Šokiralo nas je kako je teta u vrtiću povukla naše dijete!!

Ovo kaj smo doživjeli danas u vrtiću zaprepastilo nas je.
Inače imamo dijete koja je možemo reći osjetljivo i nikad nismo bili grubi prema njoj a niti smo dopuštali da netko drugi bude grub pema njoj.

Dora ima 3.5 godine .
danima prije nam je pričala i bila je vesela zbog toga kaj bu krenula u vrtić.
Mi smo jučer bili prvi dan u vrticu i super je proslo. Dora je išla tam s veseljem, odvela ju je mama i odma ju ostavila do 12 h.kad je mama došla po nju jučer i kad ju je Dora vidjela tek se onda jako rasplakala..
jučer je poslijepodne rekal da ne želi ići više u vrtić.
danas ujutro 2. dan vrtiča
nije htjela ići.
išli smo i tata i mama s njom.
rekli smo joj da idemo pozdraviti tetu.
tamo se držala mami za ruku i onda ŠOK !
teta je rekla da se ne treba puno opraštati, da je tako bolje i onda je povukla Doru k sebi i Dora je jako počela plakati , a mi smo otišli od nje i tako smo ju ostavili..
sad smo doma. mama je na bolovanju, a tata radi kasnije...
gledamo se i pitamo se pa, kako smo mogli biti tako glupi i ne pitati tetu da bi trebali ostati s Dorom neko vrijeme još tamo....
osjećamo se kao da smo izdali vlastito dijete....
sad kad čitam neka druga iskustva vidimo da neke tete dozvaoljavaju a neke ne da roditelji ostanu s djecom tamo u vrtiću
mi ćemo to sutra napraviti
ostat ćemo tamo s Dorom
ali žao nam je da je Dora preživjela danas tu mogli bismo reći traumu
vidimo da joj je sve to previše za prva 2 dana
i koliko joj je jučer bilo lijepo u vrtiću, krenula je puna entuzijazma, optimizma i veselja
a danas totalna suprotnost..
danas ćemo ići po nju u 11 h
a sutra ćemo tamo ostati s njom..
nadamo se da joj se vrtić danas nije toliko zamjerio...

može koji savjet nama roditeljima, da ne osjećamo takvu grižnju savjeti i da se oslobodimo strašnog osjećaja krivice koji nas trenutno muči?
i kakva su vaša iskustava u sličnim situacijama?

hvala

To sto je teta rekla da rastanci trebaju biti sto kraci-iz mog iskustva bila je u pravu. Nisam videla koliko ju je jako povukla (to su videle tvoje tuzne oci), ali veruj mi da ce brzo prestati da place. Ja imsam obicaj da kad vidim da je gusto , maltene gurnem teti u ruke i brzo odem. Malo placu pa prestanu....
Kod nas u vrticu nema adaptacije sa roditeljima i ma kako zvuci, mislim da je bolje i prirodnije, sve brzo prodje, deca se naviknu, nemoj se brinuti.

To sto je juce bila puna veselja a danas nije je takodje jedan normalan tok stvari.....

Bez obzira što su nekome dulji rastanci teži, ali svaki roditelj poznaje svoje dijete i način kako dijete reagira i meni je ovakva situacija nedopustiva i gotovo. Ne bih ja sad tam u vrtiću logorovala tjednima - mjesecima dok dijete samo ne utrčkara, jer je to nemoguće i štetilo bi ostalima u grupi, ali bome ne bih dopustila da mi netko praktički na silu odvoji dijete drugi dan. Ja tako ne funkcioniram, ne može i gotovo, nije dijete došlo na prisilnu robiju, nego želim da se polako uklopi u novu sredinu. :evil:

I roditelji nemojte drugi put nemoćno slijegati ramenima, ako vidite da neki režim vašem djetetu ne odgovara, reagirajte. Ne treba nikad pretjerivati, ali ne trebate biti pasivni igrači, jer vi ste ti koji najbolje poznajete svoje dijete.

Citiraj:

---

ivananeda prvotno napisa

To sto je juce bila puna veselja a danas nije je takodje jedan normalan tok stvari.....

---

Ovo potpisujem, jer prvi dan zapravo ne znaju sto znaci ostati u vrticu.
Njima razlika izmedju 5 minuta i sat vremena ne znaci nista kada im kazes, ali kada iskuse sto znaci boravak u vrticu a to je da na duze vrijeme nema mame i tate onda krene otpor.
Bas iz tog razloga potrebna je adaptacija.

Ne slazem se s nacinom na koji je to teta izvela, dakle grubo povukla dijete.
Mogla vam je reci da su dugi rastanci kontraproduktivni, rec vam da ju izljubite i onda je dignuti i unjeti u sobu a ne vuc ju za ruku :/

Razgovaraj s tetama danas kada odes po nju, nemoj da vam to ostane ovako, trebate to rijesiti u startu ;)

Da te i ja utješim... (ne radi povlačenja, nego radi toga što je rekla da danas ne želi u vrtić)

Mateju je ovo treća godina u vrtiću, super mu je i voli ići. Ali svaki put nakon pauze ili godišnjeg (kao sada, nisu bili mjesec dana u vrtiću) prvi das ide s oduševljenjem, recimo jučer, a danas je plakao i to jako, jako. Ima 4 godine i 4 mjeseca, ostaje u istoj grupi, u istoj sobi, s istim tetama, ali jednostavno je to proces koji neka djeca prolaze. Jučer je bio oduševljen jer dugo nije bio, a danas je već shvatio da se treba vratiti (u njema težu i manje lijepu) svakodnevicu. Ipak im je ljepše kad su s nama kod kuće ili gdje god, kad se po cijele dane družimo i igramo, nego u vrtiću. Ima djece kojoj je lijepše u vrtiću.

Petar je isto tako drugu godinu u jaslicama, sve isto kao i Matej. Plakali su danas kako već dugo, dugo nisu. Baš su bili tužni i nesretni, ali ja stvarno nemam neki drugi izbor....

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I roditelji nemojte drugi put nemoćno slijegati ramenima, ako vidite da neki režim vašem djetetu ne odgovara, reagirajte. Ne treba nikad pretjerivati, ali ne trebate biti pasivni igrači, jer vi ste ti koji najbolje poznajete svoje dijete.

---

X
Ko da sam ja pisala.

nisam stigla pročitati što su cure napisale na ovu temu, no:

- idealan je što kraći rastanak od djeteta, no ako dijetetu treba vremena, mislim da mu ga roditelj treba i dati, no bez "tužnih" emocija roditelja (znam da se svakom roditelju "raspada" duša kad vidi da mu dijete pati)

- kad se dijete predaje u grupu, moj savjet je da se roditelj sagne do djeteta, oprosti se sa njim, kaže kad se vide (nikad nikad nikad ne smije dijete u tome prevariti), okrene dijete od sebe i preda ga teti.

Odgajatelj ne smije čupati dijete iz roditeljevih ruku!


Lovro je krenuo sa 2,5 u vrtić. Trebala nam je godina dana da sam uđe u grupu. Uvijek je inzistirao na zadnjem zagrljaju, poljupcu, da bude u mojim rukama i da ga ja predam teti u ruke.
Kasnije je sam rekao kako želi ući.

antik, isto se desilo i nama 2. dana vrtića
krivnju što sam u tom trenutku otišla osjećam još i danas, i teško ću je se riješiti :(
bila sam u šoku, zatekla me teta, nisam se snašla... i ne krivim tetu jer vidim da mnogi roditelji baš to i očekuju od nje.
idući dan smo porazgovarale, rekla sam da ja i moje dijete ne želimo takve rastanke i dogovorile smo se da se kćer i ja možemo maziti i rastajati koliko god želimo, ali u garderobi, da ne ometamo grupu.
i tako smo se nas dvije idućih desetak dana mazile u garderobi i po sat vremena, a onda je jedan dan samo rekla da joj to više ne treba i umarširala u sobu.
dakle, nemojte se ljutiti na tetu, nego lijepo s njom razgovarajte o svojim željama i dogovorite nešto što će svima odgovarati.
sretno :love:

Ne grizite se puno oko toga što se desilo. Ovo za prvi dan i početak drugog što ste opisali mi se čini sasvim normalno i identično onome što je moja djevojčica u to vrijeme i u toj situaciji napravila. Tužno za roditelje, ali sad s odmakom vjerujem da nije traumatično za dijete. Naravno da nije sve u životu baš onako kako si zamislimo i zapravo je na neki način dobro da nije. Mi ljudi (a i djeca su mali ljudi) smo čvrste biljke.

Pristali ste na nasilno odvajanje. Ok. U tom trenutku niste osjetili poriv da se suprostavite i surađivali ste s tetom. I to je ok. Niste ju izdali time. Samo ste imali različite želje/potrebe. No ako ste hladne glave zaključili da to nije scenarij koji vam odgovara, i to je ok. Kad sljedeći put dođete, bez da dijete čuje ukratko recite teti da ne želite da ju na silu odvaja i gotovo.

Ja sam imala slično iskustvo. Moja djevojčica je stajala kraj mene i grlila me i plakala te molila da ne odem. Teta joj je prišla i relativno nježno ju odostraga primila i na njezino iznenađenje odvojila od mene i htjela ju uzeti. Neva se krenula drečati iz petnih žila jer ju je to iznenadilo i naravno da joj se nije sviđalo. No, ja sam znala da to ne želim (jer sam dan prije vidjela takav scenarij i stigla razmisliti o njemu) i ponovno sam ju primila i odvukla sebi, pogledala tetu u oči i smireno joj rekla kako ne želim da ju na silu odvaja, kad ćemo biti spremne, odvojit ćemo se. Da nisam prošlog dana vidjela takvu scenu i imala priliku razmisliti vjerojatno bi postupila kao i vi. Na dugi rok vjerujem da nije zapravo niti bitno.

No, moj savjet za dalje. 1. stvarno se trudite da su rastanci kratki. vjerujem da je to iščekivanje odlaska roditelja djeci prestresno da bi ih tako dugo držali na ledu. pripremite ju unaprijed i kad dođe vrijeme, odvojite se. naravno da joj ponekad neće biti po volji, i sasvim je u redu (i zapravo poželjno) da to izrazi - plakanjem, otimanjem, vikanjem,.. kako god. sve je bolje nego da to drži u sebi. dugi rastanci zapravo nisu neka sreća. moja djevojčica je bila "sporogoruća" i trebalo joj je duže da se aklimatizira svako jutro na situaciju, nekom djetetu bi bile dovoljne dvije-tri minute da se snađe, njoj je trebalo deset. I na to sam bila spremna. Sve preko toga (nisam imala štopericu već sam osluškivala nju) je zapravo bilo kontraproduktivno. Zapravo nikad nećete doći u fazu da ona u istom danu iz "nikako neću da odeš" prijeđe u "možeš otići i neću plakati", koliko god vi dugo bili tamo s njom.. 2. vi budite na čisto s odlaskom i ostavljanjem djeteta. kada ste spremni, odradite ritual opraštanja (npr obucite zajedno šlape, pogledajte ju u oči i ponovno potvrdite da ona ostaje i kada ćete točno doći po nju, zagrlite ju i poljubite i ostavite teti - bilo u ruke, bilo samo pored nje) i otiđite. svako vaše okolišanje će ona osjetiti i to će joj biti još teže. dovoljno joj je teško što se privikava na novu situaciju, ne mora se još nositi s vašim emocijama i premišljanjima, za to ste vi odgovorni. 3. pokušajte utempirati da u trenutku vašeg odlaska teta ima slobodne ruke da se zabavi s vašim djetetom, bilo da ga zagrli i utješi dok plače, bilo da ga zaokupi igranjem - ovisi o fazi.

I pripremite se za jedan snažan vrtlog emocija oko privikavanja na vrtić. Vaša djevojčica mi po opisu prilično sliči na moju, a svakom djetetu drugačije pada vrtić. Također, vaša razmišljanja mi sliče na naša u tom trenutku. No sad kad se osvrnemo na to, vidimo da smo u nekim stvarima pogriješili. Mislila sam da joj idem na korist što sam dugo s njom pri opraštanju, čak smo imale dogovor da neću otići dok ona ne kaže da nije spremna. Zapravo mi se sada to čini sasvim pogrešno. Prebaciti na nju lopticu odgovornosti kada je trenutak da ostane sama, pa koje dijete to može držati? Naravno da joj u prvim tjednima nikada nije bio dobar trenutak da ja odem. Neovisno o tome što joj je bilo dobro u vrtiću bez mene, trenutak rastanka joj je uvijek bio tužan.

I da, nemojte se ljutiti na tetu ili joj zamjerati postupak. Nije ni njoj lako. Ona vjeruje da je to najbolji put (brzo odvajanje od roditelja i tješenje od strane tete), i za mnogu djecu i je. U krajnjoj liniji, mnogim roditeljima je također lakše kada je netko drugi ta baba-roga koja prekine oproštaj, zagrli dijete i pošalje roditelje van. Također, teta tamo stoji i čeka da utješi dijete kada ostane s njom, ona se vjerojatno također osjeća bespomoćno kada vidi da do te točke ne dolazi.

Puno sam se raspisala, puno razmišljanja mi dolazi u glavu dok se prisjećam našeg privikavanja, ne zamjerite. Gledajte vašu djevojčicu i stalno promišljajte da li idete u dobrom smjeru. Ništa od toga neće ostaviti trajne posljedice na djetetu, dok god vi na zdrav način pristupate situaciji i dozvoljavate djetetu da u potpunosti izbaci sve svoje frustracije van.

Sretno!

Mi smo se dugo opraštale u garderobi, pred vratima (vrata grupe su tad bila zatvorena).
No, kad otvoriš vrata i ideš predat dijete, to radiš brzo. Teta ima i drugu djecu na koju pazi, neka djeca krenu van iz grupe i po meni tad roditelj to treba napraviti brzo.

Citiraj:

---

nikad nećete doći u fazu da ona u istom danu iz "nikako neću da odeš" prijeđe u "možeš otići i neću plakati"

---

zašto to misliš?
možda to vrijedi za neku djecu, ali definitivno ne za svu.
meni je zara nakon tih sat vremena opraštanja svaki put sama rekla (doduše tužno, ali odlučno): "sad sam ok, neću plakati, možeš ići."
i tako 10 dana
dok 11. nije odmah rekla da mogu ići

Nama su još na roditeljskom sastanku rekli da opraštenje mora biti brzo, odlučno . Znači pusa zagrljaj mama /tata mora ići raditi. Poslije posla doći po tebe, a tebe ću sad dovesti teti.
Ja sam ih odvela teti rekla bok dala pusu rekla dođem po tebe poslije posla i brzinom munje izletjela iz vrtića. Sa prvim naravno da ne čujem da urla. A sa drugim sam iza ugla prisuškivala. I stavarno nakon što sam se izgubila iz vidokruga djeteta nakon 2-3 min. prestalo plakati i sve o.k.
Pa poslije imaju fazu čim kad te vide da dolaziš po njih opet u plač pa si misliš joj Bože jadno moje dijete cijeli dan je plakalo.
A djeca i sama ojećeju nervozu roditelja. Ja sam sa prvim plakala ko kišna godina čak sam i pomišljala da ju ispišem iz jaslica. No sve je to prošlo. Sad kad 2 tj. ne idu vrtić već ispitivaju za svoje prijatelje , tete....
A sve što te smeta, ili nisi zadovoljna porazgovaraj /reci teti. Ja sam puno pozitivnih i negativnih problema tako riješila. Ispičaj teti kavo je dijete, da se na njega ne viče, i sl.

Kad mi je cera krenula u vretic- bukvalno sam bila bolesna dok ne dodje vreme za odlazak po nju. Ona je tako plakala i zakopca se za mene kao mackica, mislila sam sve najgore o sebi kao zlocincu i tiraninu ali sva sreca brzo me je proslo i nju i mene.
Iskustvo je naravno bilo dobrodoslo kad je za 2 godine sin krenuo...On nikada ni je bio odusevljen...ali verujte, placu samo na rastanku i prave dramu za roditelje , tamo se zaigraju i fini su :heart:

ova prica mi je fuuuul nazalost poznata
l je zbog toga ( i moje trudnoce) pauzirala godinu dana
da nije rtijec o jednom rijeckom vrticu na podrucju sušaka :shock: :cry:

nije
riječ je o vrtiću tom, već o vrtiću na sjeveru hrvatske

danas kad smo došli po doru dočekala nas je s osmjehom..
međutim danas opet cijelo poslijepodne priča da ne želi više ići u vrtić i svaki put kad to veli se rasplače..

ajme što nas čeka sutra...

Nemojte mi zamjerit, molim vas, ali nešto mi je palo na pamet što bih ovdje napisala..Ne opravdavam nikakva nasilna odvajanja, naravno, to je i tetama jedan grozan osjećaj kada moraju uzeti u ruke dijete koje vrišti i baca se...a ima takvih situacija...kada roditelj to traži...ili kada jednostavno drugačije ne ide... a ima i toga vjerujte.. (to se naravno ne odnosi na primjer iz uvodnog posta)...ali zamolila bih vas sve da razmislite o sljedećem: kada bi morali birati da dijete samostalno i s osmijehom uđe u grupu, te vam mahne veselo i pošalje pusu te se zaigra, a kad vi odete nakon par minuta se rasplače žestoko i dugo, ili da se danima neće odvojit te rida i "kači" se za vas i nogama i rukama te vrišti a ništa ne pomaže, pa ga teta takvoga uzme, a kad vi odete ono se za par minuta veselo zaigra...što biste odabrali??Govorim to jer se često događa da ona slika "na vratima", iako jest slika koju roditelj "nosi" ostatak dana,nije slika djetetovog boravka u vrtiću...U svakom slučaju odvajanje nikako ne bi smjelo biti predugo, jer se tada djetetu šalje poruka da "to" i nemora biti baš tako, tj da postoji prostor za predomišljanje...Na neki način, tako mu šaljete poruku da niste baš sigurni u to što radite (iako to vi možda i jeste, i samo ste si uzeli više vremena misleći da je tako djetetu bolje)...I da, razgovarajte s tetom, dogovarajte se o načinima "rastanka"...Reagirajte...

Citiraj:

---

antik prvotno napisa

danas kad smo došli po doru dočekala nas je s osmjehom..
međutim danas opet cijelo poslijepodne priča da ne želi više ići u vrtić i svaki put kad to veli se rasplače..

ajme što nas čeka sutra...

---

VI budite pozitivni. Pokušajte se riješiti osjećaja straha i zabrinutosti, ona to osjeća. Naravno da joj se ne ide negdje gdje nema njenih mame i tate, koliko god tamo bilo igračaka, djece... nisu nam klinci totalne prodane duše :) Uostalom, dočekala vas je s osmijehom, znači nije joj tamo loše, samo joj odvajanje teže pada a i to će proći. Samo hrabro :*

anin, u pravu si, ali opet svatko najbolje poznaje svoje dijete.
Mi ponekad imamo sličnu situaciju u jutro kad idem raditi. Na sreću, te situacije se rijetko ponavljaju. Zna se dogoditi da se maleni probudi tu sekundu kad stigne baka. Odmah mi se zakači za vrat i zapomaže mama, mama,...
Baka je znala koji put reči, kreni ti samo,... budemo se mi snašli,...
Ali ne radi se o tome, ja vidim da mojem djetetu treba još par minuta s mamom, a meni 5-10 minuta ne znači ništa, bez obzira što mi je jutarnje vrijeme stvarno na knap, ali onda ne stavim maskaru, ne jedem, nego samo jurim, ali nema veze,
Ja ga onda grlim, nosim po sobi, pričam mu da idem raditi, da će se on igrati s bakom, pa onda ovisno što ga to jutro zanima, predam ga baki i kažem, ajde sad ćeš s bakom diči roletu, pa da vidiš da li su otišle zvijezdice, ili ako ima na Baby TV, baš koji zabavan crtić, pa njega pogleda, ... nije bitno, ali njemu taj oproštaj od 5-10-15 minuta baš treba, nakon toga ide mirno kod bake i čim izađem iz sobe več s bakom veselo priča.

Anemona, da, u pravu si, svatko najbolje poznaje svoje dijete...U svakom slučaju, treba isprobavat...ako treba i 10 mrazličitih "tipova rastanaka" (koji izraz, gdje ga samo iskopah), ako to znači da ćemo naći onaj pravi...

Ja bi se nadovezala na ono da svatko najbolje poznaje svoje djete. :oops:
Od T sam svašta očekivala....SVAŠTA...jer je moj i jer ga znam :oops:
Ali me uspio iznenaditi uletavanjem u grupu bez da me i pogleda. :shock:
Ujutro već kod doručka pita kada ćemo krenuti....jedva dočeka da mu navučem šlapice....LUPA ( kuca) na vrata i teta još nije ni otvorila on se gura unutra. :mrgreen:
Je danas se rasplakao jer je jedna curka plakala pred vratima i teta nije odmah otvorila pa bi on išao doma.
Za sada smo u vrtiću po sat vremena i kada dođem po njega SVI,stvarno SVA djeca se dobro zabavljaju ,nitko ne plače i ne visi na vratima u suzama.Igraju se ,skakuću ,smiju.
:D