-
Kako se rodio Vid
Evo još jedne duge priče o dolasku jednog prekrasnog bića na ovaj svijet.
Cijela trudnoća je bila prekrasna.
U utorak 23.08.sam bila na pregledu gdje je doktor konstatirao da sam „zatvorena kao beton“ i da još sedam dana neće biti ništa od poroda. Beba je okrenuta naglavačke i ima jednom omotanu vrpcu oko vrata . Nakon pregleda smo napravil CTG, beba je bila relativno mirna, ništa zabrinjavajuće, ipak je doktor preporučio da dođem sutra kod njega u bolnicu kako bi ponovno napravili ctg.
Srijeda 24.08.oko 19.00 sati smo MM i ja došli u Petrovu naprvili prvi ctg nakon koga nas je doktor poslo u šetnju kako bi malo razbudili bebu, vratili smo se nakon 1 sat, ctg jer bio identičan. I tada kreće akcija.
Dogovoreno je da dođem sutra u jutro u bolnicu i da ponovno napravimo ctg, ako nalaz bude loš – ostajem u bolnici i induciramo porod, ako nalaz bude osrednji ostajem u bolnici na promatranju, ako je nalaz izrazito dobar idem doma. Čula sam samo prvi dio, udarila me vrućina, sva sam se zbunila jer sam znala da smo vrlo blizu poroda (ma kakav on bio), na svu sreću MM je ipak bio pribraniji pa je uspio zapamtiti više detalja.
Došla sam doma sva zbunjena i sretna i malo uplašena. Znala sam da ću sutra sigurno ostati u bolnici, a možda i ljubiti svoju bebicu.
Četvrtak 25.08.2005.– kretali smo u bolnicu oko 9.40. (Do tada sam imala prirodnu klizmu)
Ctg je bio „loš“, doktor je odlučio da ostajem u bolnici i poslao me na kolordopler i uzv. Novost je da je bebica okrenuta sa nogama na dole (od kraja šestog mjeseca bila je okrenuta naglavačke) i da protci nisu baš zadovoljavajući. Prijem u bolnicu je bio brz i jednostavan.
Oko 12.30 sam sjedila u sobi, pričala sa cimericama i počela jesti juhu, kada je sestra dojurila i rekla da prestanem jesti da idem HITNO NA CARSKI – mislila sam da sanjam, nikada mi nije palo na pamet da bih ja rađala na carski. Nije me bilo strah nego sam bila presretna što sam znala da ću za koji sat ljubiti našu bebicu. Javila sam mužu da idem na carski i on je za nekoliko minuta stigao u bolnicu, otpratio me sa sestrom do operacijske sale, gdje je vladalo opsadno stanje. Svi su bili tamo, samo sam ja kasnila. Za nekoliko sekundi sam ležala na stolu, hrpa njih je bila oko mene, u jednom trenutku mene više nije bilo.
U 13.28 rođen je Vid, težak 3010 i dugačak 49 cm. :angel:
MM ga je vidio u trenutku kada ga je sestra iznosila iz operac. sale.
Probudila sam se za 1.5 sat na odjelu intenzivne. Bila sam totalno zbunjena nisam se sjećala zbog čega sam tamo, bilo mi je hladno. Muža sam vidjela kada su me vozili na odjel. Rekao mi je da je beba prekrasna i da je sve OK. Nisam bila svjesna što mi govori. Sve mi je bilo nekako u magli.
Oko 17.45 sati mi je sestra na odjelu donesla sliku našeg sina, koji je MM slikao, dao izraditi i uokvirio.:love: Bolilo me, bila sam sva zbunjena ali na krevetu pored mene je ležala slika bebe koja ima lice anđela. Nisam mogla vjerovati da je nešto tako lijepo razvilo u meni. (Ne da se hvalim ali i sestre nisu sakrivale oduševljenje).
Mislim da sam ga prvi puta vidjela u 18 sati. Ostali klinci su bilo dani mamama na cicanje, a Vida je sestra držala na rukama i pokazivala mi ga, kada sam pitala kada ću ja moći dojiti s veseljem mi ga je „nataknula“ na cicu, mališa je povukao i mislim da sam tada po prvi puta bila svjesna da sam ja MAMA. (sestra na odjelu nije baš bila jako oduševljena tom ideom jer kada je Vid povukao i kada je kolostrum krenuo počela sam jako krvariti – baš me briga, bilo je predivno, a krv ovako ili onako mora van)
Žao mi je što se ne mogu sjetiti svih detalja i što pišem ovako nabacano ali narkoza je učinila svoje.
Kasnije sam saznala da se Vid skoro vratio u prijašnji položaj (sa glavom prema dole za max 2 sata), ali da je imao tri puta omotanu vrpcu oko vrata i jednom oko ruke. :shock:
Za pretpostaviti je kako sam se osjećala kada sam to čula, često su mi se oči zasuzile pri pomisli da smo ga izgubili. Vid je beba koja je spašena pravovremenom odlukom liječnika kojem smo beskrajno zahvalni.
U subotu smo prebačeni u dvokrevetnu sobu i zapravo od tada pa sve do srijede kada smo išli doma Vid i ja smo provodili jako puno vremena zajedno, skoro cijeli dan (od 6-6.30, 9-16, 18-22 sata). Dojenje nam je prekrasno, oboje uživamo.
Cijelo to vrijeme, dok sam bila u bolnici, bilo mi je žao jedino što MM nije sa nama i što n emože doživjeti njegove prve pokrete, grimase, prdece i sl.
Sada su naša srca velika kao kuća, beskrajno smo ponosni na našeg malog sina koji je obogatio i uljepšao naše živote. Možemo satima sjediti kraj njega i promatrati ga.
Moja iskustva sa Petrovom bolnicom su prekrasna, sestre i lječnici su sjajni. Slijedeći put (nadam se vrlo skoro) ponovno ću se odlučiti za istu bolnicu.
-
mali akrobat, dobro vas je isprepadao! :špot, špot:
priča je prekrasna, detalj sa slikom u okviru za oči isplakati... drago mi je da je sve tako dobro prošlo i da uživate!
(daj da i mi vidimo tu ljepotu!)
-
Predivna priča sa prelijepim završetkom..i potpisujem Ajvicu...HOĆEMO SLIKICU!!! :love:
-
Mirta, prekrasna priča, čestitam još jednom! :)
-
-
zlato malo :heart:
ajme, kako mi je slatko kad su manji od cike! :raspekmez:
-
-
Predivna priča i preljepi Vid! Čestitam!
-
-
-
Mirta, cestitam ti od srca!! :D Slike su stvarno prekrasne, tj. Vid je predivan. My absolute favourite je slikica broj 10!
-
Stvarno je presladak! :)
Priča je isto tako preslatka, a posebno me oduševilo da napokon čujem nekoga da tako hvali Petrovu! Sve priče iz Petrove koje sam čula manje više imaju crtu tragedije! Hvala Bogu da i tamo ima doktora koji vole svoj posao i rade ga kako treba...
-
Jako lijepa prica. Cestitam ti, prvo na Vidu, a onda i stavu!
-
-
ajme presladak je!! Uzivaj puse
-
Mirta, cestitam od srca!!!!
PRekrasno! Uzivajte u slatkisu!!!
-
-
Čestitke mami i tati a malom ljepotanu puse od Lene i mame Nataše!
-
Ajaj, baš sam se rascmoljila. Maleni je presladak. :love:
-
Vid je prekrasan. Kako se samo frajerski namjestio na onim slikama gdje je podbočio ruku pod glavu i spava otvorenih ustašca.
-
Prekrasna prica (cmolj,cmolj)
cestitke!
