'ajmo, zene, malo podrske, pliiiiiz!

Prije 3 dana vratila sam se na posao sa porodiljskog. Grozno sam nesretna, stalno mislim na svoju milu curicu, placem, pa onda otrcim u wc kao kretenka i grcam tamo, pa se smirim, i onda neko udje u office i pita me kako podnosim razdvajanje od bebice, pa ja se opet raspi.dim i tako ukrug. Stalno mi grcu zelucu.
Znala sam da cu tesko podnijeti sve to, ali ovoliko - ni u snu! Fakat mi je tesko, drage moje!

Vec neko vrijeme razmisljam da dam otkaz i da budem sa svojom voljenom djevojcicom, da uzivamo jedna u drugoj, da je pazim i mazim, da idemo u duge setnje ... MM radi, ima ok platu, ali i kredit. Kada bih i dalje imala pravo na porodiljsku, bez razmisljanja bih ostala kuci, zaboli me djon za posao, karijeru, ambicije. Ali, ovako, znate vec, svi mi govore da nisam normalna, da imam super posao u vrijeme freaking krize, blablabla (lektor, tekstopisac i prevodilac u jednoj nakladnickoj kuci).

Dajte mi, molim vas, malo morala, snage, skoro sam na ivici da dam otkaz i odjurim doma svojoj Princezi. Sta da radim, luda sam od misli...???

Ja ti mogu reći da je i meni bilo teško nakon što sam se vratila na posao nakon porodnog dopusta. Nedostajala su mi moja djeca, bilo nam je lijepo dok nisam radila.


No, opet, znala sam da i moram raditi, a i želim raditi.
Samo mi je taj prvi period bio jako težak. Pa sam znala MM-u plakati u autu od posla do kuće.

Nakon kraćeg vremena sam se uhodala i nije mi bilo tako teško.

I sad, godinu i pol nakon što je završio porodiljni, zna biti dana kad mi je baš teško i ne ide mi se od njih, posebno nakon godišnjeg, nekog dužeg vikenda. Ali, sve je to normalno.

I normalno je da se ti sad tako osjećaš, dugo si bila doma, stalno s djetetom i ovo ti je velika promjena.

A, ne mogu ti reći što da radiš s poslom, to moraš znati sama.
Samo sam ti htjela reći da je kod mene taj period krize bio faza koja je prošla.

Sretno :love:

Nisam bila u toj situaciji, ali eto vjerujem da ti samo treba više vremena, daj si vremena da to prihvatiš. 3 dana je malo. Mislim da će ti nakon više vremena biti lakše to prihvatiti.
Ako ne bude lakše ni nakon par mjeseci, onda učini najbolje što znaš, ali mislim s obzirom da imaš posao da je ova odluka malo prenagla. Razmisli da poslije ne požališ zbog otkaza.
Vrijeme koje ti danju ostaje za nju provedi najbolje što možeš i vjerujem da ćete se obje ubrzo priviknut na to.

sretno! :love:

Jesi li razmišljala o onom neplaćenom dopustu do 3. djetetove godine? Možda je to bolja opcija od otkaza.

Nažalost :( je istina da danas moraš biti sretan što imaš posao. Tko ne bi uživao sa svojom obitelji doma, ali današnjica ne ostavlja baš neki izbor.

i meni je bilo teško.......nakon prvog porodiljnog dobro da nisam trčala doma ( 10 km )....nakon drugog mi je bilo možda još i teže jer ih je sad bilo dvoje malih ( 18 mj. razlika )....i sada mi zna biti teško, posebno kada su bolesni, ali mirim se sa činjenicom da moram raditi i nekako iz dana u dan kako oni rastu ja to sve lakše guram.

istina je i da je teško i da je s vremenom ipak lakše
neplaćeni do tri godine, pola radnog vremena i sl. kombinacije su odlične ako su uopće opcije
ako nisu, organiziraj si pomoć u kući i olakšaj sve sporedne stvari tako da slobodno vrijeme bude zaista slobodno i samo za obitelj
drži se :love:

Recite da sam nemajka, ali meni je bilo jako teško pomisliti da moram ostaviti svoje dijete i otići na posao, bila sam u teškoj depri (za drugo dijhete sam čak uzela i neplaćeno), ali čim sam počela raditi odmah mi je prošlo, čak sam i uživala u novoj/staroj ulozi, povratku u "civilizaciju"... :mrgreen:
Možda zbog toga jer je dijete čuvala baka, pa sam bila opuštena.

Ja sam uzela 3 mjeseca neplaćenog, vratila se raditi krajem 9. mjeseca, i da, bilo mi je jako teško. Dala sam si rok do Nove godine, da se prilagodim, i da ću onda razmišljati što dalje. Prilagodila sam se.
Moj savjet ti je: zadaj si neki razuman rok, pa razmisli nakon toga, nemoj se prije ishitriti. :love:

Ja ostala doma, uz neplaćeni do treće godine života djeteta i uživam ko prase. :love: :love: :love: :love: :heart: :heart: :heart: :heart: :heart: Znam da nije svaka situacija ista, nije svaka obitelj ista, i svatko za sebe zna što je pametno; u svakoj varijanti čovjek tj. žena :mrgreen: :roll: (muškarcima je drugačije...) nečega odriče, pa razumijem i one žene koje se vrate na posao. A ja to ne bih nikako. Pišem nešto od kuće. Djeca mi skaču po glavi, razvukli su grožđice po podu i sad ću usisavat treći put (prvi put se razbio šećer, drugi put je beba iskašljala komadiće mrkve, sad grožđice)... beba je razvukla svu plastiku iz kuhinje po podu... al nema veze. Ja sretnija teško da mogu bit :) Nije uvijek lako, stvarno nije... al je dobroooo!!!

Iako, da, svi misle da sam pošemerila pameću. Rodbina je pomela pitanje mog ostanka doma pod tepih i prave se da to nije istina :lol: :lol: :lol: I govore mužu da kaj mu nije bilo lijepo reći da mu je žena xy (čitaj određena profesija prema kojoj ljudi povremeno imaju neku vrst kao respekta :lol: ) ---- a sad - domaćica :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol:

...meni je baš obratno; otkako sam se prije 10-ak dana vratila na posao - preporodila sam se.
Baš mi je trebalo malo odmaka, rad i razgovor s odraslim ljudima godi mi.
Možda je razlog to što znam da su mi djeca u dobrim rukama (do rujna ih čuvaju bake, onda u jaslice Kala, a Lu u vrtić).

Mislim da je u cijeloj priči jako bitno i kako beba podnosi mamin odlazak na posao i sa kime ostaje.
Meni je bilo strašno teško kad sam počela raditi iako je mali ostao kući sa tatom i stvarno mu ništa nije falilo.
Opterećivalo me to što jedino sa mnom može zaspati pa sam svaki put bila u frci da što prije stignem doma.
Mogu samo reći da s vremenom postaje lakše. :)

Da li si razmišljala o radu od kuće? Ja znam lektoricu koja radi od doma uz klince. Možda da odeš na neplaćeno do druge, treće godine i radiš honorarno od doma istu stvar?Vjerujem da bi iznos porodiljnog od onih drugih 6 mjeseci lako dostigla- s obizrom na to koliko je nizak taj iznos :) Ma ima puno opcija- zavisi od zanimanja - samo se treba usuditi uopće razmišljati o tome.
Ja sam s prvim jedva uspijela nešto pomaknuti, radila sam kad je Do imao 3i pol mjeseca i deset mjeseci, ali sam zato za Di pokazala zube. I ja pišem o doma, uz ostalo - može se to :love: . S godinama radim sve manje jer se sve bolje snalazim doma i sve veće veselje nalazim u tome. Čak sam se počela veseliti nekim načinima da uštedim, umjesto da zaradim - da mi je to netko rekao prije koju godinicu :lol: ne bih povjerovala

Htijela sam samo dodati da ako ti je jako teško, nemoj pokušati to samo potisnuti - ja sam tako plakala kad sam Do pokušala naviknuti na jaslice, a on je bio nesretan da nesretniji nije mogao biti- čak je dobivao temp samo kad smo kretali u vrtić :cry: Grozno- a svi su mi govorili da je to normalno i da će proći, a meni se srce paralo. Ja sam odustala od tog "normalnog" i u vrtić je krenuo s 4 godine kad se veselio i nikakva adaptacija nije bila potrebna. No to nije najbolji dio - moj se život posložio tako da mi je srce uvijek na mjestu, koliko god to nekom bilo čudan raspored prioriteta. Kad god požalim za svijetlima velegrada treba mi samo sekunda da se sjetim kako su mi tek falili klinci i moja obitelj kad sam sve to morala prepustiti drugima. Čak i sad kad su veći, beskrajno sam sretna što sam tu kad god iskrsnu velika pitanja, male tuge... Odricanja su velika, ali meni je osjećaj da radim pravi stvar puno bolji od potiskivanja majčinskih osjećaja tj. "normalnog"

stvar percepcije...

mahima je to super napisala :mrgreen:

strumfeta, ako si ODLUČILA da ćeš biti nesretna zbog povratka na posao, niti jedan savjet koji ti damo, neće pomoći. ;)

nije lako razdvojiti se od djeteta, ali takva reakcija mozda je nesvakidasnja?!

mozda te brine kak oje dijete zbrinuto dok ti radis, i nezadovoljna poslom, pa odatle takva snazna reakcija?

ne mislim da su posao i karijera vaznije od djece, ali ja sam s druge strne isprana na tu stranu da zena mora biti ekonomski neovisna,a to ne ide bez posla, i treba naci neki balans u svemu tome...

razmisli o cemu je u stvari problem, pa ga probaj rijesiti na najbolji nacin...

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Da li si razmišljala o radu od kuće? Ja znam lektoricu koja radi od doma uz klince. Možda da odeš na neplaćeno do druge, treće godine i radiš honorarno od doma istu stvar?Vjerujem da bi iznos porodiljnog od onih drugih 6 mjeseci lako dostigla- s obizrom na to koliko je nizak taj iznos :) Ma ima puno opcija- zavisi od zanimanja - samo se treba usuditi uopće razmišljati o tome.

---

potpisujem. istina ja ne radim ali bi o ovakvome nečem sigurno razmišljala. do tada samo ti želim da izdržiš. :heart:

ovo što ti sada prolaziš prolazile su sigurno sve majke. Meni je isto bilo jako teško vratit se, cmoljila sam od kuće do posla, pa sam još u autu pred firmom popravljala šminku. KOma. To je trajalo ne znam kojih desetak dana, onda je prestalo s cmoljenjem. I kad sam vidjela da je maleni super, prestalo je i s tugom. Navikne se čovjek na sve, i ti ćeš. Ja ne mogu opet zamisliti da sam sad s njima cijele dane doma, da ne radim (ne samo zbog financijske situacije).
Ja ću tak vjerojatno opet cmoljiti kad mali krene najesen u vrtić i kad će na početku plakati. Ali i to će proći.
Zato je sreća kad se kasnije vidite, još veća.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Da li si razmišljala o radu od kuće? Ja znam lektoricu koja radi od doma uz klince. Možda da odeš na neplaćeno do druge, treće godine i radiš honorarno od doma istu stvar?Vjerujem da bi iznos porodiljnog od onih drugih 6 mjeseci lako dostigla- s obizrom na to koliko je nizak taj iznos :) Ma ima puno opcija- zavisi od zanimanja - samo se treba usuditi uopće razmišljati o tome.

---

Prvo X

Drugo naša priča: kada se naša djevojčica rodila jedina opcija koju smo imali nakon porodiljnog – jaslice, jednostavno nije bila opcija za nas. Poznavajući svoje dijete, nismo trebali niti pokušati da znam da bi bilo prestrašno.

Financijska situacija je takva da oboje moramo raditi tako da sam ja pred kraj porodiljnog predložila tvrtci u kojoj sam radila da nastavim raditi od doma ali su mi u zamjenu ponuđene opcije od kojih je svaka zahtjevala razdvajanje od moje djevojčice.

Dala sam otkaz i otvorila svoju tvrtku i danas ( skoro godinu dana kasnije ) nas dvije smo zajedno na poslu uredno od 8 – 16 h ( prema potrebi i puno duže samo što nakon 16h dolazi i MM ).
Klijenti su upoznati da je moja djevojčica sa mnom i budući da se posao odrađuje kvalitetno nema nikakvih problema ( nama dvjema je strašno zanimljivo, imamo naravno boljnih i lošijih dana a meni je puno draže raditi kada je moje zlato kraj mene ).

Napisala sam ovo jer znam kako je meni bilo zastrašujuće razmišljati kako ćemo nakon porodiljnog, upravo sam na Rodi pronašla nekoliko ohrabrujućih primjera :heart:

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

Da li si razmišljala o radu od kuće?

---

I meni je ovo palo na pamet, nekako mi se čini da tvoj posao ima potencijala za Homeoffice. Ili bar da dogovoriš da radiš pola radnog vremena u kancelariji, a ostatak kući?

uh,kad se samo sjetim povratka na posao nakon prvog porodiljnog. :cry: Od prvog dana,ali doslovno od prvog dana sam trpila mobbing. :evil: . Neznam odakle mi samo snage za sve ono kaj sam prošla. Stvarno mi nije jasno zašto nisam dala otkaz. Trpila sam tako punih osam mjeseci dok ponovo nisam ostala trudna i nakon toga sam otišla na bolovanje i porodiljni. Naravno ,nakon porodiljnog sam završila na burzi i eto,sada sam doma i uživam u svakom trenu sa svojom dječicom. I mislim da sam najsretnija osoba ne svijetu jer mogu biti uz njih i gledati ih kako rastu i u potpunosti uživam u njima. A kaj se posla tiće,ma ,naradit ću se ja još 8)

možda sam i ja nemajka i nisam osjetila to "moraš" na posao nakon godine dana porodiljnog, ali sam se ja spasila kad sam počela radit. doslovno. meni je bila puna kapa fotokopiranih dana: beba, kuća, spremanje, čišćenje, kuhanje, bući-bući, pelene, kakica......i tek kad sam počela radit sam postala "svoja" i vratila se u normalu. a time i normalno funkcioniranje s ditetom.

ti si se vratila na posao nakon godine dana i šta kaže Sorciere: ako si unaprid odlučila ne bit zadovoljna na poslu i stalno u glavi slagat scenarije odlaska i ostanka doma, neće ti nikako bit lakše.

ja se na posao moram vratit četiri mjeseca nakon poroda i već se sad psihički pripremam kako ću ostavit doma bebu od 4 miseca. ali sila boga ne moli, ostanem li bez posla mogu se ubit. odnosno ubit će me financije i psiha. a neće mi bit niti malo lako.

zato stisni malo zube i srce, dite ti je najvjerovatnije dobro zbrinuto i sve će bit ok. :love:

Meni se bilo teško vratiti i nakon Leinih 2 i pol godine, tak da je to po mom mišljenju stvarno individuano, od bebe do bebe i od mame do mame.

Da sada zatrudnim i imam drugu bebicu, bez obzira na lošiju financijsku situaciju, vjerojatno bi nakon godinu dana porodiljnog uzela još barem 6mj. neplaćenog, da mi dijete navrši barem 18mj., to mi je nekako najnajranije.
Opet moje mišljenje, stvoreno po iskustvu sa mojom curkom.

Baš mi je žao ovako nešto čitati i šaljem stotinu :heart: svim mamama koje to prolaze.
Strumpfeta - :love: .

Joj, draga strumpfeta, to je sve normalno... Dobra vijest je i da prolazi (djeca rastu, a mi starimo :mrgreen: brze nego nam paše).

Ja sam odradila 2 porodiljna u komadu (dobna razlika moje djece je 14 mjeseci). Bilo je to davno - v. potpis, a ja se pitam kad prije je prošlo sve to vrijeme...

Glava mi je bila poluprazna, djeca na adaptaciji u vrtiću, ja na drugom kraju grada i bilo mi je :cry: ...

A tješila sam se da tako mora biti (imali smo i brojne tete čuvalice za vrijeme dječjih bolesti :/ , musave prozore, hrpe veša dok nisam nabavila tetu čistilicu itd itd itd...) Eh, da, još sam i dojila mlađega ujutro i navečer.

Privikavanje (ofrlje) na situaciju trajalo je od rujna do Božića... tj. dok se djeca nisu dobro adaptirala na jaslice. PRAVO privikavanje na takav raspored nisam nikada uspjela obaviti. Nakon 2 godine tlake našla sam drugi posao, bliži i ljepši. :heart:

Evo malo ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~ da ovaj težak period prođe što prije i da obje to preživite bez većih trauma.

Citiraj:

---

strumpfeta prvotno napisa

Vec neko vrijeme razmisljam da dam otkaz i da budem sa svojom voljenom djevojcicom, da uzivamo jedna u drugoj, da je pazim i mazim, da idemo u duge setnje ... MM radi, ima ok platu, ali i kredit. Kada bih i dalje imala pravo na porodiljsku, bez razmisljanja bih ostala kuci, zaboli me djon za posao, karijeru, ambicije. Ali, ovako, znate vec, svi mi govore da nisam normalna, da imam super posao u vrijeme freaking krize, blablabla (lektor, tekstopisac i prevodilac u jednoj nakladnickoj kuci).

Dajte mi, molim vas, malo morala, snage, skoro sam na ivici da dam otkaz i odjurim doma svojoj Princezi. Sta da radim, luda sam od misli...???

---

ako si iz Hrvatske, možeš izabrati mirovanje radnog odnosa. Ne daji otkaz, ako ti je toliko bad što nisi sa malom, a TM ima dobru plaću, mislim da bi trebala izabrati mirovanje radnog odnosa i budi doma sa djetetom. Nisi luda, niti nenormalna, sve je to normalno, zapravo je jedino nenormalno očekivati od majke da ostavi dijete od 1 godinu nekome drugome na brizi, a posebno ako u tu osobu nema 100% povjerenje. Ja sam imala sreću, malu čuva sveki i vjerujem joj 100%.

Kruh na stolu, krov nad glavom su najvažniji, naravno, ali opet kad su klinci mali mama je bitnija od toga da li je krov na papiru vaš ili posuđen, na lizinig, na bijelo i li crno, sve dok ne prokišnjava :love: Drži se i što god odlučiš donesi informiran izbor, a pod informacije nemoj zaboraviti svrstati ono što ti misliš da je najbolje za vašu obitelj.

Manje-više vidim da je većini taj povratak na posao težak...ali i prođe,valjda se navikneš,izvagaš koristi i nedostatke i sve se posloži. Ja sam nakon prvog djeteta jedva čekala kad ću na posao,čuvala ga je moja mama i jest da sam zvala po sto puta da vidim je li sve uredu,ali sam bila i sigurna da je u dobrim rukama. Sad sam na porodiljnom 5 mjeseci i nekako znam da mi se kad prođe godina dana,neće raditi...Valjda sam s drugim djetetom opšutenija,više uživam u svakom trenutku, manje se zamaram nekim stvarima pa onda podsvejsno i ne želim baš tako žarko natrag na posao...S druge strane, imam svoje zvanje i lijep posao koji volim pa ću se opet prilagoditi.

Oba djecaka su imala 5 mjeseci kad sam se vratila na posao. Tesko mi je bilo samo prvi dan. Kad sam vidjela da su oni OK i da nema drame - tj. da je jedino ja pravim, a ne bebe, sve bilo super. Jer ja se i kroz posao realizujem i bila bih strasno frustrirana da sjedim u kuci, pa makar MM duplo zaradjivao.

Kad sam počela raditi nakon prvog porodiljnog, moram priznati da mi je pasalo vratiti se na posao koji obožavam. Curku je čuvala baka i obje su uživale u zajedničkim trenucima. Ono što je meni došlo kasnije je tuga koliko dajem djeci sebe u vrtiću ( taman sam radila u jaslicama, djeca iste dobi kao moja Barbara), mazim, pazim, ljubim, tješim, učim ih, toliko im toga želim dati, a to isto ne dajem svojem vlastitom djetetu u to vrijeme. Znali su me pitati kako izdržim cijeli dan s njih dvadeset, pa još dijete kod kuće. Ajme dijete kod kuće je milina, jedva bi dočekala da joj mogu nadoknaditi ono propušteno dok sam radila.
Nakon drugog porodiljnog više nisam ni otišla raditi, uzela sam mirovanje do treće godine i spojila ugodno s korisnim. Bila doma sa djecom i to vrijeme iskoristila i odredila si prioritete, posložile su mi se kockice, sudbina i jaka snaga volje i zagrizla sam u nešto sasvim novo. Ispunjenje mog sna. Radim svoj posao koji obožavam, na način koji želim. Da li ima ljepšeg?
Ne treba se bojati promjena :love: