Dakle, moja prica s poroda... KBC Rijeka..
prica je poduza, ali tko zeli i ima volje, neka procita moju pomalo potresnu pricu koju sam zeljela podijeliti s vama iako mi je u ruznom sjecanju ostala....
21.8.2009.. 6:00h ujutro... termin...
ustajem..osjecam lagane kontrakcije maternice..nista strasno, 3 noci prije, imala sam lazne trudove po 5 sati u razmaku od 3min...
sjednem na terasu, mama mi napravi kavu, zapalim, dignem noge na ogradu i uzivam...
suprug otisao po krafnice od cokolade cisto da se zasladim.. :roll:
beba se rita uobicajeno, kontrakcije svakih 5min cca.. ne uzbudujem se previse jer ionako imam zakazan pregled u 8h u bolnici, preventive radi...
dosao muzek, pojedem jednu krafnicu, nemam bas apetita...osjecam laganu glavobolju i temperaturu 37.3...
otusiram se, sredim, zbegecam ko velika :mrgreen: i lagano via bolnica...
8:00h...
dolazi moja "veza"..glavna sestra na odjelu cuvanja trudnoce, veli, uvazeni gospon profesor ce te primiti prvu..velim super..cekam..
glavobolja vec nesnosna..kurim od temperature...
suprug i mama vec lagano nervozni...
smjestaju me na UZV, izvagaju, provjere pisalinu ( :mrgreen: ) i sve sto ide uz to...
nakon 20min jedna sestra pogleda na rezultate mog UZV-a i ovo - :shock: :shock: :shock: :"hitnooo kod doktora, vi cete roditi uskoro!!!"
ja velim ok...kaj se uzbudujete..pomalo...
odlazim kod doktora, ugura u mene nest zeljezno, rasiri ko debil i pincetom povuce posteljicu ili sta vec, meni se oci okrenu za 360 stupnjeva, i zamolim gospon profesora jel moze to malo lakse..veli on, nemoze, gospodjo otvoreni ste, beba je u zelenoj plodnoj vodi vec duze vremena, nije dobro, hitno na 5.kat u radaonu, vidimo se gore...
:shock: :?
uhvati me strah i krenu suze...
dodem gore, i suprug sjedne na zvono...nema nikoga.. !!!
20min cekamo ko budale, da bi na kraju dosla sestra i rekla-joj nismo vas culi..a mi vas cekamo...
ok, no bigi..sve bu oke, govorim si...
uvede me unutra, da mi spavacicu, izvadi krv, klistir, tusiranje i pita za zelje...velim samo suprug na porodu...ok...
trk u radaonu, stave na onu stolicu, prikopcaju UZV i puste me u mraku....
poceli su moji trudovi...vec poprilicno jaki...vidim na monitoru kak se penju i pojacavaju...
zovem sestre, molim da dode suprug...veli oce oblaci se...a meni odmah lakse...
dolazi suprug, vadi fotic i krene slikat mene, i sve okolo...
ja mirna jos uvjek...gledam na sat ...10h...
dolazi gospon profesor, pa jos jedan doc, pa jos jedan, pa 3 sestre, pa 3 stazista, pa 5 sestara, pa cistacica pa nemam vise pojma...
mene vec gruvaju trudovi, nesmijem tiskat jos, a oni se naredali ispred mene, raskrecili me i udri Mile, ajmo je malo pregledat, onak zdravo seljacki...
skroz bolan pregled, kopaju po meni ko po kanalu...
prokinu mi vodenjak, curi zeleno...jos malo kopa po meni, veli doc, ajd dobro je, dajte joj malo dripa nek se to ubrza...
velim uuu super, ice brze...
za pocetak na jelovnik mi nude 15kapi, prihvacam...
uskoro pocinjem lagano stenjati, neugoda, bol...
nakon pola sata opet pregled...opet sve ispocetka...kopanje, navlacenje, i ponovo prokidanje...curi zeleno...
pitam jel beba u redu, veli "ma je, otvoreni ste, glavica je u uscu..ima mjesta, sve ok..al je zelena voda...al nist se ne brinite"...ok...
12h....lagano se znojim, bol u ledjima sve jaca, unutra me lagano trga...
dolazi sestra, pomazi me i veli "20kapi na zapovjed doktora"...meni vec slabo na samu pomisao...
suprug me drzi za ruku a ja s drugom rukom grebem precku, i grizem ju...
bolovi nesnosni...pocinjem ispustat cudne zvukove, ne mogu izdrzati...
dolazi doktor, izbacuje MM van, i veli - pregled...
opet kopa po meni, gledam mu lice i vidim da nekaj nije u redu...
opet prokida, curi zeleno...navlaci posteljicu, gura obje ruke i silom me siri...pocinjem plakati, boli me za poludit...
doktor cijelo vrijeme govori "znam...znam...znam da boli..."
poludim i izderem se na njega i pitam ga " fakat znate, sta ste rodili????"
kaze "jesam" i grohotom se smije, ja razljucena, izmucena vec lagano, govorim sestri na glas da cu ga odvaliti nogom bude li nastavio tako...a on ni trzaj na to......
15h....
dolazi sestra s vodom..daje mi da pijem...olaksanje, al ne zadugo...povecavaju mi dozu na 25kapi...
suprug pocinje plakati zajedno samnom...vristim, bol je nesnosna...molim sve oko sebe, da mi dopuste da tiskam jer imam poriv...neda doktor... :x
"zelim carski, ne mogu vise, molim vas!!!!"...nista...
molim sestru za pomoc, piski mi se...ponudi kateter, velim bilo sta, puknut cu...pomogne mi, uto dolazi doc i pocne vristat na sestru da sta radi, jeli ona normalna bla bla...ona blijedo gleda, i kaze, gospodja se treba pomokriti, ili zelite da to obavi po sebi i plahtama?..doc ode ca...ja od muke zajedno s kateterom piskim po sebi i oko sebe...
sestra me mazi i govori da ce sve biti ok..da se nedam...
dolazi babica, stavi gel na prst, da me pregleda...
obavlja to njezno...prica samnom, i mazi me...
dolazi doc i opet stane drecat da jel ona normalna, da sta me dira...
suprug vec lagano lud, na reakcije i postupke uvazenog profesora doktora.....
16:30h...
lagano gubim snagu...mokra sam, piskim po sebi bez kontrole, suze teku, molim sve oko sebe za pomoc, suprugu vec oci krvave od bijesa, muke, zalosti i nemoci...
opet molim za carski, za bilo sta...osjecam da beba pati...a pomoci nema...
dolazi sestra sa tugom na licu i sutke povecava dozu..."30 kapi duso..oprosti ali tako kaze doktor"..i ode....
za 10minuta, ocrtavaju mi se zile na rukama, gubim boju na licu, oci mi se nesvjesno okrecu, u sebi mislim "ne mogu vise..." i lagano gubim svijest...
suprug me lagano samara po licu, hvata za ruku i pokusava pricati samnom...ne mogu...
dolazi sestra, govori mi kako da disem kroz trudove i da pokusam ne vristati....
jedva uspjevam prodisavati bez zvukova...precka je vec cijela izgrizena, ruka MM vec plava, a ja na kraju svih snaga...
dolazi doc..tjera supruga van, nareduje mi da stanem u pozu poroda i krenem tiskat...jedva sam docekala trud da krenem tiskat...ali nista...
i opet....i opet...i opet......nista....
trbuh mi poplavio...onaj plasticni vrag od UZV-a mi se zapeko na trbuhu, skoro pocelo krvariti kad mi ga je skinula...
zovu MM nazad...vele, za 20min cemo opet...
sestra kriomice prtlja oko dripa....osjecam da ga je pojacala...
i tu se pocinjem gubiti, sama tiskam, galamim nesto, ni sama neznam sta...
17:30...
opet izbacuju supruga van, doc gura ruke u mene, okrece ih, nesto navlaci i poteze, gledam kroz suze u doktora, vidim da nije nesto ok...molim za objasnjenje ali mustra suti ko zaliven...
sestre me maze i pricaju samnom, a ja govorim "ovo ne zelim ni svome najgorem neprijatelju" i zazelim da me uspavaju i da sve bude gotovo...
drage moje...pozelila sam umrijeti, izgubila sam svu volju, i zelju za porodom, djetetom, zivotom itd...nisam vise mogla...
doc ne reagira na mene....
odjednom skupim snage za vrisak i krenem u napad..
dozivam supruga, on uljece unutra, vec iznerviran skroz, gledam njegove nagle pokrete prema doktoru, skoro su se potukli...ali situacija se smirila....
suprug zamoli za razgovor sa doktorom, zahtjevajuci carski rez jer je ocigledno da ne ide...
doc odgovara:" carski rez radimo samo kada su dijete i trudnica u kriticnom stanju, kada nema druge..."...suprug na to odgovara:" zar nije dovoljno to da mi supruga gubi svijest, to da je izgubila boju, i sto vise ne moze govoriti normalno??? zar nije dovoljno da je beba vise od 24h u zelenoj vodi i sto je zaglavljena u uscu maternice sa glavicom???"
doc slegne ramenima i veli..pokusat cemo za 20min ponovo pa cemo vidjeti i ode ca....
sestre su vec vidno zabrinute za mene i dijete, maze mene i trbuh, pokusavaju mi pomoc rijecima, tapsaju supruga i pokusavaju razgovarati s njim....
17:50h..
dolazi doc opet...nareduje pozu poroda (sve izmedu toga sam bila na desnom boku)...izbacuje supruga van, ja vec vristim od boli i pokusavam utuviti u glavu doktoru da je moj suprug PLATIO DA BUDE NA PORODU i da ga nema pravo izbacivati van!!!...doc mirno slegne ramenima i ne reagira...
suprug zatvara vrata i pocinje plakati...cujem ga kako rastura po hodniku...kako udara po stvarima vani...izlaze sestre van i umiruju ga...
ja krecem tiskati...3 puta po trudu...i tako 3-4 puta kroz trud...
nalijezu mi na trbuh, osjecam neopisivu bol, bole me ledja, boli me unutra, boli me dole, glava me rastura, temperatura vec u nebesima....
nista....
ulazi suprug na poziv doktora i veli...
"nece ovo ici"...i gleda u moj trbuh onako...indiferentno... :/
pocinjem jos vise plakati jer trudovi uopce vise ne popustaju...i onda odjednom osjetim val znoja, u sekundi postajem mokra, ruke mi popustaju i padaju sa stola, noge popustile, oci mi se okrenule, vidim bijele tockice, i osjecam da cu zaspati....sklapam oci i pozelim spavati...sluh mi se pogorsao, cujem zvukove kao odzvanjanja u daljini...
osjetim da me skidaju golu, sve neko komesanje i glas doc-a.."ovo smo mogli napraviti i prije..."
premjestaju me na drugi stol, i osjecam drmusanje...voze me u salu...
prikapcaju na infuziju, stavljaju kisik, osjecam dva snazna uboda u ledja, i onda predivan osjecaj blagostanja, topline i srece....
ne osjecam bol...otvaram oci i smjeskam se sestrama...
"koja droga...osjecam se taaaaaako dobro..." - govorim sa olaksanjem....
sestre se smiju i sve krece na bolje...(ali ja to samo mislim)...
18:09...
"gospodjo..vasa predivna curica..!!"
pogledam u dijete i prva reakcija - :shock: :cry: -"pa ona je ko alien!!!!"...mala je bila izduzene glave ko pravi alien (grozno za cut, al meni je srce skoro stalo)...5sec kasnije dolazim k sebi i trazim da ju poljubim...pocinjem plakati od srece...
odnose ju prat, vagat i pregledat...
ja ostajem da dovrse operaciju....
gledam u strop, odnosno u veliko svjetlo koji ima odraz ogledala...gledam svoju razlivenu utrobu po cijelom stolu...i automatski okrenem glavu i pocnem povracati zeleno...
sestre me smiruju da je to normalna pojava, povracam zelucanu kiselinu.... :(
nakon op. povracala sam jos 2 puta, zatim me smjeste u sok sobu i tamo odlezim iducih 24h, u teskoj traumi, strahu, zvukovima UZV-a i ostalim popratnim zvukovima moga poroda..nisam oka sklopila, bilo me strah, a kad sam napokon pred jutro zaspala, imala sam odvratne nocne more....jutro je uslijedilo u suzama...
iako su mi 3h nakon op. doveli kcer da ju vidim, nisu mi dali da dojim, razlog, nije gladna... :x a meni iz prsa curi..i curi...ko iz spine...
navecer me smjeste na odjel babinjaca, strgana od bolova op. lezim gore i gledam svoje cimerice kako se maze sa svojim sinovima...a ja...bez kceri.....
nakon nekog vremena su mi je doveli, sestra mi pomogla oko dojenja iako je rekla da mala nije gladna, jer je na AD i caju sve do sad...to me jos vise dotuklo, a secer na kraju je bio sto mi se bradavice nisu htjele formirati i sudjelovati, pa tako ni mala nije mogla sisati...osjecala sam se tako jadnom i nemocnom i beskorisnom...
odveli su mi malu, ostala sam sama preko noci, slusala sam gugutanje malisana od cimerica i u sebi plakala i plakala....
sutradan, cim je sunce zasjalo, doveli su mi malu i jaaako sam se potrudila da mala pocne sisati....i uspjelo je....
malo po malo, bradavice su pocele sudjelovati, mlijeko teci u potocima a mala iz dana u dan dobivati na tezini....ne place bezveze, jede i aja ko velika, gleda svijet oko sebe bez puno nervoze......
5. dan pustena sam kuci, ja uz malu temperaturicu, a moja zhabica ziva, zdrava i nasmijana....
dosli smo doma...odusevljenje u kuci, sve je proslo kako treba, svi govore Ines hrabra si, dobro si izdrzala, sad sve zaboravi i uzivaj u bebici....
navecer...temperatura mi porasla na 38.5....gucnem lupocet i voltaren i mir....(preporuka doktora)...iduci dan temperatura 38.7...opet gucnem famozne tabletice...i opet ok...
28.8 petak, vadenje savova, sestra mi mjeri temp...38.3...one gledaju...samnom sve ok, rez izgleda dobro...salju me kuci, uz preporuku piti lekadol za temp....
predvecer kurim 38.9...odlazim na ginekologiju, trazim doktora, pregleda me, kaze to ti je sve ok, ne pij lekadol vec lupocet i sve bu ok za par dana....odi kod svog doc. nek ti napise uputnicu za vadit krv i s tim nalazima mi dodi kad budu gotovi pa cemo vidit ak ima sta...
mislim si, ma ko je tu lud?!??!
odlazimo kuci al mi vrag neda mira, ukucani zabrinuti, suprug nervozan, odlucimo ici na hitnu...
prime me, al me uskoro izbace van jer oni ne vade krv niti urin odnosno sedimentaciju urina....
dolazi dezurni doktor trceci za nama i veli mi, napravit cemo vam to, zlu netrebalo...sestra dobila jezikove juhe...i neka joj je!!!! :x
nalazi gotovi, doktorica ozbiljnim glasom kaze : "duso, nije dobro, jako losi nalazi, ostajes nam ovdje"
briznem u plac, razmisljam kako ce mala bez mene tj. mog mlijeka, kako cu biti odvojena itd...zatim zatrazi pregled ginekologa kod kojeg smo bili netom par sati prije, ali dobro...
vratimo se na ginekologiju, doc. nas primi i gleda moj rez i ne vjeruje...
"gospodjo, imate gnojnu upalu trbusne supljine!!"
MOLIM!?!?!
Kako, zasto, zbog cega?? zasto ja??
"krivo su vas zasili, ili su ostavili neku necistocu dok su vas sivali...."
svijet mi lagano propada...
doktor zahtjeva da ostanem u bolnici, ali meni 6 culo proradilo, i uporno zahtjevam od doktora neki kompromis...samo da budem s malom...
uz moju suglasnost i potpis, odlucili smo da idem doma...
prepisao mi antibiotik, i zazelio mi srecu...
u sebi molim boga za pomoc...ja nevjernik, molim se...
vikend provodim prikovana za krevet, temperatura skace na 39 a ja i dalje vjerujem da ce sve biti ok...sljokam se voltarenima i lupocetima i nadam se najboljemu....
nedjelja, zakazan pregled...
ginekologija, trazimo doktora...
ne zeli nas primiti, govori sestrama da ima posla u radaoni....
suprug moli okolo da me netko pregleda...zatim je doletio primarius i odmah me pregledao...
"ma sto ste mi lipi...izgledate mi ko rozica" :mrgreen: ofkors, zbegecala sam se ko puca, da zamazem oci doktorima da nisam bljeda i da nemam temperaturu...
kaze, nastavite sa terapijom, gnoj ce sam izaci, puno srece i uzivajte u bebici...
dolazim doma, osjetim nesto mokro na podrucju reza, skinem se, kad ono fakat-doc imao pravo....
od srece su se moji svi napili, sveki me previla (patronazna sestra je), a ja ko leptiric sad trckaram po kuci i osluskujem svoju zhabicu oce li mi se probuditi da ju mazim i ljubim... :heart:
nakon 10 dana od poroda, osjecam se izmuceno, slabo, bez apetita sam, jos uvijek sam blijeda, temp. je lagano pala, rana lagano zacijeljuje i krece sve ka boljem....
nakon svega, kazu zene, sve se zaboravi...istina...cim vidim malu, zaboravim na sve...
ali ja i dalje ruzno sanjam, i dalje zaplacem kad se sjetim....i preklinjem onoga koji mi je u sudbinu zapisao da moram proc ovako nesto....
suprugu sam rekla, da ga volim svim srcem, da malu volim vise od zivota, ali da djece vise ne zelim imati.... :(
on je samo odgovorio, da takvo sto vise nebi ni dopustio da mi naprave....i da tako nesto ponovo prolazim...
i za kraj...
da nije bilo mog supruga, covjeka koji mi je toliko snage donio, toliko paznje, suosjecanja i ljubavi,
i da nije bilo divnih sestara, ja porod nebi prezivila...
u to sam duboko uvjerena, i jedino sto cu jos reci je
hvala suprugu, hvala ti ljubavi, :love: :heart:
i hvala svim sestrama na svakom smjesku, dodiru, lijepoj rijeci i svoj pruzenoj pomoci....
drage moje forumske kolegice, saljemo ja i moja zhabica Leilani vama svima puno pusa i zagrljaja :* :love:
a MM salje pozdrave.. ;)
