poremećaj zbog toga, je se u drugo vrijeme ponaša skroz normalno veselo dijete.

je li ti ovo dovoljno utješno, imamo mi još toga a da ne govorim da " :evil: sad moram ponovo" čujem više puta tjedno!!!
jedino što ne trči, zasad.

naravno ako misliš da pretjeruje savjet psihologa ne može odmoć.

Citiraj:

---

Tashunica prvotno napisa

i ja sam brojač od malih nogu, inače ljubiteljica neparnih brojeva :mrgreen:

---

ja parnih !!!!

Citiraj:

---

moja mama uvijek broji njoke kad ih radi, i onda se svi čudimo svaki put kako smo pojeli 128 njoka.

---

ovo mi je :lol: :lol: :lol: :lol:



[/quote]

Citiraj:

---

tridesetri prvotno napisa

shiny, nista iz tvojih postova i opisa tvog malenog meni ne zvuci jako cudno. jedino sto je iz onog uvoda (sa neke druge teme) posve jasno da se radi o bistrom ili nadarenom djetetu.

ono sto medjutim brine, jest tvoja zabrinutost. kazes da se osjecas bespomocno, da si uzmemirena i to ja ne bih nikako ignorirala (majcina intuicija).

ne kosta te gotovo nista da se narucis kod nekog psihologa. ima u vezi toga puno topica i preporuka na forumu pa malo pregledaj, nazovi nekog i naruci se. bit ces mirija.

---

Potpis.
A što se tiče ovih odraslih brojalica, tu sam. Ja sam "neparna".
I pitam se trebam li posjetiti liječnika jer sam se prepoznala u apsolutno svemu (osim dizanja tepiha prije spavanja :lol: ). Njoke, ako mi ispadnu paran broj, zadnju razrežem na pola :mrgreen:
Kod mene je to otišlo čak toliko daleko da ni budilicu ne navijam u "okruglo" vrijeme, nego npr. u 7.01, ili 8.11 :mrgreen:
Stepenice gdje god idem znam ima li ih paran ili neparan broj jer uvijek moram završiti na lijevu, ali obje moraju podjednako zakoračiti, itd itd. :roll:
Uglavnom, nitko me još nije prozvao ludom jer u principu šutim o tome :saint:

Brojim i ja, sto god stignem.

Ponekad rastavljam rijeci na.. izmisljene slogove od po cetiri slova zajedno. Ma ne znam ni objasniti. Uglavnom, to mora zavrsiti na parni broj.

Inace, neparni su mi uvijek drazi.

Čim dalje o tome razmišljam, sve više ludosti mi padne na pamet. Npr. kad kupujem voće, povrće, nikad ne kupujem na kg, nego na broj: jabuke, kruške, šljive, krumpire,... uvijek na parni broj. Kaj mislite da velim da trebam kilu, a oni meni daju 5 jabuka, jeste ludi, to čovjek nikako ne smije riskirati. :lol:

Upisujem se i ja u klub brojalica :mrgreen: , Ma sve isto osim gledanja pod tepih 8) I ja rastavljam riječi, nekad kad gledam film pa se zadubim u rastavljanje neke kobasice riječi :lol: ne znam uopće što se dogodilo u filmu 8) Naravno da broj slogova mora biti parni :P

Moji klinci biraju na en-ten-tini što će jesti za doručak (sir, pekmez, maslac...)!

Izgleda da bi se našlo još puno toga!

Shiny, jel ti sad lakše ??!!! ;)