Pišem posljednji put...

bar što se tiče mog prvog djeteta, moje male princeze.

Teško je ispričati cijelu priču i svaki naš dan dojenja, mnoge od vas me i poznaju po tome, toliko pitanja, problema, zvanja SOS telefona, toliko edukacije, upornosti, strpljenja i ništa nije pomoglo da dojimo duže od devet mjeseci.

Ukratko, početak dojenja za poželjeti, prva dva mjeseca 1000 g pa 900 g, bila sam najsretnija na svijetu.

S tri mjeseca prvi štrajk, odbijala dojiti, malo dojila, puno spavala i pola podoja sam joj davala isključivo na žlicu, ma užas kad se sjetim, toliko suza i upornosti i navlačenja, jer se najvjerojatnije radilo o skoku u razvoju. Napredovala 600 g, ni danas ne znam kako sam to uspjela, koliko sam muke prošla, mislila sam da vaga neće ići dalje od 300 g.

Ajde četvrti mjesec je bio bolji, 700 g i manje njenog ludovanja.

Peti i šesti mjesec napredovala po 200 g, sada kada vratim film u nazad, bila je gladna, zasitila bi se s malo, ali nije htjela navlačiti sebi više.
Kako je jako malo dojila, s pet i pol mjeseci smo uveli prvi obrok dohrane.

Skok sa šest mjeseci za nas je bio je početak kraja. Nije navlačila mlijeko, njeno gutanje od par minuta ipak nije bilo zato što se najela na brzinu, već zato što je toliko toga imala, nije bilo dovoljno, a nije htjela navlačiti. Tada su polako počela i odbijanja dojenja u snu za koja sam je ja budila.

Sedam i pol mjeseci, sad ću to napisati i želim zaboraviti, neponovilo se nikad više nikome, dakle odbija apsolutno sve i dohranu i dojenje, kad nisam tada poludila neću nikad, uvjeravaju me da mlijeka ima, a ja sigurna da nema dovoljno. Pala je na težini, odbija sva moguća ad, plačem ja kod pedijatra, a on zabrinut nakon 30 godina pedijatrijskog staža. Izdajam, povećavam količinu, zovem sos. Neće da doji, štrcam joj svoje mlijeko, kapam, žlicom po cijeli dan dajem, ali ne mogu izdojiti dovoljno, nemam niti 100 ml izdojenog za jedan podoj. Prskam joj ad, još gore, neće nikako, jedna žlica dohrane za mene je bila slavlje.

Pred kraj sedmog mjeseca stanje se malo poboljšava, doji ponekad, prisiljeni uvesti ad, koji naravno neće, nadam se kako će je proći luda i kako će se vratiti dojenju, nema straha, navući ću mljeka, ali ništa.
Dohranu koju je prije super jela, sada neće, kada proguta žlicu nećeg presretna sam.
Cijeli sedmi mjesec ona nije pila nikakvo mlijeko, jer nije htjela, osim ono nešto što smo joj prskali i 1-2 minute što bi ponekad dojila.


Osmi mjesec od dojenja ništa, a ja se nadam da će krenuti i svaki dan izdajam, međutim mlijeko ne curi, par kapi i ništa više, trudim se navlačim ali jako malo ja to mogu izdajalicom. Ona punih mjesec dana neće da doji. Ponekad navečer, ali povuče par puta i okrene se.
Ali zato dohranu super prihvaća, hoće i ad s nečim da mu prikrije miris, povećava količinu popapanog i taj mjesec napreduje 800 g.

S točno devet mjeseci ja sam joj prestala nuditi siku, sa suzama naravno, jako teško mi je bilo, ali do kada bi ja trebala izdajalicom održavati onih nekoliko kapi mlijeka.

Kako sam prestala više nikad mi se grudi nisu promijenile, ni prepunile, ni napunile, kao da nikad nisam dojila, uopće nema ništa u njima. Da je bilo bar 30 ml, u par dana bi se osjetilo na grudima, ali ništa, potpuno prazne i više nikad ni traga mlijeku osim par kapljica.

Danima sam vraćala film u nazad od njenog rođenja, zašto dijete koje je tako lijepo dojilo dva mjeseca počima odbijati povremeno i prestaje sa sedam mjeseci.
Našla sam razlog, skokovi su nas ubili, trebala sam ja navlačiti mlijeko, a ne puštati nju koja nikad nije bila ni gladna ni sisač, uvjerila sam se da može dugo bez hrane i da nikad ne plače da je gladna, kad joj dam ona popapa i to je to. Takva je i danas.

Nije odbijala jer više nije htjela, nego nije bilo dovoljno, s vremenom se proizvodnja smanjivala i na kraju nije vjerojatno imala šta.

Moj muž vidi koliko sam tužna i ne dozvoljava mi da govorim da sam ja kriva, ali jesam, trebala sam slušati svoj instikt i prvi put kada mi se učinilo da malo vuče, trebala sam navuči.

Jako mi je teško bilo, od dana prestanka dojenja, ona je zaista sretna i zadovoljna, super papa dohranu, imamo tri mliječna, uveli smo jogurt, nakon što sam se dugo razmišljala hoću li ili ne.

Kažu mi da ne mogu kriviti sebe zašto što je ona nesisač i što nikad nije dugo sisala, maksimum je bio 20 minuta i to rijetko.

Krivim se, jer ako sam sumnjala da je malo, onda sam trebala navuči da bude i previše pa se uvjeriti da li zaista neće ili nema.

Sve u svemu, nakon zaista duge borbe koja nas je obje iscrpila prestali smo dojiti, devet mjeseci dojilačkog staža je iza nas i zaista se ponosim, jer sam u onom trenutku dala sve od sebe, a to što nisam znala dobro, valjda je normalno s obzirom da prvi put dojim, prvo mi je dijete i sama od sebe je bila problematična.

Zato mi je rodica rodila prije tri dana i jako sam ponosna na sebe što je mogu savjetovati i što je to sasvim uredu što joj kažem i super prolazimo početnu prepunjenost.

Hvala od srca curama na SOS telefonu, jer bez vas ni ovo ne bi bilo moguće.
Hvala vam zaista od srca i nadam se da ću s drugim djetetom zvati SOS kad bude imalo dvije godine i kad ga bude trebalo odvikavati od sise :mrgreen:

:love: :heart:

veliki :love: za upornost

puno njih bi odustalo puno, puno ranije
nemoj se previše kriviti, ipak je iskustvo nešto što ti je nedostajalo
ali, sad ga imaš i vjerujem da će s idućim bebačem biti bolje :heart:

Pepita :love:

:heart:

dojilački staž od 9 mjeseci uopće nije mala stvar.
za tvoju nesisačicu, ja bih rekla da je to zapravo odgovara stažu produljenog dojenja, jer da je bila koja druga mama u pitanju, koja je manje informirana i uporna, dojenje možda ne bi potrajalo ni 3 mjeseca.

iako ovdje imamo često čitati priče o dojenju koje je trajalo više od 2 ili 3 godine, ovakve priče su mi draže, jer tvoje iskustvo pomoći će mnogima u tvojoj okolini koji budu htjeli poslušati tvoj savjet i svima koji budu čitali vašu priču na forumu.

:heart:

pepita, glavu gore :heart:

:love2:

glavu gore, učinila si koliko si mogla

Pepita, svaka čast!!!

A taj osjećaj krivnje što te muči je totalno neutemeljen. Ovo što si ti napravila pokazuje da si požrtvovna majka, koja želi sve najbolje svom djetetu, ali ne možeš silom napraviti nešto što ne ide. Njoj je sigurno bilo dovoljno onoliko mlijeka koliko je uzela. Opusti se i uživaj!!!

:love: :heart:

Ma nisam ja baš toliko tužna, da se ovo desilo dok je bila mala i ovisila samo o mlijeku, priznajem slomilo bi me, ovako, kad je vidim kako papa janjetine i krompira :mrgreen: i uživa u dohrani, naravno neovisna više samo o mlijeku, onda sam zadovoljna.

Upoznala sam na livadi gdje smo skoro svaki dan mamu kojoj se također desilo slično, skok u razvoju u šestom mjesecu i poslije toga problemi, cura joj nije htjela navlačiti.

Neka se ne ljute savjetnice, ali moram reći mamama nesisača da ni u ludilu ne daju dude i boce, odvest će vas na kraj dojenja u tren, a skokove u razvoju dobro pratite i promatrajte, dobro je kad beba plače da je gladna pa znate da treba navući još, mene je zeznulo to što je moja na neki način bila gladna, ali je izdržavala s ono malo i s obrokom dohrane.

I nesisači NE UVODITE DOHRANU dok ne prođe skok šestog mjeseca.

Ovo vam od srca preporučam, jer naravno nije pravilo, ali može biti početak kraja dojenja.

Prije nego sam došla tu na forum molila sam Boga da dojim dijete bar šest mjeseci, eto to sam ostvarila pa se ne usudim više kukati, jer mi se ostvario san i ona još tri mjeseca su bila predivna.

Užasno sam se iscrpila dojejem moje L, ne mogu vam opisati koji je to osjećaj kad ideš podojiti dijete i moliš Boga da prihvati i ona neće i opet neće pa malo pa pokušavaš na sve načine potaknuti da doji, pa počmeš manje izlaziti jer doji bolje u svom okruženju pa čovjek uđe u začaran krug i postane nekako ovisan o sitnicama koje umaraju.

Teško mi je još uvijek hraniti pet puta dnevno na žlicu, imam osjećaj da samo jede, sva sreća da hoće i papa puno i mislim da 800 g pokazuje da je ona moja zadovoljna cura.

Hvala vam svima na podršci, potpori i savjetima, zaista sam puno iz ovog prvog mog dojenja naučila, puno za idući put, nadam mu se kroz godinu do dvije :mrgreen:

Pepita, glavu gore, napravila si ogroman posao! Čestitam ti na 9 mjeseci. :love:

Pepita,
svaka tebi čast.
Ja sam bila u sličnoj situaciji, ali sam puno ranije odustajala, prvi put sa 40 dana, a drugi put sa 3 mjeseca. A stvarno sam se trudila. Skoro na UZV pregledu dojki pitala me doktorica jesam li dojila svoju djecu, a ja nekako sva postiđena velim: Jesam kratko ali nisam bila baš vješta. E onda mi je rekla da ja imam grubozrnčurastu strukturu dojki, neko tkivo, koje ima manje od 30% svih žena, te da je takvim ženama teže uspijet dojiti djecu,mali broj uspijeva a uz moje kratke i debele bradavice i 3 mjeseca je bio uspijeh.
Ne znam zašto ali sam se nekako osjećala bolje, te se učvrstila u namjeri da ovo treće dojim što duže-pa bar 5-6 mjeseci.
A ti mi možeš biti primjer.

Pepita :love: i ja mislim da 9 mjeseci nije premalo. A drugi put će biti još bolje.

:heart:
Čestitam na upornosti!

Pepita svaka ti cast na upornosti :heart:

Super se osjećam, dojila sam dugo, dojila sam dokle god je moja curica to htjela, samo moram priznati da ću idući put prestati ako treba i sa sedam mjeseci, jer ono "guranje" na kraju mi je ostalo u ružnom i šokovitom sjećanju i žao mi je da sam je dva mjeseca forsirala i nudila kad jadnica nije htjela :/

Kaže meni jedna baka od 92 godine što živi pored mene (volim je ko da je moja baka): "Jesi li ti luda, pa tko mene može natjerati da umrem kad neću još, tako i dijete, tko je može natjerati da siše kad joj se svidjela žlica, što je forsiraš radi svog dupeta, izdoji pa daj, a ne trpaj joj sisu usta" :mrgreen:

Toj bakici velikaaaaaaaaaaa :* samo što nisam mogla izdojiti, ali dobro, shvatila sam bit.

Kad sada pogledam u nazad, dugooooo je devet mjeseci :shock:

Jako sam ponosna, jakooooo :love:

I moram se onako skromno pohvaliti :oops: da rodici super pomažem, super smo prošli prve dane prepunjenosti i skorog zastoja :roll: i sada je u onoj lijepoj fazi dojenja i fala Bogu da sam uspjela da ne daje ništa osim blagoslova u svojim grudima :D

Jako sam ponosna, jako, jako :D

Hvala vam cure, na podršci, na svemu i na devetomjesečnoj borbi s mojim dojenjem :love: savjeticama dižem spomenik, da ih nije bilo, ne bi sada bila ovako sretna i zadovoljna.

Zaboravih reći, sada L kad vidi siku, hvata bradavicu, ali nema nagon da je stavi u usta :mrgreen: moje malo ludo čudo :heart:

jos jedan bravo za uposrnost! :heart: :* :love:

bravo za upornost, ali i cice koje su izdržale tvoju upornost. :love:

ja jedva još nešto navučem iz svojih, a malom je tek 2 miseca. svaki obrok treba izmislit 130ml, a to moje cice ni u ludilu ne mogu proizvest ma koliko on navlačio. i zaništa mi sva upornost svita kad ne ide dalje. ustvari već misec dana uz dojenje ide i dohrana jer mali puuuuno jede.

S drugim će biti lakše, Ponosna Majko! :love:

Svaka čast na upornosti i hvala ti na podjeljenom iskustvu.
ne ponovilo se nikome, ali dobro je znati da se prate neki predznaci. mi smo sad dva mjeseca stari i sisamo naveliko, iz usta joj kaplje koliko mljekeca ima. Od kontrole u 1.mj do kontrole u 2 mj je dobila 1200 g.
Ali kad je bio skok prije tjedan dana imali smo sličnih problema - prvo nije uopće htjela jesti , a onda nije stajala s klopanjem.
I imaš pravo - instinkt je strašna stvar!!!
:love:

Draga Pepita, samo ću ti reći svaka čast na upornosti i uloženom trudu!!

Mnoge mame bi prije odustale a ti si se stvarno trudila do granica izdržljivosti što psihičke što fizičke!!!

ma skidam ti kapu, ti si naš ponos i dika, a ono što pričitah na početku ma kakva grižnja savjesti :shock: , ti si ženo zakon :)

veliak pusa tebi i tvojoj curici koja je ušla u vaš život nakon puno čekanja
(kao i nama naša L.)

Uživajte, baš lijepo da je dobro prihvatila dohranu!!!koliki muče muku s dohranom!!!

sretno!!!

Pepita :love: zaista ti se divim, zbilja si dala sve od sebe :yes:
Možeš mi please opisati skok u razvoju sa 6 mjeseci. Ja se sve premišljam da li da još pričekam s dohranom, malecka mi doji noću više nego u prvih par mjeseci života pa sam sva zbunjena, kao da je non stop gladna. Ali moguće da je i utjeha zbog zubića koji joj taman počeli izbijati jučer.

Jao cure, pa sad ste me :cry:
Ma vi ste moj PONOS i moja najveća podrška.
Rodica mi rodila nedavno, vidim neće dugo dojiti s ovakvim stavom i razmišljanjem :/ koliko god se ja trudila, nema u njoj onog JA TO HOĆU - JA TO MOGU, a bez toga nema uspješnog dojenja s problematičnim bebama, a njena sve mi se čini ide put te skupine.

...i kad pogledam sebe unazad, sve one laži pedijatru :oops: riskiranje i ostalo, ma srce mi na mjestu.
Puno iskustva imam s ludom bebom :mrgreen: :mrgreen: :mrgreen: kad vraćam film, sada znam što bi napravila, a eto, ne možemo vratiti što je prošlo, zato možemo pomoći onima što dolaze.

Nia_Zg kad bebe lijepo sišu onda nema straha što se tiče skoka u razvoju, jer one sebi navuču dovoljno.
Nesisači ovise koliki su stupanj nesisači, moja je uvijek isključivo dojila da se najede, a maženje, spavanje na siki i ostalo, jok, nikad. Kad su bili skokovi, proizvodnja se smanjila, ali moja L se nije bunila ni navlačila, nego je jednostavno počela odbijati i zamijenjivati dojenje dohranom.
Bila jest gladnija, ali kao da se naučila na to. Zbog jako malog napredovanja na težini i odbijanja ad, morala sam rano uvesti i drugi obrok dohrane i tako nas je lijepo sve zeznula.
Što je najgore sada kad gledam unazad, zaista se ništa drugo nije moglo napraviti.
Ad nije palio u nikakvim kombinacijama, ni rižine pahuljice (što recimo sada sa devet i pol mjeseci obožava) ni ništa drugo u što je bio zamješan.

Kad ja kažem da je L naučila gladovati to svima zvuči smiješno, ali to je istina i u to smo se uvjerili.
Pokušavajući je vratiti dojenju, uz suglasnost pedijatra pokušali smo je izgladnjeti, ne bi li počela navlačiti i općenito dojiti. Ma kakvi, niti je plakala niti tražila, nikad nisam kužila kako ne plače zbog gladi :/

Nakon odbijanja dojenja, bila sam primorana dati joj ad, ma ni u snu nije htjela i kaže pedijatar da nema druge nego da ogladni, mora ga prihvatiti, jer će u bolnicu.
Ovaj dan neću nikad zaboravit, a ovako je izgledao: u šest sati navečer zadnji podoj, u devet ad i neće, u ponoć ad i neće, u tri sata ad i neće, ja u suzama, mm šeta po kući i nema pojma što da mi kaže, što ćemo s djetetom, u pet sati sam ja poludila i stavila je na sisu, ujutro odmah zvala pedijatra i čovjek nije mogao doći sebi, potvrdio je, L je naučila na glad i jednostavno je tako naučila.

Danas imamo pet obroka dohrane na žlicu, srećom jede, ali sveisto se umorim. Jede jako puno i zaista da kucnem nemamo problema s hranom, na svu sreću.
Cijelo ljeto smo živjeli po rasporedu, pratila sam je u stopu dokle god nije pronašla sebe u papanju i svemu.

Daleko smo od samostalnog papanja, jer uopće nema nagon da nešto uzme sa stola i stavi u usta, ona to melja po rukama, ja je pustim, ali papimo još uvijek miksano. Komadiće hoće, ali od toga se ne bi najela niti malo, jer joj nekako dojadi i nezainteresirana je.

Dojenje - nikad nisam uživala u dojenju, uvijek sam strahovala, mučila se i preskakala svaki mjesec drugi problem, prije svakog podoja molila Boga da jede, nakon podoja zahvaljivala Bogu ako je pojela, SOS telefon naučila napamet :mrgreen: ali sam ponosna što sam dojila!!! :heart: