Teta u vrtiću, javi se

Pozdrav!
Iako nisam članica foruma, koristim se kompom prijateljice da postavim pitanje. Prije nekoliko dana sam počela raditi u vrtiću kao odgojiteljica. Uvijek mi se to činilo kao odličan izbor zanimanja: nije dosadno, uvijek je dinamično, imam mogućnost izraziti svoju kreativnost do krajnjih granica... Danas mi to i nije tako sjajno zbog jednog razloga. Naime, nakon cijelog dana priovedenog s dvadesetak klinaca, zadnje što želim je jednog i doma. Plaši me da neću htjeti imati dijete zbog ovog posla. Da li ima koja teta da se javi nekim savjetom ili riječju utjehe?

Podižem

Citiraj:

---

Anćica prvotno napisa

Podižem

---

?

To ti se tako kaže kad hoćeš podići topić..da ga se vidi.. pogledaj pod"Ne otvarajte duple topiće"
A za tvoje pitanje već će ti se neko javiti, s više iskustva :)

Citiraj:

---

Anćica prvotno napisa

To ti se tako kaže kad hoćeš podići topić..da ga se vidi.. pogledaj pod"Ne otvarajte duple topiće"
A za tvoje pitanje već će ti se neko javiti, s više iskustva :)

---

Ok, hvala ti. Pozdrav

Lisca, registracija na forumu je prilicno jednostavna. molim tvoju frendicu da se registrira, a za bilo kakvo pojasnjenje oko registracije moze se obratiti anchie ili meni na mail (vidljivi u proflu)

Ja nisam teta u vrtiću, nego teta koja je radila u školi:-))), ali dok se ne javi teta iz vrtića, evo mog mišljenja i iskustva...

Dakle radila sam s djecom, a i bila sam au-pair u Londonu više od 2 godine i govorili su mi da svi nakon babysittiranja kažu da odustaju od djece. Što se mene tiče APSOLUTNO NETOČNO! Obožavam djecu, obožavam raditi s njima i uletavati kad nekome treba pričuvati bebu/dijete i jedva sam čekala svoju bebicu. Kad sam dobila svoju bebu shvatila sam koliko tek možeš voljeti nekoga, bezuvjetno! Prekrasan osjećaj! Prema tome, smatram da to uopće nema veze s tim što radiš, niti da bi rad s djecom mogao utjecati na volju/snagu da se baviš svojim djetetom! :)

Evo mene tete :D

Dakle, ovako! Ja sam jedna teta, kaj ima trenutno 20 malisana na adaptaciji. Kuku i pomagaj! Svaki dan kad idem doma sam si kazem, sutra bu bolje, ma i znam da bude! Tesko je gledati kako placu, roditelje koji se jos teze odvajaju, ali vjerujem dolaze bolji dani. I dok trcim izmedju uplakane djece i zabrinutih roditelja, vjeruj mi stignem i zagrliti svoje doma!! Imam dvoje klinaca, sin mi ide u 4. razred, na vratima puberteta 8), a curica 6 i jos je dijete s posebnom potrebom. U stvari nikad nije dosadno, posao traje 24 sata, sto kod kuce, sto u vrticu. Na kraju ispada da zapravo imas sve skupa 24 (22 ih je upisano u grupu). Nikad ne mozes zatvoriti vrticka vrata, kao sto zatvaras ladicu od radnog stola! I u tome je zapravo sva ljepota tog posla! ;) Puno zabave i puno srece!!

Citiraj:

---

sanjas33 prvotno napisa

Evo mene tete :D

Nikad ne mozes zatvoriti vrticka vrata, kao sto zatvaras ladicu od radnog stola! I u tome je zapravo sva ljepota tog posla! ;) Puno zabave i puno srece!!

---

U tome je, po mome, sva ružnoća posla. Da, dopada mi se dinamičnost i to što nema dosade, al osjećaj strganosti kada se vratim, malo je prevelik. Nisam sposobna za ništa osim za krevet, a ponekad nemam ni vremena za to. Zaista razmišljam o promjeni struke, o nečemu mirnijem, jer želim imati snage i za ostale osim vrtića.

I najgore od svega je to što se sramim ikome priznati svoje dvojbe, pa o njima šutim i skupljam ih u sebi.

Promjeni profesiju, bolje posteno priznati, nego raditi s pol snage :(

Citiraj:

---

ivarica prvotno napisa

Lisca, registracija na forumu je prilicno jednostavna. molim tvoju frendicu da se registrira, a za bilo kakvo pojasnjenje oko registracije moze se obratiti anchie ili meni na mail (vidljivi u proflu)

---

lisca, molim te jos jednom nek ti se frendica registrira i pise pod svojim nickom. :*

ja se sjecam da sam, kad sam pocela raditi (a nisam teta u vrticu, niti bilo sto slicno), bila uzasno umorna, svaki dan kad bih dosla s posla sam si malo odspavala (moji su bili :shock: jer po danu spavam samo ako mi nije dobro)
taj umor i osjecaj iscrpljenosti je trajao mozda mjesec dana
mislim da je to bio period prilagodbe - od studentskog zivota, prakticki bez nekakvih velikih obveza, do svakojutarnjeg ranoustajanja, putovanja na posao, ucenja novih stvari, pod stresom i povecalom da li ces dobro napraviti, uklapanja u novu radnu sredinu ....

mislim da je to normalno, a posebno kad radis s djecom, i treba ti sigurno puno strpljenja, mirnoce i ljubavi za taj posao, da ga napravis dobro
sad su dani adaptacije, tezak period i za djecu i za roditelje i za odgajatelje .....
daj si malo vremena :heart:

Potpisujem Emily :O)

Lisca, za par mjeseci kad ti se i tijelo i duša priviknu na posao ćeš se vjerojatno smijati ovom topicu...pusa i drž se :love:

Moja frendica radi s klincima već par godina i imala je fazu kad je govorila da misli da neće imati svoje jer ih ima cijeli dan i ne bi imala živaca još i doma. Sad ona i muž planiraju mališana. To ti dođe takva faza, a onda ipak poželiš i svoje jer je to nešto drugo.
A posao ako voliš nastavi ga raditi i bit će ti sve lakše i ljepše kad budeš imala više iskustva, a ako ti se posao ne sviđa bolje da ga promijeniš prije, nego prekasno...

Kad sam počela raditi bila sam cura i bez obaveza. Sva sam bila u poslu i djeci, izlazila, radila duple smjene, nekad sa zabave išla ravno pod tuš i na posao... I nikada mi nije bilo teško, mogla sam provesti cijeli dan u vrtiću.
Teže mi je postalo kada sma se udala i postala majka, obaveze, malo sna, ali uvijek sam voljela svoj posao i tu svoju "drugu" djecu. Ljudi su mi nekada znali reći kako imam živaca za djecu na poslu i još doma za svoju. A ja sam gledala one naše tete čistačice kako mlate svaki dan krpom po podu i glancaju umivaonike i WC-e (mrzim brisati podove) i mislila sam:"Isuse, one to rade 8 sati i još moraju doma.Užas!"

Naravno da si nekad iscijeđen poput stare krpe, i nisu sva djeca zlatna i bude ti dosta svega i poželiš neki mirniji posao u kancelariji...Ali drugo jutro, kada primiš uplakano klupko u naručje pa te zgrabi ko mali majmunčić i lagano jeca kroz dudicu, i onda se polako smiruje dok ga maziš i nakon par minuta sklizne iz krila, da ti medeka i svoju dudicu da pospremiš, nasmiješi ti se širokim osmjehom i ode na tepih po kocke... Onda znaš da nisi fulala poziv i da sve ima svoju svrhu.

Ja sam sada treći puta mama i vjerojatno posljednji... I već se sad unaprijed veselim svom poslu jer znam da kad mi Vjeko poraste, opet ću imati neke male čupave glavice koje ću maziti dok ne dočekam da mi moja djeca rode unuke...

Ako si samo umorna i iscrpljena, to će proći kada stekneš malo više samopouzdanja na poslu i dok ti se organizam ne navikne na novi ritam. Ali ako te djeca strašno živciraju, ako te ne raznježe njihove suze i ne nasmiju njihovi "biseri", bježi iz tog poziva - za svoje i njihovo dobro!

Sanjica :heart: :heart: . Super ti je post. Blago tvojim vrtićkim klincima.