Sad mu je 12 godina, a još uvijek krade novac.....

U ove kasne , sada već jutarnje sate, prvi puta čitam ovaj forum i upijam situacije u kojima se nalazim već 5 godina. Negdje sam pogriješila, negdje nisam. Negdje su rezultati ogromni, a negdje su poražavajući ( za mene, iako me mnogi uvjeravaju u suprotno). Perfekcionista jesam, to priznajem, obožavam ga, ali ubija me činjenica što vidim da on nije otvoren sto posto nakon toliko vremena. Imao je skoro 8 godina kada je došao i stare navike ( poput krađe ) nije izbacio. Da li se netko od vas našao u sličnoj situaciji?

Moram razjasniti situaciju od prije nekoliko dana....
M. je idealno dijete kad ga se gleda sa strane, odličan je učenik, pristojan (i previše ) prema starijima, odlučan uvijek pomoći u kući (čak i napadno) za dječaka se ne libi oprati i pod da bi udovoljio meni, obrisati prozor i sl. Uredan je i sam posprema svoju sobu, radne navike je stekao jako brzo. No, on jednostavno neće da pita ništa dodatno, osim džeparca kojeg dobija. Imam osjećaj da na taj način glumi dječaka kojem dodatno ništa ne treba (a u biti apetiti su mu preveliki ) da bi ispao savršen ili jednostavno nema još uvijek povjerenja. Na pitanje da li mu treba dodatno, nešto više, uvijek odgovara sa ne, jer njemu ne treba ni novi album, niti nove sličice, niti novi broj Alan Forda...a sve se to uredno nekako nađe u njegovoj sobi. Kada dođemo s posla nakon idile, priče oko događanja u školi, smijeha sa našim kućnim ljubimcem za kojeg je jako vezan, on uredno otvori tatin novčanik koji se ne skriva namjerno i uvijek stoji na mikrovalnoj u kuhinji i izvuče novac ( ne sitniš ) već to su e krađe od 200-400kn. To mu traje preko mjesec dana dok se ne otkrije, nakon toga vječno ponavljanje nikad više, oprosti mi, obećavam da ću pitati, ali ne ide.
Pred oko pola godine optužen je od prijatelja da je ukrao njegovu memorijsku karticu ( iako svoju ima). Ja jednostavno to nisam mogla prihvatiti, i povjeravala sam da iapk nije. temeljito sam mu pretresla cijelu sobu i bila sretna što moj M. iako to nije napravio. Prekjučer je trebao poći na kupanje, tražili smo pokaz kojeg je negdje zaturio..i ja sam naišla na duplu memorijsku karticu. Šok, nevjerica, priznanje, zabrana odlaska na kupanje i dogovor da je sutradan mora vratiti i ispričati se. rezultat toga bio je bijeg na kupanje ( nikad do sada nije tako nešto napravio ). Kada se vratio odgovor je bio da me je želio povrijediti.

huh, nije jednostavna ni laka tema... :/

al, prvo - dobrodosla :)



sto se tice ponasanja tvog sina - meni ovo sto si opisala u drugom postu, jako vuce na nesto sto sam citala u jednoj od knjiga o odgoju, razvoju i odrastanju (ne pitaj kojoj, mozak mi je totalno u banani :mrgreen:)

izgleda mi - kao da se tvoj djecak zeli na neki nacin osigurati da ipak nije savrsen kao sto izgleda, kao da se zeli obraniti od mogucnosti da mu jednog dana, iz bilo kojeg razloga, kazes da ti nije dobar, da ti ne valja, mozda cak i da ga ne volis :(


ako je k vama dosao s osam godina - to je vec djecak koji ima svoje obrasce ponasanja, a - duboko vjerujem - i zivotni put koji se ne moze usporedjivat s djetetom koje je odraslo u maticnoj obitelji (vise-manje) sretno...

on se "morao" nekome "dopasti" da bi dobio obitelj. i vi ste sad njegova obitelj. al, buduci je vec iskusio odbijanje i odvajanje - mozda mu je ovo mehanizam zastite?

i ovo sto kazes kako se iz petnih zila biti i savrseniji nego jedan dvanaestogodisnjak moze biti - kao da se osigurava da ga necete imati zasto ne-voljeti...


ok, ovo zvuci prilicno kontradiktorno :roll: definitivno nisam materijal za napisat knjigu :lol:


al evo, pokusat cu ovako - prepisat cu sto je u toj knjizi koja mi zvoni u glavi pisalo:

Citiraj:

---

obitelj se vozi u automobilu. mama i tata na prednjim sjedalima, iza sjedi dvoje djece. u jednom trenutku mama kaze starijem djecaku: zlato, danas je bilo pravo zadovoljstvo s tobom ici na izlet, krasno smo se proveli a ti si cijelo vrijeme bio bas pazljiv prema bratu!

u tom trenutku djecak uzme vrecicu sa slanim stapicima i rastrese ostatke po cijelom straznjem sjedalu...

mama i tata sokirani - sto je moglo prouzrociti takvu reakciju na ljubazne rijeci??

kaze psiholog/stolijevecbio koji je knjigu napisao - da je djecak duboko u sebi osjecao da ne zasluzuje takve hvale i odusevljenja. eno je upravo nekoliko trenutaka prije nego ga je mama ishvalila - u sebi pomislio kako bi bio najsretniji djecak na svijetu da mu se mladji brat nikad nije rodio! i onda ga mama tako pohvali... i sve pokvari, jer on takvu hvalu uopce ne zasluzuje...

---

eto, mozda sam nesto malo pojasnila (a najverojatnije sam samo zapetljala :roll:).. javit ce se tkogod smisleniji od mene, svakako :)

medonja, dobrodošla na forum :love:

ja nemam neki primjer iz literature a još manje iz iskustva, ali ovako razmišljanjem došla bih na pomisao kako je dječak koji je posvojen s 8 godina i živio je u domu vjerojatno doživio mnoga razočaranja i prije svega nema dovoljno ljubavi i poštovanja prema samom sebi (budući da nije doživio da ga se voli i cijeni bezuvjetno). Osoba koja voli i poštuje sebe neće dozvoliti da se dovede u takvu situaciju, a on se ponaša kao da nema što izgubiti kad je u pitanju vlastiti ugled. Vjerojatno je usvojio sliku o sebi kao lošoj osobi i s jedne strane se trudi da postigne dobar uspjeh u školi, da radi sve savršeno, a s druge strane ga muče traume iz podsvjesti koje mu govore da je loš i nevrijedan ljubavi. Tada se i ponaša loše, u skladu sa slikom koju ima o sebi, a istovremeno traži utjehu u materijalnim stvarima. Ima li to smisla?

Jeste li već razgovarali s nekom stručnom osobom o tome? Mislim da se radi o malo većem problemu kojeg je teško rješavati bez šireg znanja.

Hvala na dobrodošlici i savjetima,

kad uhvatim vremena pojasniću još neke stvari večeras :heart:

Medonja, dobrodošla, vjerujem da će ti se sa savjetima javiti i zdenka i vlvl i druge žene s iskustvom posvojenja, a možda i još neke bez tog iskustva. Onako, sa strane, i s malim roditeljskim iskustvom (djevojčica od godinu i pol), a s nešto većim životnim (40 god), mi logično zvuči ono što je napisala litala..

ovo gore sto sam kvotala, nisam prepisala iz knjige, vec - prepricala :roll:

da sam prepisala - znala bi i kako se zove i tko je autor ;)

I jedno i drugo ponašanje je zabrinjavajuće. Pretpostavljam da i jedno i drugo proizlazi iz istog problema. Nemam iskustva s tim problemima - moj sin ima realnu sliku o sebi, a kći ima nisko samopouzdanje, ali ne reagira na opisani način i dosta si da pomoći. Samopouzdanje joj je bitno naraslo u ovih godinu i pol (posvojena je sa 6,5 godina). Kad bih se našla u takvoj situaciji potražila bih pomoć stručnjaka, jer mislim da sama sebi ne bih mogla objasniti uzroke takve loše slike o sebi niti naći načina da to rješavam.

Ja pretpostavljam da zelite stvoriti ozracje povjerenja u kuci i da je zato novcanik stalno dostupan, ali ja bih mu jednostavno uskratila da uopce i moze doci u iskusenje tj. stavila bi novcanik u torbu ili na neko drugo mjesto koje je "privatan", a ne "javni" prostor. U privatni prostor se ne "ulazi" jel tako?

Novcanik je tamo, na mikrovalnoj, bas kao i npr. kakao
Kad zeli kakao, uzme ga i napravi si.
Kad zeli novce, otvori novcanik i uzme si ih.

Znam da bi vi najradije da on PITA ako treba, ali na moj nacin ce morati pitati - jer mu nece biti dostupno ako zna da se ne "kopa" po maminoj torbi i tatinim hlacama i slicno.
Ovako, dok novcanik stoji na raspolaganju, on jednostavno nema potrebu pitati. jer na "javnom" je mjestu i samim tim dostupno svakome...

Citiraj:

---

Mukica prvotno napisa

U privatni prostor se ne "ulazi" jel tako?

---

Ne bih se slozila da su novcanik i kakao jednaki samo za to jer stoje na vidnom mjestu.
Novcanik je privatna stvar i tu se ne uvlaci prste bez dozvole.
Ako je odlucio uzeti novac,on ce ga uzeti i iz novcanika koji je spremljen u torbu.
Skrivanjem novcanika nista se ne rjesava.
Treba sjesti i popricati s njim,bez napadanja i optuzivanja.
Objasniti mu da uzimanje novca bez da pita ili da kaze da je uzeo nije u redu jer se moze dogoditi da tata/mama bude u nezgodnoj situaciji kad se u trgovini nadje sa praznim novcanikom.

Moram priznati da sam i ja pomislila isto što i Mukica - ako dijete ima taj problem, ja mu ne bih baš tako stvarala priliku. Ne znači da možda ne bi uzeo i da novčanik nije izložen, ali bi možda ipak barem malo djelovalo. Premda, mislim da se ovdje radi o dubljem problemu koji je povezan s djetetovom lošom slikom o sebi.

Citiraj:

---

M&A prvotno napisa

Citiraj:

---

Mukica prvotno napisa

U privatni prostor se ne "ulazi" jel tako?

---

Ne bih se slozila da su novcanik i kakao jednaki samo za to jer stoje na vidnom mjestu.
Novcanik je privatna stvar i tu se ne uvlaci prste bez dozvole.
Ako je odlucio uzeti novac,on ce ga uzeti i iz novcanika koji je spremljen u torbu.
Skrivanjem novcanika nista se ne rjesava.
Treba sjesti i popricati s njim,bez napadanja i optuzivanja.
Objasniti mu da uzimanje novca bez da pita ili da kaze da je uzeo nije u redu jer se moze dogoditi da tata/mama bude u nezgodnoj situaciji kad se u trgovini nadje sa praznim novcanikom.

---

ne znam, mozda sam ja u pravu, a mozda si i ti
lako nama pricat "Ne bih se slozila da su novcanik i kakao jednaki samo za to jer stoje na vidnom mjestu.
Novcanik je privatna stvar i tu se ne uvlaci prste bez dozvole." kad imamo vise od 12 godina i na stvari gledamo skroz drugacije

mozda sjest s njim, uzet papir i popisat njegove mjesecne potrebe
nek kaze sto mu sve treba
ili napravit popis po onome sto ste primjetili da nabavlja
kolko brojeva Alana Forda
kolko bonova za mob
kolko ovog kolko onog i vidjet koji je to iznos

stavit na papir prihode mame i tate
podjelit lovu s brojem radnih sati
pokazat mu koliko sati mama i tata trebaju radit za recimo 100 kn
i onda vidjet koliko on trosi mjesecno, pa koliko su mama i tata sati radili za to
pa onda, kad se sastavi popis, ak je to tu mac za dzeparac nac neki kompromis - npr. ponudit mu da si na neki nacin "zaradi" dodatnu lovu koja mu treba ili da reducira svoje potrebe i vidjet s njim treba li mu DOISTA sve to

bogtepitaj kakve traume ta djeca vuku sa sobom i zbog cega on sve "skuplja" i mora imati
jako je tesko tu nekaj pametno rec

Bacim oko na brzinu i vidim da ima različitih stavova. Moram priznati da smo pokušali sa svim što sam pročitala. Novčanik smo sklanjali, ali ako netko odluči napraviti što je naumio dovoljno je par minuta za to ( ista stvar kad dijete pošalješ van, učinit će što naumi u 7 navečer ili u 11 navečer ). Tu zabrana ili skrivanje ne djeluje, a na taj se način stvara ono što ne želim - nepovjerenje. Da je najjednostavnije rješenje, istina je, skloni i ne boli te glava, ali daje ti samo privremeni otklon od problema. :? Želim kompletno povjerenje. Na taj će način uzeti i baki i djedu ako bude u prilici. On jednostavno mora pitati, zna da će dobiti ono što je normalno i u granicama koje su primjerene za dijete njegove dobi, bez obzira koliko mu se može pružiti. No, on ne riskira da pitanjem ne dobije samo dio poželjenog. Prijatelji s kojima pričam o ovome imaju oprečne stavove. Znaju mi reći da pretjerujem i da nema djeteta koje ne mazne novac roditeljima. Ali da ja jednostavno njega previše kontroliram i da vidim stvari koje ne bih trebala ni vidjeti. Možda su u pravu. Nama danas svima ostaje sitniša koji se stavljaju u neku posudicu. Sigurna sam da veliki broj djece uzima iz zajedničke kasice prasice uz novac za marendu i još po nekoliko nedozvoljenih kuna koje sami uzmu sa raznih polica pa se i ne primjete. 5 dnevno, 150-200 mjesečno. Da li je itko u posudici ostavio 50 kuna sitnoga s namjerom, i da li je to sve uvijek bilo na mjestu kad ste odlučili prebrojati. Pokušajte. Većina to ne želi, jer na taj način mit o idealnom sineku ili princezici se urušava. Još, ako u domaćinstvu žive baka i djeda ( s nama to nije slučaj ) dijete dobije 5 od none, uprosi 5 od nona, a roditelj i ne zna s kolikom sumom novca mu djete raspolaže. Možda njegovi prohtjevi i nisu veliki, njegovi vršnjaci i prijatelji mahom ne žive u nuklearnim obiteljima i prilika za snalaženje imaju jako puno. Jedan naš mali susjed koji ide tek u 4 razred sada, dnevno dobija od oca 10 kuna, a od djeda i bake isto minimalno još toliko svaki dan. Kad se pomnoži, cifra nije normalna. I kada M. to vidi, da njegov prijatelj dnevno časti društvo, čini istu stvar
On je istu stvar u početku radio i sa hranom. Samo što kakao i novci nisu isto, ali izvor problema je isti. :)
Jednostavno on nije mogao shvatiti kada je došao da u jednom danu može pojesti nekoliko voćnih jogurta i da su oni samo njegovi.Odavale su ga male žličice koje bi nespretno samo obrisao papirom i vratio na mjesto. U kafiću bi grčevito držao čašu cole sa obije ručice, iz straha da mu je netko ne bi maznuo. Bez obzira koliko sam puta nailazila na kolonije i kolonije mravi po kući, koliko sam puta neplanirano morala micati frižidere i raditi neplanirane generalke po kući jer se uvijek iznova negdje širio nesnosan smrad kojeg se moralo locirati, zbog njegovog skrivanja hrane po svakom zamislivom i nezamislivom kutku, užasno se dugo ponavljalo isto. Zaliha hrane u sobi, rezervni pribor, miris mesnih narezaka koje bi kupio i skrivao ispod madraca, limenke čokolade u prahu između posteljine, dupla žlica, vilica i nož... spremanje za atomsku katastrofu :), to se riješilo 90%. Ima još bisera s hranom, ali ona sada proizlazi iz mojih litanija što je zdravo, a što nije. Barem ja tako mislim. Pokušavajući se učiniti idealnim, ispred mene ne jede junk i ne pije colu, iako je ja ponekad naručim u kafiću, a on kao osviješteni alter ego naruči borovnicu :lol:
No, novac mu očito daje veću sigurnost i veći osjećaj samostalnosti. Inače, on nije povučen, dapače. Izrazito je VESEO, UVIJEK NASMIJEŠEN; KOMUNIKACIJU ĆE OSTVARITI I SA CRNIM VRAGOM, u školi je glavni pokretač akcija protiv nepravde, omiljen u društvu, često u razgovoru sa pedagogom nju smantra oko malog prsta. Jako je inteligentan, matematika mu je opsesija. Nema on loše mišljenje o sebi, dapače, mislim da ima preveliko. Osjećaj krivnje uvijek postoji kad je uhvaćen u radnjama ove vrste. No, tvrdoglav je i uporan ko mazga. Straha u sebi nema nimalo, da mu je dati adresu i poslati ga u London, sjeo bi u avion i došao ravno na vrata na koja ste ga uputili. Snalažljiviji je od mene jedno 50 puta, iako se sa svojih 40 godina ne smatram nesnalažljivom osobom.

uf... potresno je ovo s hranom... ja sam u jedno post-studentsko vrijeme živjela u podosta ograničenim financijskim uvjetima, i točno znam da mi je iz tog perioda dan-danas ostao ovaj mehanizam: bojim se do kraja pojesti / potrošiti nešto (jer će mi možda baš to sutra jako nedostajati). tako stalno ostavljam na dnu staklenke malo senfa / majoneze /pekmeza i to onda stoji u frižideru dok se ne pokvari i baci :roll: , bočice šampona ne ispraznim do kraja nego je ostavim takvu i pored nje držim novu, punu iz koje trošim... naravno, pokušavam to sve kontrolirati, pa radim čistke po kući, ali doista mi treba dosta volje da to pobijedim...
e sad, budući da ja primjećujem ovakve posljedice tog relativno kratkog i opet ne-tako-radikalnog razdoblja, mogu samo misliti kakve posljedice proživljava dijete koje je prvih 8 godina (pretpostavljam) živjelo u okružju nesigurnosti ili straha za svoje osnovne potrebe...
osim toga, on s 12 godina nikako ne može osvijestiti te svoje instinkte... medonja, sigurna sam da ste već razmišljali ili možda i posjećivali psihologa, svakako bih te podržala u tome... i želim vam puno sreće!

Moram malo razmisliti o ovome, ali razumijem problem, jer imam brata od 12 godina, koji doduse ne krade novce, ali ima dosta slicnosti s problemima koje tvoj sin ima, a uz to nije posvojen, i voljen je i mazen i pazen od prvog dana.

Mislim da je kljucna stvar u samopouzdanju i slici o sebi koju ima. I potreban je dobar psiholog koji ce razgovarati i s vama i s njim da zajedno skuzite gdje je problem i kako mu pomoci, jer mislim da on u sebi strasno pati i izgubljen je.

Mislim da mi niti ne mozemo zamisliti tu tugu i usamljenost koju osjeca dijete koje dugo zivi u domu. Oni u domu nemaju prakticki niti jednu stvar, igracku koju bi mogli nazvati svojom, sve je zajednicko i dijeli se, a da ne pricamo o osobi, jer tete se mijenjaju i one su zajednicke.

Obrci su im zajednicki, i limitirani, te ne mogu pojesti koliko cega hoce, a zele. Znte ono kad ste u gostima, i bas su vam fini kolaci, ali iz pristojnosti necete uzeti vise nego jedan dva. Ali zelja za kolacem va j tako jaka, da cete uzeti jos koji kad mislite da nitko ne gleda. Mozda se i on osjeca tako.

Citiraj:

---

Moram malo razmisliti o ovome, ali razumijem problem, jer imam brata od 12 godina, koji doduse ne krade novce, ali ima dosta slicnosti s problemima koje tvoj sin ima, a uz to nije posvojen, i voljen je i mazen i pazen od prvog dana.

---

To me je zagolicalo....
Moj M. se se sijeća niti jednog dana provedenog u domu. Bio je u 2 udomiteljske obitelji sa još dvoje djece. Nije bio gladan ni žedan, imao je svoj kompjuter, ljudi su bili intelektualci. Ali nije imao mamu i tatu. Znao je da mu prolazi zadnji vlak za posvojenje. Bio je pred fazom usvojenja, koja nije realizirana. Odatle njegove navike o skupljanju hrane ( kao hrčak ) i uzimanju novca ( jer ne daj Bože da se teti nešto dogodi ), on se jednostavno morao snaći i dosta rano je sazreo.

Dijelomično sam to i odgovorila Zdenki2

Citiraj:

---

Naime, mislim da svi moramo biti svjesni i prihvatiti tu činjenicu, koliko god ona bolna bila i koliko god mi mislili da to nije upravo tako, da, naša djeca koja su posvojena u starijoj dobi bez obzira u kakvom idealnom domu ili udomiteljskoj obitelji boravili, svi oni imaju i nose u sebi duboke emocionalne traume

---

Medonja, dobrodošla. Iz tvog prvog posta odmah potpisujem ovaj dio

Citiraj:

---

Negdje sam pogriješila, negdje nisam. Negdje su rezultati ogromni, a negdje su poražavajući

---

Naš je stariji sin s nama šest godina, došao je kad je imao 10. Neke probleme smo zajedno prošli, neki se ponavljaju.
Svaki put kad nas je nešto mučilo pitala sam se slično: je li to samo dječji nestašluk? Jesmo li mi "prebudni" roditelji koji paze na svaku sitnicu? Ali koliko sad vidim odgovor je ne. Mi možda pazimo na svaku sitnicu, ali i trebamo. Kad imamo problema s djetetom, to je znak da dijete ima problem.

U konkretnoj priči s novčanikom - možda bih sklonila novčanik s najvidljivijeg mjesta, a možda i ne. Također razumijem i osjećam potrebu da živimo "normalno" a ne u drugom supnju pripravnosti. Ali ipak, smanjiti priliku, smanjiti napast, možda bi pomoglo.
Sve zajedno - predlažem da potražite vanjsku, stručnu pomoć. Pet je godina više nego dovoljno vremena da sami, brigom, ljubavlju, dobrim primjerom i obiteljskim životom učinite što se može. Problemi i nepoželjna ponašanja koja ostaju nisu ona koja se na taj način mogu ili bi se mogla srediti.
Potražite pomoć sada - ako bude potrebna bilo kakva vrsta terapije lakše ćete sina nagovoriti da sudjeluje sad nego za koju godinu.
I nemojte suviše očekivati od pedagoga u školi - oni se prerijetko susreću s posvojenom djecom, a ni kroz školovanje nisu imali prilike o njima učiti.

:heart:
Ne postoji problem koji se ne može riješiti. Optimista sam do kraja.

I ja. :)
Ali mislim da ne možemo svaki problem riješiti u krugu obitelji. Zato predlažem razgovor s nekim od struke.

To svakako. U to smo već krenuli. Nadam se odgovorima :?
Svaki savjet dobrodošao, ukoliko je netko bio u sličnoj situaciji :)
Može i na pp.
Veliki pozdrav svima :heart:

Citiraj:

---

medonja prvotno napisa

Odatle njegove navike o skupljanju hrane ( kao hrčak ) i uzimanju novca ( jer ne daj Bože da se teti nešto dogodi ), on se jednostavno morao snaći i dosta rano je sazreo.

---

medonja,shvacam da je decko stvarno bio u nezgodnoj situaciji,sto je dovelo do toga da stvara neke zalihe novca,hrane...u slucaju da zatreba.
jer jadnicko nije imao sigurnost,stabilnost i nije mogao racunati na niciju pomoc.
to je ono kao kad se opeces jednom,pa poslije i na hladno puses.
moja baka je npr.zapamtila siromastvo,kad su bili bosi i goli...pa nikad nije dala da se baci neki komad odjece jer "jos to moze zatrebati".

vezano za novac koji uzima,dali on to potrosi na kojekakve stvarcice ili on i to mozda negdje cuva?
koliko mu god moze pomoci strucna osoba,toliko i vi da mu ponavljate dok ne shvati,da ste tu,da moze racunati na vas,pokazati mu npr.stednu knjizicu na njegovo ime na koju cete mu stavljati neku stednju...jer izgleda da mu novac daje samopouzdanje i osjecaj sigurnosti.
razgovaraj otvoreno s njim i saznaj cega se boji?iako je s vama dosta dugo,cini mi se da se jos uvijek ne osjeca "kod kuce".
i nekako imam dojam da taj prijatelj koji casti drustvo,malo pridonosi situaciji uzimanja novca bez pitanja.

Citiraj:

---

Prijatelji s kojima pričam o ovome imaju oprečne stavove. Znaju mi reći da pretjerujem i da nema djeteta koje ne mazne novac roditeljima. Ali da ja jednostavno njega previše kontroliram i da vidim stvari koje ne bih trebala ni vidjeti. Možda su u pravu. Nama danas svima ostaje sitniša koji se stavljaju u neku posudicu. Sigurna sam da veliki broj djece uzima iz zajedničke kasice prasice uz novac za marendu i još po nekoliko nedozvoljenih kuna koje sami uzmu sa raznih polica pa se i ne primjete. 5 dnevno, 150-200 mjesečno. Da li je itko u posudici ostavio 50 kuna sitnoga s namjerom, i da li je to sve uvijek bilo na mjestu kad ste odlučili prebrojati. Pokušajte.

---

Na ovo ti samo mogu reci da ima djece koja nikad ne maznu lovu roditeljima.Takva sam bila ja,takvi su mi klinci (jedno starosti kao tvoj sin).
Imaju svoj dzeparac,ima i "prasica"za sitnisem iz koje uzimaju sitno za kruh i pecivo.Nikad nije falila ni kuna.Znali su me zvati na posao da pitaju mogu li uz kruh uzeti i sladoled,jer sladoled nije predvidjen od tog novca.Od dana kad sam rekla da me ne zovu za takve stvari,nego nek si uzmu,dobivala sam izvjesce tko je isao po kruh,sta su si jos kupili,koliko ih je kostalo i kusur vrate u "prasicu".
Znaju gdje stoji kucni budzet,nije im sakriveno ni zakljucano,ali ne uzimaju.Ni iz nasih novcanika ne uzimaju osim ako im recemo da uzmu i koliko recemo toliko uzmu.
Pred njima se sve otvoreno razgovara,znaju koliko zaradjujemo,koliki su nam rashodi i sta si mozemo/ne mozemo priustiti.
Cak mi kazuju kako su potrosili svoj dzeparac.Sad su se dogovorili pa dio dzeparca stede da bi zajedno kupili neku igricu za komp.

Mojoj prijateljici je npr.cudno kad ih posalje da joj kupe nesto u trgovinu,da joj donesu samo to(ne kupe si bombone ili zvake osim ako im naglasi da si kupe) i vrate joj kusur,bez obzira o kolikoj svoti se radi (osim ako im kaze da zadrze kusur).Jer svoje klince kad posalje oni kupe ono po sto ih je poslala i sebi sta im se svidi,pa se dogodi da nekad nemaju dovoljno novca za sve to platiti ili ako im i pretekne nikad joj kusur ne vracaju.
Ali moji su tako nauceni i jednako postupaju prema meni ili bilo kome.
Samo razgovaraj s njim,objasnjavaj i uvjeravaj,i sve ce sjesti na svoje mjesto :love:

Citiraj:

---

M&A prvotno napisa

Na ovo ti samo mogu reci da ima djece koja nikad ne maznu lovu roditeljima.Takva sam bila ja,takvi su mi klinci (jedno starosti kao tvoj sin).

---

Na ovo bih trebala ja reći da sam ja (a i sestra) u jednom periodu znala maznuti starcima po malo love. Istina uvijek se radilo o sitnišu, ne o većim svotama. Razlog?... Vjerojatno nismo imali baš blizak odnos, znam da mi je i danas ostalo u navici da njima previše ne objašnjavam kamo idem, što radim. Tako ne bih ni pitala lovu za sladoled, kad sam znala da ću umjesto sladoleda dobiti lekciju o štetnosti slatkiša. Bili su možda previše kritični i tvrdi u nekim stavovima. A i moje samopoštovanje nikad nije bilo na visokim granama. Nadam se da ovo nekom pomaže :)

Ja sam s nekih 9-10 godina nekoliko puta uzela kovanice mami iz novčanika, ali nisam s tim bila sretna ni tada ni poslije. Već s 12-13 imala sam pristup kućnoj blagajni, stajali su tamo svi novci (u vrijeme kad se plaća nosila doma) blok i olovka, trebali smo samo upisati kada i koliko uzimamo. Nikad to nismo zloupotrijebili.
Ali ovo je drugo - tu je novac već napast. S jedne strane smanjit napast, s druge raditi na upravljanju novcem, možda povećat utjecaj na neke financijske odluke...
Prijatelj koji raspolaže novcem nesrazmjernim svojoj dobi je otežavajuća okolnost. Ali nažalost, uvijek ima takvih, pitanje je koliko to naša djeca dožive kao super primjer. Roditelji mogu donekle utjecati da se vidi i loša strana toga, neki drugi rođak ili prijatelj možda još više. Kod nas je moj brat arbitar čiji ukus i prosudbe stariji sin jako cijeni.

a uuuuuuu koliko ja znam ljudi koji su starcima mažnjavali lovu iz novčanika....... :lol:
jedan od njih je moj šogor..

Citiraj:

---

Mislim da je kljucna stvar u samopouzdanju i slici o sebi koju ima. I potreban je dobar psiholog koji ce razgovarati i s vama i s njim da zajedno skuzite gdje je problem i kako mu pomoci, jer mislim da on u sebi strasno pati i izgubljen je

---

Ja posvojena nisam, ali sam krala...i to sam znala krasti velike svote. To se dešavalo u dobi oko 12-13 godine. Poslije toga je prestalo, ali sa 16-17 sam maznula nešto jednoj prijateljici što ni dan danas nisam prežalila.
Sada kada pogledam unazad krala sam jer sam ŽELJELA STVARI. Željela sam više od drugih, više za sebe, više za druge.
Prijatelje sam kupovala novcem.
Kod nas u obitelji se jako puno kupuje drugima i na taj način izražava pažnja, da li sam ja na taj način u toj dobi to izražavala? Kažem da nisam, nego sam baš kupovala prijatelje.
Novac sam prestala krasti i to ne znam ni kako, ne sjećam se. Nakon moji krađa i krađa mama bi mi svaki put vjerovala i došlo je vrijeme kada je imala više novca koji je stajao u ladici, ali iz te ladice se ne sjećam da sam uzela bez pitanja...možda jednom, ali ne smijem tvrditi - ne sjećam se.
I da, nije da ja novac nisam mogla dobiti nego jednostavno sam krala i potajno kupovala šta sam željela. Većinom je to bila hrana :roll: (junk food), odjeća, sitnice...

Odnos kod nas u obitelji je bio više orijentiran na hranu i financije, a manje na zagrljaje, pažnju, ZAJEDNIČKO VRIJEME, POTICANJE i TRAŽENJE od strane roditelja nekih zanimacija...
Ukratko, bila sam izgubljena.

Po meni, taj problem je dublji u njemu i treba se naći razlog.

E da, hranu ja nisam sakrivala, ali npr. sam žderala sve oko sebe i prežderavala se, a hranu bi bacala iza ormara ili kreveta ili bilo čega...

Bilo bi mi drago da je moja mama to prepoznala kao neki "poremećaj", tj. alarm za stručnu pomoć.
Isto tako savjetujem da se nađe dobra pomoć, jer stvarno mislim da njegov problem nije samo "u njemu" nego i "u vama" - misleći, da utječemo jedne na druge i na neke stvari mi ne obraćamo pažnju, a koje su možda ako bitne, a mi to ne znamo.

Obavještavaj nas o daljem napretku! :love: