Kako je Grga došao na svijet
Kako je Grga došao na svijet
ILI
Kako je Jürgen postao Grga
21.7.2005.
2-3 tjedna prije termina. Par sati peglanja i zadnja pelena i majčica uredno su složene kraj znojne umorne trudnice. Sve je kupljeno, sve postavljeno, sve čisto. Imam još vremena, ali ja ipak imam osjećaj da danas moram pripremiti torbu za bolnicu. Muž dolazi doma, idemo u Metro, veliki šoping. Vrućina, gužva. Prepuna kolica. Teško mi je, vruće je, jedva stojim na nogama, a i stalno mislim da će me netko u toj gužvi lupiti po trbuhu. Napokon gotovo. I zadnja kila brašna i komad salame utovareni su u auto i možemo doma.
20.30. Napokon doma. Otečene noge u toploj kupki. Ajme koji gušt! Još spakirati torbu za bolnicu i gotovo za danas. Planovi, planovi…Svatko pametan zna kako to ispadne kad se previše planira. Nikako.Tako su i moji planovi pali u vodu sa samo jednim malim zvukom ili bolje osjećajem u trbuhu. PUK! Kad smo već kod vode, ista mi se počela slijevati niz noge. Šok, nevjerica, iznenađenje. Kažem: „Mama, čula sam puk i sad curi!“. Tko curi, što curi, ne mogu vjerovati. Idem na WC, stvarno curi, i to iz pravog mjesta. Ništa me ne boli, ni t od trudova, ali to mora biti to, nema druge. Muž čita novine, miran je, „idemo u bolnicu“, veli. Ja ne bih još. Nemam trudove, u glavi mi je drip, injekcije, guranje trbuha, vakuum, noževi, hladni metalni instrumenti i svi mogući neprirodni načini da se porodi dijete nakon što je plodna voda otekla. A ja sam oduvijek željela samo prirodan porod. Još čekamo, ništa ne boli. Mama i ja trpamo stvari u torbu za plažu, prvu na koju smo naišle, a da je dovoljno velika. Kričavo roza, plastična, takvu bi vjerojatno sa sobom ponijela Alka Vujica.
22.30. Dva sata su prošla, a kod mene nikakve promjene. Curi, a ne boli. Ipak, muž i ja krećemo u bolnicu, odlično raspoloženi i pomalo zbunjeni. Prije tri dana na pregledu, vidoviti doktor reče da sam u 36. tjednu i da ću roditi za mjesec dana. E pa, netko se tu grdno prevario! S upitnicima iznad glava i osmjehom na licu putujemo prema bolnici. Razvijamo teoriju da je ovo jedan od 10% potpuno bezbolnih poroda i da ja u stvari imam trudove, ali ih ne osjećam.
22.40. Stižemo u bolnicu. Dobro raspoloženi dečki na porti viču: „Sretno!“. Pješke na drugi kat. E baš tome sam se smijala kad nam je doktor pričao na tečaju kako doći do rađaone. Mislim si: „Da, sigurno ću pješačit do drugog kata u trudovima…“. A gle me sad!
Primili su me, muž čeka vani. Gunđaju kako je gužva, a ja ne spadam u njihovu bolnicu i da kako ja to mislim…Ja gola raskrečena na ginekološkom stolu kažem: „Šaljite me onda dalje!“ i mislim si: „Nisam ja kriva što je pun mjesec pa su sve bebe odlučile baš sad izać na svjetlo dana, tj. mjesečinu…“. Sad me više neće nikud slati kažu. „E pa, ko vam kriv!“, mislim si ja. Doktorica pronalazi djetelinu s 4 lista u mojoj trudničkoj knjižici. Kažem da sam to našla neki dan ispred bolnice i shvatila kao dobar znak. Doktorica i ja se smijemo. Sestra se ne smije. Ona je kao loš policajac u dvojcu. Nervozna je, ali profesionalna. Doktorica gura u mene ruku do lakta i ispričava se zbog boli. Ja velim: “Nema beda stara, samo reci jel bude kaj.“. 4 cm, a treba nam 10. Mislim si ak me tvoj lakat sad nije rastegnuo do 10 onda stvarno ne znam šta hoće.
Brijanje, ništa strašno. Očekivala sam komad stakla ili u najmanju ruku ogromnu, tupu, hrđavu britvu kojom će mi sestra oguliti dlake i uz to pola kože, ali nije bilo ni približno strašno. Na svu sreću, nervoza joj ne utječe na radnu sposobnost i učinkovitost. Iznenadila me s klistirom pa nisam stigla paničariti. Ništa strašno, ni blizu pričama što sam ih slušala mjesecima prije poroda, ono tipa :“A kad ti stave klistir, e to ti je ko da te netko raščetvorio i onda ti polako vadio utrobu na slamčicu…“. Sestra veli da odem mužu dati svoju odjeću i uzeti od njega torbu. Ja velim da neću stići, a ona će na to: „Ma hoćeš, što je, stisni malo!“. Mislim si valjda ona zna. Tih par metara do muža činili su se kao vječnost, meni i mojim prorađenim crijevima. Zguram nekak mužu odjeću, zemem torbu i trči do WC-a sve putem kukajući i proklinjući sestru. U WC sam stigla, ali školjka je ostala neostvarena destinacija…Psujem sestru, stisni malo, e pa eto joj sad, nadam se da bu ona ovo čistila. Ipak sam to učinila ja, nije mi bilo teško, kao da sam znala na kakve ću se sve odvratnoće naviknuti u slijedećih par dana. Izlazim iz WC-a, nema nikoga. Sestra i doktorica su valjda otišle nekoga izrezati, pikati ili nešto slično, mesarenje kako god okreneš. U predrađaoni totalna depresija. OK, tamo ne idem. Nije to mjesto za mene, ovako olakšanu, a i dalje bez trudova. Osjećam se super, puno bolje nego prije par sati u Metrou.
Odoh je van u čekaonu mužiću svojem. Jedini bed, ako nam se zatvore vrata, moram zvoniti da me puste nazad, a i ovak ne znam dali će urlalti kad skuže gdje sam. Zaštopali smo vrata vrećicom da se ne mogu zalupit i sad smo u miru. Ovo je zakon, iako sam u flekavoj spavaćici iz koje mi vire cice na pol, sretna sam da nitko ne kuži gdje sam i da mogu šetati do mile volje. Hodam, hodam, hodam i super mi je! Čitamo poruke na zidovima. Imena, datumi, iščekivanja. Pregledavamo natpise, možda ima koje zgodno ime za našeg malog Jürgena. Uzalud, svi su Lovre, Luke i Borne. Već vidm Jürgena punoljetnog kako ga mlati tamo neki murjak u stilu :“Jürgen jel? Jel ti to mene zajebavaš, a? Misliš da sam glup?“. Obećajem u sebi da ćemo mu uskoro naći neko pristojno ime, samo da mi dijete ne pati. Dolaze kum i Marijana, donijeli su pive. Oni cugaju, ja šećem. Počeli su prvi trudovi, lagani kao menga bolovi, ali se pojavljuju u jednakim intervalima.
Oko 01.00. I taman sam se fino ufurala, a kad ono slobodi došao kraj. Sestra me zove (čak se nije ni ljutila što sam vani) i fura u rađaonu, u box. Prištekala me na CTG, odvratni aparat što mi se na početku činio tako nevin, ali nakon višesatnog druženja shvatila sam da je to zapravo odvratna mašina što sije strah i užas i tko zna što bi mi učinio da se pokušam odštekati i dočepati slobode. Trudovi su sad već ozbiljniji i ozbiljno počinjem sumnjati da je to jedan od 10% bezbolnih poroda. Moram ležati (da me CTG ne rastrga), a najrađe bih hodala, trčala, čučala, vježbala jogu, bilo što samo ne ležala u toj glupoj, neudobnoj pozi. Uopće ni ne primjećujem da sam na onom modernom stolcu što ga imaju jedino na Svetom Duhu, onom stolcu koji je navodno 100 puta bolji od klasičnog stola i koji sam toliko željela dobiti. Sad mi to tak ništa ne znači.
Odjednom skužim da moram hitno na WC da se ne bi ponovila scena s klistirom. Situacija je stvarno ozbiljna, moram se hitno pokakat ili ću poludit! Niš mi nije jasno, pa kako sad to kad su me maloprije isklistrirali. Kažem sestri da moram na WC, da ću se pokakat, a ona će na to:“ O pa zar već, evo pozvat ću doktoricu!“. Hm, sad mi je već dala razmišljati, kaj bu mi doktorica sad pomogla izvaditi drek??!! Pomogla…Izvaditi…Joj, pa sad kužim, kako li sam samo blesava! Pa to znači da porod počinje! I bi me sram.
Dolazi doktorica, veli 8-9 cm, dobar napredak u 2 sata. Zovu muža, hvala Bogu! Dolazi mužić, prezgodan onako obučen ko bolničar, slike me iz sto poza i kuteva, meni tak svejedno. Daje mi fotić da ja uslikam njega, taman ga naciljam da ću stisnuti gumb, a kad ono TRUD u pravom smislu riječi. Ništa do slikanja, imam pametnijeg posla, npr. trpit abnormalnu bol za koju nisam ni sanjala da postoji. OK ovo definitivno nije jedan od 10% bezbolnih porodaaaaaaaaaaaaa! AAAAAAAAA! Strašan nagon za tiskanjem. Sestra u prolazu vikne: „Mama, ne tiskati, disati!“ i izgubi se tko zna gdje. Šta disati, kako, što je to uopće disanje? Zaboravljam sve izrečeno na tečaju u vezi tiskanja i disanja. Jednostavno moram stisnuti, moooooraaaaam! Trudim se ne tiskati, ali mi baš i ne ide, malo tiskam, malo dišem i sve tako nešto mješovito.
Napokon dođe doktorica i veli: „E pa dobro, ajmo onda tiskati!“. Ja velim: „Daaaaaaaaaa!“. Počinjemo. Oni (sestra, doktorica i muž) viču: „Tiskaj!“, ja tiskam. Ali nije baš sve kako bi trebalo, gubim svijest i nemam pojma gdje sam. Sjećam se samo početka svakog truda, onda se napola truda pogubim u nekim slikama što mi se vrte po glave, a sad vam ovako pri sebi ne bih više znala reći kakve su bile. Kad trud prođe sve je ok, znam gdje sam, što sam i što se dešava. Sestra i doktorica razočarane mojim slabim tiskanjem, nije ni čudo s obzirom da se osjećam kao da sam jela lude gljive, i to danima. Mjere mi tlak, katastrofa visok. Vezuju mi noge, stavljaju neko čudo u nos i iglu u ruku. Sve mi je to nekako nejasno, kao u magli. Mislim si, možda je drip. Sve moje ideje o prirodnom porodu rasplinjuju se u vidu magle. Neka mi daju kaj god hoće, samo da ova agonija završi (mije bio drip nego infuzija). Vidi se glavica vele, tiskaj sad, tiskaj, moraš ga istisnut van, dijete će ti se namučiti. Ja se trudim, tiskam, ali opet se gubim i nemam pojma kako ću tog sirotog Jürgena ispeljati van. Skroz su me izbedirali sa pričama da mi se dijete muči i da ga moram odmah istisnuti! Imam osjećaj da to traje već bezbroj sati i da će mi se dijete ugušiti. Opet ne znam gdje sam.
03.30. Odjednom, vidim ispod sebe nekakvu čudovišnu, izduženu, krvavu glavu. Skužim da svi viču da više ne tiskam, da je gotovo. Glava izgleda deformirano, prignječeno. Uplašim se da nešto nije u redu i naravno da sam ja kriva jer nisam mogla stisnuti. Onda čujem doktoricu kako priča mužu da se ne boji jer da je normalno da to tako izgleda. Uf, ipak je sve ok.
Ne sjećam se ni vaganja, ni kupanja, ni ničega dok mi ga nisu dali u ruke, uplakanog, sićušnog, premazanog s nečim bijelim. Odjednom sam svjesna svega, bolovi i muka su dio nekog drugog, dalekog svijeta u kojem nema mjesta za mene i moje malo čudo. Postojimo samo on i ja, sićušan, uplakan, predivan. Ja mu pričam, pričam i pričam, smješkam se, a on me gleda i plače i plače i nije mu do smijeha. Vrijeme stoji. On je najljepše dijete na svijetu, a ja najsretnija mama na svijetu.
Odnose ga, a ja sam jednostavno strašno umorna. Dok je bio u mome naručju, ispala je posteljica, ispregledali su ju i pokazali tati (koji kaže da je to nešto straaašno odvratno). Neka nova doktorica me šiva. Netko sa strane komentira: „Školski, mala epiziotomija.“. Poslije mi je za tu doktoricu muž rekao da mi je stiskala trbuh dok sam rađala, a ja se toga uopće ne sjećam. Dok me šiva uberem sat i skužim da je sva ta muka trajala samo oko 2 sata i da je to ustvari skroz dobro prolazno vrijeme za prvi put! A ja sam mislila da se mučim već satima, tjednima, godinama…
Čestitam sama sebi: „Svaka čast mama, rodili ste najljepše biće na kugli zemaljskoj!“.
