Kako nas je porod uspio iznenaditi
Ovo je moja prica kako je prije 3 tjedna, u nedjelju ujutro dosla Sofija.
7 ujutro digla sam se sa sarafima u trbuhu, nis neobicno, kao i svih ovih zadnjih dana…
Jucer smo malo opet stanove gledali i vozikali se autom, a prije toga setali u podnozju Sljemena… mozda je od toga…
Ubrzo shvacam da je sarafljenje relativno pravilno i da bi to moglo biti to. AL ne dizem paniku, na pocetku smo price, osjecam se dobro, smireno i odlucna sam da necu juriti u bolnicu na prvi mig i tam provest beskorisne sate u radjaoni.
Dize se Mikson, citamo slikovnicu, pricamo, zezamo. Kuham kavu , njemu kakao… On ode malo do bake, ja vjesam ves i osjecam trudove. Idem po Miku da doruckujemo, jos nis ne prijavljujem, a i nije tak jako da bi se primjetilo…
Doruckujemo. TJ. Mika, ja nekako disciplinirano krisom maznem komad peciva i odlucim da necu jesti.
Budim MMa rijecima: Duso, digni se, nije frka, al uskoro cemo na brijeg, pa se polako razbudi i spremi. To se sve dogadja do nekih 8 i 15. Ja cijelo vrijeme hodam.
Jedan dobar trud koristim za klistir i saljem Nedi (frendici koja je takodjer u terminu - kasnije ce se dogoditi da rodi i ona isti dan) poruku .
S obzirom da nikako ne mogu skuzit ucestalost trudova (a nekako mi se cini da su se malo precesto poceli javljati), jer svaki put zaboravim kad je zapravo bio onaj prethodni – zaduzujem MMa da prati na sat, i polako se krenem tusirati. Nakon tusiranja mazem se s kremom protiv strija – disciplina u prvom planu, nista te ne smije sprijeciti da mislis na svoju kozu i posljedice, pa cak ni porod pred vratima!
MMovo brojanje: 8.24…. 8.26…. (ma seres, nemre bit, krivo si vidio), 8.30… ups. Hm. Nije li to nekako precesto? Al dobro, idemo sad, pa cemo vidjeti…
Oprostaj s Mikom, objasnjavanje, on odlazi satronezainteresiran baki, ja skupljam cetkicu za zube, punjac mobitela i razmisljam da MM ipak putem u ducanu kupi rezervne baterije za digitalac. Htjela sam ja praznit memorijsku karticu, al me MM uvjerio da nema potrebe bas sad, nece valjda tolko slikat… i da, oblacim se. Sad vec nekako osjecam da je malko frka jer trudove ne mogu prehodat i sve teze ih podnosim i nekako mi se cini da su dugacki.
Al ja sam cool.
Spremna sam na sate muke i bolova. I hrabro krecemo u lift.
Ivan ide po auto i dolazi u rikverc pred ulaz, tu me vec jedva skuplja na cesti, sjedam, krecemo.
Sad je nekih 8.45.
Vozimo se kroz pusti grad, on se trudi bit njezan, al ceste su okrutne, pune rupa i radova… Penjuci se prema SDu, ja zakljucim da ne znam dal radi glavna porta, bolje da ide na straznju (Hitna) koja je uvijek otvorena… ionak mislim da mi je predaleko pjesacit od bolnickog parkinga do ulaza. On bi produzio ravno (prekrsaj), a ja disciplinirano kazem – radi krug, ne smije se ravno, pa nema veze za 2 minute.
Jesam li vam rekla da sam tu na minutu i da traje minutu?
Dakle, radimo taj krug (da ne bi napravili prekrsaj) a ja vec imam osjecaj da radjam. Ne dizem paniku (na glas) al sam vec luda. Zadnji zavoj, zmigavac, ja vicem desno mozes desno mozes, ****teroditcu vozi!!!! On uletava na portu Hitne, ja otvaram vrata al ne mogu izaci. Izlazi portir, stari cica i prima me. Vice – gospodjo, dajte idemo, vi parkirajte auto tu sa strane (da oslobodi ulaz u Hitnu). Ja govorim «Treba mi torba, nutra su mi dokumenti», a cica govori «Ma kakva torba, pustite torbu « i sav je jadan prestrasen. Ulazimo unutra, oce me posjest u kolica, a ja velim: «Nemrem sad sjest, hodat cu». I tako jos 2 metra i onda vise nemrem ni hodat. On ulovi lezeca kolica, dere se i dolazi neki tehnicar i guraju mene na kolicima prema liftu (ne bi cica mogo sam), MM s torbom dojuri i nas troje- cica, MM i ja na kolicima uletimo u lift i na drugi kat u radjaonu.
Moram pohvalit lift koji je radio! Jer 15 minuta kasnije NIJE radio.
Izlazimo iz lifta prilicno teatralno i cica zvoni na radjaonu. Otvara dr. PRKA i pita: Izvolite.
Ja (lezecki) kazem: «Pa, ja bi rodila ak moze kod vas».
(dva oca sjede sa strane i gledaju zbunjeno). Uvode me unutra, MM ceka vani. Babica me vodi prema stolu za pregled i umiruje «Polako gdjo. Bez straha gdjo. Moramo vas pregledat, polako, CTG napravit da vidimo di ste…. I sve ona smireno a ja se rusim i objasnjavam da ne mogu vise. Uglavnom, ukrca ona mene na stol, dodje Prka, unidje di treba i kaze: Ovo je ful otvoreno, ajmo u boks, busi vodenjak, radja…
A ja: «Muz je vani, dajte ga pozovite, ocu muza kraj sebe»… babica me umiruje – lako za muza, dajte da vas do boksa dovedemo (tu sam mislila da cu na hodniku rodit)… i strpaju me u boks, babica stavi ctg na 20 sekundi cisto da cuje jel ima sta… al skida ga jer nema vremena… Prka busi vodenjak, ja vicem «Nemojte me rezat molim vas, imam traume iz djetinjstva!»
I uletava MM koji se presvlacio u bolnicko, sreca moja izbezumljena, al smirena , sa pumpicom za vodu (s kojom me na prvom porodu osvjezavao u satima i satima trudova), prima me za ruku, a babica uzela stolac, sjela uz moje medjunozje i masira, gleda, i govori: Ajmo, tiskaj kad krene.
(necu sad o boli, ocaju, o snazi koju nisam mogla naci u sebi jer je sve tako naglo i neocekivano doslo da se nisam mogla pripremiti… idemo dalje!)
I tiskala ja . Jednom, pa drugi put. U pauzi me MM sprica, usput posprica pomocnu babicu koja je stajala kraj mene….
Pa se ljuti babica: Mala, ak oces svoje uvjete moras me slusat! Strogo i autoritativno. I tako ja radjajuci zatvaram oci i mantram: necu da me reze necu da me reze… i osjetim da ide… i kaze zena:Eto, gotova si.
Ja u soku. Nemrem vjerovat. Porodi posteljicu, uzme malu, pred nama ju opere, izvaze, pogleda, i da mi na prsa. Mi ju ljubimo i mazimo, al ja u soku. Ne kuzim di sam, zasto sam tu, di je moj porod i sve to… bilo je 9. 05 minuta.
Pregledaju me ona i Prka , mrvu pucnulo, ne za sivanje, ajmo, krpa medju noge i van.
Zgurali me na hodnik (onaj isti s liftom di smo usli) skup s MMom. Oni ocevi i dalje sjede i gledaju zbunjeno. Jedan pita – jel sve u redu? Jel za radjanje? A MM:»Paaaaaaaa, rodila je». Nis im nije bilo jasno.
Malo kasnije MM zove baku koja ga pita: A, idete vi sad u bolnicu?
